Low @ Schorndorf, Njemačka 07/11/2013

Dva slowcore koncerta u dva dana u dva grada međusobno udaljena 600 kilometara. Naime, u petak smo gledali Spain u Belgiji, u subotu Low u Njemačkoj. Što vam je privuklo pažnju u ovoj uvodnoj rečenici? Trebala bi činjenica da je u 2013. godini moguće u Europi pronaći čak dva koncerta ove glazbene vrste za koju se mislilo da je izumrla. Slowcore je proglašen žanrom alternativnog rocka negdje u prvoj polovici devedesetih, upravo sa izlaskom debut Low albuma. Kritika je tada u slowcore pravac ugurala sve bendove što su prijašnjih godina snimali albume koji su bili neka profinjena suprotnost tada razvikanim i sveprisutnim grungeu i britpopu: slowcore karakterizira spori ritam bez agresije, jasno naglašen svaki instrument i čisti zvuk gitare bez distorzije. Tako su slowcoreom proglašeni u tom trenutku već ugašeni Galaxie 500, neki radovi American Music Cluba te američke atrakcije Codeine i Red House Painters. U novo formirani slowcore pravac 1995. godine ujahali su u ovom tekstu aktualni Spain, pa engleski Mojave 3 i mnogi drugi bendovi. Pročitao sam negdje lijepu usporedbu da slowcore u svom najboljem izdanju može biti intenzivniji od punka, ali treba biti iskren i priznati da spori tempo može biti dosadan poput proučavanja uzorka tapeta ako vas ne pogodi u žicu. Teško je sada definirati koliko je slowcore pokret trajao, ali negdje već 2000. godine prestao se šire spominjati, većina ovdje spomenutih bendova prestala je s radom, a Low, prva asocijacija na slowcore, počeli su eksperimentirati i besmisleno je više bilo po njima ravnati glazbeni pravac. Naravno da se spora muzika i dalje snimala te uglavnom klasificirala u općenitiji pojam dream pop, ali nije tu više bilo te čistoće zvuka i naglašenosti pojedinih instrumenata koja je karakterizirala slowcore. Uostalom negdje do 2000. godine rasplinuli su se pojmovi grunge i britpop pa je i kritika izgubila interesa u traženju ili naglašavanju njihovih suprotnosti.

Low @ Schorndorf

Low @ Schorndorf

Gdje su danas nabrojani protagonisti slowcore pravca? Ovo bi bila odlična tema za novi dokumentarac Igora Mirkovića, svakao suvislija od najavljenih 12 (!?) epizoda nove serije o mlatimudanima ispred zagrebačke Zvečke s kraja sedamdesetih koju će HTV platiti 12 mil. kuna. Ja ću se u ovom tekstu zadržati na Low, a nadam se da ću uzmoći volje završiti i post o krasnom Spain koncertu dan ranije u belgijskom Antwerpenu. Low su i nakon 20 godina na sceni neupitni autoritet na indie rock području, hedlajneri hvaljenih festivala i koncertna atrakcija za koju je netko poput mene spreman provoziti pola Europe. Njihov ovogodišnji album The Invisible Way našao se na mnogim listama najboljih albuma godine.

Josh Haden, sin proslavljenog Charlie Hadena, lani je ponovo okupio Spain koji su snimili album nakon 10 godina neaktivnosti. I to kakav album, njihov spoj jazza i rocka nikada nije zvučao bolje. Trenutno su na europskoj turneji na kojoj promoviraju i predstojeći album koji izlazi početkom 2014. godine. Na koncertima im se skuplja, khm, nekih par desetina ljudi, sve mojih vršnjaka. Ali to je realnost i razvikanijih bendova od Spain.

Schorndorf

Schorndorf

Ovaj uvod sa slowcoreom napisao sam iz razloga što pretpostavljam da vas nekoliko koji ćete pročitati ovaj tekst to ne radite (samo) iz razloga što poznajete detaljno bubnjarsku tehniku Mimi Parker pa vas zanima kako su Low zvučali u Schorndorfu, nego da vas ima i znatiželjnih koji nisu (i vjerojatno nikada neće) poslušati Low album, ali vas muči kojeg vraga je neko spreman potegnut do njemačkog sela za koje nikada niste čuli da vidi bend za kojeg niste sigurni jeste li ikada čuli. Za takve čitatelje evo i kratki uvod u Low. Bend potječe iz Dulutha, Minnesota, grada u bespućima američkog sjevera poznatijeg kao mjesto gdje je odrastao Robert Zimmerman prije nego je pobjegao u Greenwich Village i uzeo ime Bob Dylan iz poštovanja prema velškom pjesniku Dylanu Thomasu. Low je osnovao Alan Sparhawk 1993. godine, u bendu je imao samo još basista pa je za bubnjevima angažirao svoju suprugu Mimi Parker koja je ritam davala na setu s jednim dobošem i jednom činjelom, istom minimalističkom setu bubnjeva na kojem o danas svira. Da cijeloj priči damo i dimenziju van muzike: Alan i Mimi još su vjenčani, imaju dvoje djece i aktivni su članovi Mormonske crkve. Low je dakle obiteljski bend, a treći Low član često se mijenja, trenutno je u postavi nova akvizicija, mladi Steve Garrington.

Schorndorf je mjesto tridesetak kilometara udaljen od Stuttgarta. Iz Stuttgarta vodi autoput na sve četiri strane, na sjever za Frankfurt, na istok za München, zapad za Belgiju i jug za Zürich. A Schorndorf je u nekom petom smjeru tako da morate proći centar Stuttgarta pa nekom lokalnom cestom pronaći lijepo mjestašce među brdima Baden-Württemberga. Zašto se rock klub s kvalitetnim koncertnim programom smjestio u lokalnoj Bednji i dalje mi je nepoznanica, vjerojatno ima veze s nekim poticajima lokalne zajednice da se revitalizira turizam. Takva čudna lokacija s redovnim kvalitetnim koncertnim programom izgleda i nije neki endem u zapadnoj Europi. Lovel nas je zadnjih mjeseci upoznao sa svom silom koncerata u luxemburškom Esch-sur-Alzetteu, a isti koš mogli bi smjestiti i naš lanjski posjet engleskom Holmfirthu. Schorndorf tu ima i drugih aduta: očuvan povijesni centar sa stoljetnim zgradama prošaranih drvenom strukturom fasada i mnoštvo primamljivih restorana i barova. Iznimno ugodno mjesto za izaći na večeru i koncert. Cijene po lokalnim hotelima na subotnju noć nisu toliko ugodne, ali smo zahvaljujući Sandri, koja je imala volje vježbati svoj njemački i telefonski zvati svratište koje ne odgovara na mailove, prespavali na tavanu u jeftinom prenoćištu.

Manufaktur

Manufaktur

Klub imena Manufaktur, po logici stvari smješten u uređenoj hali neke napuštene schorndorfske tvornice, vjerojatno je najbolje klupsko mjesto za pogledati Low. Ističem ovdje klupsko jer Low inače običavaju svirati po kazalištima ili crkvama, odnosno često izbjegavaju konvencionalna koncertna mjesta. Što je to lijepo u Manufakturu? Prvenstveno to što odlično lokalno pšenični pivo ne dobijete u plastici nego u pripadajućoj elegantnoj 30cm visokoj čaši. Da vas ne zaboli ruka od držanja teškog kristala tu su i visoki stolovi strateški raspoređeni po prostoru. Pozitivni dio ugođaja svakako čini i publika koja je vjerojatno iz raznih smjerova potegnula da Schorndorfa vidjet uživo izvrnutu bubnjarsku tehniku Mimi Parker. Odgledao sam nešto koncerata po raznim svjetskim poprištima, ali nigdje nisam vidio toliko ljudi koji stoje s pivama u rukama i u potpunoj tišini uživaju u nastupu. Dva puta sam nešto šapnuo Šabi na početku koncert, da bi se zatim i ja ubacio u introspektivnu seansu.

Low @ Schorndorf

Low @ Schorndorf

Low su zaista koncertna atrakcija vrijedna puta. Suprotnost vokala Mimi i Alana, koji su često titulirani kao moderni Emmylou i Gram, naglašena je slowcore podlogom u kojoj je jasno raspoznatljiv svaki ton i svaki dodir metlicom po bubnju. Mimi bubnjeve svira na onaj svoj prepoznatljivi način, stojeći, u jednoj ruci metlica, u drugoj palica s prigušivačem. A taj bubanj je toliko pojačan da vlada zvučnom slikom i tvori prepoznatljivi Low pulsirajući i hipnotizirajući ritam. Treći član benda, multiinstrumentalist Steve Garrington, šeta između klavijatura, udaraljki i bas gitare tijekom onih nekoliko eksplozija buke tokom koncerta. U setlisti uglavnom je prevladavao spominjani zadnji album The Invisible Way, na moje veselje obzirom da nisam veliki poklonik nekoliko prijašnjih Low ostvarenja. Nakon Low koncerta, opijeni nestvarnim Mimi Parker vokalom, uvjereni ste da ste se tu večer našli na pravom mjestu u pravo vrijeme. Bend koji je svoj kreativni vrhunac dostigao nakon skoro dvadeset godina na sceni, dostignuće kojim se malo tko može pohvaliti.

Da još istaknem značaj Schorndorfa na široj koncertnoj mapi, spomenuti ću i da je ovo bio jedini Low koncert na ovoj turneji u 1.000 kilometara između Milana i Berlina. Nisam se tamo našao slučajno, pratio sam Low objavu turneje i planirao kako da odem do Italije vodjeti njihov koncert. Onda je ispalo da mi je Schorndorf točno na putu prilikom povratka s gostovanja Dinama u Eindhovenu. E sada, da li je veća glupost pratiti ovakav Dinamo po gostovanjima ili loviti koncerte u sred zime po njemačkim nedođijama, to ostavljam na slobodnu prosudbu.

Panorama kišnog Schorndorfa

Panorama kišnog Schorndorfa

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Advertisements

Najbolji koncerti 2013. godine

Kada sam prošle godine radio listu najboljih koncerata objasnio sam zašto odvajam listu iz Zagreba od one s puta. U istom konceptu složio sam i ovogodišnju listu, s time da sam se ovoga puta malo zamislio da pronađem deset favorita za koncerte na domaćem terenu. Dojam mi je da se nažalost ove godine ispuhao onaj zanos kada smo Zagreb proglašavali koncertnom zvijezdom šire europske okolice. Moglo bi se sada razglabati da li je tome uzrok financijska kriza ili općenita apatija u društvu, ali opadanje broja relevantnih koncertnih događanja vidljiv je na svim područjima:

  • Nikada nisam bio poklonik velikih koncerata, ali svake godine zainteresirala bi bar 2-3 imena u Areni ili Domu Sportova koje bi otišao pogledati. Ove godine ništa. Jedino na što sam planirao otići, Peter Gabriel, otkazan je zbog bankrota organizatora. Velika imena izgleda prolaze još samo na obali u sred ljeta, poput Leonarda Cohena ili Rogera Watersa, Zagreb je takvu scenu izgubio.
  • Što se tiče festivala, također godina dugo nije bila lošija. Brojni manji festivali nisu u 2013. niti pomišljali na organizaciju nakon financijskog fijaska prijašnjih godina (DOF, Glory Dayz, Rokaj itd). Ako maknemo elektronske orgije za Engleze po obali, ostanu nam dva ozbiljna festivala: INMusic i Terraneo, a za oba je 2013. bila najgora godina do sada. INmusic nikada nije imao tanji lineup, a Terraneo je očekivano zaokrenuo smjer kako bi privukao veći broj publike te time navukao razočaranje dijela pionira koji su bili oduševljeni prvim Terraneom 2011. godine. Ja sam ga naime iz revolta tim programskim izmjenama ove godine preskočio.
  • Ostaju nam “mali” zagrebački koncerti stranih izvođača, ali i ta scena se ove godine nažalost malo osušila. Mate Škugor je smanjio organizaciju nakon što je ambiciozno otvorio godinu s lijepim Žedno Uho klubom na Gornjem gradu koji je radio jedva dva mjeseca sve dok nije upao u vidno polje nekog nebitnog provincijskog političara koji je smatrao kako takav oblik kulture nije dostojan Klovićevih dvora. Cijelu 2013. odradio je novi Vintage Industrial Bar koji je dosta podigao koncertnu scenu domaćih i regionalnih bendova, ali vjerojatno svojim programom i odnio dio publike recentnim svjetskim gostovanjima koji su se povukli na margine u Močvaru i Kset gdje se uz Škugora pojavilo i nekoliko novih manjih promotora, ciljam na ZEZ i Lynx, koji su naznaka nadam se zanimljivije 2014. koncertne godine u Zagrebu.

Domaća neovisna scena doživjela je procvat, s dosta zanimljivih koncerata, ali preskočio sam tu kategoriju u slaganju lista jer nisam dovoljno toga odgledao za iole kompletnu listu.

Dawes

Dawes

10 najboljih koncerata van Zagreba

1. Dawes – End Of the Road festival, Engleska
Na Dawes nastupu sve je jednostavno i sve je savršeno. Koncert koji prosvjetljuje i otvara horizonte. Dawes su najbolje što je danas ostalo od klasične američke The Band/CSNY ostavštine, bend pored kojih jedni Band of Horses izgledaju poput Mamićevih pulena u Sofiji.

