Mark Eitzel @ Žedno Uho 02/02/2013

20130203_113926_32Legenda kaže da su rock koncerti u svojim počecima trajali maksimalno 45 minuta. Sve dok se nisu pojavili Led Zeppelini sa maratonima dužim od 3 sata. Može li se onda ovo nazvati povratkom korijenima? Naime Mark Eitzel i prateći bend u svom nastupu na prvom vikendu novog kluba Žedno Uho odsvirali su upravo 45 minuta, uključujući tu i oba bisa. Ne znam koji je razlog skraćenog nastupa, da li je to ustaljeni ritam ove turneje Mark Eitzela nakon oporavka od srčanog udara ili to ima veze sa bubnjarom Stephen Hiscockom koji je koristio isključivo lijevu ruku jer mu je desna bila u gipsu. Ne vjerujem da je koncert skraćivan po nalogu organizatora zbog DJ programa koji je slijedio, to jednostavno ne bi bilo fer prema iznenađujuće brojnoj publici koja je došla vidjeti nekada “najvećeg živućeg američkog pjesnika” (citat iz davne euforične The Guardian recenzije albuma Love Songs For Patriots).

Kao da smo predvidjeli kratki program Žednog Uha pa smo večer pojačali dodatnim koncertima. Svojevrsna predgrupa Marku Eitzelu bio nam je simpatičan nastup Irene Žilić na četrdesetak metara nižoj nadmorskoj visini, u ugodnom okruženju novootvorenog bara Jutro pored Pingvina u Teslinoj. Maleni bar, veličine i ugođaja dnevnog boravka, popunjen je poslušao novu zagrebačku kantautorsku nadu. A to popunjen znači točno 14 prisutnih. Prvi puta sam uživo došao pogledati Irenu Žilić, privučen njenim zanimljivim EP-em (dostupan za free download), te mogu reći da sigurno ne i zadnji. Irena svoje pjesme snima i izvodi na engleskom, a osim tih autorskih stvari na koncertu izvodi i hrpu covera, od očekivanih poput Bob Dylana i Dolly Parton, preko Nationala, do iznenađujućih Beyonce i Zone Zafirove. U polovici nastupa Irene Žilić morali smo nažalost napustiti Jutro i požuriti prema Gornjem gradu kako bi do 22h stigli na najavljeni početak Mark Eitzela.

U novi klub Žedno Uho ulazi se sa platoa/parkinga na južnoj strani Klovićevih dvora sa lijepim pogledom na Katedralu koja je upravo otkucavala 22h kada smo stigli do ulaza. Ili su to bila zvona crkve na Opatovini? Dok smo se spuštali u podrum gdje je smješten klub čuli smo Mark Eitzela kako već izvodi I Love You But You’re Dead. Svirka je počela u minutu kada je i najavljena? U Zagrebu? Budimo ozbiljni, naravno da nije. Ušli smo u potpuno prazan klub gdje su Mark Eitzel i bend tek odrađivali tonsku probu.

Par riječi o novom klubu. Lokacija je svakako lijepa i inspirativna. Samo uređenje pomalo sterilno zbog bijelih čistih zidova, vjerojatno i Klovićevi dvori ne dopuštaju veće preinake na dizajnu prostora? Tu je i onaj već zaboravljeni podrumski ugođaj Lap-a. Zvuk je bio bez zamjerki, a kod veće posjete problem bi mogla stvarati pomalo uska dvorana u kojoj se nalazi pozornica. U takvom tunelu par stasitih momaka u prednjim redovima zaklone pogled svoj publici iza njih. Nedostatak WC-a u prostoru kluba mogao bi isto biti problem kod dužih koncerata, u ovih 45 minuta svirke Mark Eitzela vjerujem da to nikome nije zatrebalo. Klub koristi WC od muzejskog prostora Klovićevih dvora, a za doći do njega treba izaći iz podruma kluba, proći cijeli vanjski atrij kompleksa pa iza glavne recepcije muzeja ponovo se spustiti u podrum do WC-a. Upravo taj atrij Klovićevih dvora trebao bi biti jaki adut za ljetni program Žednog Uha, u razgovorima tu večer doznao sam o dogovoru kluba i muzeja da se ljetni koncerti održavaju na otvorenom, u krasnom atriju. U svakom slučaju klub je ugodno osvježenje za sve nas navikle na zapuštene socijalističke prostore poput Pauka, NKC Parka ili SC-a, a sama činjenica da je dovukao noćni život i posjetitelje u inače zimi potpuno puste prelijepe ulice Gornjeg grada govori u prilog uspjeha ovog projekta.

20130203_114435_32Ako zanemarimo kratkoću nastupa, sve ostalo tu večer premašilo je moja visoka očekivanja. Nekako sam propustio oba prijašnja gostovanja Mark Eitzela u Zagrebu, a slušam ga intenzivno već petnaest godina i zaista sam puno očekivao. Mark Eitzel je oduševio i onaj (mislim veći) dio publike upućen u izvedeni repertoar kao i one koji su se prvi puta sreli sa njime. Meni pomalo iznenađujuća postava benda bez gitare (klavijature, bubanj i električni kontrabas alien izgleda) jazzerski je precizno odradila svoj posao te dopustila Mark Eitzelu da u cabaret stilu ekspresivno uvede dvjestotinjak prisutnih u svoje detaljima prošarane priče. Zaista smo u subotu navečer vjerovali da gledamo “najvećeg živućeg američkog pjesnika”. Kako onda u tu priču uklopiti činjenicu da Mark Eitzel djeluje po mračnim marginama stvarnosti, daleko od ikakve komercijalne prepoznatljivosti? Pred dvadeset godina njegov (American Music Club) album Everclear bio je album godine u tada relevantnom Rolling Stone magazinu. Nasuprot tome njegov odličan aktualni album Don’t Be a Stranger, kojeg i promovira na ovoj turneji, snimljen je zahvaljujući slučajnom događaju. Bankrotirani Eitzel, napušten od izdavača, nije imao sredstava za snimiti ga pa je album financirao njegov prijatelj od dobitka na lutriji. Rasprodani klub Žedno Uho sa možda dvjesto posjetitelja pretpostavljam da spada u bolje posjete ove turneje. Dakle pravda ne postoji, niti nakon trideset godina iznimne karijere sa više od dvadeset snimljenih albuma. Mislim da je veliki bard Mark Eitzel niti ne traži?

Kako je kratki i intenzivni koncert završio ranije nego smo očekivali, a čudan izbor programa Žednog Uha koji je slijedio iza Mark Eitzela uspješno je instantno rastjerao sve okupljene poklonike americane, večer je završila u Spunku gdje smo još stigli uloviti zadnje dvije pjesme Eke Buba, zagrebačkih novaka sa Ferenčice. Lijepo je bilo vidjeti da su momci već oformili odanu publiku, njih desetak u prvom redu zdušno je skakalo i utrčavalo na pozornicu gdje su urlali refrene zajedno sa bendom. Eke sviraju neki melodični i energični garage, te se nadam da ću ih uskoro ponovo negdje poslušati u punom setu, isto kao i Irenu Žilić sa početka večeri.

Fotke su by Edi.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

End Of The Road festival 2012 @ Dorset (Engleska) (2/2)

8267208539_de6a220367_bU prvom dijelu recenzije End Of The Road (EOTR) festivala 2012. godine bavili smo se općenito festivalom i nekim njegovim većim koncertima, za ovaj drugi dio ostavili smo manje kantautorske nastupe koji i čine dobar dio EOTR-a.

EOTR nigdje službeno ne navodi pojam “folk” vezano uz svoj program. Potkrade im se i nešto izvođača koje nikako ne bi mogli smjestiti niti u prošireno shvaćanje folka, poput Explosions In The Sky ili The Fall prošle godine, ali po dobrom dijelu lineupa ovo je folk festival. Kako zamišljate da izgleda folk festival 2012. godine negdje na engleskom govornom području? Vjerojatno vizualizirate publiku sa Newport Folk festivala šezdesetih, dakle danas barem šezdesetogodišnjake, zarasle u bradu i sa pivskim trbusima koji probijaju iz kariranih košulja, kako se otužno okupljaju i protestiraju protiv nečega uz Dylana koji sam stoji na pozornici sa akustarom i držačem usne harmonike oko vrata? Barem oni Newport veterani koji u ovih četrdeset godina nisu prešli na drugu stranu i postali bankari. Nije tako. Publika su hipsteri u tridesetima, sa outfitom pažljivo odabranim da izgleda nemarno. A izvođači? U međuvremenu je Pitchfork izmislio pojam alt.folk, ali suštinski je to još uvijek “Dylan na akustari s držačem usne harmonike”. Samo tko su danas ti Dylani koji su sposobni sami izaći na pozornicu i držati više tisuća ljudi satima bez daha. Evo nekoliko odgovora:

8268346560_f42d36d374_bJustin Townes Earle (Ivan). Na EOTR-u 2009. godine jedan od karizmatičnijih izvođača bio je bradonja Steve Earle, country i americana veteran, teksašanin koji je slavu stekao albumom Guitar Town iz 1986. („My old friend the blues“ sa toga albuma jedna je od najizvođenijih pjesama na mom iPodu.) Dvije godine kasnije na Garden stageu ga je naslijedio tridesetogodišnji sin, Justin Townes Earle koji je ime dobio po očevom mentoru Townesu Van Zandtu. Ovaj mršavi gorostas ubacio je u petu brzinu na samom početku dinamičnog seta koje je ravnomjerno rasporedio među svoja četiri albuma. Mješavina americane, soula, countryja i šaljivih doskočica bila je dovoljan poziv da ovog diva iz Nashvillea poslušamo još jednom isto večer na nenajavljenom gigu u Tipi tentu gdje nas je, ovoga puta bez pomoći benda, transportirao u rodni Nashville vještim prebiranjem po žicama gitare te izvedbom drugog djela za tridesetogodišnjaka bogatog repertoara. Kakav otac takav sin.

First Aid Kit (Ivan). Šetajući šumom botaničkog parka Larmer Tree Gardensa možete nabasati na zaista svakojake prizore. Od čudnih eksponata preko plastičnih figurica minijaturnih vojnika od plastike koje sam skupljao kao klinac do Patti Smith koja drži svojevrsnu propovijed u improviziranoj škatulji koja liči na dnevnu sobu sa klavirom. 8267272783_febb890615_bPatti nam je pokušala objasniti kako su koorporacije zle i kako ljudi imaju moć no to me nije spriječilo da napustim njezinu sektu i na prve zvuke zaista prelijepe melodije koja se parala šumom napustim njezino svetište i pridružim se prepunom Garden Stageu na kojem je upravo započinjao nastup First Aid Kita. Iza ovog neobičnog naziva benda kriju se dvije izuzetno talentirane šveđanke, sestre Johanna i Klara Soderberg koje su ove godine izbacile svoj drugi album Lion’s roar. Odmah na prvu vidljiva je njihova fasciniranost američkim folkom i americanom, što posebice dolazi do izražaja u fantastičnoj Emmylou, ljubavnoj priči u kojoj veličaju svoje najveće uzore majke Emmylou Harris i June Carter i očeve countryja Johnnyja Casha i Grama Parsonsa („I’ll be your Emmylou and I’ll be your June If you’ll be my Gram and my Johnny too“). Pomalo melankolične, ali istovremeno optimistične folk balade uz fantastičnu vokalnu izvedbu i pratnju bubnjeva (koji nisu bili prisutni na prvom albumu) nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Jedan od njih je i Paul Simon na čijoj su dodjeli Polar Music nagrade tjedan dana ranije izveli stvar America i gotovo ga doveli do suza. Na EOTR-u smo imali čast svjedočiti reprizi Americe u, usudio bih se reći, superiornijem aranžmanu. Daleko najveći red na potpisivanju albuma dovoljno svjedoči o dojmu koji su sestre ostavile. Da, bio sam među prvima u redu.

8268339824_187cb6179f_bAlt-J, Willis Earl Beal, Porcelain Raft (Bir). Kad smo već spomenuli Pitchfork i njegovo promoviranje alt.folk-a, važno je istaknuti da je End Of The road festival koji se trudi i prikupiti sve eminentnije izvođače u usponu. Neke od njih organizatori ovog festivala bukiraju tik prije nego ih recenzija na Pitchforku (i sličnim trendseterskim sajtovima) lansira u orbite prepoznavanja, pa zapravo dobijemo ekskluzivu, jer možda svjedočimo njihovim zadnjim „malim“ nastupima. Alt-J su ove godine bili najvruća roba. Osim što je bilo pakleno sparno i vruće u šatoru u kojem su svirali, bili su i najposjećeniji gig koji svi zainteresirani jednostavno nisu uspjeli vidjeti. Meni je pomalo neshvatljiv hajp stvoren oko njih, jer su ovi mladići na stejdžu u potpunoj suprotnosti s glazbom koju izvode. Bereezeblocks je totalno neurotično zarazna stvar koja tjera na gibanje, a njih četvorica izvode je poput drvenih marija ukipljeni u mjestu. Ta diskrepancija između glazbe i nastupa, te zagušljiva gužva brzo su me otjerali van iz šatora. Na istom mjestu puno bolje su mi sjeli druga dva izvođača čije vrijeme tek dolazi – Porcelain Raft i Willis Earl Beal. Wilis Earl Beal je karizmatični „tamnoputi Tom Waits“ koji uz beat koji pušta s magnetofonske trake vrišti, zavija i gospelski propovijeda tekstove svojih pjesama. Iako jegov nastup na prvi pogled djeluje kao marketinški trik, sa svim zavlačenjem u plašete, valjanjem po pozornici i naskakivanjem na publiku, ono što zapravo zarobljava publiku jest njegov vokal. Upravo on razotkriva neupitan Wilisov talent i u trenucima kad se a capella probija, taj vokal doziva duhove svih croonera koji su takav način pjevanja definirali sto godina unazad. 8267163963_db4eef0cd8_bOn zvuči poput Toma Waitsa, ali i poput šizofrenog gospel propovjednika čiji glas pogađa direktno u srce. U šator sam zapravo samo povirio, s namjerom da produži na Garden Stage slušati First Aid Kit, no nisam se mogao odvojiti sve do kraja nastupa. Slično je bilo i za nastupa Porcelain Raft. Iza ovog imena krije se Mauro Remiddi, talijan s londonskom adresom, koji je ove godine izdao zapažen album eksperimentalnog indie popa. Skroman i pomalo stidljiv u nastupu, Mauro svira gitaru i programer/klavijature, dok ga uživo prati i bubnjar, kojeg je za ovu prigodu posudio iz benda „Yuck“, s kojima je prijatelj i suradnik. Glazba koju Mauro stvara je jednostavno lijepa i svakom ljubitelju distorziranog dream popa tih pola sata nastupa bilo je dovoljno da se prepusti uranjanju u saharinski, hipnotičan zvuk shoegazeastih slojeva gitare, tamburina, ponavljajućih beatova i androginog Maurova vokala. Melankoličan nastup za uživanje izveden u intimnijem ambijentu nego što su to njegovi glazbeni srodnici Beach House uradili večer prije.

8267263977_5174773e57_bDoug Paisley (Ivan). Neslavna uloga ranog izvođača (13:30h) u kišnu nedjelju nije neka sreća no to nije omelo kanadskog alt-country samotnjaka Douga Paisleya u animiranju publike i izvedbi koja je vrlo brzo otjerala oblake i izmamila sunce. Akustična gitara i stand up comedy/priče o životu u Kanadi dionice između pjesama bile su dovoljne da se solidno popunjena Garden pozornica tranformira u veliko uho. Doug nas je poveo na putovanje od prvijenca iz 2008. koji nosi njegovo ime, preko izvrsnog Constant Companiona sve do ovogodišnjeg Golden Embersa. Ispričavši pozadinu i okolnosti u kojima je nastala svaka pjesma dao je novu dimenziju albumima koje sam tek nedavno poslušao. Požalio se da je vuk samotnjak koji jedini doticaj sa većim brojem ljudi ima na koncertima. Možda je baš zato na coveru albuma Constant companion uz svoju fotografiju postavio vlastitu lutku? U svakom slučaju ukoliko tražite idealnog akustičnog suputnika na putovanjima Doug je i više nego dobar izbor.

Za kraj ovogodišnjeg EOTR pregleda spomenuti ćemo preostale headlinere (Beach Boys i Grizzly Bear uz Grandaddy koje smo prošli u prvom dijelu pregleda) te napraviti uvod u naredni EOTR 2013. godine.