2. Phosphorecent – Primavera, Barcelona
Matthew uz pratnju kompletnog benda bio mi je veliko otkriće na Primaveri. Gledao sam ga u solo izdanju pred par godina pa valjda zato nisam očekivao ovakvu energiju nastupa. Matthew upravlja svojim bendom poput Bob Dylana u najboljem izdanju. Nema ovo puno veze s nježnim folkom protkanim elektronikom kojeg očekujete od Phosphorecenta na osnovu zadnjeg albuma, bend uživo suvereno šeta između hard rocka i countyja, često i više puta unutar iste pjesme. Phosphorecent je na moje iznenađenje od opskurnog gubitničkog lika postao veliki igrač. Prvi puta je i napisao hit, Song For Zula je možda i najbolja pjesma godine, i to ne samo po mom izvrnutom odbiru.

Neil Young & Crazy Horse

Neil Young & Crazy Horse

3. Neil Young & Crazy Horse – Brussels
Dočekao sam europski nastup Neil Younga u tom euforičnom Crazy Horse izdanju. Naredno ljeto Crazy Horse karavana opet jaše Europom. Ako nešto mogu preporučiti za koncertnu 2014. godinu: odite u Beč 23.7.

4. Nick Cave and the Bed Seeds – Primavera, Barcelona
Nastupi Nick Cave-a prate kvalitetu njegovih albuma. Ovo je bio sedmi put da sam ga gledao u 16 godina, bilo je loših nastupa (npr. zagrebački INmusic), bilo je odličnih (recimo Lisinski 1997), ali ovogodišnji Cave je možda i najbolji. U Barceloni je setlista bila loša koliko to može biti. Zašto netko s takvim opusom svaki puta izvodi Jack The Ripper, Stagger Lee i Red Right Hand? Ali ni takva setlista nije smetala, Nick Cave na Push The Sky Away turneji nezaboravan je doživljaj, mnogi su se uvjerili u to i na koncertu u Ljubljani krajem godine.
Par riječ ovdje o Primaveri, festivalu s čak tri koncerta u ovih top 10. Primavera svake godine dovlači maksimalno aktualan lineup začinjen s nekoliko iznenađujućih reuniona poput JAMC, Blur ili Breedersa ove godine. Festival je pozicioniran na uskom području uz more dosta blizu središtu Barcelone.

Low

Low

Zvuči vam idelano? Stvarnost je drukčija. Primavera je festival smješten na nekoj nedovršenoj betonaži, bez trunka zelenila, gdje armatura viri iz golog betona. Pozicija je uz more, ali su sve pozornice odmaknute od obale iz razloga što približavanjem moru riskirate trovanje mirisima kanalizacije. Razvodnjena piva je pet eura. Hrana na festivalu je gora od food štanda pod istočnom tribinom Maksimira. Publike je beskonačno, baratalo se brojkom od 120 tisuća, što dovodi do toga da je jednin način praćenja nekog koncerta taj da se zauzme mjesto pred pozornicom pola sata prije željenog nastupa. Uski prolazi između pozornica dovedu do prometnog kolapsa kada stojite u nepreglednoj masi ljudi koja se ne pokreće niti u jednom smjeru. Kada ovaj objektivan opis festivala spojite s mojim subjektivnim doživljajem Barcelone iz dva posjeta, a nikako mi ovaj grad nije sjeo, mogu dati samo jednu preporuku: ne idite tamo.

5. Low – Scorndorf, Njemačka
Spori tempo slowcorea u svom najboljem izdanju može biti intenzivan poput najluđeg punka. Ili pak dosadan poput uzorka tapeta ukoliko vas ne pogodi u žicu. Indie rock verzija Gram i Emmylou harmonija u njemačkoj nedođiji imena Schorndorf sadržavalo je punk energiju i pobožnost pune koncertne dvorane koja tih sat i pol nije ispustila šapta. Ako bi birao što bih od ovogodišnjih koncerata prvo ponovio i nagodinu, mislim da je Low na vrhu liste.

Titus Andronicus

Titus Andronicus

6. Titus Andronicus – Primavera, Barcelona
Lani kada sam pisao godišnju listu stavio sam Tituse na vrh liste želja za 2013. godinu. Par mjeseci kasnije kada je Primavera na velika zvona objavljivala kompletan lineup navijao sam za Titus Andronicus te u prvi mah ostao razočaran, da bi ih naknadno pronašao u listi nebitnih bendova predstavljenih sitnim slovima. Eto toliko se moje viđenje poklapa s mainstreamom, čak i na hipsterskoj Primaveri. Shodno tome Titusi su dobili neki suludi Primavera termin u 4 ujutro na skrivenoj maloj pozornici u kutu opisanog najružnijeg europskog festivalskog poprišta. Samo nekoliko stotina prisutnih, a Primavera je inače prezagušena publikom na svim ostalim nastupima, dočekalo je Tituse i vjerojatno ih svi prisutni sada stavljaju na svoje godišnje liste. Patrick je koncert odradio s puknutim glasom, poznavajući njegove vokalne sposobnosti to možda i nije bio hendikep ovog nastupa, ali s energijom koju je u potpunosti prenio na premorenu publiku u taj neprimjereni koncertni sat, barem za ljude u godinama poput nas.

7. Spain & Astronaute – Antwerpen
Prijašnjih godina često sam potezao do Bologne koja mi je bila omiljena koncertna destinacija: odličan program, mali interesantni koncertni prostori i grad po mjeri. Izgleda da tu titulu preuzima Antwerpen, hipsterski centar zapadne Europe i iznenađujuće pozitivno otkriće ove godine. Upravo sam bez puno razmišljanja uzeo karte za Drive-By Truckerse u svibnju 2014. godine i veselim se povratku u Antwerpen. Ovoga puta pronaći ću i taj Korsakov bar po preporuci Valdeta iz Orange Stripsa. Osim Antwerpena ovu jesen otkriće mi je bio i zadnji Spain album, a sve to zajedno uguralo je ovaj koncert na godišnju listu. Astronaute je flamanska Tracy Chapman, predgrupa na Spain koncertu, koja također zaslužuje spomen na godišnjoj listi.

N_PANORAMA

Calgary Folk festival

8. Eels – End Of the Road festival, Engleska
Show pod engleskom kišom koja nikome nije smetala. Eels su neočekivano moćni uživo, ona kategorija bendova čiji koncert bi bez straha preporučio nekom tko ih nikada nije slušao. Poput recimo Okkervil River. IlI The Walkmena.

9. Grant Lee Phillips i Amelia Curran – Calgary Folk festival
Oboje su imali samostalne koncerte u Calgaryju, ali ovdje ću staviti njihov krasan zajednički session. Ima neka posebna kemija kada velikani zajedno izađu na pozornicu.

10. David Byrne & St. Vincent – End Of the Road festival, Engleska
Nisam bio nešto entuzijastičan pred ovaj nastup jer me nije nimalo privukao njihov album, čak sam razmišljao preskočiti ovaj spektakl i u tom terminu pogledati neki manji festivalski nastup. Srećom bio sam lijen istraživati nepoznato tu večer te sam ostao ispred glavne pozornice odgledati cirkus začinjen svevremenskim Talking Heads hitovima.

Mark Eitzel by @Edi

Mark Eitzel by @Edi

10 najboljih koncerta na domaćem terenu

1. Mark Eitzel – Žedno uho
Koncert ne mora trajati tri sata da bi se našao na vrhu liste. Kratki nastup Mark Eitzela na otvaranju kluba Žedno uho je ona vrsta koncerata kakva je nedostajala ove godine u Zagrebu.

2. Team Ghost – INMusic festival
Nisu me oduševili ni AM, ni Editorsi, ni Block Party. Ali da festival ne bude promašen pobrinuli su se francuski Team Ghost o kojima sam prije festivala znao samo da je jedan iz Teama bio osnivač M83. To je onaj koncert kada SMS-om skupljaš ljude po otoku s “dođi obavezno čut ovo”. Team Ghost uživo zvuče onako kako sam se ja nadao da zvuče MBV.

3. Dinosaur Jr. – Tvornica
Zid od Marshalla na pozornici pred rasprodanom Tvornicom. Na velikane sam kasnije naletio još dva puta, na Primaveri i End Of The Roadu, ali subotnji klupski koncert gdje je sve na svom mjestu ništa ne može nadmašiti.

Purling Hiss

Purling Hiss

4. Purling Hiss – Tvornica
Par desetaka posjetitelja u Malom pogonu i divne gitarske bravure majstora iz Philladelphije. Može li bolje.

5. Leonard Cohen – Arena Pula
Nije više ovo ono oduševljenje kao u Areni 2010. kada sm prvi puta gledo Cohena, sada je to ponavljanje, ali ponavljanje u iznimnom ambijentu Pule. Da je barem svaka repriza ovakva.

6. Mark Lanegan – Kino SC
Nažalost ona opjevana Kino SC kvaliteta zvuka na ovom mislim jedinom ovogodišnjem tamošnjem koncertnom ukazanju nije bila na očekivanom nivou, ali su Mark Lanegan i pratnja vrlo živahno predstavili dva lijepa ovogodišnja albuma.

Steve Earle & The Dukes

Steve Earle & The Dukes

7. Kurt Vile and The Violators – Tvornica
Nisam nikako shvatio hajp oko meni napornog albuma Walking on a Pretty Daze, ali uživo je sve dobilo smisao. Smušeni Kurt Vile u drugoj polovici koncerta oslobodio se treme i u zanimljivoj postavi s tri gitare, bez basa, poprilično razgalio okupljene.

8. Built to Spill – Močvara
Veterani američkog gitarskog rocka napunili su Močvaru i skinuli Cowgirl in the Sand bolje od originala. Više od toga ne tražim.

9. The National – Šalata
Prvi EU zagrebački koncert u lijepu ljetnu veče. Došao sam vidjeti čemu taj kult Nationala i recimo da sam shvatio.

The Barr Brothers

The Barr Brothers

10. Two Cow Garage – Močvara
Kao predgrupa uvijek dragih gostiju iz Ohia nastupili su My Buddy Moose kojima je tu večer sve sjelo, njihov najbolji nastup koji sam gledao. A Two Cow Garage? Da je koncert bio subotom navečer popeo bi se i više na listi.

Ispod crte. Nisu stali na gornje liste, ali su zaslužili spomen još i Peter Hook sa svojim Pozdravom Azri imena The Light koji su testirali opremu u zagrebačkom Pauku. Koliko god prezirao cover bendove, bilo mi je drago čuti taj bas, uostalom ako itko ima pravo danas zarađivati na Joy Division ostavštini onda je to Hooky. The Barr Brothers bili su mi otkriće ovogodišnjeg EOTR festivala. Doživljaj Steve Earla s pratećim bendom The Dukes u okruženju tisuća kanadskih kauboja je posebno iskustvo. Rika ranjena zvijeri Swansa Mihaela Gire uvijek pogađa. Spomenuti ću i The Walkmen koje sam gledao dva mjeseca prije razlaza benda i čudio se za njih pomalo apatičnoj atmosferi na pozornici. Nažalost postalo mi je jasno pred mjesec dana.

Belle and Sebastian

Belle and Sebastian

Razočaranja. Ima ih dosta. Krenimo od Sigur Ros: kada sam ih prvi puta gledao 2008. godine smatrao sam da gledam najoriginalniji svjetski bend. Ove godine je to okrenulo na tešku pretencioznost, od post rocka nije više ništa ostalo. Zatim The Jesus And Mary Chain. Ono kada redovito svake godine kupite neki njihov album i čujete njihov utjecaj u hrpi novih bendova, a na koncertu vas dočeka škotsko Prljavo Kazalište. Belle and Sebastian. Slična priča kao i Sigur Ros. Nekada najveći, sada hrpa zamjerki. Nije čak pomoglo niti to što su valjda i oni sami shvatili da im je diskografija zadnjih deset godina za smeće pa su svirali uglavnom prekrasan Sinister album iz devedesetih. Japandroids. Ono što izgleda moćno u malom klubu izgubi se na velikoj pozornici. Alabama Shakes. Prekrasno okruženje Rocky Mountainsa u Wyomingu, ali stvarno su toliko naporni da ih moram ponoviti u listi razočaranja gdje su bili i lani. I na kraju najveće razočaranje: The Gaslight Anthem. Sada vidim da su svi bendovi osim JAMC na negativnom dijelu liste ovdje nakon mog drugog odgledanog njihovog koncerta. Sindrom drugog koncerta. Ko me je tjerao da idem drugi put gledati Gaslighte u London, a mogao sam ih pamtiti po lijepom iz Njemačke 2010. godine.

Sigur Ros

Sigur Ros


Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Najbolji albumi 2013. godine

Od 12 albuma na ovoj mojoj godišnjoj listi čak polovica njih nepoznanica su na domaćem internetskom prostoru, Google na hrvatskom jeziku ne pronalazi ni spomena na njih. Slušam li ja to zaista toliko opskurnu muziku koja nikoga drugog ne zanima ili su brojni kritičari-volonteri po našim portalima izgubili entuzijazam za recenziranja novih albuma? Čak mislim da je druga tvrdnja bliža istini, odnosno da ovdje nabrojani albumi nisu ništa veća opskurnost od većine ovakvih osobnih listi ove godine.