8268226772_9c97b00d67_bPatti Smith, Beach House, The Shivers (Mirna). Retrospektivno pisanje festivalske recenzije je terapijska aktivnost. Dok pišem uz grijalicu jer sam upravo smrzla vani na neugodnih -3°C, s nostalgijom se prisjećam početka rujna, blatnog Dorseta i Patti Smith. Baka punka nakon 8 godina je izdala novi album s autorskim pjesmama po imenu Banga i njezino ime na popisu glavnih izvođača me dosta razveselilo.  Iako je koncert na EOTR, kao i kod većine ostalih bendova, bio izvrsna prilika za promociju novog albuma, set lista se sastojala od fer omjera novih i starih stvari. Tako da smo uz, dobro nam poznate Gloria, Because the Night i People Have the Power, imali priliku čuti i nove April Fool, Amerigo, Banga … Da, bilo je tu i neizostavnih propovijedi, ponekad duhovitih, te pokoja nesuvisla priča. Sve skupa solidan nastup i harmonična interakcija s publikom.
Na spomen Baltimorea prve asocijacije su mi The Wire i duo Beach House. S ovim drugima sam se upoznala nekad u 2011. kada mi je Bir dao njihov album Teen Dream na preslušavanje. Ubrzo su postali omiljena glazbena pozadina za sve aktivnosti koje ne zahtijevaju preveliku koncentraciju jer ih ne svrstavaju džabe u dream-pop. Melankolične melodije i glas pjevačice Victorie Legrand su idealna formula za odjavljivanje iz stvarnosti,  a gdje ćeš bolje ‘odlutat’ nego u ambijentu EOTR.
Najdražih ovogodišnji opskurni bend su The Shivers. Na njih sam slučajno naletila prije 2 godine u jednom od uobičajenih YouTube maratona. Deer Tick je napravio obradu njihove pjesme L.I.E. i u scenariju u mojoj glavi upravo su  EOTR veterani Deer Tick ti koji su kumovali njihovom angažmanu na festivalu. Keith Zarriello je nervozan lik na gitari čiju pojavu neutralizira lik Joanne Schornikow na klavijaturama. The Shivers nisu nikakav revolucionarni bend niti svojom glazbom otkrivaju toplu vodu, ali su svakako vrijedni preslušavanja pogotovo za „hopeless romantic“ publiku.

8267267199_2b22e3a18f_bGrizzly Bear (Bir). Na kraju bih spomenuo i jedno razočaranje, jer takvih uvijek bude koliko god sve bilo savršeno. Najveće razočaranje ovog festivala bili su mi Grizzly Bear sa svojim nimalo headlinerskim nastupom, iako su bili headliner na najvećem stejdžu druge večeri festivala. Njihov Veckatimest mi je bio među top 10 albuma u godini izlaska, no nakon viđenog ovdje totalno su mi pali u očima. Predstavljanje tada još neobjavljenog materijala i šaranje kroz starije hitove bilo je totalno neusklađeno, neusvirano i diletantsko. Svaki član benda kao da je svirao neku svoju melodiju, a Ed Droste je poput napušenog dripca sipao loše fore, iščuđavao se nad vlastitom popularnošću i nije mogao pogoditi ton. Kao da nikad nisu nastupali, borili su se cijelo vrijeme sa svojom headlinerskom pozicijom. Kad headliner iscrpi uvježbani set pjesama nakon samo 60 minuta svirke, a koje pritom zvuče raštimano, te potom šepajući skrpa dvadesetak minuta na inzistiranje publike, zaslužuje samo tjeranje sa stejdža. Ili odlazak na drugi stejdž, što sam i učinio prije kraja ove grozne muke. Nevjerojatno da je i novi ovogodišnji album Grizzly Bear-a zapravo ugodno slušljiv dok ništa što su tu večer izveli na stejdžu nije bilo takvo.

Alabama Shakes (Krešo). Drugo svojevrsno razočaranje bio je još jedan od razvikanijih novih bendova na festivalu. Gledao sam ih godinu ranije u Maiconu (Georgia) dok su još bili nepoznati i bez albuma i djelovali su svježi i originalni. Čak dva nastupa na ovom festivalu – jedan na najvećem stejdžu i jedan u šatoru, te velika gužva koja se stvorila pred njima, govore o hajpu Alabama Shakes. No cijeli nastup djeluje malo isforsirano i teatralno s nasilnim evociranjem vintage southern rock’n’rolla, te elemenata motown i soul atmosfere. Neupitno atraktivno, no isforsirano i ne možeš se oteti dojmu da je već sto puta viđeno.

8267212177_2491588635_bNajava EOTR-a 2013. Prvi puta u ove 4 sezone koliko ga ja pratim EOTR nije bio rasprodan ove godine. Mislim da je nekoliko razloga utjecalo na to:

  • Povećanje kapaciteta festivala. Više to nije mali festival limitiran na 5.000 posjetitelja. Nema službenih podataka ali sa novom velikom Woods pozornicom procjenjujem brojku sada na vjerojatno duplo više u odnosu na prije dvije godine, barem 10.000 prisutnih.
  • Tu je i kriza koja i u Engleskoj ide sve dublje. Propadanje i otkazivanje festivala nije samo naša realnost, isto se dešava širom Engleske.
  • Sjajna reputacija EOTR-a bez problema nosila bi se i sa duplim kapacitetom i sa krizom da nije cijene ulaznice, koja je paprena i za Engleske prilike. Svake godine festival bez pardona digne cijenu za 15 ili 20 funti. Tako je festivalska ulaznica u par godina skočila sa 110 funti na sadašnjih vrtoglavih 180 funti. Nije lako biti hipster u Engleskoj ovih dana.
  • Tvrdoglavost organizatora koji i dalje dovode svoje omiljene bendove i ne obaziru se hoće li ta imena privući širu publiku. Bitno im je da i dalje tjeraju svoju ekskluzivu, da njihove headlinere ne možete vidjeti na ostalim festivalima po Engleskoj. Pogledajte ovogodišnja tri headlinera: Beach House, Grizzly Bear i Grandaddy. Dva polupoznata New York samodopadna benda i reunion za koji nitko nije čuo da se ponovno okupljaju. Lani je headliner bila Joanna Newsom na harfi. Čisti Maxmagnus.

Izgleda da su organizatore zabrinule ovogodišnje neprodane ulaznice pa su odlučili nešto promijeniti. Nažalost nisu smanjili cijenu festivalske ulaznice, ali po prvoj objavi desetak imena za lineup iduće godine izgleda da se mijenja ova zadnja točka. Objava kreće sa očekivanim EOTR imenima, aktualnim (John Murry, Horse Thief) i atraktivnim (Damien Jurado, King Khan) i onda šok. Belle and Sebastian i Sigur Ros. U Engleskim okvirima imena vjerojatno jača od zbroja sva tri ovogodišnja headlinera, izgleda da je EOTR za 2013. čvrsto naumio rasprodati svoj povećani kapacitet. Kad je već Island sa onim krajolicima iz Heime van ruke, ne mogu se dosjetiti nekog boljeg okruženja za doživjeti Sigur Ros magiju od EOTR šume.

Fotke su by Ivan Kovačević, pogledajte galeriju u boljoj kvaliteti

Članak je originalno objavljen na terapija.net, u tekstu su se raspisali Ivan, Bir i Mirna.

End Of The Road festival 2012 @ Dorset (Engleska) (1/2)

8267288888_94ddb89895_bxEnd Of The Road (EOTR) festival održan je u svom standardnom terminu u prvom tjednu rujna. Pitate se zašto se onda tek sada pojavljuje recenzija? Možemo reći da je kraj godine vrijeme za svođenje računa godine na isteku pa ovo objavljujemo pod kategorijom “najbolji festivali 2012. godine”. Mada je u stvari istina da je većina teksta napisana u rujnu, pa je tekst čekao slike, pa su slike čekale završetak teksta i evo nas tri mjeseca kasnije sa zadnjom šansom da objavimo recenziju u koji smo uložili ponešto truda.

Ako niste čitali o festivalu ranije onda vas upućujem na prošlogodišnju najavu gdje je objašnjeno u čemu se EOTR razlikuje od stotina ostalih europskih ljetnih festivala. Kako je to izgledalo ove godine? EOTR je još uvijek festival vrijedan tjedan dana godišnjeg odmora i puta do Engleske. A ovo da je vrijedno “tjedan dana godišnjeg” je najveći kompliment na mojoj gradaciji vrijednosti. Ovo mi je već četvrta godina u nizu i svaki puta me iznova oduševe ležerna atmosfera i paunovi koji se nadviruju nad publikom da provjere tko svira po pozornicama smještenima u stogodišnjem viktorijanskom botaničkom parku. Festival je to gdje izvođači nisu skriveni na backstageu nego uživaju zajedno sa publikom. Tako ćete šetajući šumom naletjeti na Patti Smith kako na proplanku recitira poeziju pred par desetaka znatiželjnika koji su se slučajno tu zatekli. Ili ćete jutarnju kavu popiti za stolom s John Grantom, kao što su neki iz našeg društva imali priliku. Kako smo vas s šarmom festivala upoznali već ranije, idemo redom kroz odabrane nastupe ispričati priču o EOTR-u 2012. godine.

87777744_b85171cb50_bBella Union day. Prvi festivalski dan bio je tematski određen: cijeli dan su nastupali isključivo izvođači koji snimaju na Bella Union etiketi. Odnosno skoro cijeli Bella Union izredao se taj dan. Službeni povod je bila 15. rođendan ove izdavačke kuće. U stvari već i ranijih godina na EOTR-u Bella Union bendovi zauzimali su značajan komad festivala, samo je ove godine to i ozvaničeno te smješteno u jedan dan. Bella Union je neovisan izdavač pokrenut u Londonu 1997. godine kao samostalna etiketa Cocteau Twinsa. Nakon što se bend ubrzo iza toga bespovratno ugasio, gitarist Robin Guthrie i basist Simon Raymonde posvetili su se isključivo radu na etiketi koju su ubrzo podigli do kultnog statusa. Bellu Union prati glas o iznimnoj vjernost njihovih bendova kao i o slobodi koju im etiketa daje u njihovom radu, a i zanimljivost je da iako su smješteni u Engleskoj otkrivaju i okupljaju većinom bendove sa američkog kontinenta. Da nabrojim neke najzvučnije Bella Union perjanice: Fleet Foxes, Dirty Three, Midlake, The Czars & John Grant, The Low Anthem, Explosion In The Sky, Beach House, Andrew Bird, The Walkmen, M Ward.. Polovica nabrojanih popunila je večernje termine taj EOTR petak, sve ostale smo vidjeli na istom mjestu prijašnje dvije godine. Uz njih je nastupilo još dvadesetak Bella Union bendova krenuvši već od prijepodneva. Taj rani početak festivalskog programa svaki dan je problem koji nas je mučio sve ove godine obzirom na izoliranost lokacije festivala koja je satima vožnje udaljena od bilo čega. Naime ukoliko na festival krenete ujutro prvi dan, dok dođete i podignete šator već ste propustili većinu prvog dana. Ako promrzli u hladno festivalsko jutro odlučite se izvući iz blatnog kampa i obaviti kakav jutarnji izlet ili samo doručkovati negdje na toplom odmah automatski gubite prvu polovicu koncerata tog dana.
8268227492_f8d7225517_bOve godine već smo prije festivala dogovorili: ta tri dana nema ulaska u auto, punu pažnju usmjeravamo isključivo na festival, a dan nakon festivala ostaviti ćemo za dodatno istraživanje Dorseta i jugozapada Engleske. Ionako nam nakon tri godine već ponestaje ideja: kamenje Stonehengea i Aveburyja (puno bolje) smo uslikali odnosno ispenjali, dekadenciju engleskih resorta Bournemoutha i Poolea omirisali, višestruko se divili gotici Salisburyja i Winchestera. Svake godine je doživljaj popiti čaj u Cotswolds countryside idili i ugođaju davnih stoljeća. Pod čaj naravno da mislim na pivo. U blizini je po meni najljepša rimska iskopina igdje, tri metra ispod centra Batha. Pa tu je i Glastonbury, okupljalište druida i hipija te još hrpa lokacija s reminiscencijama na prošla vremena.

Dogovora smo se držali, na festival smo stigli četvrtak popodne i do ponedjeljka ujutro nismo palili auto. Jedini izlazak bio je neslavni bijeg preko ograde festivala subotu ujutro i pokušaj pronalaska mitskog seoskog puba sa toliko željenim wifi-om. Naime izolacija EOTR lokacije je tolika da niti mobilni Internet nije upotrebljivo pokrio te krajeve. Jedina navigacija u pronalasku puba bilo nam je mutno sjećanje sa Gmaps-a kojeg smo proučavali prije festivala. Nakon sati tumaranja po šumama, livadama, blatnim njivama i dvorištima začuđenih farmera pub smo na kraju sretno pronašli. Kao i upozorenje “No entry – shooting possible” za lovišta koja smo obišli. Srećom engleska aristokracija bila je to jutro još dovoljno trijezna pa im nismo ličili na veprove ili lisice.

8268237672_0815922675_bTindersticks (Krešo). Slično kao i prošle godine, za ovu recenziju dogovor je da svatko od nas napiše dva-tri nastupa koja su ga naviše dojmila kako bi iz toga složili ovaj izvještaj. Kako izabrati dva-tri iz tog obilja odgledanog? Prvu eliminaciju napravio sam po pozornici. Naime End Of The Road ima pozornicu imena Garden, nekadašnja glavna pozornica kapaciteta par tisuća posjetitelja nalazi se na čistini usred botaničkog parka i najljepše je koncertno mjesto koje mogu zamisliti. Prije dvije godine, kada je festival narastao preko početnog limita od pet tisuća posjetitelja, Garden više nije i glavna pozornica nego je podignut novi Woods stage na dnu velike padine gdje je ranije bio kamp. Taj novi Woods je klasična festivalska pozornica, podignuta visoko iznad prvih redova publike koja je i ogradom odgurnuta nekih šest metara od izvođača.
8268329284_74e2c3e902_bTa ljepota Garden ugođaja, gdje je publika odmah do benda kao u nekom klubu, a pozornica uklopljena u stoljetno zelenilo kao da je oduvijek tamo, dovodi do toga da često svoj raspored praćenja koncerata nisam organizirao prema “tko sad svira” nego prema “idemo na Garden” ključu. Dakle, sa Garden filterom eliminirao sam headlinere i sva veća imena koja su uglavnom svirali na velikoj Woods pozornici. Eliminirao sam i recimo Deer Tick koju su subotu u tri ujutro u nenajavljenom setu razvaljivali mali Tipi šator. Idući dan pojavili su se vidno mamurni u redovnom najavljenom terminu na Big Top pozornici gdje su sakriveni iza sunčanih naočala otvorili svirku sa Ashamed, možda i najboljom “O-O-O refren“ pjesmom ikad napisanom. Iduću eliminaciju napravio sam prema poziciji sa koje sam pratio pojedini nastup na Garden pozornici.
8268301510_6f6074216a_bNaime pobornik sam onog teorema da doživljaj koncerta opada sa kvadratom udaljenosti od stagea. Dakle otpadaju oni koncerti koje sam lijeno gledao iz pozadinskih redova Gardena. E sad je već lakše nešto odabrati od onoga što je ostalo. Dakle evo nas kod Tindersticksa. Zadatak mi je ovdje lagan jer mislim da nema potrebe da opisujem nastup Stuart Staplesa i društva. Ako vas zanimaju Tindersticksi onda ste ih gledali ovo proljeće u Tvornici, a ako ne onda ste vjerojatno ionako već ranije odustali od čitanja ovog poglavlja. Veliki sam štovatelj prvog desetljeća Tindersticks karijere i njihovih albuma iz devedesetih. U Zagrebu je toga bilo minimalno na repertoaru, na EOTR-u niti toliko. Bilo bi nekako logično da sam zbog toga barem malo razočaran? Nisam niti najmanje. Zadnji album Tindersticksa (The Something Rain) je čudo, ravan onima iz polovice devedesetih. Trebala su mi dva odgledana koncerta da to shvatim. Zadivljujuće je koliko je taj bend dostojanstveno prošao više od dvadeset godina rada.

8267215923_985370f230_bPatrick Watson (Bir). Iako sam uživao u teatralnostima i pričama bake Patti o Majci prirodi, trenutak u kojem je ona uzela predah i stejdž prepustila svojim pratiteljima iskoristio sam da pobjegnem prema Garden stejdžu. Dvoumeći se oko te odluke, razmišljao sam da možda propuštam, tim više što se pred njime okupila tek par stotina vjernih fanova Patricka Watsona. No s početkom nastupa sve moje dvojbe bile su raspršene. Svaka čast Patti i njenim „spasimo Zemlju“ propovijedima, ali magija i teatralnost koju su na Patrick i društvo pružili učinili su da njihov nastup proglasim najboljim cijelog festivala, a ujedno su mi pružili (a vjerujem i svima moji su pratili nastup) „THE End of the road“ trenutak koji svatko od nas priželjkuje naći na ovom festivalu – kada ljepota izvedbe i ljepota lokacije na kojem se ona odvija uključe element iznenađenja, te postanu jedno predivno, isprepleteno i neodvojivo iskustvo zauvijek utisnuto u našu memoriju. Za one koji ne znaju rad Patricka Watsona, riječ je o bendu u maniri Antony & The Johnsons i kabaretskih dijelova karijere Rufusa Wainwrighta, koji svoju raskošno orkestriranu glazbu, često strukturiranu oko klavirske melodije (Patrick je uglavnom sjedio za klavirom), izvode s dozom teatralnosti i filmske čarolije. Zvukovlje i melodije koje ova petorka proizvodi služeći se svom silom instrumenata, od klavira do puhačke sekcije, raznih zvonaca , pa čak i jedne ručne pile, uživo je posebno impresivno, te dodatno iznenađuje i oduševljava. U zelenilom okruženom stejdžu, svaka pjesma nalikovala je prekrasnoj divljoj vožnji noćnim krajolikom s izmjenjujućim krešendima i smirajima, a uz to bila adekvatno praćena igrom svjetla. Dok su mirniji dijelovi bili zamračeni i osvijetljeni samo nizom žaruljica kojima su bili prekriveni instrumenti i propovi na stejdžu (bubnjevi, klavir, pojačala, stalci), sve dramatične i podižuće trenutke unutar pjesama naglašavali su bljeskovi i proplamsaji crvene, žute i ljubičaste boje koji su se stapali u mraku s okolnim zelenilom. Sam Patrick Watson pokazao se kao zabavan domaćin sa svojim pričama između pjesama, no i bez njegovih priča, snaga melodija je ono što je omađijalo sve prisutne. A onaj trenutak koji će svima zauvijek ostati u sjećanju, i koji je neizostavni dio magije End of the road festivala, jest trenutak u kojem Patrick pokazuje na malu viktorijansku pozornicu, koja je služila pjevačkim nastupima u 19. stoljeću, i objašnjava nam da vidjevši ju nisu mogli a da je ne uključe u svoj nastup. 8267191577_79d7c9250c_bTada se cijeli bend kroz publiku krenuo seliti na tu pozornicu. Svima u publici oči su zasjale dok smo se i sami brzo premještali, a ubrzo potom dobili najdirljiviji i najljepši trenutak festivala. Okupivši se oko jednog mikrofona, bend nam je pružio nezaboravnu izvedbu dviju pjesama u akustičnoj verziji s gitarom i pilom. Jedna od njih bila je „Into giants“, kojoj produžili trajanje skoro dvostruko te ju započeli na malom, a završili na velikom stejdžu. Svih petero započeli su pjevanjem izmjenjujući se oko mikrofona, da bi ju nastavili izvoditi samo Patrick i gitarist, dok se ostalo troje brzo premjestilo na veliki stejdž i preuzelo svirku. Za vrijeme tog instrumentalnog dijela, Patrick se brzo vratio na glavni stejdž, sjeo za klavir, te su svi zajedno u full bend krešendu priveli stvar kraju. Trnci, svjetla i suze u očima.  Stojiš u apsloutnoj tišini, samo glazba pod krošnjama i zvjezdanim nebom. I ne vjeruješ očima i ušima. Poželiš da magija potraje vječno.