Doajeni glazbene kritike nekada su godišnje preglede počinjali sa “Iznimno plodna godina”. Takav pomalo pretenciozan uvod zaista više nema smisla. “Ajde!” – rekao bi Bili Piton. Pa naravno da je bila plodna godina, kakva će biti, kada danas albume izdaje svatko tko to zaželi. Široka dostupnost glazbe, količina objavljenog i disperzija toga po Internetu dovodi to toga da samostalno biramo svoj put kroz nova izdanja i teško je danas definirati što je to mainstream ili što bi bio sveobuhvatan pregled glazbene scene. Ako je nekad definicija mainstreama bila “ono što diskografske kuće masovno propagiraju”, sada to nema više značajnu ulogu. Progledajmo to kroz ovaj primjer: koji su bili široko iščekivani novi albumi u 2013. godini? Možda tu možemo smjestiti Daft Punk ili recimo Arcade Fire. Oba primjera su daleko od onoga što bi se smatralo mainstreamom prije 15 godina. S druge strane uzmimo primjer koji albume sam ja napeto iščekivao ove godine. Novi Okkervil River? Moguće da niste niti čuli da je izašao ovo ljeto? Prošli tjedan svjedoci smo tihog gašenja The Walkmena. Nas nekoliko pustilo je suzu, većina vjerojatno nije niti primijetila vijest da se ugasio bend koji kod mene zauzima visoko mjesto na listi vrijednosti. Dakle ovo je izbor iz mog glazbenog pogleda, nemam nikakvu namjeru da budem sveobuhvatan nego biram ono u čemu uživam, a to je jedini mogući način praćenja ove pomahnitale široke dostupnosti nove glazbe.

Prije godinu dana prvi puta sam napisao svoju godišnju top listu albuma. S godinu dana odmaka poprilično sam zadovoljan što sam napokon tada to napravio pa ću i ove godine ponoviti trud te par sati utrošiti na sistematizaciju preslušanog 2013. godine. Prošle godine radio sam izbor po kategorijama, ove godine okrenuo sam na mjesečni pregled koji donosi kronološki 12 albuma u kojima sam najviše uživao tokom ove godine.

Siječanj > Low – The Invisible Way
Pioniri Slowcorea izdali su u prvim danima 2013. godine, po mom doživljaju, najbolji album u njihovom bogatom opusu. Nikada ranije nisam bio veliki Low poklonik, ali nakon The Invisible Way cijelu godinu planirao sam kako bi uživo negdje čuo trojac iz Minnesote. Ako i niste nikada ranije zagrizli na Low, poslušajte The Invisible Way, dio albuma s Mimi Parker na vokalu je nestvarno lijep. Album je producirao Jeff Tweedy, vjerojanto ni to one odmaže u konačnom rezultatu.

Veljača > Eels – Wonderful, Glorious
Stari čangrizavac Mark O Everett okupio je kompletan bend i snimio izvrnuti album koji smireno kreće, da bi završio u kovitlacu distorzija i hrskavih gitara sa završnom naslovnom pjesmom. Album nije introspektiva na kakvu smo navikli od Eelsa, ali je uradak s kojim Eels mogu bez straha i bez praznog hoda izaći na stadionski koncert u nekom paralelnom svijetu gdje cijene čudake poput Everetta. Album koji raste svakom narednom pjesmom i svakim ponovljenim slušanjem.

Ožujak > Nick Cave and The Bed Seeds – Push The Sky Away
Kod Cavea imam crno-bijeli pristup: njegovi albumi su mi ili fantastični ili neslušljivi, s time da su u novije vrijeme zaredali ovi potonji. Krenimo od početka devedesetih kada sam počeo redovno pratiti nove Nick Cave uratke. Tada nije bilo praznog hoda, tri odlična albuma zaredala su u prvoj polovici devedesetih. Nakon toga dolazi Murder Ballads, valjda najnepotrebniji album u povijesti glazbe. Boatman’s Call, kojeg sam u ponoć na dan izdavanja čekao ispred CD shopa u Tkalči (kako li se ono zvao taj CD shop, tamo iznad Zagorkinog kipa), je naravno remek djelo. Naredni No More Shall We Part iz 2001. je odličan. Nocturama blijeda i zaboravljena, ništa tamo rekao nije. Lyre of Orpheus je star sada već 9 godina i zadnji je uspješni uradak prije dugog perioda lutanja. Zaboraviti ćemo ovdje njenu većinom bespotrebnu B stranu naziva Abattoir Blues. Iza toga imamo Dig Lazarus i dva Grindermana na koje nije potrebno trošiti vrijeme. I kada sam već izgubio nadu da će Nick Cave više snimiti išta zanimljivo, ovo proljeće pojavljuje se sjajan album, u rangu s njegovim najboljim radovima. Bed Seedsi su utišani i svedeni na minimalizam, gitare je jedino uključuju u centralnoj pjesmi albuma, masivnoj Jubilee Street. Album je možda najbliži Boatman’s Callu, po zvuku i kvaliteti. A to je najveća pohvala Nick Cave albumu koju mogu dati.

Travanj > Iron and Wine – Ghost on Ghost
Negdje početkom 2011. godine bio sam u Bologni pogledati dva koncerta koja su se lijepo poklopila na isti vikend. Petak je bio Bend Of Horses u velikoj i ružnoj hali tamošnjeg sajma, subota puno manji Iron and Wine nastup. Dok su Bend Of Horses bili poprilično razočaranje, Iron and Wine uz potporu divne Tift Merritt bio bi vjerojatno koncert godine da sam tada vodio takve liste. Bila je to promo turneja Kiss Each Other Clean albuma, ali nastup nije imao veze s zvukom tog albuma. Čak je i prvi single albuma Walking Far From Home bio izbačen iz setliste jer se nije uklapao u priču. Sean je okupio jazz bend i sve pjesme iz setliste preradio u starinskom soul ritmu s neočekivanim instrumentalnim improvizacijama. Nastup koji je zadivio mali bolonjski teatar. Spominjem ovdje taj koncert jer je ovogodišnji Ghost on Ghost nastavak tog nastupa i siguran komercijalni neuspjeh koji će free jazz dionicama vjerojatno otjerati dobar dio Iron and Wine poklonika. Album koji zaslužuje onu “a new kind of soul, a new kind of country” Lambchop naljepnicu za ovo desetljeće.

Svibanj > Mark Kozelek and Jimmy Lavelle – Perils From The Sea
Ako ste ove godine slušali samo Marka Kozeleka, imali ste ispunjenu godinu. Nevjerojatnih šest izdanja ugledalo je svijetlo u 2013. godini, od toga čak tri studijska. Mark je godinu otvorio s albumom covera Like Rats, a zatvorio s Desertshore albumom. Između ta dva izdanja, pred ljeto izašao je Perils From The Sea, iznenađujuća kolaboracija s kalifornijskim elektronskim glazbenikom Jimmy Lavelleom. Rezultat pomalo podsjeća na ono što su nekada radili Arab Strap, a elektronička tekstura iznenađujuće uspješno ističe detalje Kozalekovih priča. Album ljeta.

Lipanj > Jason Isbell – Southeastern
Here We Rest, prijašnji album divljeg sina Alabame Jason Isbella, tada s pratećim 400 Units bendom, bio je remek djelo i meni najbolji album 2011. godine. Ovogodišnji Southeastern može ravnopravno stati uz njega. Uvodna Cover Me Up, koja zvuči poput izgubljene Ryan Adams pjesme kakvu on nije u stanju napisati više od desetljeća, otvara album jednako dostojno kao Alabama Pines na prethodnom albumu. Flying over Water je pandan Go it Alone. Traveling Alone je Stopping By. Ovdje na Southeasternu nema Codeine, što i nije nužno loša stvar, ali su tu zato prekrasne Live Oak i Different Days. Southeastern je trebao biti akustičan album, na kraju je samo nekoliko takvih pjesma. Tijekom snimanja Jason Isbell se predomislio i skupio studijske muzičare, a njih barem ne nedostaje u Nashvillu, da pojačaju većinu pjesama na novom albumu. Zažmirit ću ovdje na neke bespotrebna iskakanja na albumu, poput jeftinog countryja na završnoj Super 8, te ću maksnimalni nahvaliti Southeastern. Jason Isbell, momak koji je svojevremeno izbačen iz Drive-By Truckersa zbog alkoholizma (to je kao da vas iz HČSP-a izbace zbog desničarenja) snalazi se izgleda odlično u novim okolnostima, godinu dana bez alkohola i u braku s kantautoricom Amandom Shires (koja svira violinu na albumu). Znate li koliko Europa mari za Jasona Isbella? Na koncertu u Bruxellesu bilo je stotinjak ljudi. Zato sam se i razveselio kada sam recenziju Southeasterna pred neki tjedan ugledao na Kultivator portalu. Pola godine sa zakašnjenjem, ali nikad nije kasno.

Srpanj > Amelia Curran – Spectators
Album je izašao 2012. godine, ali u moj radar je ušao ovo ljeto kada sam krenuo kopati po katalogu “ženskog Leonarda Cohena” nakon oduševljenja njenim koncertom u Calgaryju. Dok maloprije spomenuti Jason Isbell na Southeasternu ipak ima slabih momenata, ovdje je sve dotjerano do savršenstva, 12 kantautorskih remek djela otpjevanih valjda najčišćim vokalom u povijesti glazbe. Volim testirati suputnike u autu tako da im tobože slučajno pustim drugu polovicu Spectatorsa i čekam kada će primjetiti “što ovo svira? odlično je”.

Kolovoz > Tamikrest – Chatma
Tamikrest sam otkrio na koncertu tu po svojim prozorom. Pred koju godinu zagrebački INmusic s njima je popunio svoju obaveznu kvotu world music bendova, vjerojatno iz razloga što ih je te godina kao producent preuzeo u našim krajevima sveprisutni Chris Eckman. Ovo je njihov prvi studijski album nakon tog nadahnutog jarunskog nastupa. Ali kakav album. Na standardnu podlogu saharskog bluesa ovoga puta puta Tamikrest je nabacao šarenilo elemenata, od indie rocka do psihodelije i reggea, ali sve u skladnim malim dozama. Obzirom da je INmusic ove godine odlučio organizirati ozbiljan festival, barem sudeći po prve dvije objave headlinera, te obzirom da to da često vraćaju bendove koji su već ranije nastupili na festivalu, možda se i Tamikrest spektakl opet ukaže na Jarunu?

Rujan > Cass McCombs – Big Wheel and Others
Shvatili ste već do sada, kantautori (singer-songwriter) je glazbeni izričaj uz koji provodim najviše vremena. Ipak sve do ove godine uvijek sam nekako preskakao nomada Cassa McCombsa, na prva slušanja nije me privukao, a nisam ni uspio uloviti njegov nastup na nekoliko festivala gdje se pojavio. Ovogodišnji dupli album me zadivio odmah na prvu, tu je tematska priča koja ne stane u ovaj krati osvrt, ali tu je i autoritativno poigravanje s folkom, countyjem, jazzom i bluesom. Sve to u čak 22 pjesme. Ako ćete poslušati jedan kantautorski album iz ove godine, uzmite Cassa. I Isbella. I Moonface. Nemojte ni Ameliu Curran zaboraviti.

Listopad > Dave Hause – Devour
Dave Hause, poprilično redovni član Revival Tour karavane Chucha Ragana, snimio je svoj drugi samostalni album. Povući ću usporedbu s poznatijim Frank Turnerom, pionirom springsteenizacije punka: nije mi jasno zašto Frank puni Wembley dok Dave Hause jedva napuni garažu na svom koncertu. Vjerojatno je tako i bolje, svaki komercijalni uspjeh punk ikone nekako nije primjeren. Kao moj koncertni promašaj godine vodim neodlazak na koncert Dave Hausea u Grazu početkom prosinca.

Studeni > Moonface – Julia with Blue Jeans On
Iza imena Moonfacea stoji Spencer Krug, ovo je jedan od njegovih projekata nakon razlaza Wolf Paradea. Album sam nedavno lijeno krenuo poslušati na preporuku Bira, očekujući nešto potpuno drukčije od onoga što je Spencer snimio. Album ću najlakše opisati da zvuči kao da je pobjegao iz Nick Hornby romana Juliet, Naked. Je li “Julia” u nazivu albuma zaista samo slučajna koincidencija s knjigom? Dakle album je introspektiva, prekid veze i jedan naglašeni instrument, taj brutalno iskreni klavir. Što svaki poklonik prvo gugla nakon što ga oduševi neki album? Datume turneje naravno. Moonface nažalost samo dotiče Europu s nekoliko koncerata u veljači, počevši s londonskim Royal Albert Hallom, pozornicom kakvu ovakav album u potpunosti zaslužuje.

Prosinac > Spain – The Soul of Spain, The Morning Becomes Eclectic
Popunio sam prosinac sa Spain albumom jer je ovih dana izašao The Morning Becomes Eclectic koji sadrži live izvedbe većinom s The Soul Of Spain albuma iz 2012. godine. A The Soul Of Spain sam otkrio sa zakašnjenjem, tek pred koji mjesec. Spain sam pratio u njihovo doba u devedesetima sve do razlaza, zapazio sam vijest o reunionu 2012. godine, ali nisam vjerovao da mogu više snimiti nešto zanimljivo. Kakva greška. Već u prvih par taktova The Soul Of Spai osvaja, uvod u album na basu ravan je Shedowplayu Joy Divisiona. Josh Haden, sin proslavljenog jazz basiste Charlie Hadena, okupio je novu postavu te na ovom albumu čak i nadmašio visoko postavljene standarde iz devedesetih. Njegov vokal ovdje više nije Spain slaba točka, a Spain kombinacija slow rocka i jazza nikada nije zvučala moćnije. Poslušajte I’m Still Free dva puta i neće vam izaći iz glave tjednima.


Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Grand Targhee Festival @ Wyoming, USA 21/7/2013

U najavi engleskoj EOTR festivala naslovljenoj U potrazi za idealnim festivalom prije dvije godine smjestio sam svoj idealan festival na izolirani velebitski proplanak. Ove godine sam otkrio da takva fikcija koja se protivi bilo kakvoj komercijalnoj logici ipak postoji, pronašao sam festival koji upravo igra na kartu izoliranosti: Grand Targhee festival u američkom Wyomingu.

IMG_5263Kolika je izoliranost lokacije Grand Targheeja ilustrirati ću sa nekoliko brojčanih podataka. Savezna država Wyoming nalazi se u središtu slabo naseljnenog područja unutrašnjosti američkog sjeverozapada. Zajedno sa četriri države koje ju okružuju (Idaho, Montana i dvije Dakote) čini područje površine 1.234.311 kvadratnih kilometara, što je više od zbroja teritorija Njemačke, Francuska, Engleske, Belgije, Nizozemske, Danske, Švicarske i Češke. Na cijelom tom području živi manje stanovnika nego u Hrvatskoj. Najveći grad u državi Wyoming je Cheyenne, metropola manja od Siska. A Wyoming je površinom pet puta veći od Hrvatske.

Nadalje, sama lokacija festivala, skijalište Grand Targhee, nalazi se na granici Grand Teton nacionalnog parka koji je dio najvećeg svjetskog zaštićenog rezervata prirode. Grand Teton park na sjeveru je spojen s čuvenim Yellowstone parkom koji je pak teritorijalno povezan s još nekoliko nekoliko prirodnih rezervata u Idahu, Montani i Wyomingu. Ukupna površina tog zaštićenog područja, dakle dijela kontinenta na kojm je zabranjena ikakva gradnja i koji nema niti jednog stalnog čovjekolikog stanovnika, je 44.000 kvadratnih milja. Prespisujem ove brojke iz knjige amerikanca Tima Cahilla pa zato površinu dajem u miljama, ali staviti ću te brojke u nama razumljive omjere. 44.000 kvadratnih milja je područje veličine polovice bivše Jugoslavije, više od sume površina Slovenije, Hrvatske i BIH.

IMG_5057

Ne preporučam noćnu šetnju po Yellowstoneu

Malo o udaljenostima. Grand Targhee skijalište nalazi se visoko u Tetonima, prekrasnom lancu Rocky Mountainsa. Samo selo (termin selo ovdje predstavlja elitni skijaški resort) je na više od 2.000 metara nadmorske visine, a žičara od festivala vodi do 3.100 metara. Kada već spominjem nadmorske visine, evo i podataka da je vrh Grand Tetona na 4.200 metara. Targhee se nalazi u Wyomingu, ali jedina cesta do njega vodi iz Idaha, do festivalskog sela stiže se dugim serpentinama iz Snake River doline. Ali i kada se spustite sa planine onda ste u istočnom Idahu. Dakle u središtu ničega. Najbliži veći gradovi su vam Salt Lake City i Boise na više od 6 sati vožnje. Mada je malo optimistično njih nazvati većim gradovima, stvarno veći gradovi poput San Francisca, Denvera, Portlanda ili Seattlea su svaki na preko 12 sati vožnje do festivala. Izoliranost teško predočiva u omjerima europskog kontinenta. Mogli bi sada i razglabati koji su to kriteriji korišteni kada je azijski poluotok imena Europa proglašen kontinentom.

IMG_5227

Skijaška vučnica također je dio festivala

Ove godine festival se hvalio rekordnom posjetom, dakle uspjevaju svake godine privući sve više publike usprkos svojoj izoliranosti. Ili možda baš zbog nje. Recimo mi smo se uputili tamo prvenstveno zbog egzotične lokacije festivala. A elitno skijalište je pronašlo odličan način kako popuniti program u ljetnim mjesecima (osim ovog festivala u srpnju, u kolovozu je tamo hvaljeni Grand Targhee Bluegrass festival). Sigurno je i vama netko negdje ozbiljnim glasom ispričao kako Austrija od ljetnog turizma u skijalištima zarađuje više nego od zimskog. Ili kako Austrija ljeti od turizma u Alpama zarađuje više od Hrvatske na Jadranu. I jeste li povjerovali u te besmislice? Razmislite racionalno, tko bi normalan otišao u Austriju dva tjedna u sred ljeta. Amerikanci u Grand Targheeju su očito odlučili da neće puštati lažne priče o silnoj uspješnoj popunjenosti skijališta ljeti nego da će se potruditi napraviti kvalitetan program i zaista ljeti dovući goste u ljeti prazne skijaške apartmane.

IMG_5251

Pogled na festival sa obližnjeg brda

Grand Targhee je iz očitih razloga daleko od neke masovnosti, jedna pozornica ispod padine sa pogledom na Tetonse koji ostavlja bez daha. Možda u najboljem slučaju 2.500 posjetitelja uživaju na ugodnom suncu uz najbolje festivalsko pivo koje sam igdje okusio. Naime Sjeverozapad USA-a je top svjetska destinacija za ljubitelje piva, područje sa najvećim brojem mikropivovara na svijetu. Taj pivarski pokret, koji se zadnjih godina širi i Europom, nažalost još je nepoznanica u našim krajevima. Ali u zadnjem selu u nekoj Montani pronaći ćete par vrsta IPA (India Pale Ale – tip piva kojeg najčešće rade mikropivovare, ovu tematiku lijepo je pojasnio Miro u svom postu) i prodavača koji će vam znalački objasniti karakteristike svake IPE na ponudi. Tako je i Grand Targhee festival imao odličnu ponudu piva iz lokalnih mikropivovara. Ja sam odmah u startu pronašao fantastičan točeni Grand Teton Amber Ale za prijateljska 4 dolara tako da nisam dalje istraživao, ali ljubitelji piva svakako bi uživali na ovom festivalu.

IMG_5308

Brittany iz Alabama Shakes sa tetoviranom Alabamom na tricepsu

Glazbeni dio festivala? Moram li zaista i o tome pisati? Obično se kaže da se svi problemi sa organizacijom, lošom hranom ili vodenim pivom odmah zaborave ukoliko su koncerti dobri. Slažem se. Ali vrijedi i obratno. Na Grand Taghreeju taj dan glazbeni dio je bio izrazito tanak. Ali tako se nažalost pogodilo, recimo samo dan prije nastupali su John Hiatt, Alejandro Escovedo i Son Volt. Prošle godine headlineri bili su Lucinda Williams i Drive-By Truckers. A mene su zapali Alabama Shakes, band koji sam gledao čak tri puta prije toga i bili su mi primamljivi otprilike koliko bi bio i Prodigy. Da povučem još jednu paralelu sa Prodigyjem: to kao da imate jedan dan na Terraneu i promašite dan kada su Calexico, MBV i Gang Of Four te banete na onaj besmisleni dan sa Prodigyjem. Ostatak lineupa koje sam uhvatio tu nedjelju bili su hillbilly band iz Nashvilla Woods Brothers i zabavan soul sa Floride JJ Grey & Mofro. Gledajući čisto taj glazbeni dio Targhee Festa koji smo uspjeli vidjeti, i Rujanfest se čini kao solidan lineup, ali kada se sve stavi u kontekst lokacije, nikako mi nije žao što smo potegli do vrhova Tetona vidjeti festival.

Onaj zanimljivi festivalski dan promašili smo zbog Yellowstonea, naime čitav Yellowstone ima samo 5 ili 6 stogodišnjih hotela koje se rasprodaju godinu dana ranije, a spavati negdje van Yellowstonea je kao da posjećujete Plitvice i spavate u Mađarskoj. Tako da nam se nažalost ta jedna jedina bukirana Yellowstone noć poklopila sa zanimljivim festivalskim Grand Targhee danom i Yellowstone gejziri su pobijedili.

IMG_5027

Yellowstone motiv

Koncept korištenja resorta van sezone kao logistike za festival nije nov, slično radi ATP festival u Engleskoj već 15 godina, tamo se festival održava u zimskim vikendima u resortima na moru. Ovo sa planinskim festivalom čini mi se izuzetno uspješno, ugodna temperatura za cjelodnevni boravak na otvorenom, skijaška vučnica koja vodi do planinskih vrhova otvorena za posjetitelje festivala i odlična ponuda piva garantiraju da će i oni posjetitelji koje ne zanima toliko program na pozornici pronaći nešto za sebe.

Kada već nemam što pisati o glazbenom dijelu festivala, spomenuti ću malo Wyoming. Posjetio sam više od polovice US saveznih država, ali upravo je Wyoming ona prava gdje “A man’s got to do what a man’s got to do”. A to znači staviti Stetson na glavu, navući broj premale lewisice, sjesti u pickup, odvesti se do saloona i pojesti kilu nečega što je nekada pripadalo kravi. Sve to naravno u slow motion brzini.

IMG_5152

Pogled na Grand Teton iz prerije Wyominga

Za kraj još par riječi o Grand Tetonu, najslikovitijem lancu Rocky Mountainsa (tako kažu, nije da sam obilazio ostatak Stjenjaka koji se proteže tisućama milja). Ime su mu nadjenuli Francuzi koji su prvi poslali ekspediciju u te krajeve (prije nego su prodali pola kontinenta SAD-u). Čak i ako znate samo tri francuske riječi, poput mene, vjerojato znate da teton znači sisa. Gledao sam lijepe gole nazubljene vrhove Tetona iz blizine dobrih pola sata i bezuspješno pokušao protumačiti što je tu Francuze asociralo sa sise. Vjerojatno muški mozak funkcionira drugačije nakon pola godine ekspedicije u isključivo muškom društvu? Ili francuski mozak funkcionira drugačije? Što mislite kako bi Francuzi nazvali Grand Canyon da su i njega neki slučajem prvi otkrili?

Calgary Folk Festival @ Calgary 27/07/2013

U dva nastavka ispričati ću kako izgledaju ljetni open air festivali s druge strane oceana. Ne radi se o onim masovnim festivalima za koje ste vjerojatno čuli, prestari smo za takve napore, bili smo na dva mirnija festivala bliže sjeveru kontinenta: Grand Targhee i Calgary Folk festivalu.

n_calCalgary Folk festival bio mi je pozitivno iznenađenje i svidio mi se u otprilike u onoj mjeri koliko me razočarao sam Calgary i taj dio Kanade. Calgary je bio malo stočarsko mjesto sve do šezdesetih kada je u okolnoj preriji počela curiti nafta iz svake iskopane rupe. Danas je Calgary milijunski grad sa manje od 1% nezaposlenosti, ali i grad u kojem u centru moraš užariti đonove dok ujutro ne pronađeš mjesto za popiti kavu i gdje moraš pregovarati s managerom da pusti dijete na terasu jedne od rijetkih pivnica u gradu. Pih. Upravom na terasi tog bara sam shvatio da je pojam mainstream glazbe u Calgaryju drugačiji od onog kakvog mi poznajemo. Na ulici sam uzeo one besplatne Metro dnevne novine (projekt koji je valjda svugdje u svijetu uspio osim u Zagrebu) i lijeno ih listao uz piće. Odmah na prvoj stranici dočekao me intervju s Chuckom Raganom povodom duplog rasprodanog koncerta njegovih Revival Tour u Calgaryju. Isti taj Revival Tour u Zagrebu je lani svirao pred nažalost praznom Močvarom i vjerojatno organizatora koncerta otjerao u minus. Dakle “old fashion” folk u Calgaryju puni naslovnice. Onda ima i smisla što je glavni gradski glazbeni događaj godine u Calgaryju posvećen folku. U izvještaju sa zadnjeg EOTR festivala pisao sam kako je to prikriveni folk festival, ovdje u Calgaryju nema pretvaranja: glavni glazbeni festival nosi ima Calgary Folk festival i logotip mu je govedo s gitarom oko vrata. Festival se održava u samom centru grada, u parku na otoku Prince’s island, u sjeni nebodera Calgary downtowna što lokaciji festivala daje ugođaj njujorškog Central parka.