Grandaddy (Bir). Jedan od vječitih festivalskih problema jest i kako se nakon jednog uživljenog doživljalja odmah prešaltati u drugi. Kako nakon magije Watsona i ekipe otrčati na glavni stejdž i dočekati veterane geekastog gitarističkog indie popa ispunjenog elektroničkim zvukovima iz video igrica? Sila boga ne pita, pa sam učas bio u prvim redovima pred Woods stejdžom. 8268250448_6b76c1880a_bTu se okupila i vesela skupina vremešnih britanaca koji su očito s nestrpljenjem iščekivali Grandaddy, još jedne svježe povratnike. Trend reuniona je u početku izgledao kao način mužnje novca i bilo je ciničnih prigovora reaktiviranju starih bendova bez objavljivanja novih albuma. No nakon što sam odgledao par takvih povratničkih nastupa, mogu reći da i ti „starci“ imaju što pokazati. Nastup Granddday-a je bio upravo takav. Savršen headliner za kraj savršenog dana EOTR festivala. Kvalitetna nostalgija, koja nas je vratila petnaest godina nazad u vrijeme kad su bili na vrhuncu. kao što je Krešo primijetio, kao da nikad nisu ni otišli. Nikako predmet ismijavanja, melodični pop dragulji Laughing stock i The Crystal Lake, utopljeni u retro efekte i klavirske podloge, zvučali su kao da su jučer snimljeni, a gromoglasna podrška u publici učinila je ovaj nastup singalongom od početka do kraja. Skakutanje na AM 180 bio je upravo onaj neobuzdani trenutak kojem su se prepustili Cillian Murphy i Naomie Harris u sceni shoppinga u filmu „28 days later“ – svi smo zajedno postali dio video igrice bježeći pred Pac Manom (ili zombijima). „Are you ready? 1,2,3,4“  i krenulo je zajedničko pjevanje publike i Jasona Lytlea kao uvod u „He’s simple, He’s dumb, He’s the pilot“, koja je ujedno bila i završni vrhunac kratkog nastupa. Naime, sjenu na nastup bacila je jedino neumoljivost organizatora, koji nije dopustio da bend izvede cijelu set listu do kraja. Kasnili su s početkom, jer su bezuspješno pokušavali popraviti projektor s animacijama koje su dio njihovog scenskog nastupa. Unatoč gromoglasnoj podršci i pozivima na povratak Grandaddy se nisu vratili. Ako su The Cure mogli usred grada prekardašiti s policijskim satom i ukrasti dodatnih 15 minuta za nastupa u Austriji nakon 1 u noći, nije mi jasno zašto ovdje Grandaddy nisu mogli s još 15 minuta zaokružit nastup. Neshvatljivo mi je to strogo pridržavanje pravila u ovoj šumi Bogu iza nogu, gdje su pojedina razbacana imanja i mala sela udaljena preko 10 kilometara od samog festivala. Nakon ovoga nimalo ne čudi što su Englezi jednom Springsteenu i McCartneyju ljetos prekinuli nastup zbog policijskog sata usred Londona.

8268258900_d4d17a8b0c_bThe Low Anthem (Krešo). Godina se bliži kraju. Entuzijasti slažu godišnje top liste. Ja sam na prvo mjesto odgledanih koncerata stavio The Low Anthem na Garden pozornici EOTR-a. Gledao sam ih nekoliko puta do sada, dva puta 2009. godine u vrijeme izdavanja iznimnog albuma Oh My God, Charlie Darwin. Nisu bili pretjerano zanimljivi tada, neuštimani, daleko od razine postavljene na albumu. Godinu dana kasnije bili su već atrakcija koja se prati bez daha. Ovo sada je najbolji bend za koji vjerojatno nikada niste čuli. 8267284023_b24a95b759_bBazični trojac iz Rhode Islanda proširen je na sedmorku, Jeff Prystowsky koji je ranije većinom trzao kontrabas sada je promoviran u bubnjara. Ali kakvog bubnjara. Mislim da nikada nisam vidio nekoga da sa toliko oduševljenja udara po zategnutim kožama. Ben Knox Miller je kao frontmen svojim falsetom preuzeo cijeli nastup, stvari sa prvih albuma gdje je Jeff na vokalu više ne izvode. Aranžmani većine pjesama su izmijenjeni u odnosu na studijske verzije, prilagođeni proširenom bendu. Ipak još uvijek ostaje nekoliko pjesama koje zvuče kao stari The Low Anthem, poput To The Ghosts Who Write History Books koju Ben izvodi uz pratnju isključivo pump organ-a. Google mi ovaj instrument prevodi kao “orgulje sa pumpom”, nekako ne vjerujem da je u pravu? Vezano uz njihov pump organ ide i priča: instrument imena Wendy nabavljen je na engleskom eBay-u za 30 funti prilikom prvog dolaska Low Anthema na EOTR. Sve ove godine Wendy je izdržala stotine nastupa i band je odlučio zahvaliti se instrumentu na način da je najavio koncert kao “zadnji Wendy nastup” obzirom da su nabavili nove orgulje.
8268350966_4007694751_bWendy je istu večer uz pjesmu spaljena na velikoj lomači na glavnoj poljani festivala. Malo morbidna priča. Low Anthem ima i svoj alter ego, bend imena Snake Wagon kojeg čine Low Anthem članovi, njihovi roadie pratitelji i slučajni prolaznici. Ne radi se o ad hoc okupljenim muzičarima nego o bendu koji postoji godinama i ima snimljenih albuma (dostupni su besplatno na Bandcampu). Kod Sanke Wagona ulogu frontmena u potpunosti preuzima bubnjar Jeff Prystowsky dok Ben sjeda na njegovo mjesto za bubnjeve. Repertoar Snake Wagona mogao bi se smjestiti u neki duhoviti folk-punk, projekt očito služi kao ispušni ventil za Low Anthem članove. Pred dvije godine imali su odličan nastup na EOTR-u, ovoga puta sa nestrpljenjem sam ih čekao i nažalost dočekao koncert gdje su bili sami sebi svrha. Izašli su na pozornicu Tipi šatora zadnju noć oko 1 iza ponoći u razvaljenom stanju i rušili se u publiku nenaviknutu na stage diving.
8267279271_2987c7e85b_bNa pozornici pridružili su im se Brittany Howard (Alabama Shakes), Simon Taffe (organizator festivala) i razni drugi likovi koje nisam prepoznao te je sve skupa više ličilo na cirkus nego na koncert.

Nije ovo kraj priče od EOTR-u 2012. U drugom dijelu teksta još se nalaze Justin Townes Earle, First Aid Kit, Beach House, Alt-J, Willis Earl Beal, Porcelain Raft, Doug Paisley, Grizzly Bear, Sigur Ros, Belle & Sebastian i još ponešto. Ako vam neka od ovih imena trenutno i ne znače ništa, možda vas tekst zaintrigira da ih provjerite.

Fotke su by Ivan Kovačević, pogledajte galeriju u boljoj kvaliteti

Članak je originalno objavljen na terapija.net, u tekstu sudjeluju još i Bir i Ivan.

Najbolji albumi 2012. godine

U uvodu liste najboljih koncerata 2012. godine napisao sam zašto mi je žao što nikada do sada nisam sastavljao godišnju listu. Dakle ovo je prva. I dobro sam se zamislio da je složim. Koncepcija liste ne postoji, odmah u početku odustao sam od rangiranja albuma unutar liste, da se ne posvađam sam sa sobom. Krenuo sam po kategorijama pa sam kasnije i tu nit izgubio. Planirao sam pobrojati deset najboljih albuma, na kraju sam završio na brojci dvadeset i pet. Prošvercali su se tu i neki albumi iz 2011. koji su do mene stigli sa zakašnjenjem… Uostalom nebitno, pravila ionako nisu definirana, bitno je da je ovo lista mojih najdražih albuma ove godine poredanih slučajnim redoslijedom.

John Hiatt – Mystic Pinball
Gerijatrijska godina. Ne mogu se sjetiti niti jednog razočaranja u ovoj kategoriji, vrlo dobre ili odlične albume snimili su Neil Young, Cohen, Dylan, Springsteen i Van Morrison. Ispred svih nabrojanih stavljam zadnji album veterana John Hiatta koji potiho izdaje po jedan album godišnje i zadivljujuće izbjegava prazan hod u toj hiperprodukciji.

Titus Andronicus – Local Business
Gitaristica Amy Klein ih je napustila krajem 2011. godine. Saznao sam tu tužnu vijest isti dan kada i vijest o razlazu Shoone Tucker i Truckersa. Bez Amy Titusi više nisu onako zanimljivi za youtube istraživanja, ali novi album je opet korak dalje. Broj 2 koncertna želja za 2013. Broj 1 je već bukiran, Neil Young u lipnju.

The Walkmen – Heaven
Jedan od mojih najiščekivanijih albuma godine, uz Gaslighte i Tituse. I opet je na godišnjoj listi, kao što bi bili i prošli albumi Lisabon i You & Me da sam ranije radio liste. Da ne tražite po listi u nastavku, Gaslighti nisu među ovih 25.

Human Don’t Be Angry – selftitled
Malcom Middleton je snimio album koji potpuno odudara od smjera kojim je vozio ovih desetak godina nakon raspada Arab Strap. Ova čudna mješavina elektronike i post rocka je vjerojatno ono gdje bi Arab Strap bili danas da se nisu onako naprasno ugasili na vrhuncu.

Bill Fay – Life is People
Englski djedica, koji je zadnje studijske albume prije ovoga izdavao još tamo šezdesetih godina, izbacio je djelo u rangu sa najboljim momentima Neil Diamond – Rick Rubin suradnje. Zasluge idu i njegovom pokloniku Jeff Tweedyju koji ga je izvadio iz zaborava i gostovao na nekoliko pjesama ovog iznimnog albuma.

Shearwater – Animal Joy
Ovo je godina bez Okkervil River albuma, ali tu su Shearwater da popune prazninu.

Lambchop – Mr. M
Ignorirao sam ovaj album na proljeće kada je izašao, dohvatio sam ga se tek u jesen potaknut nadolazećim koncertom. Ljepota.

Jason Isbell and 400 Units – Live in Alabama
Koncertni album bez novih pjesama u 2102. godini. Koga briga, sam definiram pravila ulaska u godišnju listu, a ovo svakako ide u sam vrh. U stvari idem proglastiti kategoriju “koncertni album godine”.

Tift Merrit – Traveling Alone
Zvuk New Yorka danas nisu Animal Colective, LCD Soundsystem ili TV on the Radio. New York danas su Willie Nile, Sharon Van Etten i Jeffrey Lewis. I Tift Merrit.

Japandroids – Celebrations Rock
Slavljenje rocka. I single godine.

Rocky Votolato – Television Of Saints
Još jedan album koji vjerojatno ne bi niti zamijetio da nije bilo zagrebačkog koncerta.

Allo Darlin’ – Europe
Pred dvije godine na EOTR festivalu bio sam lijen ih provjeriti zavaran pjesmuljkom koji se vrtio po reklamama. Ove godine izdali su svoj drugi album koji me privukao pjesmom Tallulah, njihovom posvetom Go Betweensima. Mogu reći da je Europe album kakav Belle & Sebastian nisu snimili već 13 godina. Ili vam je draža usporedba sa ranim Cardigansima? Kategorija “pop album”.

Craig Finn – Clear Heart, Full Eyes
Postao je običaj da junaci uzimaju predah od turneja i rada s bendom te izdaju samostalna mirnija izdanja. Lani Thorston Moore i J Mascis, ove godine Craig Finn, Patterson Hood i Mike Cooley. Pobjednik kategorije je uvjerljivo Clear Heart, Full Eyes.

Tindersticks – The Something Rain
Zanemarivao sam Tinderstickse desetak godina, uvjeren da su upali u dosadu iz koje se neće izvući. Razuvjerili su me u potpunosti ovogodišnjim albumom koji može uz bok onima iz prve polovice devedesetih.

The Wooden Sky – Every Child a Daughter, Every Moon a Sun
Fan sam ove kategorije. Unutrašnjost američkog kontinenta, smirenost, karirane košulje, Appalachian sound. Southeast Engine, Joe Purdy, Deep Dark Woods, Marah zadnje tri godine i slična ekipa koja svojim turnejama nikada ne prelazi ocean. Ovogodišnji pobjednik ove kategorije su Kanađani The Wooden Sky.

John Murry – Graceless Age
John Murry je ono što su prijašnjih godina bili John Grant i Josh T Pearson, pojavio se niotkuda (odnosno iz Mississippija) krajem godine i zasjeo na listu.

We Are Augustines – Rise Ye Sunken Ships
Zašto Kings Of Leon vladaju arenama, a ne ovi momci? Album spada u 2011. godinu, ali do mene je stigao sa zakašnjenjem. Debut godine, nije bitno koje.

Cory Branan – Mutt
Je, čak dva albuma sa zagrebačkog Revival Tour nastupa nalaze se na ovoj listi. To je samo zato što Chuck Ragan – Covering Ground spada u 2011. godinu, inače bi bila tri. Ovo je i drugi momak iz Mississippija na ovoj listi. Ako mislite da je to slučajo, nije. Možda sam trebao složiti koncepciju liste po državama? Tu su Georgia, Alabama, Arizona, Minnesota, Indiana, Tennessee, naravno Texas, NY, NJ i Pacific Northwest. Pa dvije kanadske države. Hm.

Dodgy – Stand Upright In A Cool Place
Engleska scena? Hm, teška kategorija. Možda Lanterns On The Lake sa svojim debutom Gracious Tide, Take Me Home? Ili ipak previše kopiraju Sigur Ros? Evo jedan album koji mi je drag: zaboravljeni Britpop veterani Dodgy snimili su nešto što nema veze sa onim što smo ranije povezivali s njihovim imenom. Možda reuinioni nakon desetljeća pauze ipak imaju smisla? Mada moram priznati da me je strah nadolazećeg My Bloody Valentine albuma.

Patti Smith – Banga
Studijski album Patti Smith s autorskim pjesmama nakon osam godina. Vrijedilo je čekati.

Dinosaur Jr – I Bet on Sky
Pobjednik kategorije “ponovo okupljeni velikani koji ne žive na staroj slavi”.

Dan Mangan – Oh Fortune
Nije ovdje (isključivo) zbog najboljeg nastupa ovogodišnjeg Terranea. Dečko koji obećava, Mitar Mrkela suvremene scene, napokon je odrastao, nema tu više country poskočica poput Sold.

Baroness – Yellow and Green
Nekadašnje masno metalno jednoumlje Baronessa neočekivano se na ovogodišnjem dvostrukom albumu proširilo raznim smjerovima. Rijetki su dupli albumi koji ovako drže intenzitet od početka do kraja. Najbolji dupli album godine. Pa i najbolji južnjački album godine, ako ih prebacimo u tu kategoriju, čast Patterson Hoodu i Dirty Guv Nahsima.

First Aid Kit – The Lion’s Roar
U kategoriji Americana album godine pobjedu odnosi švedski duo. Ima li kontradikcije u ovoj rečenici?

Calexico – Algeirs
Convertino i ekipa nisu ovdje po inerciji, ako ste to pomislili. Štoviše, nemam neko visoko mišljenje o njihovim samostalnim izdanjima cijelo prošlo desetljeće, nakon Hot Raila, sve mi je izgledalo slabije od raznih kolaboracija koje su paralelno izdavali. Ali Algeirs vrijedi, naročito nakon preslušanog live-a koji je došao uz Deluxe izdanje Algeirsa i doživljaja istog u Pauku.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Najbolji koncerti 2012. godine

Nikada nisam pisao godišnje top liste i mogu reći da mi je sada žao zbog toga, prvenstveno iz razloga što mi je teško naknadno vremenski smjestiti neki album ili koncert. Dok recimo bez problema u mislima prizovem sve golove svjetskog prvenstva ’94. u Americi ili 8 godina kasnije u Japanu, bezuspješno se pokušavam sjetiti što sam slušao tih godina ili na kojima sam koncertima bio.