Ostaci poplave još su vidljivi na Prince's islandu

Ostaci poplave još su vidljivi na Prince’s islandu

Ove godine održavanje festivala bilo je upitno zbog katastrofalnih poplava koje su pogodile Calgary krajem lipnja. Tom prilikom čak 100.000 stanovnika Calgaryja moralo je biti evakuirano iz svojih poplavljenih domova, a cijeli Prince’s island nalazio se pod vodom. Kada se voda povukla ostavila je iza sebe pustoš, nekada travnate livade parke bile su muljevita polja s naplavljenim deblima. Tisuće volontera tjednima su čistili Prince’s island ne bi li ga doveli u stanje da može primiti očekivanih 50.000 posjetitelja festivala. Na kraju je jedan dio otoka koji je najviše stradao kod poplave ipak ostao zatvoren za festival, a festival se u nedostatku prostora proširio i na downtown gdje su se između nebodera smjestile dvije pozornice i prateći sadržaji festivala.

U uvodu sam napisao da me je festival oduševio u nekim segmentima. Evo i zašto:

    • N_PANORAMANešto što se na satnici festivala naziva “workshop”. Gledajući raspored na Internetu dan prije festivala (bio sam smo jedan dan na festivalu) vidio sam da program na dvije glavne pozornice kreće tek iza 5 popodne. Međutim čak 7 ostalih pozornica imalo je program već od 10 ujutro, i u prvom takvom među meni tri nepoznata imena bio je i moj heroj iz devedesetih Grant Lee Phillips. Ajde, otići ćemo tamo odmah ujutro na doručak, ionako u Calgaryju nema nikakvih drugih sadržaja za ispuniti jutro. “Workshop session” je zajednički nastup 4 izvođača, bilo kantautora ili bendova, gdje se svi oni naguraju na pozornicu i u devedesetminutnom nastupu naizmjenice izvode svaki po jednu pjesmu. Možda ovako opisano to zvuči pomalo besmisleno, ali su praksi je toliko zabavno da sam od 10 ujutro pa do 5 popodne trčao između 7 pozornica da nešto ne propustim. Nisam niti pivo stigao popiti u tom periodu. Kasnije više nisam niti mogao doći do pive, ali to već spada u negativne osobine festivala koje nabrajam malo kasnije. Na workshop vas najčešće privuče jedno ime koje znate ili želite čuti, a tamo vas oduševi netko skroz drugi. Mobitel mi je pun naziva bendova i kantautora koje san zapisao da moram poslušati kada se vratim s puta. U standardnim pojedinačnim festivalskim nastupima nemoguće je čuti ovoliko puno različitih bendova, na festivalima obično se baziram na imenima koja poznajem i nemam koncentracije za velika istraživanja nepoznatog.
      Zanimljivost ovakvog zajedničkog nastupa je i da svi na pozornici imaju cijelo vrijeme uključene instrumente tako da redovno se jedni drugima uključuju u pratnju i jam sessione.
      Pozornice na kojima nastupaju većinom su smještene na dnu brdovitih livada tako da se publika ima priliku izvaliti na travi i uživati u koncertima kao u amfiteatru. Moje idealno festivalsko prijepodne.
    • Steve Earle

      Steve Earle

      Dosta festivala zadnje vrijeme pokušava potaknuti obitelji da dolaze zajedno pa ističu “kids friendly” komponentu festivala. Ipak niti jedan nije otišao toliko daleko kao Calgary Folk festival. Hrpa radionica i igraonica za djecu s animatorima dovela je do toga da bi se moje dijete sutra vratilo tamo da ga pitate.

    • Tu večer kada sam ja bio na festivali headliner na velikoj pozornici bio je Steve Earle & the Dukes. Večer prije bio je M Ward. Ako mene pitate, čestitke organizatorima, maksimalno nepretenciozan i kvalitetan odabir. Naglasak festivala je na destinama izvođača koji se cijeli dan šetaju između sedam pozornica (npr. spomenuti Grant Lee Phillips bio je u čak tri workshopa taj dan), a ne na jednom bobastičnom headlineru koji će basevima rasplesati masu. Pristup organizatora koji očito u Calgaryju uspijeva: festival je rasprodan i bio je pun već negdje od podneva tu subotu.
  • Starosna struktura posjetitelja. Totalno šarenilo, od tinejdžera do penzionera. I kod nas na festivalu možete vidjeti pokojeg pedesetogodišnjeg ljubitelja glazbe. Ali ipak nećete kod nas vidjeti tri bakice kako veselo svaka sa svojom ležaljkom za plažu idu na festival.

Što nam se nije svidjelo na festivalu:

    • n-searleOdnos Kanađana prema pivu. Nikakav alkohol ne možete kupiti u samoposlugama, alkohol se prodaje isključivo u specijalizirani liquor shopovima (za koji vam treba indijanski vodič da nađete jedan u Calgaryju, kao i sve ostalo što vam treba). A liquor shop je mračan podrum iza rešetaka gdje vam stari kinez konspirativno namiguje iza pulta. “Pa ljudi, ne kupujem heroin, trebaju mi dvije pive da imam u kući nakon večere”. “Dvije pive? A ne, ne, mister, morate kupiti cijeli karton pive. I to će vas koštati toliko da ću ja od svoje marže sutra na ljetovanje na Bahame”. Ovo zadnje nije izgovorio, ali su mu oči tako svijetlile. Naime piva u Kanadi duplo je skuplja nego u SAD-u, ako uopće uspijete dobiti tu čast da je negdje popijete. Ja nisam. Naime na festivalu od 50.000 posjetitelja bio je jedan jedini “beer garden”, ograđeno mjesto gdje je dozvoljena prodana i konzumacija alkohola. Cijelo jutro proveo sam po spomenutim “workshop sessionima”, a predveče kada sam ulovio pola sata vremena otjerao me ogroman red žednih Kanađana. Zamislite da čekate sat vremena u redu kako bi pivu platili 10 dolara!
  • Penzionerski festival. Ono što je gore navedeno ako prednost, ovdje je i nedostatak. Naime hrpa “penzionera” dovukla je svoje ligeštule i zaposjela veliku livadu ispred glavne pozornice. Kada su na red došli headlineri i cijeli festival se skupio ispred glavne pozornice, mislite da su oni ustali i složili ligenštilule? Niti slučajno. Oni su ovdje bili prvi i dalje su bez srama ležali ispred pozornice dok je daleko po strani mlađi dio publike divljao na australske The Cat Empire.

Pošto je ovo ipak izvještaj sa glazbenog festivala, moram i koju o izvođačima. Podijelio sam ih u dvije grupe:

Grant Lee Phillips & Den Barn na workshopu

Grant Lee Phillips & Den Barn na workshopu

A (relativno) poznati dio lineupa tu subotu

Steve Earle & The Dukes
Trubadurska country legenda skupio je band i ove godine izdao odličan album Lost Highway koji je i činio veći dio setliste. Veliki sam poklonik spomenutog albuma i bez pardona sam gazio preko ligeštulova i ležećih Kanađana ne bi li došao do prvih redova i bolje vidio velikog Stevea.

Grant Lee Phillips
Jedan do meni ključnih albuma devedesetih je Fuzzy benda Grant Lee Buffalo pod autorskom palicom spomenutog gospodina. Kasnije je Grant Lee Phillips raspustio bend i u solo karijeri otišao u mirnije vode, bliže nekom klasičnom country izričaju. Nisam upoznat s njegovim radovima zadnjih desetak godina, ali bilo mi je izuzetno drago vidjeti uživo jednog od mojih heroja devedesetih. I sva tri workshopa s Grant Lee Phillipsom u postavi bila su pun pogodak. Negova karizma lebdjela je nad pozornicom, a njegov iskreni interes i često uključivanje u pratnju ostalim izvođačima laskalo je mlađim kantautorima. Velikan.

The Cat Empire na workshopu

The Cat Empire na workshopu

The Cat Empire
Da li su oni uopće šire poznati ili je meni slučajno lani pao pod ruke njihov album? U postavi nemaju niti jednu gitaru, a najlakše ću ih opisati kao mješavinu Gustafa, Manu Chaoa i Cubisma. Obzirom da sa izrazitim prezirom gledam na radove spomenutog trojca, nekim čudom navukao sam se na Cat Empire optimizam lani na tom albumu, a i na nekoliko nastupa tijekom ove subote (dva puta na workshopu i navečer samostalni nastup na velikoj pozornici) bili su mi vrlo zabavni.

Sharon Van Etten
Djevojka koja se lani probila na puno godišnjih top listi najboljih albuma, uživo je krhka (nema 50 kila mislim) i pomalo monotona za slušati u dužem setu. I u workshop oruženju također se nije snašla, djelovala je inferiorno ostatku postave na pozornici.

Elliot Brood
Kanadski americana trio velike su zvijezde na domaćem terenu što su i opravdale odličnim nastupom na zatvaranju subotnjeg festivalskog dana.

Sharon Van Etten

Sharon Van Etten

B Nikad čuo za ove do festivala (dio onih koje sam zapiso pod “obavezno provjeriti”)

Dan Bern
Očito legenda kojoj su se klanjali svi prisutni, na workshopima gdje nije sudjelovao u dva navrata izveli su njegove covere. Uostalom, moraš biti legenda da napišeš pjesmu o year-by-year home run statistici baseball igrača Barry Bonda.

Michael Hearst’s Unusual Creatures
Njujorčanin koji izvodi instrumentale na nemogućim instrumentima te oponaša životinjske simfonije. Recimo na slici je njegova izvedba na thereminu, jedinom instrumentu koji se svira bez dodira. Ruski izum, djelo znanstvenika Leona Thermina iz 1920. godine. U dužem samostalnom nastupu Michael bi vjerojatno postao naporan, ali u workshopu s tri ozbiljna kantautora iznimno je zabavan.

Michael Hearst svira hamond

Michael Hearst svira theremin

Amelia Curran
Jedan od najdražih koncerata lani u Zagrebu bio mi je nastup irske folk jazz dive Mary Coughlan. To mi je bila prva asocijacija dok sam slušao divan nastup Kanađanke Amelie Curran.

John Fullbright
Bitnik iz Oklahome, kantautor koji bi se odlično uklopio u neku buduću “Revival tour” postavu Chucka Ragana.

My Brightest Diamond
Kaže Bir da je znao za nju i prije festivala? Ja nisam. Curetak iz Detroita koji istražuje granice između klasične glazbe i distorziranog rocka, autor hvaljenog ovogodišnjeg albuma kojeg je dobar dio publike prisutne na njenom samostalnom nastupu znao u zadnji ton.

Calgary Folk Festival ima krasnih ideja i momenata, ali i opisanih nedostatka vezanih za svoju lokaciju u centru velikog i nezanimljivog grada. Da li je festival vrijedan ciljanog puta i povratne avionske karte do Calgaryja? Vjerojatno nije. Da li je vrijedno posjetiti taj dio Kanade? Definitivno nije. A spojiti festival s ljetnim road tripom na sjever do Aljaske? Hm.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Neil Young & Crazy Horse @ Brussels 08/06/2013

photo (3)Kao uvod u ovaj izvještaj objasniti ću kako sam davnih godina spoznao značenje Neila Younga i zašto sam ovaj koncert toliko nestrpljivo iščekivao. Prvi puta dao sam si truda proučiti Neil Younga negdje početkom devedesetih kada ga je cijela Grunge generacija isticala kao uzora i Eddie Vedder urlao Keep on Rockin’ in the Free World. Nažalost pod ruku su mi pali teško probavljivi albumi osamdesetih, bila su to vremena prije Interneta kada nije bilo nimalo jednostavno doći do nekog albuma iz čište znatiželje. Re-Ac-Tor me tada nije nimalo dojmio, pospremio sam Neila Yonga u ladicu meni nerazumljivih velikana i nisam mu se vraćao sve dok desetak godina kasnije nisu nekako paralelno u moju kolekciju došli CD-ovi Giant Sand Cover Magazine i kompilacija B strana Pixies singlova. Na prvoj je Howe Gleb otvorio sa svojom interpretacijom Out on a Weekend, dok je na drugoj Joe Santiago razvukao gitarski solo na Winterlong. Obje pjesme bile su najbolji momenti dva odlična CD-a i povod da iznova pokušam s Neil Youngom. Ovoga puta krenuo sam s videom: nabavio sam tada aktualni Year of The Horse, film Jim Jarmusa o američkoj turneji Neil Younga i Crazy Horsea te dvadeset godina stariji Live Rust. Ne sjećam se kojeg od ta dva sam prvo pogledao, ali se sjećam ushićenja uz snimke beskrajnih Crazy Horse gitarskih solaža. Tada slijedi onaj lijepi dio otkrivanja iznimnog opusa Neil Younga, od starih albuma do odličnih izdanja u godinama koje su slijedile: Prairie Wind i Greendale (da, ja sam valjda jedini poklonik ove pretenciozne rock opere). I stalnog praćenja objave turneja kako bi ulovio neki Neil Younga koncert. Ali nisam želio neki solo Neil Young nastup, nego isključivo onaj kao iz spomenutih filmova, dakle nastup s Crazy Horse pratnjom. A to se pokazao kao nimalo jednostavan zadatak: prethodna Neil Young i Crazy Horse europska turneja bila je davne 2001. godine. Kada sam već izgubio nadu da će Neil Young ikada više na turneju sa svojim Crazy Horse comradesima, prošle godine prvo izlazi odličan Psychedelic Pill, album s Crazy Horse nakon 16 godina, nakon toga počinju se jedan po jedan pojavljivati datumi europske turneje. Prema potražnji za kartama očito je bilo kako nisam bio usamljen u dugom čekanju ove turneje, koncerti po velikim europskim arenama rasprodavani su često u prvih nekoliko dana prodaje, usprkos paprenoj cijeni karte od kojih stotinjak eura. Našao sam se pred dilemom: uzeti Brussels zbog subotnjeg termina ili čekati objavu na forumima najavljenog datuma u Beču. Odluka da ipak kupim kartu za Brussels pokazala se kasnije ispravnom jer je tamošnje Vorst Nationaal dvorana ubrzo rasprodana, a fantomski koncert u Beču o kojem su kružile glasine nije se kasnije dogodio.

photo (5)Predgrupa na ovoj turneji su Los Lobosi, informacija toliko skrivena da sam je saznao tek na dan koncerta. Stoga ne čudi da su junaci istočnog Los Angelesa izašli na pozornicu pred možda tek četvrtinom popunjenog kapaciteta dvorane. U kratkom setu od 45 minuta borili su se s lošim zvukom i nezainteresiranom publikom, još jedan dokaz koliko je žalosno gledati bend koji cijeniš kao predgrupu bilo kome, pa čak i velikom Neil Youngu. Niti mene Los Lobosi tu večer nisu pretjerano zanimali, za njih ću bez razmišljanja kupiti kartu kada nas ponovo posjete u Zagrebu, ali ovdje su bili potpuno sporedni likovi. Spomenuti ću samo da sam, pod dojmom Ivanovih informacija s foruma kako je Vorst Nationaal kraljevstvo lošeg zvuka, sa strahom slušao kako tonac masakrira Lobose, nadajući se kako će se sve to nekim čudom popraviti kad izađe postava koju čekam 15 godina. I zaista je, čim je kasnije Poncho Sampedro zaorao prvi kristalno čisti rif nije više bilo straha, kvaliteta zvuka cijeli koncert bila je u rangu cijene ulaznice i mog silnog uzbuđenja.

Scenografija pozornice zaslužuje poseban osvrt. Makete ogromnih pojačala zaštitni je znak starih Neil Young i Crazy Horse turneja, sjećam se onih sa davne videokazete Live Rust turneje, ali opet impresionira kada ih vidite uživo. U nedostatku boljih fotografija članak ću ukrasiti s onim instagramskim, prvenstveno da dočaram dojmljivi izgled pozornice. I njihov “Eddie”, drvena statua indijanskog poglavice, stajao je naravno u kutu pozornice, ali nažalost predaleko za skromne mogućnosti mobilne kamere. Uz tu scenografiju prije koncerta ide i uvodna polusatna predstava s desetak “Povratak u budućnost” naučnika u bijelim kutama koji pokušavaju otvoriti “kovčege” u koje su spakirana ogromna pojačala te nasmijavaju publiku svojim neuspjesima. Kada napokon spuste i ogroman mikrofon, šou može početi.

photo (4)Vorst Nationaal je koncertna dvorana daleko u bespućima južnog Brusselsa. Vjerojatno niste znali da je veći dio našeg novog glavnog grada podignut na nebrojenim brdima. Možda su to ti Ardeni koje su Nijemci probili u dva dana? Ne bi niti ja ta brda doživio da nisam odlučio provesti tri briselska dana na njihovom gradskim biciklima (poput zagrebačkog nextbikea, samo masivniji i teži). Tako se vožnja do Vorst Nationala pretvorila se u zanimljivu višesatnu epopeju po turskim kvartovima prijestolnice Europe.

Prije koncerta nisam izdržao da ne zavirim u setlistu turneje pa sam na koncert došao s dvije predrasude: 1) legendi se baš ne svira, prosječno samo 14 pjesama po setlistama mi je izgledalo kao nešto preko sat vremena programa te 2) setlista nije složena od hitova, dakle Neil Young je u nekom čudnom filmu, ali pred kraj ipak u solo formi padne Heart of Gold pa onda oko bisa Like a HurricaneRockin’ in a Free World. I kod obje predrasude sam se gadno prevario, ovo za procjenu dužine koncerta bilo mi je odmah na uvodnoj Love and Only Love jasno gdje sam promašio: trajala je negdje šesnaesta minuta uvodne pjesme a dečki na pozornici su si još jamali kao da nema sutra. Koncert je ukupno trajao blizu tri sata, sve dok javni prijevoz Brusselsa nije prestao sa radom i ostavio desetak hiljada distorzijom omamljenih rockera da izgubljeni lutaju čudnim predgrađima. A hitovi? Ništa od spomenutog nismo dobili. Mislim da je ovo bio jedini koncert turneje bez Like a Hurricane. Čak niti oni staru gardu u publici, koja je uvjerene da je Harvest ’72 zadnji uradak Neil Younga, nije počastio s Heart of Gold. Da li sam zbog tog izostanka klasika bio razočaran? Niti najmanje. Neil je davno tvrdoglavo krenuo svojim putem, putem koji ima dodirnih točaka s onim što danas radi Bob Dylan. Ako ste na koncert došli da otpjevušite baš onu protestnu pjesmu iz ’68 onda ste uzalud bacili novac. Ali ako cijenite i pratite njihov rad i krivudanja u zadnjem desetljeću onda ćete sigurno uživati kao i mi.

photo (6)Izvještaje sa koncerata počeo sam pisati ne tako davno i od početka se trudim da izbjegnem ono što me je živciralo kada sam gutao tuđe recenzije. Prvenstveno, ovo je neobavezno štivo koje mora biti jednostavno i razumljivo za čitanje uz minimum koncentracije, recimo na pauzi za kavu u sred napetog radnog dana. Pa ne pišete recenzije za Zarez. Drugo pravilo kojeg se držim je da nikad ne navodim setlistu i pravim se pametan nabrojavanjem koja stvar je s kojeg albuma, odnosno znam koliko je meni iritantno nabrajanje setlista koju ne poznajem po recenzijama. Čitatelji koje to zanima ionako su već otvorili setlist.fm, ostalima je to informacija viška. Zato samo kratak sažetak da se repertoar sastojao od novog albuma, dvije nove neobjavljene pjesme, par klasika i nekoliko meni nepoznatih brojeva, vjerojatno nešto s onih meni upitnih albuma osamdesetih. U akustičnom dijelu koncerta iznenađenje je bila izvedba Blowin’ In a Wind covera Boba Dylana.

Poslovično mrzovoljni Neil Young djelovao je opušteno, dobili smo i pokoji osmjeh, ali bitno je da smo dobili ono što smo čekali: “indijanski ples” trojca Sampedro, Talbot i Young, okrenuti jedan prema drugom na dva kvadrata velike pozornice, onaj hipnotizirajući uragan distorzije i feedbacka koja prelazi u kristalne melodije, rock’n’roll magija jedinstvena ovoj neponovljivoj kombinaciji rock legendi.

Za koji tjedan Neil Young i Crazy Horse dolaze nam najbliže na ovoj turneji, sviraju na trgu toskanske Lucce. Teško mogu neki koncert više preporučiti od ovoga, svakako odite ako ste u mogućnosti. Ako ne, onda pričekajte jesen i nabavite najavljeni Alchemy, novi dupli live album s ove turneje, siguran sam da će to biti dostojno zatvaranje trilogije Neil Young & Crazy Horse tour albuma, nakon Live Rusta iz 1978. i Welda iz 1991. godine.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Engleski stadioni – Millennium & White Hart Lane

Engleski stadioni – Old Trafford & Swansea Liberty

U nedjelju 12.5. točno u 15:55 po lokalnom vremenu Sir Alex Ferguson izašao je iz onog tunela na jugozapadnom kutu stadiona, prošao je kroz počasni špalir prvotimaca Manchester Uniteda i Swansea Cityja te posljednji put u službenoj utakmici sjeo na svoje mjesto na domaćoj klupi Teatra snova, kako se iz milja naziva velebni Old Trafford. “Te majske nedelje je došao Osijek al opet je Koševo bilo puno” spjevao je davno jedan naš kroničar, a ove nedjelje trideset godina kasnije od te pjesme ne samo da je Old Trafford bio pun, uostalom pun je na svakoj utakmici ove sezone, nego je i ulaznica za oproštaj Sir Alexa Fergusona na crnom tržištu dosezala cijenu one za finale Lige Prvaka. A utakmica je bila rezultatski potpuno nevažna za oba tima, United je dva kola ranije osigurao pomalo nestvarni trinaesti Premiership naslov od osnivanja lige 1992. godine, a protivnik Swansea City iz sigurnosti sredine tablice ležerno je privodio kraju najuspješniju sezonu u svojoj povijesti, sezonu u kojoj su osvojili Liga kup. U čast ovog veličanstvenog oproštaja Sir Alexa Fergusona u ovom nastavku šetnje po engleskim stadionima proći ćemo mitski Old Trafford te mali Liberty stadion, dom Unitedovog protivnika Swansea Cityja.

Old Trafford, Manchester

  • Kapacitet 72.756 mjesta, drugi engleski stadion po veličini

Tradicija, tradicija. To mi se svo vrijeme vrti u glavi kod svakog posjeta Teatru snova. Bez obzira jeste li poklonik Manchester Uniteda ili niste (ja nisam) morate osjetiti divljenje i poštovanje pred ovim hramom nogometa. Bio sam nekoliko puta u Manchesteru i svaki puta sam morao obići Old Trafford, makar u turističkoj turi, taj stadion je jednostavno atrakcija broj jedan Manchestera te jedna od najprepoznatljivijih sportskih arena na svijetu.

Ako ćemo striktno gledati i malo provocirati navijače Uniteda onda treba istaknuti da je stadion izvan Manchestera, Trafford je smješten jugozapadno od Manchestera, ima status posebnog grada te je dio “Greater Manchester” područja. Stadion je sagrađen 1909. godine, tada je primao čak 75.000 gledatelja. Treba ovdje istaknuti da ondašnji stadion nema puno zajedničkog s današnjim zdanjem sličnog kapaciteta, ali sada sve sjedećih mjesta. Svaka tribina doživjela je drastične nadogradnje i izmjene tijekom 100 godina postojanja, a najviše sličnosti s početnom građevinom zadržala je južna tribina, tribina koju rijetko vidite ne TV prijenosima obzirom da je na njoj smještena kamera. Ta južna tribina jedina je bila natkrivena u originalnom projektu stadiona, a teško je bila oštećena u njemačkom bombardiranju na početku Drugog svjetskog rata. Tada je United čak osam godina dijelio stadion s gradskim rivalom Manchester Cityjem (Maine Road), sve do povratka na obnovljeni Old Trafford 1949. godine.

Velike dogradnje ostalih tribina krenule su sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća nakon smanjenja broja gledatelja izazvanog primjenom tzv. Taylorovog izvještaja, odnosno zabrane stajaćih mjesta na engleskim stadionima. Tada je kapacitet Old Trafforda pao na samo 44.000 sjedećih mjesta. Krenuvši od 1995. godine jedna po jedna tribina dobivala je gigantske razmjere. Prvo je kompletno iznova sagrađena sjeverna tribina da bi nakon toga dvije tribine iza golova dobile gornje nivoe. Sjećamo se npr. gostovanja tadašnje Croatie u Ligi Prvaka 1999. godine kada je gornji dio istočne tribine bio u skelama zbog izgradnje novog nivoa. Nakon toga, u ovom mileniju, još su povezani kutovi novosagrađenih tribina tako da sada istočna, sjeverna i zapadna tribina čine skladnu cjelinu.

Svaki put kada posjetim Old Trafford priča se o skoroj nadogradnji glavne južne tribine koja sada ostala duplo niža od preostale tri te djeluje zastarjelo u usporedbi sa ostatkom stadiona. Ovom nadogradnjom Old Trafford bi prestigao kapacitet Wembleya i prema zanimljivom arhitektonskom rješenju predstavljenom u United muzeju nova tribina progutala bi željezničku prugu koja sada prolazi tik uz južnu tribinu te bi tribina postala istovremeno i željeznička stanica. Ipak, do današnjeg dana datum početka radova nije još službeno objavljen, dijelom i zbog zabrinutosti kluba za posljedice koje bi to imalo po kvalitetu traffordske trave koja bi ostala bez potrebne količine sunca koje sada dopire do terena preko niske južne tribine i kroz njen prozirni krov.

Istočna strana Old Trafforda i statua Sir Matt Busbyja. U tijeku je postavljanje postera u čast stogodišnjice stadiona, postera koji prikazuje Old Trafford 1910 godine

Kada već toliko spominjem kapacitet Old Trafforda evo i informacije da je rekordna posjeta zabilježena 1939. godine na utakmici Grimsby Town – Wolverhampton sa 76.962 posjetitelja. Iz nekog razloga čest slučaj da stadionski rekord ne drži utakmica domaćeg kluba. Nagradno pitanje (bez nagrade): znate li koja utakmica drži rekord po posjeti na Maksimirskom stadionu? Također nema veze niti s jednom reinkarnacijom Dinama, ali ima sa stihom Zabranjenog pušenja iz uvoda ovog teksta.