Format i koncepcija liste. Izvadio sam popis odgledanih koncerata kako bi složio redoslijed pa ubrzo odustao i odvojio listu na dva dijela: Zagreb i koncerti sa putovanjima. Nisam mogao usporediti koncerte s te dvije liste, koncert sa putovanjem je spoj glazbe, puta, nove hrane, novih vrsta piva, novog koncertnog prostora, nove publike itd. Koncert u Zagrebu sadrži žurbu sa posla ne bi li stigao na vrijeme, loše pivo u Pauku i drage ljude koje sretneš prije koncerta. Obzirom da je ovo prije svega osobna lista bez ikakvih većih pretenzija, sve skupa znači da nemam dovoljno zajedničkih točaka da usporedim i rangiram npr. Calexico u Zagrebu i The Felice Brothers u Manchesteru.

10 najboljih koncerata van Zagreba

20120414_223703_30

The Felice Brothers @ Manchester

1. The Low Anthem – End Of The Road Festival, Engleska
The Low Anthem su potiho prošli Bon Iver put, od raštimanih hillbillyja koji snimaju albume po izoliranim kolibama do trenutno sedmeročlanog benda koji ubija harmonijama i energijom s pozornice.

2. The Felice Brothers with Craig Finn – Manchester
Napokon sam si potvrdio ono što već godinama pretpostavljam: braća su nepročišćena esencija svega onoga zbog čega lutam po koncertima.

3. Danny Green (Laish) – No Direction Home Festival, Engleska
Koncert je krenuo negdje iza 2 ujutro u vedroj i hladnoj engleskoj noći, nenajavljen nastup frontmena Laisha koji su isti dan ranije oduševili nastupom na glavnoj pozornici. Mala skrivena pozornica u šumi, pored logorske vatre, gdje je Danny ležerno između vlastitog repertoara ubacivao covere svojih uzora, poput Townes Van Zandta ili Danijel Johnstona (Sweetheart, ako vas zanima). Najbolji moment prve godine ovog lijepog festivala. Možda i njegovog jedinog izdanja obzirom da je upravo otkazan NDH (skraćenica No Direction Home-a) za 2013. godinu.

20120829_174448_30

Baroness @ Poljska

4. Baroness – Off Festival, Poljska
Ako Baroness ovdje uguramo pod nekakav metal onda je ovo najbolji metal koncert  koji sam vidio. Ne mislim samo na ovu godinu.

5. Grandaddy – End Of The Road Festival
Nostalgija. Kao da se ništa promijenilo nije u ovih 13 godina.

6. Jeffrey Lewis – End Of The Road Festival
Zatvorite oči i u New Yorku ste. Jedini koncert sa obje liste na koji sam došao bez ikakvog predznanja o liku i djelu dotičnog gospodina. Naučio sam vrlo brzo nakon festivala.

7. Shearwater – Menza Pri Koritu, Ljubljana
Prvi koncert ikada na kojem sam se važno šetao sa foto propusnicom oko vrata, valjda mi je i zato drag nastup. Okkervil River za siromašne, rekao bi Alan Ford.

8. Radiohead – Villa Manin, Italija
Velikani. Ovih sedam imena ispred njih na mojoj listi povijest će vjerojatno brzo zaboraviti.

9. John Grant & Midlake – End Of The Road Festival
Veliki John, glasom i stasom, na Garden Stageu EOTR-a ugostio je momke iz Midlakea pa su zajedno prošetali po The Czars ostavštini. I oslikali mjesec.

10. Bruce Springsteen – San Siro, Milano
Zadnji čas digao sam ga iznad crte. Ne mislim da je bio loš. Naprotiv. Ali Bruce vozi širokim autoputom zadnjih nekoliko godina. A publika to voli.

20121101_222806_30

The Pains of Being Pure at Heart @ Ljubljana

Ispod crte: vrijedni spomena su i svježi The Pains of Being Pure at Heart u Kino Šiški, Ljubljana. Gledao sam Tinderstickse u Engleskoj i Seamonster The Wedding Presenta u Poljskoj ali njih sam stavio listu  koncerata na domaćem terenu pa su zbog toga ispali ovdje. Inspiral Carpets u Holmfirthu idu pod “nostalgija” kategoriju, ali ipak ispod gore uvrštenih Grandaddy. Slično tome je i sa Mazzy Star u Poljskoj.

Razočarenja: Alabama Shakes u Engleskoj. Gledao sam ih godinu ranije u Maiconu (Georgia) dok su još bili nepoznati i bez albuma, bili su tada svježi i originalni. Ovo sada djeluje malo isforsirano i teatralno. Villagers u Engleskoj. Pobjegli smo nakon tri uvodne pjesme, britanski Ramirez. The House Of Love u Poljskoj. Ono kad nostalgija prebaci na lošu stranu. Patti Smith u Engleskoj. Koncert u Tvornici pred koju godinu bio je impresivan, u međuvremenu je magija negdje nestala. King Creosote i Jon Hopkins u Poljskoj. Besmislen nastup. Andrew Bird u Engleskoj. Pretenciozno. Vidi me kako dobro silujem violinu i fućkam.

10 najboljih koncerta na domaćem terenu

The Revival Tour

The Revival Tour @ Močvara

1. Wilco, Velesajam
Nema smisla nabrajati “naj” pridjeve, dovoljno je reći da je ovo koncert referenca koji se koristi za ocjenu bilo kojeg drugog koncerta. Mjerna jedinica.

2. The Revival Tour, Močvara
Chuck Ragan i društvo imali su nešto praznog hoda u trosatnom nastupu ali sveukupno gledano najbliže su došli ove godine do 1 Wilca.

3. Calexico & Blind Pilot, Pauk
Nisam toliko upućen u Calexico diskografiju zadnjih 10 godina kao što sam recimo u onu Wilca. Da jesam, možda bi mi ovo bio i koncert godine? Još se naježim kada se sjetim gitare Jaira Zavale na Splitter.

4. Mary Coughlan, Tvornica
Irska diva Mary Coughlan već je jednom ranije nastupila u Zagrebu, u Atriju Muzeja za umjetnost i obrt davne 2002. godine održala je meni jedan od ljepših zagrebačkih koncerata tih godina. Razveselio sam se kada sam pronašao review tog davnog nastupa u bogatoj arhivi Terapije. Ove godine se potiho vratila u Mali pogon Tvornice i sve to ponovila.

5. Human Don’t Be Angry, Purgeraj
Heroj devedesetih, Malcolm Middleton (tada polovica dvojca znanog kao Arab Strap), po prvi puta posjetio je naš grad. Nažalost samo par desetaka posjetitelja došlo je taj utorak do Purgeraja vidjeti njegov novi projekt Human Don’t Be Angry. Bio je to koncert koji je trajao do iza jedan u noći i nakon kojeg su svi prisutni poslušno stali u red na merch štandu da stisnu ruku Malcolmu i zahvale mu se sa kupnjom glazbenog materijala.

20120829_175501_30

The Wedding Present @ Poljska

6. Lambchop, Kino SC
Duga je povijest Kurta i društva u Zagrebu. Iskreno nemam pojma ima li ostatak ovogodišnje postave Lambchopa (osim Kurta) ikakve veze sa onom iz prvog nastupa 2003. godine? Lako moguće da je priča slična onoj od Triggera koji već trideset godina čisti ulice sa istom metlom, samo je dvadeset puta pomijenio dršku i isto toliko puta donji dio metle (ima li to ime?). Ono što znam da je ovogodišnji nastup pobijedio sve prijašnje. I nema veze što Kurt nije podivljao i korodirao na bisu kao zadnja dva puta.

7. The Wedding Present, Nkc Park
Kratko ustoličenje dvorane iznad Purgeraja u koncertni prostor donijelo nam je savršenstvo zvuka koji je nekim čudom pratilo sve koncerte održane u tom prostoru. Meni najdraži među njima je moćan nastup The Wedding Present gdje su nam u cjelosti izveli svoj Seamonsters album iz 1991. godine.

8. Tindersticks, Tvornica
Gospoda. Koja su uz to ove godine i snimili svoj najbolji album još od devedesetih te ga skoro kompletnog izveli u Tvornici ovo proljeće.

9. Dan Mangan, Terraneo
Nije neka festivalska godina. Dio festivala čak je i otkazan, a InMusic i Terraneo pali su kvalitetom lineupa u odnosu na prethodnu godinu. Dok je InMusic i prijašnjih godina pucao rafalno u širinu samo da pogodi što već broj publike, ove godine neke čudne stvari su se dešavale na Terraneu. Najbolji nastupi poput Future Of The Left ili We Were Promised Jetpacks stavljeni su u dnevne termine prije dolaska publike. A Dan Mangan je čak i imao dobar termin iza 9 navečer, ali je nastupao pred možda i manje publike nego spomenuta dvojica iz razloga što su svi otišli na (da oprostite, naporne) Dječake. Očito moj izbor nema veze sa masovnim ukusom.

20120909_212313_30

Japandroids @ Purgeraj

10. Dry The River, InMusic
InMusic je ipak institucija kojoj moramo biti zahvalni što smo prijašnjih godina vidjeli veličine poput Sonic Youth ili The Hold Steady. Ove godne cijeli festival vrtio se oko velikog New Ordera. Ne mogu reći da su me razočarali (kao što većinu jesu) sa best off repertoarom koji sam slušao iz prvih redova, ali kad sam se sada zamislio koji od InMusic bendova bi sa najvećim guštom pogledao iznova, izbor pada na srčane Engleze Dry The River koji su me oduševili to sparno poslijepodne na Jarunu.

Ispod crte: na gornju listu nisu stali Japandoidsi, koncert zbog kojeg smo se osjećali vażno i ponosno kako Zagreb prati aktualna svjetska zbivanja. Zatim ponovno okupljeni Walkaboutsi odsvirali su meni možda i svoj najbolji ZG koncert. Dvojac iz Richmond Fountainea u Malom pogonu Tvornice iznenađujuće uspješno su anulirali izostanak ostatka benda, a Tamikrest je nadomjestio nedolazak Tinariwena u Zagreb ove godine.

Razočarenja: krenimo od većine nastupa na glavnoj pozornici Terranea. Zatim Mando Diao. Pa Franz Ferdinand. U stvari nije mi razočarenje njihov nastup koji sam uspješno eskivirao bijegom na drugi kraj otoka, nego sama činjenica da se oni dovode kao headlineri festivala. I da publika dolazi ponovo gledati Kapranosa i ekipu kako simultano izvode onaj svoj robot walk na pozornici. Skoro sam zaboravio i na prevaru koja se naziva Gorilaz Sound System. Zatim isforsirani Mark Lanegan, gledao sam ga dva puta ove godine sa time da zagrebački nastup uz neprimjeren koncertni prostor, katastrofalan zvuk i naporne prve dvije predgrupe zaslužuje ovaj dio godišnjeg pregleda.

Sve fotke by me.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

The Revival Tour @ Močvara

Jeste li se ikada oduševljavali s pričom o Rolling Thunder Revue turneji? Ja jesam. Te 1975. godine Bob Dylan je krenuo na turneju s malom skupinom pratećih glazbenika nakon završenog snimanja Desirea, ali kako je turneja išla dalje tako je Dylan putem pozivao i skupljao maltene svakoga da se pridruži turneji koja je ubrzo postala karavana. Svaki koncert turneje bio je reality show, Dylan bi izašao s licem premazanim u bijelu masku i to je bilo jedino što ste mogli predvidjeti. Sve ostalo bilo je neizvjesno, tko će tu večer se popeti na pozornicu, koje duete će izvesti s Joan Baez, a koje s Joni Mitchell, hoće li Alan Gainsberg paradirati po pozornici zajedno s Muhamed Alijem itd. Ta atmosfera ciganske čerge izvukla je najbolje iz Dylana. Ako ste poslušali The Bootleg Series Vol. 5: The Rolling Thunder Revue 1975. live izdan prije desetak godina onda znate na što mislim. Na snimkama sa te turneje, uz pratnju nebeskog zvuka violine Scarlet Rivere, Bob Dylan pjeva. Da, pjeva. Ne hropće. Nikada prije niti kasnije njegov vokal nije imao takvu preciznost? Ili je to samo moj subjektivni doživljaj zvuka pojačan cijelom Rolling Thunder Revue pričom? Nije sada niti bitno, ono što je bitno je da je Revival Tour Chucka Ragana najbliže što danas možete doći atmosferi Rolling Thunder Revuea.

Chuck Ragan pokrenuo je The Revival Tour 2008. godine. Ideja je bila okupiti kantautore iz folk, americana i srodnih smjerova te organizirati zajedničku akustičnu turneju s nastupima punim improvizacije i međusobnih suradnji, nastupi koji asociraju na neka davna vremena iz kojih svi Revival članovi crpe inspiraciju. The Revival Tour je zadnjih godina izrastao u svojevrsni fenomen i turneje sada redovito rasprodaju i prostore do nekoliko tisuća posjetitelja. Osim u Zagrebu, naravno. Kojim tempom ova The Revival Tour postava udara turneju vidi se i na službenom plakatu, europska turneja krenula je iz Cardiffa i u 35 dana sadrži čak 33 nastupa, od sjevera Skandinavije do Italije. Dan prije Zagreba nastupali su u Beču, dan iza Zagreba već u Milanu. Nažalost, Zagreb bi mogao ostati zabilježen po “Dinamo” rekordu, odnosno najmanjoj posjeti ove turneje? Popunjena trećina Močvare, brojka od možda nategnutih dvjestotinjak posjetitelja, nekako nije bila primjerena količini pozitivne energije koja je dolazila s pozornice. Uzalud sam tjednima prije koncerta uvjeravao prijatelje, čak i one koji inače odu na jedan koncert godišnje, da je upravo ovo taj jedan koncert godišnje koji moraju vidjeti. Jasna mi je relativno slaba razvikanost ove postave The Revival Toura, ali ne mogu razumjeti tu apatija u gradu gdje više niti opširne najave u dnevnom listu i po portalima te prihvatljiva cijena ulaznice ne mogu privući pokojeg znatiželjnika na koncert. Pošto je Zagreb bio i najjužnija i najistočnija (geopolitički, ako ćemo točno zemljopisno onda smo zapadnije i od Beča i od Helsinkija) točka europske turneje, u Močvari sam primijetio Revival fanove i iz okolnih zemalja, što još više naglašava podbačaj čisto zagrebačke posjete. Chuck i njegova ovojesenska momčad ničim nisu pokazali nezadovoljstvo polupraznom dvoranom, u trosatnoj svirci potpuno su se odužili organizatorima na “najboljem gostoprimstvu turneje” (citiram tweet Chuck Ragana prije koncerta) i oduševili sve prisutne. Prije Močvare čudio sam se američkim fanovima The Revival Toura koji su doletjeli iz Chicaga u Zagreb kako bi idućih 15 dana vlakom pratili rutu turneje i vidjeli isto toliko Revival nastupa. Sada nakon Močvare moram priznati da im zavidim i s interesom svakodnevno na twitteru pratim njihov put i dojmove sa svakog koncerta.

Deset minuta iza najavljenih 21:00 kompletna postava ovogodišnjeg The Revival Toura, njih desetoro, izašla je na pozornicu i u uvodnim minutama isporučila možda i najdojmljivije izvedbe te večeri. Očito se radi o repertoaru koji je za vrijeme turneje uvježban za zajedničku izvedbu cijelog banda, posebno impresivna bio Survival Blues Cory Branana, njegov “Born To Run”, te Narceritos Jey Malinowskog. Pucale su odmah gitarske žice od intenziteta, ljuštila gudala, udarao banjo, a skriveni bubanj koji sam tražio po pozornici pronašao sam na kraju u kontrabasu Joe Ginsberga. Iza tog uvodnog zajedničkog seta koncept nastupa predviđao je pojedinačni polusatni izlazak svakog od petorice kantautora. I tu su nastali problemi. Naime kantautorski nastupi čestu teško zadrže pažnju publike ukoliko ista nije ranije upoznata s repertoarom. A dojam mi je da samo Chuck Ragan od njih petoro imao šire poznatiji repertoar među publikom u Močvari. Iako u njegovom nastupu zaista nije problem uživati i bez poznavanja albuma. Pozitivno me iznenadio singalong dijela publike uz nadahnuti nastup Rocky Votolata, storyteller pjesme Cory Branan još su bile prepoznate od dijela publike, dok je sadržaj samostalnog seta Jey Malinowskog i Emily Barker bio nepoznanica većini prisutnih. To je dovelo do okupacije šanka i dvorišta u Močvari već nakon uvodnih dvadeset minuta koncerta, gdje je dio prisutnih proveo većinu nastupa, predvođeni doajenima naše glazbene kritike koji se nisu vratili na koncert iduća dva sata, sve do nastupa Chuck Ragana. Veći problem od pražnjenja ionako malobrojne publike u tom središnjem dijelu koncerta bio je žamor koji je u nekim trenucima prijetio da nadglasa zvukove s pozornice. To je prvenstveno bilo zabrinjavajuće kod nastupa Jey Malinowskog koji je u svom solo setu skoro uništio magiju The Revival Toura, zavukao se u kut pozornice za klavijature te uspio zadržati pažnju manjeg dijela publike. U začaranom krugu povratnih reakcija sa svakom idućom njegovom pjesmom publika je postajala nezainteresiranija a Jay nervozniji. S olakšanjem je dočekan izlazak Rocky Votolata kao uvod u savršenu drugu polovicu koncerta.