Old Trafford prvi sam puta posjetio u proljeće 2007. godine. Taj vikend koji smo proveli u sjevernoj Engleskoj Manchester United je odgodio svoju prvenstvenu domaću utakmicu zbog polufinala FA kupa koje je igrao na neutralnom terenu u Birminghamu. Bio je to taman završetak onog perioda od 7 godina kada je Wembley bio u izgradnji pa se polufinale FA kupa igralo na neutralnim terenima po raznim premierligaškim stadionima. Stigli smo do Trafforda u prijepodnevnim satima na stadionsku turu i posjet muzeju te ustanovili da je oboje zatvoreno na dan utakmice. Kakve utakmice? Polufinale FA kupa Chelsea – Blackburn na neutralnom terenu. Otrčali smo do blagajne i bojažljivo pitali ima li još karata. Iskusni prodavač je vjerojatno odmah shvatio s kime ima posla pa je naivnim turistima uvalio najskuplje karte koje je imao u ladici.

Ništa nam to nije smetalo, bili smo sretni što možemo izdvojiti popriličnu sumu funti za dva papirića koji garantiraju ulazak na Teatar snova. Mjesta su zaista bila reprezentativna, sjedili smo na Južnoj tribini točno između Mourinhove klupe i svečane lože gdje se šepurio Roman Abramovič te uživali u pogledu na one tri monstruozne nove tribine Old Trafforda. Utakmica je bila odlična, otišla je do produžetka gdje je klasa Chelsea (Ballack) presudila, a mi smo se navečer zadovoljni vratili u Sheffield gdje smo bili smješteni da bi naredni dan ponovo potegli do Manchestera da utvrdimo gradivo i obiđemo Old Trafford u sklopu turističke stadionske ture.

Koliko Manchester United, ali i svi engleski klubovi, drže do tradicije najbolje mi pokazuje primjer iz Unitedovog muzeja gdje na ulazu stoji velika slika Phila Nevillea, dakle domaćeg dečka iz Manchestervog podmlatka, koji nikada nije izborio stalno mjesto u prvih 11 Uniteda te je negdje na polovici svoje karijere prodan u Everton gdje još uvijek igra. Bez obzira na to United gaji veliko poštovanje i zahvalnost prema svakom bivšem igraču te smatra da je Phil Neville klupska legenda dostojna samostalnog jumbo plakata na ulazu u Unitedov muzej. Ovakvih primjera ima još puno. Npr. znate li koji je prvi igrač u povijesti Uniteda doveden s kontinenta? Crnogorac Nikola Jovanović 1980. godine kupljen je iz Crvene Zvezde za tada rekordni transfer u povijesti Uniteda. Iako u dvije sezone koje je proveo na Traffordu Nikola nije opravdao očekivanja, ipak ga klub smatra značajnim dijelom svoje povijesti te ima istaknuto mjesto u muzeju.

Sir Alex Feguson Stand, najveća tribina Old Trafforda, može primiti 26.000 posjetitelja.

Još par riječi o okolici stadiona. Trafford nije neki zanimljivi dio grada, ne vidim što bi drugo tamo radili osim posjete stadionu. Uličica koja vodi do Old Trafforda, Sir Matt Busby Way, sadrži i dva puba koja su krcata prije utakmice tako da nikada nisam imao volje se tamo gurati. Na dnu ulice, ispod samog stadiona, nalazi se spomenik Sir Mattu Busbyju, legendarnom Škotu, manageru Manchester Uniteda koji ih vodio do prvog europskog trofeja krajem šezdesetih godina. Odmah iza ugla, ispod sjeverne tribine, od 2012. godine stadion krasi statua Sir Alexa Fergusona. Velikani ne moraju niti otići da bi dobili zasluženo priznanje. U njegovu je čast i ta najveća tribina Old Trafforda preimenovana uSir Alex Ferguson Stand. S druge strane stadiona, ispod južne tribine, nalazi seMünchenski sat, skulptura koja simbolizira zaustavljanje vremena u trenutku tragedije 1958. godine kada je u avionskoj nesreći kod Münchena, pri povratku s utakmice Euro kupa u Beogradu, poginula većina tadašnje momčadi Uniteda.

Iz centra Manchestera do poprilično udaljenog Old Trafforda možete doći spomenutom željeznicom ili tramvajem koji vozi do nedalekih manchesterskih dokova, bivše luke na Liverpoolskom kanalu koja je pretvorena u luksuzni dio grada s novosagrađenim elitnim apartmanima i dizajnerskim shopping centrima. Taj moderan i pomalo sterilan dio Manchestera ipak je ugodan za provesti vrijeme prije Old Trafford utakmice na terasama barova uz kanal.

FA Cup polufinale Chelsea – Blackburn, izlazak momčadi na teren.

Stadionska tura. Vjerojatno svaki premierligaški stadion možete obići u sklopu stadionske ture bilo koji dan kada nema službene utakmice. Kod onih popularnijih morat ćete i unaprijed rezervirati termin jer inače možete ostati bez mjesta u obilascima koje obično kreću svakih sat vremena. Vjerojatno vam zvuči suludo platiti 16 funti (aktualna cijena obilaska Old Trafforda) za tumaranje praznim stadionom? Nije tako, obilazak stadiona je krasan način za provesti popodne u bilo kojem engleskom gradu. Evo par argumenata u prilog ovoj tvrdnji:

  • Vodič. Obično vam za vodiča podvale dedu s ispucalim kapilarama na nosu čije ponosno držanje i elegantno odijelo ciljano stvaraju iluziju da je šezdeset godina u klubu te da svaki dan nasamo sa Sir Alexom nazdravlja whiskeyjem. U razgovoru s vodičem tih sat vremena saznate zanimljivosti iz svlačionice kluba koje nema šanse da bilo gdje drugdje čujete, te se uživite u tu iluziju da on samo vama u povjerenju odaje pikanterije iz kluba.
  • Muzej. Ulaznica za obilazak stadiona uvijek uključuje i klupski muzej, mjesto za skupljanje mora nepotrebnih informacija koje nigdje nećete moći iskoristiti.
  • Ostali posjetitelji ture. Vjerojatno očekujete japanske turiste naoružane fotoaparatima? Upravo suprotno, posjetitelju su često vatreni navijači domaćeg kluba koji su stotinama puta bili na tom stadionu i više puta ranije već odradili takav obilazak. Ali nešto ih vuče da još jednom provjere jesu li što propustili. Ili su ovoga puta poveli sina da mu prenesu taj bitan element odgoja djeteta: poštovanje tradicije vlastitog kluba. Ostatak posjetitelja stadionskih tura su navijači suparničkih klubova koji poput mene iz znatiželje obilaze kultna mjesta engleske tradicije. I nakon obilaska često svi zajedno završite na pivi razglabajući o složenoj nogometnoj filozofiji.
  • Kada negdje kasnije gledate na TV-u utakmicu sa stadiona koji ste obišli bude vam neizmjerno drago što znate kakav pregled igre ima Michael Owen iz svog Recaro sjedala i zašto na Old Traffordu igrači na teren izlaze kod korner zastavice.
  • I da, zaista postoji soba s dvije kožne fotelje ispod Južne tribine gdje Sir Alex po tradiciji uz whiskey ugosti gostujućeg managera.

Liberty stadion, Swansea

  • Kapacitet 20.750 mjesta, 57. stadion po veličini u engleskim nogometnim natjecanjima

Liberty je jedan iz mora novih stadiona koji su sagrađeni širom Britanije zadnjih dvadesetak godina, stadion koji je ovaj ožujak ugostio Štimčevu Hrvatsku u njenom pohodu na Brazil. Otvoren je 2005. godine, a s njegovim otvaranjem su stvari krenule na bolje i za matični klub – Swansea City. Svaka naredna sezona bila je napredak, što je kulminiralo zadnje dvije godine. Prvo su 2011. godine izborili ulazak u Premiership, naredne sezone osvajaju engleski Liga kup te će ovu jesen zaigrati u Euro kupu kao prvi velški klub u povijesti kojem je to uspjelo.

Desetak godina je nogometna reprezentacija Walesa sve domaće utakmice igrala je na velebnom Millennium stadionu u Cardiffu (koji će biti tema idućeg nastavka ovog serijala), da bih zadnjih nekoliko godina to promijenila i prebacila domaćinstva na novoizgrađene stadione Cardiff Cityja i Swansea. Razlog tome je što nogomet ipak nije najvažnija sporedna stvar u velškom svijetu. Wales je zemlja rugbyja. Sve nogometne utakmice Walesa na Millenniumu djelovale su otužno uz popunjenu možda trećinu ogromnog stadiona, tako da su ovi manji kompaktni stadioni od dvadesetak tisuća posjetitelja svakako bolji izbor za tu namjenu.

Projektant stadiona Liberty zaslužuje nagradu za postignuti ambijent, stadion je iznimno ugodan, pregledan, akustičan te veličinom prilagođen gradu. Izrađen je od cigle čime je izbjegnut onaj hladan betonski ugođaj kojim zrače većina novih stadiona. Čak je i naš domaćin i vodič po okolici Swansea, osamdesetogodišnji gospodin Marsed Williams, inače vatreni navijač Cardiff Cityja te vlasnik njihove godišnje ulaznice, u trenutku iskrenosti priznao kako je bio uvjeren da je novosagrađeni Cardiff City stadion najljepši na svijetu, sve dok nije vidio ovaj novi stadion njihovih ljutitih rivala Swansea Cityja. A kada vam tako nešto kaže Marsed, morate to uzeti za ozbiljno.

Mog prijatelja Marseda, jedinu osobu s kojom već godinama redovito komuniciram putem klasične pošte jer Marsed nije savladao niti SMS komunikaciju, a kamoli blagodati emaila, upoznao sam u Beču na Europskom prvenstvu 2008. za šankom bara gdje nas je na prvu ostavio bez riječi s provokacijom: “Dečki, znate onu utakmicu u Meksiku kada je Maradona rukom zabio Englezima? (Da, naravno da znamo!) E, bio sam tamo!”. Redoviti posjetitelj svih svjetskih i europskih prvenstava, Marsed nas je dočekao u svom Cardiffu kako bi nas ponosno i sa zadovoljstvom proveo po okolici Swansea te s pola stoljeća mlađim hrvatskim prijateljima obišao pubove u Swanseaju. Uz pivu nam je priznao kako tu večer navija za Hrvatsku jer je Wales ionako već izgubio šanse za plasman u Brazil, a Hrvatska mu je najdraža momčad koju želi pratiti kroz Brazil, njegovom vjerojatno posljednjem svjetskom prvenstvu pošto je svjestan da će četiri godine kasnije u Rusiji, kada uđe duboko u deveto desetljeće života, ipak biti prestar za nogometna gostovanja.

Sve tribine Liberty stadiona iste su visine te čine mali stadion izrazitom skladnim i preglednim za gledatelje. (Foto: Christopher Elkins, Creative Commons licenca)

Vratimo se na stadion, usprkos svim hvalospjevima koje sam stadion zaslužuje, Liberty ima jedan osnovni problem: smješten je u Swanseaju. Još i gore, smješten je u nekoj “rupi” u brdima u zaleđu Swansea. Ako se slučajno zateknete u jedom od malobrojnih pubova u centru Swansea te od dosade dođete na ideju da ćete prošetati do stadiona, čeka vas pohod o kojem možete jednog dana pričati unucima. Za doći do stadiona morate preskakati zidove između napuštenih shopping mallova i hodati kilometrima uz autoput bez pješačke staze. Baš me zanima kako je taj Google prehodao tu rutu za 40 minuta! I cijelim putem naravno nećete sresti žive duše. Pubovi u okolini stadiona? Zaboravite. Naš prijatelj Miro koji na put u Wales krenuo iz nenogometnih pobuda iskoristio je utakmicu za istraživanje ulica u okolici stadiona te se vratio žedan: pronašao je dva puba, oba puna penzionera koji lijeno gledaju TV kviz za vrijeme najbolje predstave Balea i družine u ovom tisućljeću.

Koja je alternativa opisanom besmislenom hodanju kroz Jankomir Swansea za doći do Liberty stadiona? Ne znam. Nakon utakmice pronašli smo autobusnu stanicu ispred stadiona, odlučni da nikada više nećemo pješke istraživati Swansea. Jedna jedina linija autobusa vozi od te stanice do centra, i to svakih sat vremena. Prema voznom redu. U realnosti puno rjeđe. Više stotina ljudi poslušno se ogrnulo šalovima svojih momčadi te više od sat vremena čekalo na snijegu i arktičkom vjetru. Kada se autobus napokon pojavio, vozač je primio dvadesetak najdominantnijih putnika koji su u balkanskoj maniri izborili svoju poziciju u masi, proglasio se popunjenim te sve ostale ostavio na nemilost polarnoj zimi. Dan danas se ponekad sjetim kako sam iz autobusa susretao izbezumljene poglede Velšana napuštenih u zimi na autobusnoj stanici te se pitam kako su kasnije došli svojim kućama. Taksija naravno nismo vidjeli niti jednog u blizini stadiona. Treba spomenuti i da je vožnja autobusom u Swanseau skuplja nego u Londonu.