Posvetiti ću ovdje malo prostora ovogodišnjem albumu Rocky Votolata Television Of Saints i iz razloga što sam s tom pločom u ruci napustio bogato opremljen merch štand. Već prije koncerta namjerio sam se na knjigu The Road Most Traveled, zbirku priča Revival članova o filozofiji putovanja iz perspektive glazbenika na turneji koju je uredio Chuck Ragan, ali glave još vruće od upravo završenog koncerta nisam mogao napustiti štand samo s knjigom pa je izbor pao i na djelo Rocky Votolata zato što me njegov nastup najviše pozitivno iznenadio u odnosu na očekivanja. Television Of Saints snimljen je nakon Rockyjevog razlaza s izdavačkim kućama, a sredstva za njegovo snimanje u iznosu od 38.000 dolara skupljena su preko Kickstartera. Ako niste čuli što je Kickstarter.com evo i kratkog opisa ovog značajnog projekta: Kickstarter je stranica gdje možete predstaviti svoj novi projekt i skupiti sredstva donatora za njegovu provedbu. Ovdje namjerno koristim termin donatori jer vlasniku projekta ostaje puno vlasništvo nad projektom, za razliku od nekih sličnih sustava gdje ulagači dobivaju proporcionalni udio u kasnijem uspjehu i dobiti projekta. Dakle motiv donatora Kickstartera je isključivo pomoć, u ovom slučaju glazbeniku, da uspješno odradi svoje djelo bez ikakvih kompromisa. Model koji se idealno uklapa u poimanje indie scene, bez obzira što smatrali pod tim pojmom. Television Of Saints je izniman kantautorski album trajanja samo 33 minute (valjda prikupljena Kickstarter sredstva nisu dostajala za duže snimanje), a live izvedbe pjesama poput Little Spring s Emily Barker i Chuck Raganom na pratećim vokalima idu mi među najdraže glazbene momente te večeri. I godine.

Treba svakako naglasiti stalna međusobna gostovanja Revival članova u tih pet “samostalnih” setova koncerta, gostovanja koja su rezultat duženja na turneji gdje svakodnevno uče jedni drugima pjesme i nalaze nove momente na svakom narednom nastupu kako ga učiniti različitim od jučerašnjeg. To zajedništvo na lijep način je bilo naglašeno i s dijeljenjem instrumenata, naime sve gitare/banjo/mandoline koje s korištene bile su cijelo vrijeme poslagane na pozornici, a uzimao ih je svatko bez vidljivog pravila, često između pjesama samo međusobno zamijenivši instrumente. Ideja zajedničkog nastupa koja i bila pokretač The Revival Toura u potpunosti je uspjela, na koncert treba gledati kao na uspješnu cjelinu, a ne raščlanjivati pojedinačno članove. Jedini nastup gdje pojam “samostalan” ima i doslovno značenje bio je onaj Cory Branana koji izgleda nije poklonik dueta, pratećih vokala ili dodatnih instrumenata pri izvedbi svojih pjesama. U najavi The Revival Tour nastupa nazvao sam ga “Ryan Adams iz Memphisa”, nakon odgledanog seta možda bi mu više pristajalo “John Darnielle iz Memphisa”? Izniman storyteller nastup, nekima možda povremeno i pretenciozan, nikoga u dvorani nije ostavio ravnodušnim. Možda je i nabujala Sava koje je prijetila da sve nas zajedno skupa s Močvarom poplavi tu večer pridonijela da se Cory osjeća kao na rodnom Mississippiju?

Chuck Ragan otvorio je svoj set s Meet You in the Middle, a na uvodne taktove njegove gitare po rukama u zraku među publikom bilo je jasno da koncert ulazi u višu razinu uzbuđenja. Krenuo je dalje po hitovima s briljantnog lanjskog albuma Covering Ground: redale su se (prema sjećanju) Nothing Left To Prove, Wish On The Moon, You Get What You Give, Valentine zajedno s Emily Barker pa krasna bonus track s tog albuma Camaraderie Of The Commons. Svoj set Chuck je završio sa starijim pjesmama Let It Rain i The Boat te odmah iza toga okupio cijelu bandu na pozornici za još pola sata raskalašenog folk slavlja pred oduševljenom publikom. Postoji li pojam „folk wall of sound“? Naime kada imate deset akustičnih instrumenata na pozornici, pet divljih bradatih gudača koji jednaku pažnju pružaju svirci kao i „Warren Ellis“ scenskom nastupu, te petoricu kantautora koji su se neki prvi puta sreli pred dva tjedna na početku ove turneje, nekako je za očekivati nemaran i raštiman ukupni zvuk. Međutim nije bilo raštimano, barem ne više od one doze potrebne da nas uvjeri kako je ono što gledamo rezultat tog trenutka i spontanosti, a ne pažljivo uvježbane scenske koreografije. Još jedan primjer spontanosti: najglasnijeg fana, odnosno momka koji se zanio pa je zaurlao uvodni stih On The Bow prije benda (zovem ih bend jer smatram da je to ispravno) izvukli su na pozornicu te iznova zajedno s njim zagrljeni a capella izveli Chuckovu pjesmu.

Emily Barker

Na oproštaju Chuck je najavio The Revival Tour 2013 s novom postavom i upozorio nas da budemo spremni jer oni ponovo dolaze u Zagreb. Držimo ga za riječ.

Fotkao je Bir, pogledajte fotke u boljoj rezoluciji.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

 

The Revival Tour, najava

Prava poslastica dolazi nam prvi utorak studenog u Močvaru: The Revival Tour nastupa u našem gradu. Na ovu vijest vjerojatno ste ili poskočili od veselja poput mene ili ste se zapitali: Revival Tour? Koji su sad ovi, ime mi malo vuče na neka 4 Asa? Odgovor tko su Revival Tour nije jednostavan: iza tog imena kriju se različiti kantautori kojima je poveznica Chuck Ragan, osnivač i vođa projekta.

[  ]Chuck Ragan, tada frontmen cijenjenog floridskog punk banda Hot Water Music, osmislio je Revival Tour koncept davne 2005. godine. Ideja je bila okupiti kantautore iz folk, americana i srodnih smjerova te organizirati zajedničku akustičnu turneju sa nastupima punim improvizacije i međusobnih suradnji, nastupi koji asociraju na neka davna vremena iz kojih svi Revival Tour članovi crpe inspiraciju. Prvi Revival Tour krenuo je 2008. godine na mala vrata i sa promjenjivom postavom u kojoj su između ostalih bili Frank Turner i Jon Snodgrass. Njih dvojicu sam ovdje istakao jer njihova zajednička pjesma, snimljena tokom te turneje, najbolje prikazuje ugođaj i motive pokretanja Revival Toura. Big Rock in Little Rock opisuje koncert u Little Rocku, Arkansas, gradu u bespućima američkog Midwesta za koju ste eventualno čuli po tome što me tamo više od desetljeća stolovao najpoznatiji guverner Arkansasa, frajer koji je u kožnoj jakni primio orden i lentu kralja Tomislava na najtragikomičnijem susretu dvojice predsjednika država ikada zabilježenom. Sjećate se piste Plesa 1996. godine i Billa Clintona?

Nego da se vratim na Revival Tour te Franka i Jona koji su inspirirani tužnim barom u Little Rocku i brojem od točno dvadeset posjetitelja na njihovom koncertu te večeri zajednički napisali Big Rock in Little Rock koja kaže:

John said nights like night tonight
show the true worth of a man
still doing it for the right reason
doing the best we can

playing a little show
to 20 people who really cared
is better than a thousand
who aren’t sure why they’re there

Od tih početaka pred malobrojnom publikom Revival Tour je zadnjih godina izrastao u svojevrsni fenomen i turneje sada redovito rasprodaju prostore za nekoliko tisuća posjetitelja. Tako je u jesen 2011. godine dosta naših sunarodnjaka potegnulo i do rasprodane bečke Arene da vide lanjski Revival Tour sa Brian Fallonom u postavi. Niste znali da i Brian Fallon nastupa solo u akustičnom okruženju? Pogledajte youtube, mislim da ćete svaku Gaslight Anthem pjesmu pronaći u solo izvedbi Brian Fallona uz akustičnu gitaru. Ponekad i sa rezultatom impresivnijim od nabrijane studijske snimke Gaslighta na koju ste navikli.

Izgleda da je uspjeh te prošlogodišnje inkarnacije Revival turneje nagnao Chuck Ragana da odmah oformi novu postavu i krene opet na turneju 2012. godine, na naše veselje ovoga puta i sa Zagrebom na listi. Pa da pogledamo koga nam sve Chuck dovodi u Zagreb. Cory Branan, “Ryan Adamas iz Memphisa”, možda je upravo ona karika koja nedostaje između poimanja Memphisa kao grada sa iznimnom glazbenom prošlosti i sadašnjosti, koja se osjeća u svakoj ulici ovog lijepog grada, te nesrazmjera u utjecaju Memphisa na zbivanja u glazbi zadnjih dvadesetak godina. Probajte se sjetiti još nekog aktualnog izvođača iz Memphisa kojeg cijenite? Kao da je ono što je započeto sa Ike Turnerom i Elvisom završilo sa Alex Chiltonom i Big Starom? Treći po redu album Cory Branana nazvan Mutt izašao je ovo ljeto i sadrži fascinantnu kolekciju stilova i ideja. Totalni nered. U pozitivnom smislu.

Jay Malinowski, kanadski slikar i frontmen reggae benda Bedouin Soundclash imao je zadnjih godina nekoliko samostalnih izdanja snimljenih s minimalističkim aranžmanima koji poprilično odudaraju od zvuka njegovog matičnog benda. Opet sličan primjer kao kod Brian Fallona i Gaslighta. Npr. poslušajte originalnu snimku pjesme Santa Monice u verziji matičnog benda Bedouin Soundclash te verziju iste pjesme koju je Jey Malinovski snimio na svom solo albumu Bright Lights and Bruises iz 2010. godine. Moj glas ide za ovu drugu verziju.

Emily Barker, “australska Laura Marling” razbiti će nam mušku monotoniju na pozornici, držati back vokal Chuck Raganu na Valentine i izvesti dio svog hvaljenog repertoara. Poznata po suradnjama i duetima sa Frank Turnerom, sa kojim je zajedno nastupila i na otvaranju londonske Olimpijade, ova folk kantautorica dolazi iz Bridgetowna u Zapadnoj Australiji. Znam, niti ja. Ali, budimo iskreni, ionako je Perth jedino mjesto za koje smo čuli sa zapadne polovice tog kontinenta.

Rocky Votolato, bivši punker preobraćen na folk, dio je dinamične Seattle scene i ima iza sebe već desetak samostalnih albuma nakon izlaza iz matičnog benda Waxwing. Njegov ovogodišnji album Television Of Saints snimljen je nakon njegovog razlaza sa izdavačkim kućama, a sredstva za njegovo snimanje u iznosu od 38.000 dolara skupljena su preko Kickstartera. Ako niste čuli što je Kickstarter.com evo i kratkog opisa ovog značajnog projekta: Kickstarter je stranica gdje možete predstaviti svoj novi projekt i skupiti sredstva donatora za njegovu provedbu. Ovdje namjerno koristim termin donatori jer vlasniku projekta ostaje puno vlasništvo nad projektom, za razliku od nekih sličnih sustava gdje ulagači dobivaju proporcionalni udio u kasnijem uspjehu i dobiti projekta. Dakle motiv donatora Kickstartera je isključivo pomoć, u ovom slučaju glazbeniku, da uspješno odradi svoje djelo bez ikakvih kompromisa. Model koji se idealno uklapa u poimanje indie scene, bez obzira što smatrali pod tim pojmom. Television Of Saints je zanimljivo lo-fi djelo trajanja samo 33 minute (valjda prikupljena Kickstarter sredstva nisu dostajala za duže snimanje) koje zove na ponovno slušanje u ovakvo tmurno praznično jutro dok sastavljam ovu najavu.

Preostala dva imena sa plakata gore, Joe Ginsberg i Jon Gaunt, veterani su Revival Toura i prateći glazbenici Chuck Ragana koji će na pozornicu Močvare izaći sa svojim kontrabasom i violinom.

Ostaje nam još Chuck Ragan, organizator i poveznica svih dosadašnjih Revival Tour nastupa. Na njega sam prvi puta neplanirano naletio prije dvije godine kada je izašao na pozornicu Tonhallea u Munchenu prije zvijezda večeri The Gaslight Anthem i u kratkom nastupu ostavio punu dvoranu bez riječi. Kako li sam tada zavidio momcima ispred mene u publici koji su na koncert došli spremni i poznavali repertoar Chuck Ragana. Nakon koncerta je gužva oko njegovog mercha bila jednaka onoj kod Gaslighta, a meni je od tada ostala želja da ga ponovo vidim u samostalnom koncertu, naročito nakon oduševljenja sa iznimnim albumom Covering Ground iz 2011. godine. Pa evo ne moram niti putovati, Chuck Ragan nam stiže u Zagreb.

Dobar uvod u The Revial Tour (uz fascinantne HD snimke nastupa u Antwerpenu 22.10.2012. koje su upravo osvanule na Youtubeu) je i Daytrotter session snimljen ovo ljeto. Izgleda da je ostatak aktualne postave bio daj dan na godišnjem odmoru jer snimka sadrži naizmjenične izvedbe Chuck Ragana i Cory Branana koji otvara session sa Survivor’s Blues, najdinamičnijom pjesmom svog novog albuma, gdje puknutim glasom prepričava bijeg u ukradenom autu. Taj session možete skinuti na Daytrotter stranicama (potrebna je besplatna registracija).

Na koncertu pronaći ćemo i prodaju knjige prigodno izdane uz ovogodišnju Revival turneju. The Road Most Traveled kolekcija je priča raznih članova Revival Toura svih ovih godina te nekih pretpostavljam budućih članova. U knjizi tako uz Revival članove sudjeluju Franz Nikolay (ex The Hold Steady), Jim Ward (At The Drive-In) i još neka imena, a zajednička tematika njihovih priča je život na dugoj turneji i filozofija putovanja iz perspektive glazbenika. Priče je skupio i knjigu uredio tko drugi do Chuck Ragan.

Za kraj i jedna korisna informacija dobivena iz prve ruke: nemojte da vas zavedu kasni počeci koncerata i kašnjenja na koje nas je navikao NKC Park ovu jesen. The Revival Tour će izaći na pozornicu točno u 21:00, što je i logično obzirom na količinu izvođača koji će nam se predstaviti tu večer.

Dakle za sve ljubitelje akustične glazbe i kantautora (ili da kažemo folk, indie, alt.country, americana…) hladni jesenski utorak u Močvari će biti vrlo ugodan i topao!

 Najava je originalno objavljena na terapija.net.

Radiohead @ Villa Manin, Passarino (Italija)

Jesu li Radiohead zaista vizionari po kojima treba nazvati novi glazbeni žanr ili su opet zalutali sa The King Of Limbs nakon što se činilo da su napokon pronašli stazu povratka kod prethodnog In Rainbows albuma? Naše domaće pristaše obje teorije u velikom su broju pohrlili su ovu toplu ranojesensku srijedu u seoce Passarino između Udina i Venecije da napokon dožive taj hvaljeni i toliko puta po youtube snimkama pregledani Radiohead nastup.

[ Radiohead @ Villa Manin, Codroipo (I), 26/09/2012 ]Naš početni bahati pristup tipa “Villa Manin, Passarino? Ono selo? Ma znam ja, to je odma tu blizu. Kad sam JA ono dve i šeste bio tamo na Springsteen Seager Sessions…” prizvao je naravno neplaniranu gužvu na poslu u srijedu popodne i probleme sa autom kod polaska pa smo iz Zagreba uspjeli izaći tek oko šest sati, nervozni od nabrojanih problema i pomalo umorni još od večeri prije kad nas je Malcolm Middleton držao svojim koncertom u hipnozi na Ribnjaku do iza jedan u noći. Kada se koncert održava u selu kojem čak niti Wikipedia ne zna broj stanovnika onda je jasno da kapaciteti parkinga neće pokriti najavljenih dvadesetak tisuća posjetitelja. Zatekli smo Passarino i okolicu do vrha zatrpane autima, parkirali u nekom kukuruzištu tri sela dalje pa odradili solidan polumaraton da se dokopamo cilja na vrijeme. U dvorište Ville Manin ulazimo točno u 21:30, samo par minuta prije nego će Johnny Greenwood kliknuti play na matrici Lotus Flowera. Dobro, priznajem, otkrili ste me sada, spadam u onu drugu skupinu Radiohead sljedbenika iz uvoda. Ali truditi ću se u ovom tekstu sakriti svoje predrasude prema kvaliteti The King Of Limbs materijala. I sam koncert me je uvjerio da sam pomalo bio u krivu.

Prostor u kojem je nastupio Radiohead također zaslužuje osvrt jer se radi o jedinstvenoj pozornici u nama bližoj okolici. Villa Manin sagrađena je u 17. stoljeću kao ljetnikovac ugledne mletačke obitelji Manin iz koje potječe i zadnji dužd Venecije Ludovico Manin koji je krajem 18. stoljeća upravo u vili Manin potpisao povelju kojom je i formalno, nakon više od 9 stoljeća suvereniteta, prestala postojati Mletačka Republika, tada podijeljena između Habsburgovaca i Napoleona. Trebalo mi je vremena da se sjetim našeg prijevoda riječi duce, vjerojatno i iz razloga što je taj zanimljiv dio europske povijest većinom bio preskočen u našem školskom obrazovanju, barem u moje vrijeme prije dvadesetak godina. Mlečani su tada bili uglavnom “oni koji su posjekli šume na našem Velebitu”. Vila Manin je danas muzej i elitni restoran, a veliko travnato dvorište vile okruženo arkadama čini prekrasno okruženje za ljetne koncerte.

Dobra strana našeg zakašnjelog dolaska je što nas nije oprao pljusak koji se spustio na Passarino pola sata prije našeg dolaska, ali loše strane su puno značajnije: propustili samo zagrebačke znance Caribou koji su nastupili kao predgrupa te nismo mogli zauzeti dobru poziciju za Radiohead. Naime, ako ste ikada bili na većem koncertu u Italiji znate da tamošnja publika igra totalni catenaccio, zatvore sve prilaze golu i ne puštaju niti metra. Dok se npr. u Engleskoj ili Njemačkoj uvijek može s driblinzima i smiješkom progurati do prednjih redova, u Italiji su takvi pokušaji unaprijed osuđeni na propast. Pozicionirali smo se tako desno od mix pulta, što će se kasnije nažalost pokazati kao loša odluka zbog jeke koju su bacale obližnje arkade. Preostalih par minuta do izlaska benda zabavljali smo se s prepoznavanjem sunarodnjaka ispod kabanica koji su također odustali od borbe za bolje pozicije. Gle Damir Urban! Je li mu ono žena? Vidi TBF Saša..

[ Radiohead fans @ Villa Manin, Codroipo (I), 26/09/2012 ]

Radiohead nam je pružio na cijeloj turneji standardne 24 pjesme sa čak tri bisa (ako zadnji izlazak na ekstatični Idioteque proglasimo trećim bisom) te vrhunski audio vizualni doživljaj. S time da je vizualni dio ravnopravan po važnosti u prošloj rečenici. Naime, prošao sam nešto “velikih” koncerata, vidio raznih hvaljenih maštovitih stageova i koreografija, ali ovo što je Radiohead postavio na The King Of Limbs turneji zaista ostavlja bez daha i po umjetničkom dojmu nadmašuje sve prije viđeno. Šesnaest ploča-ekrana, koje su kao u kazalištu lutaka lebdjele iznad benda te mijenjale visinu i nagib, projicirale su cijelo vrijeme događaje sa stagea. Ali nisu to bile kamere koje su pratile Thom Yorka iz svih kuteva (koji nam se predstavio sa novim “David Seaman” imidžem, dugom kosom zavezanom u konjski rep), već je svaka kamera fotografskim okom lovila sitne detalje na stageu, poput krupnog plana Thomovih tenisica kako poskakuju na Reckoner. Fantastičan prizor koji se cijeli koncert gleda bez treptaja da ne propustite nešto.

[ Radiohead @ Villa Manin, Codroipo (I), 26/09/2012 ]

Thom je krenuo dosta rastreseno, u uvodnoj Lotus Flower čak je u par navrata promašio tekst i zamijenio strofe. Niti pokušaj parlanja nekoliko rečenica na talijanskom kojima je uspostavljao kontakt s publikom između prvih pjesama nisu zvučale pretjerano suvislo. Ali onda je krenuo Airbag i ništa drugo više nije bilo važno. Čak niti refleksija bubnja od arkada (ili treći bubnjar kako smo ga nazvali) koja nas je napadala s desna više nije smetala. Osim tog odjeka bubnja, za koji smo i sami krivi zbog loše pozicije, zvuk je također bio impresivan, možda i najbolji koji sam doživio na open-air koncertu. Iznenađenje mi je bio dodatni bubnjar na stageu, s naše pozicije izgledao je kao klonirani Phil Selway, fizički identičan. Njih dvojica su zajedničkim snagama odnijeli pobjedu nad ritam mašinom. Setlista je skoro identična na cijeloj turneji, uz minimalne izlete na svakom koncertu. Rim je tako dobio epsku Exit Music (for a Film), Bologna je bila Lucky, obje himne sam nažalost uzalud ovdje čekao cijeli nastup. Takva setlista nije nimalo prilagođena nama, nostalgičarima za nekim bivšim Radiohadom, koji ih prvi puta gledamo uživo. Najzastupljeniji albumi bili su recentni The King Of Limbs s čak šest pjesama pa Kid A sa četiri i Hail To The Thief sa tri. A OK Computer i The Bends, odnosno ono po što je moja veteranska sekcija Radiohead sljedbenika uglavnom i došla, bili su zastupljeni sa samo tri, odnosno dvije pjesme. I ne samo to: Radiohead te stvari iz devedesetih izvodi u pomalo izmijenjenim aranžmanima, što ponekad ima odličan rezultat, recimo Planet Telex mi je bio vrhunac večeri, a ponekad i navuče nezadovoljstvo tipa “ma što su to napravili od Climbing up the Walls”.

[ Radiohead @ Villa Manin, Codroipo (I), 26/09/2012 ]

Radiohead mi je najveća enigma današnje glazbene scene. Njihove turneje su sada već stadionskih razmjera (iako izbjegavaju stadione i traže ljepša mjesta) gdje dvadeset tisuća ljudi u Villi Manin ili duplo više u Rimu plaća karte od nekih 60 eura. Ako uzmemo primjere ostalih masovki koje su se dešavale u našoj blizini, recimo Springsteen, U2 ili Rolling Stonesi, jasno je da kod tih velikih turneja bend mora ići u neke kompromise. Pa bili ti kompromisi i sviranje Born To Run na svakom bisu zadnjih deset godina. A pogledajte prva dva bisa u Villi Manin: How to Disappear, Planet Telex , Staircase, Morning Mr. Magpie, Street Spirit, Give Up the Ghost, Reckoner, Everything In Its Right Place. Pa sad recite. Probajte singalong-at, plesat, skakat ili pljeskat uz to. Neće ići. Publika većinu Radiohead nastupa ne pjeva, ne pleše i ne komunicira međusobno nego autistično stoji ošamućena nekom internom borbom koju im je isporučio Radiohead. Ovaj Radiohead ima minimalno poveznicima sa svojim indie počecima, danas je to neka jedinstvena mješavina duba, electronice, free jazza, new wavea, ambientalne i experimentalne glazbe. Mogao sam i skroz drugih pet žanrova nabrojati, opet ne bi pogriješio. Kada smo kod kompromisa, recimo nikome od ranije spomenute stadionske trojke ne pada na pamet bazirati koncert na novom albumu jer znaju da stadion mogu napuniti samo na staroj slavi. A Radiohead sa svakim novim albumom i novom turnejom igra protiv svih pravila. I svaki puta uspijeva. Potvrda toga su ozarena i euforična lica publike nakon koncerta. Svi će oni doći ponovo kod iduće prilike. I ja zajedno sa njima.

Fotke by Saša Huzjak

(26/09/2012)

OFF festival 2012 @ Katowice (Poljska)

U moru festivala koje je Terapija popratila ovo ljeto, evo i jednoga iz malo udaljenijih krajeva. Krasni mali festival imena OFF festival održan je prvi vikend kolovoza u Katowicama na jugu Poljske. Obzirom da Terapija prva predstavlja ovaj festival hrvatskom čitateljstvu, u tekstu ćemo jednaku pažnju posvetiti popratnim sadržajima, organizaciji, lokaciji i putu na festival kao i onom glavnom: glazbenom sadržaju. Razloga za to ima više, prvi je što OFF festival zaista zaslužuje da ga se detaljno opiše i nahvali te da tim putem narednih sezona dobije redovnu publiku i s ovih prostora. Drugi razlog pomalo šturog opisa koncertnog dijela festivala i preskakanja opisa svakakvih čuda koje je nudio odličan lineup je vrlo jednostavan: nismo prisustvovali tim koncertima. Naime, posjeta festivalu s vašim četverogodišnjakom ima puno prednosti, poput nemjerljivog ponosa što zajedno s djetetom uživate u istim zadovoljstvima, ali i dovodi do toga da niste u mogućnosti skakati između pozornica s onim tempom i koncentracijom kao kada ste sami posjećivali festival. Nama je svaka večer festivala završavala prije ponoći i ne postoji taj Metronomy koji bi nas tamo zadržao uz usnulo dijete u naručju.

[ Thurston Moore ]

Prije opisa koncertnih događanja prva dva dana, onih u terminima do tih 11 sati kada nam dijete pada od umora, pokušati ćemo dočarati okolnu atmosferu festivala. Krećemo prvo s jedine dvije negativne crtice zabilježene o festivalu. Niti na jednom festivalu nije sve idealno:

  • Neki suludi poljski zakon o zabrani konzumacije alkohola na javnim okupljanjima primijenjen je vrlo striktno. To znači da zagrijavanje pivom ili osvježenje radlerom morate odraditi u ograđenom getu, na izlazu iz tog prostora redari pažljivo pregledavaju da ne prošvercate pivu do nekog od stageova. Znate one idilične trenutke kada se s pivom u ruci izvalite na polupraznu livadu glavnog stagea i lijeno gledate prvi podnevni band festivala? E, to ovdje nećete doživjeti, barem ne s pivom. Pretpostavljam da je domaćim posjetiteljima ovo konzervativno pravilo nešto normalno, ali nama je bilo zaista nespojivo s open-air festivalom.
  • Ona debilana s festivalskim bonovima umjesto novca ovdje je dovedena do apsurda. Hrana ima svoje bonove, svaka vrsta pića ima posebne bonove. Čak su odvojeni bonovi za pojedinu vrstu pive. Naravno, bonovi se ne mogu vratiti ili zamijeniti jedni za druge. I zadnju noć festivala sigurno ćete ostati gladni s hrpom bonova za pivu u džepu, ili siti i žedni s plavim monopoly bonovima za hranu. Ili ćete kao ja ostati bez željenog Tikka Masala napoja jer ćete nakon dvadeset minuta čekanja ustanoviti da vam nedostaje jedan plavi bon, a nabavka istog je u tom trenutku pola festivala daleko. Možda ja to ne razumijem, ali stvarno ne vidim smisao tih bonova na festivalima? Je li jedini razlog nepovjerenje u vlastite ljude, spriječiti cure sto toče pivu da potkradaju gazdu? Je li to vrijedno frustriranih posjetitelja koji zbog komplicirane procedure manje potroše i pišu ovako negativne reviewe? Valjda organizatori znaju nešto sto ja ne znam? Pred par godina prvi puta sam došao na engleski End Of The Road festival i oduševio se pristupom organizatora koji ne samo da nemaju bonova nego i poručuju: ukoliko ne želite uživati u finoj pivi koju nudimo po fer cijenama slobodno do stagea ponesite mlaki six-pack iz samoposluge. Ali to je druga priča…
[ festivalski odmor ]

Pozitivnih dojmova s festivala je puno puno više od ove dvije kritike pa da nabrojimo ono što nas je najviše oduševilo:

  • Prvenstveno tu je programski koncept i fokusiranost na aktualnu neovisnu scenu. Neću sada razglabati što pojmovi indie ili alternative znače u glazbenom kontekstu danas, ali vjerujem da znate na što ciljam. Festivali sličnog usmjerenja postoje u Engleskoj (spomenuti End Of The Road ili Green Man) i Njemačkoj (Rolling Stone Weekender, Haldern), ali mislio sam da iza toga počinje isključivi teritorij ljetnih festivala s konceptom “za svakog ponešto, samo da skupimo što više publike”, skupina u koju se ove godine potiho uključio i naš Terraneo. Zato sam bio zaista pozitivno iznenađen kada sam vidio da OFF više nego uspješno proširuje na istok meni do tada poznatu granicu takvih festivala, festivala koji nikada neće dovesti Muse za headlinera.
  • Publika. Fantastična publika koja je na festivalu prvenstveno zbog glazbe. Program festivala je počinjao oko 14h. Već oko 16h svi stageovi su bili solidno popunjeni. Tako je npr. i jedno zaista recentno ime, Daughn Gibson, u ranom terminu prije 17h izvodio svoje country samplove pred punim i oduševljenim šatorom Scena Eksperymentalna (prijevod s poljskog vjerujem nije potreban) u koji sam jedva ušao. Ili npr. na Wedding Presentu u prvim redovima bio sam okružen Poljacima koji su u transu recitirali cijeli tekst Seamonstersa. A to, priznati ćete, nije malo dostignuće, iščeprkati tekst ispod onih slojeva Steve Albini buke.
  • Prateći sadržaji u obliku stotina ligeštula, vrećastih fotelja, umjetnih pješčanih plaža oko malog jezera, maštovitih coffee shopova, hrpe štandova, itd. Recimo čak desetak štandova bilo je nakrcano LP pločama za prodaju. Svi ti sadržaji su daleko iznad onoga što nude naši festivali. Cijeli taj ugođaj festival je nama, koji smo na festivalu bili s četverogodišnjim djetetom, sugerirao da na festival krenemo izravno s doručka i par sati prije početka prvih svirki uživamo u tom okruženju s djetetom. Imajte na umu i da je OFF mali festival. Nemam podatke o posjeti i teško mi je procjenjivati brojke, ali posjetitelja je svakako manje nego ove godine na InMusicu ili Terraneu.
  • Organizatore treba pohvaliti i za odličan tiskani program festivala: knjiga od stotinjak stranica s predstavljanjem svih bendova, dostupna i na engleskom, dijelila se na ulazu bez dodatne naplate. Drugi dan festivala dijelile su se i festivalske novine koju su već sadržavale reviewe svih nastupa prethodnog dana.
[ Other Lives ]

O Šleskoj. Zanimljivost OFF festivala je i upoznavanje s dijelom europske povijesti o kojoj sam ja osobno prije puta jako malo znao. Katowice su središte gornjeg dijela povijesne europske pokrajine Šleske (ili Silesije). Sam grad u administrativnim granicama ima nešto više od 300.000 stanovnika, ali šire gradsko područje s puno gradova slične veličine (Gliwice, Rybnik, Chorzow, itd.) čini megalopolis s populacijom od 4 mil. Impresivna brojka, da. Povijest Šleske koju sam čuo ovom prilikom od Poljaka nažalost je slična nekim nama bližim pokrajinama. Danas se Šleska nalazi većim dijelom u Poljskoj, s jednim dijelom u Češkoj, gdje živi i značajnija poljska manjina. U pokrajini živi čak 10 mil. stanovnika, velikom većinom Poljaka, dok su prema popisima prije stotinjak godina većinu stanovništva (čak 75%) činili Nijemci, koji su protjerani i raseljeni 1945. godine. Zanimljivost je i da većina starosjeditelja Šleske još komunicira na šleskom jeziku, koji se ne smatra dijalektom poljskog nego je zaseban jezik. Slušajući ovu kratku povijest pokrajine, gdje se južna granica Poljske prema Češkoj više puta vojno mijenjala u prvoj polovici 20. stoljeća, još mi je više na značaju dobila ona interesantna slika zapamćena s nedavno završenog Eura. Odlučujuću utakmicu za prolazak u idući krug domaćin Poljska igrala je protiv Češke u Wroclawu, najvećem gradu Šleske. Utakmica je završila neočekivanom pobjedom Češke golom Jiračeka, češkog veznjaka s frizurom iz nekog drugog vremena. Tim rezultatom Češka se progurala na to mjesto u četvrtfinalu, a Poljska ispala. I razočarana domaća publika nije tražila upaljač više za gađanje Čeha ili sudaca, možda čak nisu niti demolirali tramvaje oko stadiona nakon utakmice, nego su ovacijama ispratili boljeg u utakmici, Čehe, te im tako čestitali prolazak grupe. Najljepši moment Eura.

[ Petr Jiraček zabija Poljacima ]

O organizatoru festivala. S kojim god Poljakom da krenete u razgovor o OFF festivalu, uvijek ćete završiti na Arturu Rojeku, osobi koja stoji iza festivala. To ime izgovara se s poštovanjem i divljenjem, nešto kao ime Mate Škugora kod nas. Artur je pokrenuo festival pred šest godina u obližnjim Mysłowicama, njegovom rodnom mjestu. Prije dvije godine festival je narastao i preselio na sadašnju lokaciju u Katowice. Artur Rojek službeno nosi titulu programskog direktora festival, a interensantno je da je Artur pokretač i frontmen jednog od najznačajnijih poljskih rock benda Myslovitz. Da, bend nosi ime po tom industijskom gradiću u Gornjoj Šleskoj, a epitet “najznačajniji” prenosim iz razgovora s Poljacima, nije da se imalo razumijem u poljsku scenu. Kako je OFF festival rastao i napredovao iz godine u godinu, i to ne isključivo u poljskim okvirima (npr. ove godine se OFF festival našao u vrlo uglednom društvu deset “essential” europskih glazbenih festivala po izboru Pitchforka), tako je Artur Rojek sve manje vremena imao za angažman u svom matičnom bendu. Ovo proljeće je Artur Rojek objavio da zbog OFF festivala definitivno napušta svoj bend Myslovitz nakon dvadeset godina karijere, objava koja je izazvala dosta interesa u Poljskoj. Bend Myslovitz nastavlja dalje s novim frontmenom i upitnom budućnosti (opet prenosim ocjene Poljaka iz razgovora).

[ festivalska kava ]

O cijenama. Odlazak iz Zagreba do Katowica je jednostavniji nego što to možda izgleda na prvi pogled. Nekih 7 sati ležerne vožnje preko Beča i Brna uz samo pedesetak kilometara koji nisu puni autoput. Ušarenite auto s tri vignete (slovenska, austrijska i češka) i samo ravno. Cijene na festivalu su povoljne, ali možda i ne u onoj mjeri koliko sam očekivao. Prošla su vremena kada smo npr. 2006. banuli na slovački Pohoda festival i ismijavali se sa cijenom točene pive (odličan Zlatni Bažant) od 3 kune. Cijene na OFF festivalu usporedive su npr. s cijenama upravo završenog Terranea, vjerojatno i malo povoljnije. Tako je festivalska ulaznica bila oko 360 kn, dnevna ulaznica 150 kn, pivo 13 kn itd. U usporedbi s Terraneom plus je puno šira gastro ponuda i ponuda pive: uz standardnu točenu festivalsku pivu (odličan nizozemski lager) moglo se kupiti i raznih marki flaširanih užitaka. Minus ide u smjeru polupraznih čaša točene pive. Naime iz nepoznatog razloga odlučili su nam uskratiti jedan decilitar kupljene pive pa je mjera na točionicima pive postavljena na iritirajuće 0.4 litre!? Ako već festival nije osjetno jeftiniji od naših domaćih, nešto drugo je: smještaj i prijevoz. Soba s doručkom u vrlo pristojnom hotelu u Katowicama je oko 40 Eur, tramvajska karta 3 kn a taksi od festivala do hotela 25 kn. Lokacija festivala je lijepi šumoviti park sa jezerima vrlo blizu centru Katowica, podsjetila me lokacija na zagrebački Jarun i InMusic. U parku postoji i mogućnost kampiranja za vrijeme festivala. Nažalost, kao što sam već spomenuo, zbog skučenog rasporeda nismo niti festival stigli odgledati u cijelosti, a kamoli istražiti što još nude Katowice mimo festivala. Ali treba nešto ostaviti i za iduću godinu.

[ King Creosote ]

Petak, prvi dan festivala. Dan ranije bili smo na Woodstock festivalu na sjeveru Poljske. Planirani rani polazak prema Katowicama i OFF-u zbog jutarnje kave s poljskim prijateljima primaknuo se podnevu. Iza toga uslijedila je zamorna vožnja sporim cestama po selima središnje Poljske. Kao da vozite potez Turanj -Tušilović – Krnjak. I to stotinama kilometara. Zbog toga smo na prvi dan festivala stigli tek oko 8 navečer, što bi bilo normalno vrijeme dolaska za neke naše festivale, ali ne i za OFF gdje program počinje već u 2 popodne. Propustili smo tako nekoliko interesantnih imena poput novog projekta Blixa Bargelda, engleskih veterana Death in Vegas i za mene najvećeg propusta u obliku punokrvne rokerice momka iz Philadelphije Kurta Vilea i njegovog benda The Violators. Na njihovom repertoaru često se nađe obrada Springsteenove Downbound Train pa sam se tako vjerojatno propustio uživo uvjeriti se u nešto što mi se prema dostupnim youtube snimkama čini kao krunski dokaz bezvremenske kvalitete Born In The Usa materijala kada se oljušti od ljigave produkcije osamdesetih. Ono što jesmo uspjeli vidjeti taj prvi dan festivala bilo je zaista minimalno: King Cresnote i Jon Hopkins, čudna kombinacija škotskog kantautora i producenta elektronske glazbe, snimili su lani odličan album Diamond Mine koji je pokupio hrpu otočkih nagrada. Za razliku od albuma, koji je zaista za preporučiti, live izvedba ne sadrži skoro ništa od snimljene magije. Uživo nema slojeva elektronike Jona Hopkinsa, on na stageu sjedi za koncertnim klavirom i uglavnom glumi gljivu jer mu je klavir potpuno utišan u odnosu na akustaru Cresnotea, koji pak svojim iritantno unjkavim glasom nije u stanju otpjevati vokal onako kako ga je zabilježio na albumu. Šator smo napustili negdje u polovici njihovog seta razočarani unakaženim izvedbama onih prelijepih momenata albuma.

[ Josh T. Pearson ]

Ostatak večeri uglavnom se svodio na skrivanje od pljuskova koju su se u intervalima spuštali na festival. Ta Poljska je izgleda neka vlažna zemlja? To mi je bio četvrti dan ukupno proveden u Poljskoj i četvrti kišni dan, prvo sam dvije noći proveo u prokislom dječjem šatoru u Poznanu za vrijeme Eura, dan prije na Woodstocku na sjeveru Poljske također je padala kiša i polako sam već gubio strpljenje s Poljskom. Ono, izgleda da me ta zemlja ne želi? Pod kišom pobjegli smo u Eksperimental šator koji nam je donosio Josha T Pearsona, teksaškog čudaka i skorog zagrebačkog gosta na Glory Dayz festivalu koji je lani izdao solo album nakon jedanaest godina pauze od zadnjeg (i jedinog) izdanja njegovog kultnog benda Lift to Experience. Josh nastupa sam s akustičnom gitarom i više ne izvodi ništa od Lift to Experience materijala. Izgledalo mi je da kiša nije bila jedini razlog do vrha punog šatora jer je publika u punoj koncentraciji pratila Joshove recitale, kao da im je to bio nastup koji su čekali cijelu večer. Komorne pjesme Josh je razbijao vještom i simpatičnom komunikacijom s publikom, uz početnu pošalicu sada već tradicionalnu svim izvođačima iz Texasa: naglašavanje ružnoće njihove zemlje. Ono, bio sam tamo, i to upravo u Joshovom rodnom Dentonu: je ravno i suho, ali na poseban način i lijepo. Barem štovatelju Amerike poput mene. Joshovi recitali bili su idealna kulisa za uspavati naše dijete izmoreno od napornog dana. Iz tog razloga smo, umjesto ponoćnog Metronomy nastupa koji je kretao na glavnom stageu, podvukli crtu pod prvi dan OFF festivala i s usnulim djetetom na ramenu krenuli u potragu za taksijem. Srećom, spomenuta odlična organizacija festivala niti ovdje nije zakazala, na samom festivalskom ulazu taksiji su čekali poredani u dugačku kolonu. Dojam nakon prvog dana i nije bio obećavajući: žurba, kiša i malo toga viđenog ostavilo je gorak okus, ali to će se potpuno promijeniti idući dan.

[ Mazzy Star ]

Najveću pogrešku prvog dana pišem u smjeru propuštanja većine Mazzy Star nastupa. Naime, iz nekog razloga, valjda zbog prijeteće kiše i pospanog djeteta, odabrali smo šator sa Josh T Pearsonom ispred Hope & David reuniona. Kakva greška. Negdje pri sredini Josh uspavanki shvatio sam što sam napravio i otrčao do drugog po veličini stagea gdje su Mazzy Star u skoro potpunom mraku, iza masne bas podloge, izvodili svoje klasike. I taman kada sam zauzeo poziciju za pokušaj nemogućeg, uslikati Hope Sandoval na zamračenom stageu, krenuo je onaj akustični uvod u Fade Into You. Magija. Na reunione često gledamo malo podcjenjivački, i naredni dan na OFF festivalu biti će jedan takav primjer, ali u slučaju Mazzy Stara niti u jednom trenutku nisam tako pomislio. Bend je u mojim očima potpuno sačuvao svoj dignitet i nakon viđenih petnaestak minuta nastupa mogu se samo nadati da će neki promotor imati mogućnosti i hrabrosti dovesti ih u Hrvatsku. Sigurno vas zanima kako danas izgleda Hope? Isto. Barem u tom mraku. Kao da je vrijeme stalo onog trenutka kada je sišla s barske stolice braće Reid.

[ Baroness ]

Subota, drugi dan festivala. Sunčana subota uz ugodne temperature od dvadeset i koji stupanj ponukala nas je da preskočimo obilazak centra Katowica te da se izravno s doručka uputimo na festival. Svi oni opisani prateći sadržaji izgledali su kao idealno mjesto za provesti ugodno jutro. Tako smo već prije podneva bili na festivalu (note za Terraneo organizatore: da, festival je otvoren cijeli dan) i proveli ugodno jutro valjajući se u foteljama uz jezero i obilazeći štandove. Tom prilikom pronašli smo i najkorisniji gadget koji mi je pao po ruke zadnje vrijeme: na jednom štandu prodavale su se dječje slušalice za zaštitu od buke. Naime, već godinama vučemo dijete po festivalima i uvijek je borba sa zaštitnim čepićima za uši: često ih ne želi nositi, ili ispadaju, ili ih izgubi. Ove slušalice za prijateljskih 30kn bile su ljubav na prvi pogled, dijete ih nije skidalo do kraja festivala, a zbog njih će koji dan kasnije postati i fotografska zvijezda Terranea.

Prvih nekoliko sati programa sva tri festivalska dana bilo je rezervirano za poljske bendove. Pokušao sam pomoću tekstova u odličnom festivalskom programu pronaći prolaz kroz izloženu poljsku indie scenu koja je paralelno svirala na tri stagea, barem u onoj mjeri koliko je to dozvoljavala zaigranost mog djeteta. Nažalost nisam nakon festivala još stigao provjeriti nekoliko zapisanih imena koji su me zaintrigirali uživo, ali i ovo malo viđenog također dodatno opravdava rani dolazak na festival i propuštanje obilaska Katowica. Prvo ime na lineupu tog dana za koje sam bio spreman bio je Daughn Gibson.
[ Daughn Gibson ]Na njega mi je Bir ukazao pred mjesec dana kao njegov najbolji debut album godine. Bivši kamiondžija snimio je country album na elektronici i uz obilato korištenje sempliranja. Pa si vi sad mislite kao to zvuči. Uživo je zvučalo identično kao na studijskoj snimci, što ne čudi obzirom da se Daughn nije niti trudio glumiti neku glazbenu improvizaciju na stageu, nego je na početku svake stvari kliknuo play na svom MacBooku, obgrlio mikrofon i s bolnim grčem na licu izveo srcedrapajuću country baladu. Njegov duboki vokal podsjeća na Davea Gahana, ta mi je asocijacija prva pala na pamet čuvši kako vjerno i bez greške ponavlja vokal sa studijske snimke.
Vizualno Daughn uspješno njeguje “South East Balkan” style: frizura, tetovaža, uska majica, držanje, sve je tu. Zakleo bi se da mi je on prodao onaj (vjerojatno ukraden) bicikl tjedan dana ranije na berlinskom Mauerparku. Lijepo mi je bilo vidjeti poljsku publiku, koju sam već više puta pohvalio, kako pozna tekstove debitantskog albuma izašlog pred koji mjesec.

[ Retro Stefson ]

Islandski Retro Stefson bio je daleko najbolji nastup festivala po izboru mog djeteta. Ako ste vidjeli neki od njihova dva zagrebačka pojavljivanja, jasno vam je i zašto. Koliko sam popamtio s njihovog nastupa na InMusicu mjesec dana ranije, mislim da je setlista išla istim redoslijedom, a koristili su i iste trikove za animaciju publike. Bez obzira na to, opet nam je bilo jednako zabavno. Pred kraj seta napustili smo prokuhali šator gdje je ponestajalo kisika zbog par tisuća jump jump Poljaka, tako da nismo vidjeli kako su Retro Stefson u krcatom šatoru izveli onu završnu točku s publikom koja trči u krug.
Nakon kraćeg osvježenja požurili smo pred drugi stage po veličini da zauzmemo mjesta za pogledati space rockere iz Oklahome Other Lives. Oduševili su me mjesec dana ranije na engleskom No Direction Home festivalu, ovoga puta njihov nastup činio mi se za koplje slabiji. Umjesto furioznog završetka seta u Engleskoj, ovdje su zatvorili s Cohenovim coverom The Partisan te pomalo i smorili publiku.

[ Other Lives ]

Ali zato su Baroness razvalili odmah nakon toga. Zabiti sjeveroistočne Georgie je područje iz kojeg svakih petnaest godina izađe jedno značajno ime, počevši od The Allman Brothers Benda preko REM-a do Drive-by Truckersa. Možda ćemo uskoro i Baroness moći staviti u istu rečenicu s nabrojanom trojkom, taman je prošlo petnaest godina karijere Truckersa? Strašan novi dupli album Yellow & Green, fantastična live izvedba pred nabrijanom publikom, sve još u po bijela dana, bio je možda i neočekivani vrhunac festivala. Ipak moj izbor za najbolji nastup festival je The Wedding Present. Kada sam ranije ove godine čitao najavu OFF festivala zatekla me objava Davida Gedgea i društva da će na festivalu u cijelosti svirati album Seamonsters iz 1991. godine. Upravo tada preslušavao sam njihov ovogodišnji, više nego solidan, album Valentina te bio nezadovoljan što ga neću čuti uživo. Čemu forsiranje zaboravljenog Seamonstersa, kojeg sam se u magli sjećao s neke TDK kazete prije 20 godina, ispred zanimljivih aktualnih izdanja?

[ Wedding Present ]

Ipak, ta objava natjerala me je da obnovim poznavanje Seamonstersa. Ovoga puta uhvatio sam se remasteriranog izdanja iz 2001. godine i album danas, dvadeset godina od objave, ne zvuči nimalo staro i ispuhano. Naprotiv. Slučajna znatiželja pretvorila je Seamonsters u veliko otkriće i jedan od mojih najslušanijih albuma ovog ljeta, a njihov koncert u najiščekivaniji na festivalu. I formula koncerta gdje se izvode cijeli albumi opet nije razočarala. Štoviše, ne mogu se sjetiti niti jednog negativnog primjera album – koncerta kojem sam prisustvovao? Počevši od uvodnog klasika Dalliance pa do završetka s ljutitom Heather i razarajuće Octopussy, David Gedge uvjerljivo iznosi svoju tjeskobnu priču, a nova postava benda (David je jedini preostao član iz Seamonsters ere) svira na ponos njihovog producenta Stevea Albinija. The Wedding Present sviraju 8.10. u Zagrebu. Ne znam hoće li na repertoaru opet biti Seamonsters ili presjek karijere, ali bez obzira na to zabilježite si odmah datum.

[ Wedding Present ]

Do kraja drugog dana festivala pogledali smo još The House Of Love, nekadašnje perjanice engleske scene te moj možda i prvi “ozbiljan” koncert na koji sam otišao kao srednjoškolac sa 15 godina. Koliko se promijenilo od 1990. kada sam ih širom otvorenih očiju gledao u Domu Sportova? Puno. Bend se razišao nekoliko godina nakon tog zagrebačkog nastupa, kratko zabljesnuo ponovnim okupljanjem i simpatičnim albumom 2005. godine, nakon toga nestao i nekako nisam očekivao da ću ikada više naletjeti na njih. Guy Chadwick približava se šezdesetoj godini života i zaista bujna imaginacija je potrebna da se u sredovječnom gospodinu na stageu prepozna nekadašnja zvijezda. Nasuprot tome za Terry Bickersa izgleda vrijeme teče sporije, još uvijek nosi Bryan Ferry/Mike Cooley frizuru te potpomognut svilenom košuljom i osmjehom zavodi curice u prvim redovima. Samo što curica izgleda više nema na njihovim koncertima. Publiku su većinom činili moji vršnjaci, nostalgičari, a mlađe generacije su očito imale nešto njima zanimljivije za pogledati u to vrijeme. Veselio sam se ponovo čuti krasne melodije sa prvih The House Of Love albuma, a dobio sam neke čudne obrade, ubrzane i spuštene na nekoliko Ramones akorda. Što je Guyu trebalo izbacivanje klavijatura iz postave i otkrivanje punka pod stare dane ostati će mi nepoznanica, ali Shine On ili Christine u ovoj formi bodu uši u toj mjeri da sam se većinu pjesama mrštio od nelagode.

[ The House of love - Terry Bickers ]

Dosta toga zanimljivoga propustio sam i tu subotu. Prije svega tu je Thurston Moore koji je okupio novi band i svirao na glavom stageu u isto vrijeme kada i The House Of Love. Eto gdje je sva mlađa publika otišla. Oni znaju odabrati što valja, za razliku od nas nostalgičara. The Antlers sam preskočio jer ću ih imati priliku vidjeti na ovogodišnjem End Of The Road festivalu. Megafaun, članove bivšeg benda Justina Vernona iz Bon Iver, koji su me razveselili kvalitetom nastupa lani u Engleskoj, ovdje nisam mogao dočekati zbog kasnog termina u kojem su svirali. Isto vrijedi i za legendu Iggy Popa, na odlasku s festivala iz daljine smo gledali tradicionalan “stage invasion” publike uz svevremenske moćne The Stooges rifove.

Zadnji dan festivala, nedjelja, nikako nam se nije uklapao u raspored tako da smo već ranije odlučili krenuti prema Hrvatskoj odmah ujutro i propustiti cijeli dan. Lineupom u nedjelju su dominirali “Šibenčani” Stephen Malkmus i The Swans (Terraneo je počinjao samo dva dana nakon OFF festivala), [ The House of love - Guy Chadwick ]zatim još malo Sonic Youtha u obliku novog benda Kim Gordon, pa odličan škotski post-rock The Twilight Sad, nove engleske indie folk uzdanice Fanfarlo, math-rock čudaci The Battles, veteran Henry Rollins itd. Sve u svemu lineup za jedan klasičan OFF dan, lineup koji nam garantira programsko usmjerenje festivala i tjera nas već sada da planiramo posjet Poljskoj u prvom vikendu kolovoza i dogodine.

(03 > 05/08/2012)

The Felice Brothers & Craig Finn @ Manchester Academy 2

Ovo je moj treći pokušaj da doživim uživo The Felice Brothers, tu esenciju rock and rolla u nepročišćenom obliku. Njihov koncert je nešto o čemu sanjam od trenutka kada sam prvi puta čuo bend 2008. godine na nekom Internet radiju. Nisam vodio arhivu svojih “best of” godišnjih lista, ali siguran sam da bi te godine otkrivena prva dva albuma ovog benda bila u samom vrhu liste.

[ The Felice Brothers & Craig Finn izvode Franky's Gun ]Prvi pokušaj koncertnog doživljaja završio je neslavno. Naime, u Amsterdamu 2009. godine dosađivao sam se ispred glavnog stagea u Paradisu gledajući prateće glazbenike Senegalca Baba Malla kako se uštimavaju dok su Felice Brothersi razvaljivali pomoćnu dvoranu amsterdamskog Paradisa. Ako se ikada zateknete u Paradisu znajte da postoji i ta pomoćna dvorana na katu. Ja sam to otkrio na teži način, nakon propuštenog koncerta. Možda događaj djeluje malo smiješan, ali u stvari je tragičan ako ste potegli iz Zagreba prvenstveno na taj koncert. Drugi susret sa Felice Brothers koncertom bio je na EOTR festivalu 2010. godine. Iza tog nastupa ostao mi je neki neodređen okus: dnevni nastup, kratki festivalski set, energija na stageu neusklađena sa suncem ošamućenom publikom. Nekako u to doba sam ih i prestao detaljnije pratiti, malo razočaran lošijim albumima nastalim nakon odlaska Simona Felicea iz benda. Ovaj Manchesterski nastup zadesio me pomalo i slučajno, odnosno pao je u vikend mog boravka u sjevernoj Engleskoj, a i zajednički koncert sa Craigom Finnom označio je kako je ovo događaj oko kojeg treba organizirati ta četiri engleska dana.
[ majstor slide gitare iz pratećeg benda Craiga Finna ]

To nam je bio treći koncert u četiri slobodne zimske engleske večeri. I kakva je ova bila zadnja koncertna večer? Prostorno daleko najlošija, ciljam ovdje na koncertni klub (ako se ovo skladište može tako zvati), ali zato u svemu drugome fantastična večer. Idemo prvo od najlošijeg te večeri i prostora obećavajućeg imena Manchester Academy 2. Dan prije gledali smo veterane Inspiral Carpets u krasnom Holmfirthu. Prvu večer gledali smo Kill It Kid & I Am Black Bird u malenom klubu Deaf Institute, koji je bio čista suprotnost Manchester Academy 2. Ako vas ikad put odnese u Manchester odite u Deaf Institute i samo se divite prostoru. Nebitno tko svira. Dva bloka dalje nalazi se Manchester Academy sa rezervnom dvoranom u pozadini nazvanom Academy 2: hangarom za više od tisuću posjetitelja bez ijednog šanka i sa ulaznim vratima širine ulaza na Istok Kranjčevićeve. Zaista se nadam se da postoji neki odvojeni požarni izlaz iz te dvorane.

Manchester. Osim na dvoranu gdje se održao koncert moram se ovdje osvrnuti i na šire okruženje: mistični engleski North i sam Manchester. Mislim da je tematika zanimljiva, jer koliko god to područje bilo poznato i promovirano kroz glazbu i nogomet, jako malo posjetitelja se odlučuje posjetiti sjever Engleske. Vjerojatno ste negdje čuli o novoj renesansi Manchestera, centru kulture i noćnog života, engleskoj verziji Barcelone i sličnim hvalospjevima kojima ga obasipaju vodiči poput Lonely Planeta. Koliko su istinite te usporedbe? Otprilike kao i ljetošnje nazivanje Dinama “balkanskom Barcelonom”. Grad se raspada. Čuveni Northern Quarter, svjetski centar alternativne kulture osamdesetih, sada je kvart napuštenih radnji sa izlozima zaštićenim daskama. S time da je to još dobro u odnosu na ostatak Sjevera, Manchester ipak nema onih zastrašujućih potpuno napuštenih dijelova grada poput susjednih Liverpoola ili Bradforda, ali nije niti daleko od toga. Centar Manchestera, pješačka zona kojim dominira monstruozni Arndale shopping mall, pust je već u 7 navečer. Jedini znaci života su pomicanja CCTV kamera na svakom uglu. Spomenuti Arndale shopping mall zaslužuje poseban osvrt: srušiti nekoliko viktorijanskih blokova na glavnom trgu kako bi se napravio najveći i najružniji shopping centar u Europi posljedica je odluke nekog majstora urbanizma iz sedamdesetih godina. Svaka sličnost sa našim urbanistima četrdeset godina kasnije ovdje je naravno slučajna.
Ovo mi je bio drugi posjet Manchesteru. Prije pet godina dva dana sam se čudio praznom i napuštenom centru, ovoga puta ipak sam zahvaljujući koncertima pronašao dio grada koji živi noćni život. Ako od glavne pješačke ulice krenete na jug, nakon pola sata hoda praznim ulicama prolazite ispod pruge i ulazite u “University of Manchester” južno predgrađe gdje se sve mijenja: pubovi, restorani, klubovi rade do jutarnjih sati, studentska populacija daje potrebnu živost usnulom i sumornom gradu.

[ sjever Engleske ]

The Felice Brothers. Google mi pokazuje da su tekstovi na hrvatskom o ovom bendu dostupni u tragovima pa ću ovaj koncertni izvještaj iskoristiti i za općeniti uvod o bendu. Početnu postavu činila su tri brata Felice: Ian, James i Simone te njihov prijatelj iz sela imenom Christmas (!). Referenciram se na selo jer sva četvorica potječu iz Palenvillea, mjestašca ispod Catskill planina u gornjem dijelu New York State. Zanimljivo je da se u istom selu nalazi koliba u koju su se Dylan i The Band zatvorili i snimili The Basement Tapes. Originalna lokacija Woodstock festivala je na livadi van sela. Da, Woodstock festival nije održan u mjestu Woodstock koji je kasnije pobrao slavu, ali to je dio druge priče. Otac trojice braće u taj kraj doselio se s Manhattana. Odnosno došao je tamo početkom sedamdesetih u hipi hodočašće, oduševio se planinama i ostao živjeti u napuštenoj kolibi bez struje i vode. Legenda kaže da se nikada više nije vratio na Manhattan.
Po formiranju banda momci se 2005. godine sele u NYC gdje su duže vrijeme imali svoju poziciju na Union Squareu, uličnom glazbom financirali život i pokušali snimiti album. Na prvim albumima dosta je velika konfuzija što gdje spada jer su sve prvo izdavali kao EP sa malom edicijom, pa zatim nekoliko EP-a u formi albuma koji su opet sadržavali različite stvari za američko izdanje i kasnije europsko. Na tim albumima sva tri brata izmjenjuju se na vokalu, dok im Christmas asistira ponekad i svirkom kuhačom po rebrima daske za pranje veša (postoji li neko kraće ime za tu napravu?). Horvi nam je u kružnom mailu nedavno dao preporuku da žanrovski smjestimo bendove čije koncerte opisujemo. Uz Felice Brotherse išla bi americana, roots rock, punk, folk, appalachian sound.. Ovdje navodim smjerove vezane uz prva tri albuma. Smjer u kojem je otišao zadnji album mislim da niti njima nije jasan?

[ The Felice Brothers ]

Početkom 2009. godine bend napušta Simone Felice i sa naramkom novih napisanih pjesama koje se nisu uklapale u Appalachian zvuk Felice Brothersa osniva hvaljeni The Duke and The King, čiji prvi album Nothing Gold Can Stay spada u najbolja izdanja 2009. godine. The Felice Brothers nastavljaju svojim putem, s novim bubnjarom Dave Turbevilleom i dodanim violinistom Greg Farleyom. Krasne Simoneove balade s prva dva Felice Brothers albuma poput Radio Song i Scarecrow postaju dio koncertnog repertoara Simone Felicea, Felice Brothers ih nikada više nisu izveli. Trenutna UK turneja Felice Brothersa vezana je uz njihov prošlogodišnji album Celebration Florida, album s kojim su prvi puta napravili značajniji uspjeh na US ljestvici prodaje (najviša pozicija No 5 na tjednoj Billboard 200 listi albuma).

[ Craig Finn & James Felice ]

Craig Finn. Woody Alen rock and rolla. S jednakim nestrpljenjem čekao sam ovaj “supporting act” kao i glavni nastup večeri. Za Craig Finna mislim da nije ovdje potreban općeniti uvod kao za braću Felice, iza njega je ipak zagrebački nastup na Jarunu 2007. godine s matičnim bendom The Hold Steady, nastup koji se još uvijek prepričava širom otvorenih očiju. Svirali su tada pred možda jedva 150 ljudi koji su kasnije proširili oduševljene dojmove pa danas znate sigurno stotine poznanika koji se kunu da su bili tamo? A veća je šansa da nisu nego da jesu, vjerojatno su jednostavno zakasnili taj dan. Ispalo je kasnije da smo to ljeto gledali The Hold Steady na svom kreativnom vrhuncu, inspiracija benda nakon tog nadahnutog zagrebačkog nastupa krenula je nažalost rapidno padati. Idući album Stay Positive dobio je još hvalospjeve kritike, ali više po inerciji prijašnjih albuma nego po kvaliteti tog uratka. Heaven is Whenever, album iz 2010. godine, bio je iznimno neujednačeno djelo. Kritika ih je tada već napustila s pohvalama, ali bitnije od toga je da i Craig Finn uviđa kako vozi slijepom ulicom te raspušta bend na nekoliko godina i okreće se solo projektu. A taj solo projekt zove se “Clear Heart Full Eyes” i izašao je u siječnju ove godine. Album je snimljen u teksaškom studiju s iznajmljenim studijskim glazbenicima bez i jednog drugog uključenog Hold Steady člana. Usprkos prepoznatljivom Craig Finn vokalu album poprilično odudara od standardnog Hold Steady opusa: nema onih karakterističnih party-alkohol tematika, a steel guitar unosi potrebnu mirnoću Craig Finn tekstovima koju su ovoga puta većinom vezani uz priče o raspadu veze. Nakon početnog kraćeg saživljavanja sa albumom, moje veliko oduševljenje tim djelom još traje. Kada bi me u ovom trenutku pitali za najbolji album 2012. godine prvo bi prstom pokazao na “Clear Heart Full Eyes”.

Sam izvještaj s Craig Finnovog dijela koncerta biti ce kraći od najave. Razlog je taj što smo propustili veci dio nastupa. Nažalost već viđeno više puta na koncertima u inozemstvu. Na netu je pisalo “doors open 19:30”. Mi smo ispred Manchester Academy dvorane bili već oko 18 na dogovorenoj pivi s Martinom, lokalnim fanom glazbe američkih ruralnih područja. U 19:30 krenuli smo zajedno na koncert, izgubili 20 minuta na čuđenje mnogobrojnim okupljenim dugokosim rokerima ispred dvorane (u glavnom Manchester Academy prostoru istu večer svirali su Black Stone Cherry). Par minuta prije 20:00 ulazimo u spomenuti žalosno ružni prostor da bi zatekli popunjenu dvoranu i Craig Finna kako završava svoj nastup. Dobro, odsvirao je još tri stvari, na prve dvije od njih probijao sam se do prvih redova pored mrzovoljnih Engleza ne bi li ulovio koju fotku. Taman kada sam se stacionirao išla je Craigova najava “only one more song”. Eh…

[ Craig Finn s pratećim bendom ]

Osim tog ranog početka koncerta zatekla me i postava na stageu. Kada sam čitao o Craigovom snimanju albuma sa studijskim glazbenicima koje nije prije toga niti poznavao nekako sam očekivao njegov solo nastup, a dočekao me bend u proširenom sastavu, s tri dodatne gitare uz Craig Finna. Sve punokrvni Midwest momci, svaki u svom dezenu karirane košulje, hladnokrvno su (da ne kažem nezainteresirano) odrađivali svoj nastup. Poznajem takve face, proveo sam lani nekoliko dana po Nashvilleu gdje je jeftini hotel u kojem sam odsjeo bio pun takvih neošišanih wannabe singer-songwritera s bradom starom par dana i gitarom na ramenu. Nakon bezuspješnih pokušaja da svirkama po barovima Nashville ulove snimanje albuma slijedi konobarenje u country karaoke barovima. Onda ugledaju oglas kako Craig Finn traži prateće gitariste za europsku turneju i to im se učini bolja šansa od karaoka. I evo ih na stageu kako mehanički odrađuju svoju rolu, bez imalo entuzijazma unesenog u to što rade. Možda griješim u ovoj mojoj konstrukciji njihovog puta do Manchester stagea, ali vjerujem da sam bit pogodio. A Craig Finn? Potpuno atipična rock figura. Da ga sretnete na ulici nikada ne bi prepoznali rock mesiju. Prije bi ga smjestio na Elland Road u Leedsu da galami na drugoligaški nogomet uz pivo i pite od mesa. U stvari, Craig i je veliki fan američke verzije druge nogometne lige. Baseballa. Prošle godine je s The Baseball Project spjevao nadahnutu odu svojim Minnesota Twinsima (Craig je iz Minneapolisa). Nego da se vratim na njegov Manchesterski koncert, odnosno onu jednu stvar koju sam tamo koncentrirano popratio. Nažalost propustio sam live izvedbe vrhunaca albuma poput pjesama “No Future” ili “Balcony”, na tom završetku Craig Finn nastupa dočekala me “Rented Rooms”. Pjesmu Craig najavljuje s pričom o životu u iznajmljenoj sobi gdje kaže da to nije ona dobra priča kada imate 22 godine pa dođete navečer u sobu zavaljani i nađete cimera u istom raspoloženju te se zajedno dokrajčite. Ovo je priča kada imate 38, rastavu iza sebe i u stanju depresije trpite cimera u iznajmljenoj sobi. Kada vam Craig Finn ekspresivno izvede svoju priču uživo nekako ne sumnjate da u njoj ima autobiografskih momenata. Pogledao sam nakon koncerta je li Craig Finn nedavno rastavljen, ali u stvari nisam niti sumnjao da ću pronaći potvrdan odgovor. Ovih dana izašla je vijest da kreće snimanje filma prema tekstovima iz Dylanovog Blood on the Tracks albuma, na tragu Sean Pennovog filma The Indian Runner koji je snimljen po Springsteenovoj Highway Patrolman sa Nebraske. Možda zvuči pretenciozno ali nadam se da će i tekstovi Craig Finna jednoga dana ući u to ekranizirano visoko društvo.

[ Ian Felice i Christmas Clapton ]

Po završetku svog nastupa Craig Finn najavljuje Felice Brotherse, ističe kako je njihov veliki fan te kako je bio počašćen pozivom na zajedničku turneju. Pred punom Manchester Academy 2, dvoranom veličine Tvornice, Felice Brothers otvaraju sa starom Murder by Mistletoe i Greatest Show On Earth. I odmah ostavljaju bez daha. Savršenstvo u njihovoj nesavršenosti. Vokal Iana Felicea liči malo i na Dylanov, u onom smislu da će vam sigurno netko primijetiti: pa zar ne čuješ da taj čovjek ne zna pjevati. Ili zar ne čuješ da ova harmonika na Frankie’s Gun nije usklađena s ostalim instrumentima. Da, ali… Ma nema smisla trošiti prostor na takva objašnjenja, znate o čemu pričam. Svirka Felice Brothersa u Manchesteru bila je sirova, vesla, hrapava i bučna. Bila je poput gledanja Poguesa na njihovom vrhuncu. Ponovno otkriveno oduševljenje ovim bendom, vrijedilo je pokušati treći puta otići na njihov koncert i napokon pronaći ono što sam tražio. Moment za pamćenje: očekivani ulet Craig Finn-a na Frankie’s Gun. Ako pogledate po YouTubeu vidjeti ćete koliko Craig Finn ima gostovanja po tuđim stageovima. Gdje god mu se ukazala prilika on je uskočio kao gost pa sam ga i ovdje očekivao na zajedničkom bisu. Ali pojavio se ranije, na Frankie’s Gun utrčao je na stage u punom sprintu, uz pratnju harmonike Jamesa Felicea, kako bi uhvatio mikrofon za prve stihove ovog možda i jedinog hita Felice Brothersa. Drugi Moment za pamćenje: zatvaranje urnebesnog koncerta sa nabrijanom i gorkom “Darkness on the Edge of Town” koja je ovdje zvučala i mračnije od originala. Koncert za pamćenje.

[ Ian Felice ]

Za kraj moram spomenuti i jednu pozitivnu crticu iz Manchestera. Ne može loš biti grad u kojem iza 11 navečer, nakon koncerta, uđete u prvi pub i tamo zateknete šaroliku postavu, od studenata do Craig Finn vršnjaka, kako svi zajedno meditiraju uz do kraja pojačani cijeli Van Morrisonov “Astral Weeks”. Vrijedi provesti četiri dana na sjeveru Engleske. Makar i po cijenu uništene probave epskom gurmanskom borbom “curry vs baked beans”.

Fotke by me // (18/03/2012)