Naš prijatelj i velški domaćin na ovogodišnjem gostovanju, Marsed Williams, snimljen prilikom podrške Hrvatskoj reprezentaciji u Londonu 2009. godine

Par riječi o Swanseau, drugom po veličini velškom gradu, smještenom na obali Atlantika, niti sat vremena vožnje prema zapadu od Cardiffa. U kratkom jednodnevnom posjetu nismo baš imali puno vremena za detaljnija istraživanja, a od viđenog ništa drugo osim Liberty stadiona nas nije posebno dojmilo. Centar grada teško je stradao u njemačkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata, a nažalost širom Europe termin “obnovljen pedesetih godina prošlog stoljeća” često je sinonim za arhitektonska nedjela.

Ako nakon takvog epskog osvajanja stadiona Liberty, po arktičkoj zimi koja se ovaj Uskrs spustila na Britansko otočje, očekujete opuštanje u toplom velškom pubu u centru Swansea, uz vatricu u kaminu, zasluženu toplu večeru i mlaku pintu cask alea, razočarat ćete se. Swansea u jedanaest navečer je napušten grad. Čak ga je i more napustilo. Naime, za oseke cijeli Swansea Bay postaje blatnjavo kopno preko kojeg možete prehodati desetak kilometara između nasukanih brodica do suprotne strane zaljeva te posjetiti rezidenciju Catherine Zeta-Jones u Mumblesu. Ali to je već dio druge priče.

Pogled na Swansea Bay za vrijeme oseke. Na vrhu poluotoka s druge strane zaljeva nalazi se Mumbles, rodno mjesto oskarovke Catherine Zeta-Jones.

Upravo ovih dana izašla je vijest o planu proširenja stadiona Liberty i postepenog podizanja kapaciteta na 32.000 posjetitelja. Ovaj plan posljedica je ambicioznih planova lokalnog kluba koji ima konstantno rasprodan stadion na domaćim utakmicama i kojem je maleni postojeći kapacitet u Premiership mjerilima prepreka daljnjem napretku.

Članak je originalno objavljen na velikabritanija.net.

Engleski stadioni – Wembley & Wigan DW

FA kup najstarije je nogometno natjecanje na svijetu, prvi puta je odigrano još 1871. godine, a danas će na Wembleyu u 132. finalu snage odmjeriti Wigan i Manchester City. Značenje FA kupa, ali i nogometa općenito u Engleskoj, najbolje oslikava primjer proslavljenog suca Andrea Marrinera koji se rasplakao od sreće kada je saznao da će voditi ovogodišnje finale. Dakle, rezervirajte si termin u 18:15 za pogledati ovaj praznik nogometa, a mi ćemo ovu prigodu iskoristiti za pokretanje serijala članaka o engleskim stadionima, tim bitnim mjestima engleske tradicije.

Izgradnja novog stadiona Wembley dovršena je u proljeće 2007. Danas je ovo drugi najveći stadion u Europi, odnosno čak i prvi gleda li se kapacitet natkrivenih sjedala. (Foto: © Visit London Images / Britain on View)

Nedavno sam slučajno naišao na popis engleskih nogometnih stadiona poredanih po veličini te sam s ponosom ustanovio da sam posjetio svih pet najvećih, odnosno čak dvanaest od prvih petnaest!

Ta moja opčinjenost engleskim stadionima vuče korijene još tamo negdje iz 1994. godine kada je HTV pokrenuo emisiju naziva “Petica” koja je prikazivana ponedjeljkom navečer iza Dnevnika i koja nam je otvorila pogled u jedan potpuno novi svijet za koji nismo znali da postoji. Bila su to vremena prije Interneta i YouTubea, vrijeme kada je isključivo nacionalna televizija diktirala nogometni pogled u svijet. Uz domaću ligu, koja je bila u središtu pažnje, prije te ’94 imali smo uvid uglavnom samo u talijansku ligu, tih godina vjerojatno najjaču svjetsku ligu koja je kupovala i najbolje igrače na tržištu, ali se upravo u to vrijeme počela urušavati zbog neatraktivnog “talijanskog” taktičkog nogometa i nedostatka zanimljivosti što je doveo do toga da su velebni stadioni sagrađeni koju godinu ranije, poput npr. onog u Bariju, zjapili prazni na domaćim utakmicama.

Engleski nogomet našim je poklonicima bio uglavnom nepoznanica, nigdje se nije mogao vidjeti na televiziji, dugih pet godina krajem osamdesetih nije ga bilo niti u Euro kupovima zbog kazne Uefe nakon Haysela. Znali smo da je Liverpool nekada bio jak i u čudu čitali almanahe gdje je pisalo da su neki Nottingham Forest i Aston Villa osvajali “Kup prvaka” samo desetljeće ranije. Engleska liga medijski kod nas u to doba nije uopće bila praćena; ja sam npr. za dramatično Arsenalovo osvajanje titule 1989. golom Thomasa na Anfieldu u sudačkoj nadoknadi saznao tek desetljeće kasnije gledajući ekranizaciju knjige Nicka Hornbyja. I onda dolazi spomenuta Petica, sažeci kola pet najjačih nogometnih liga, gdje bez daha gledam otočki nogomet, upravo onakav kakav bi nogomet trebao biti: atraktivan, napadački, bez kompromisa.

Upravo te sezone radnički klub iz grada za koji nikad nisam čuo, Blackburn, uzeo je titulu ispred nosa engleskim velikanima, a mladac imena Alan Shearer pucao je po golu iz prve bez obzira na poziciju gdje dobije loptu. I većina mu je ulazila. Uz sami nogomet, koje je realno gledajući tih godina u Engleskoj ipak još bio ispod razine onoga na kontinentu, potpuno su me oduševili engleski stadioni i atmosfera na njima. Tribine tik uz teren, na TV vidljiva lica u publici potpuno obuzeta utakmicom, akustika pojačana natkrivenšću svih tribina. I onaj urlik stadiona kod svakog postignutog gola, urlik od kojeg poskočite gledajući snimku na Petici kojih 1.500 kilometara dalje. Još od tada ostala mi je dječačka želja vidjeti te stadione i osjetiti tu atmosferu, želja koja nije izblijedila niti deset godina kasnije kada sam česte puteve na Otok iskoristio i za obilazak većeg broja tih nogometnih hramova. U ovoj seriji članka opisat ću pogled hrvatskog navijača na petnaestak engleskih nogometnih stadiona, njihovo okruženje i englesku navijačku kulturu općenito.

Wembley, London

  • Kapacitet 90.000 mjesta, broj 1 na listi engleskih stadiona po veličini, najveći svjetski stadion po broju natkrivenih mjesta.

Wembley tijekom večernje utakmice između Engleske i Ukrajine u sklopu kvalifikacija za Euro 2010. (Foto: © Football Association)

Najveći engleski stadion, kultno mjesto svjetskog nogometa, jedini je stadion o kojem smo već ranije pisali. Nakon otvaranja 2007. godine postao je na neki način i centralni svjetski nogometni stadion, 25. svibnja već drugi puta u zadnje tri godine ugostit će finale Lige prvaka, odnosno sedmi puta ukupno ukoliko računamo prijašnji Wembley i prijašnji Uefin Kup prvaka.

Wembley je engleski nacionalni stadion, reprezentacija sve svoje domaće utakmice igra na njemu. Uz to se na njemu igraju finala oba engleska nacionalna kupa, kao i polufinala FA kupa i kvalifikacije za ulazak u Premiership, elitni razred engleskog nogometa. Wembley, onaj prijašnji koji je srušen 2002. godine da na napravio mjesta sadašnjem zdanju, bio je i prvi engleski stadion koji sam vidio, makar samo s vanjske strane. Daleke 2000. godine prilikom prvog posjeta Londonu, pogledao sam na mapu gdje se nalazi Wembley: sjeverozapadni dio Londona, malo van centra, ali još uvijek daleko unutar rubova grada. Sjeo sam na crveni autobus sa natpisom Wembley i u sljedećih par sati pojmio veličinu Londona. Naime toliko je trajao put u jednom smjeru od Stranda do Wembleya. London je beskonačan ukoliko ne koristite podzemnu željeznicu.

Taj nevini pokušaj posjeta starom Wembleyu završio je neslavno, pokušao sam nagovoriti čuvara da me pusti na stadion, na što me je on hladno otpilio i objasnio mi da imam službene stadionske obilaske, koji su naravno za taj dan bili završili. Nije mi prije toga niti na kraj pameti bilo da se svaki engleski stadion može obići u sklopu redovnih “stadionskih tura”, i dan danas ovakav oblik turizma nepoznat je u našim krajevima.

Djelić atmosfere s utakmice Engleske i Hrvatske na Wembleyu 2007. godine. (Foto: Ivan Kovačević)

Djelić atmosfere s utakmice Engleske i Hrvatske 2007. godine. (Foto: Ivan Kovačević)

A novi Wembley? Znate za priču o drastično probijenim planovima gradnje, financijskim i vremenskim, ali rezultat je zaista impresivan. To je jedan od nekoliko svjetskih stadiona na kojem nakon ulaska morate uzdahnuti impresionirani veličinom zdanja. U tom rangu na pamet mi padaju još možda milanski San Siro i madridski Bernabeu.

Čuveni tornjevi starog Wembleya srušeni su 2002. zajedno s ostatkom starog stadiona.

Londončani imaju tu kulturu podrške reprezentaciji tako da je Wembley pun čak i kada gostuje San Marino, a naročito impresionira atmosfera finala engleskih kupova kada je Wembley podijeljen u dvije boje (svakom klubu ide polovica karata), bez obzira na veličinu finalista. Ovogodišnje finale Liga kupa između Swansea i četvrtoligaša Bradford Cityja također je održano pred rasprodanim Wembleyem, uz većinu posjetitelja pristiglih iz ta dva udaljena, osiromašena i pomalo zaboravljena grada.

Nekoliko puta u pubskim razgovorima sa Englezima čuo sam pohvalu kako su hrvatski navijači napravili najbolju atmosferu koju su oni vidjeli do sada na Wembleyu. Riječ je o utakmici naše reprezentacije iz 2007. godine, utakmici koju sigurno pamtite, kada je možda i 10.000 naših navijača napunilo gostujuću tribinu Wembleya. Bez obzira radi li se o pivskom laskanju Engleza ili ne, ovakve pohvale svaki puta je lijepo čuti.

Vidjeti Wembley svakako je doživljaj i jedna od top atrakcija Londona, bez obzira radi li se o finalu Lige prvaka, nekom velikom koncertu, običnom turističkom obilasku stadiona ili pak kvalifikaciji za ulazak u Premiership Leicester City – Brighton & Hove Albion (prognoza mogućeg ovogodišnjeg para).

 

DW Stadium, Wigan

  • Kapacitet 25.138 mjesta, 37. engleski nogometni stadion po veličini

Za ovaj prvi članak o engleskim stadionima proći ćemo još jedan stadion koji je daleko od spomenutih prvih 15 po veličini, stadion u malom Wiganu, u čast domaćem klubu koji ove godine igra svoje prvo finale FA kupa u povijesti.

Teško je danas razlučiti da li Wigan promatrati kao samostalan grad ili kao usnulo predgrađe i spavaonicu obližnjeg Manchestera. Wigan se nalazi na poznatom plovnom kanalu koji je za vrijeme industrijske revolucije prokopan od tada najveće engleske luke Liverpoola preko Manchestera pa sve do Leedsa. Upravo taj kanal je i proslavio ime Wigana preko djela Georgea Orwella ”The Road to Wigan Pier” koje opisuje teške uvjete života na tim dokovima u kriznim vremenima tridesetih godina prošlog stoljeća kada je industrijska revolucija u sjevernoj Engleskoj izgubila svoj zamah. U nekim boljim vremenima za Wigan o njemu se pričalo i kao središtu Motown Northern Soul glazbenog pokreta u Engleskoj krajem šezdesetih, kada su u Wigan noćne klubove dolazili su tadašnji trendseteri cijele države (tematika obrađena u odličnom filmu Soulboy u režiji Shimmyja Marcusa iz 2010. godine). U novije vrijeme glas Wigana nose lokalni bendovi poput The Verve ili Starsailor. I, dakako, nogometni klub Wigan.

Patuljak među velikim dečkima, FC Wigan Athletic već 8 godina žilavo drži svoje mjesto u Premiershipu. Svih ovih godina od ulaska 2005. godine Wigan je klub iz najmanjeg Premiership grada. Isto tako Wigan je i najmlađi klub iz aktualnog sastava Premiershipa, osnovan je tek 1932. godine. Zanimljivost je i kuriozitet kako je Wigan jedini klub u povijesti najjačeg razreda engleskog nogometa koji nikada nije ispao, naime taj ulazak 2005. godine im je bio prvi u povijesti. Klub je većinu svoje povijesti tavorio po nižim regionalnim ligama, a uzlet je krenuo 1995. kada je klub preuzeo lokalni tajkun, vlasnik lanca maloprodaja sportske opreme JJB Sports, koji je u idućih deset godine uspio klub bez neke nogometne tradicije u engleskim mjerilima dovući sve do Premiershipa.

Pošto bi ovo trebao biti članak sa stadionskom tematikom, evo par zabilješki o DW stadionu (u vrijeme kada sam ga ja posjetio zvao se JJB stadion), drugom najmanjem stadionu po veličini u aktualnom Premiershipu (od njega je manji samo Swansea Liberty koji ćemo pokriti u idućem nastavku). DW je i prvi engleski stadion na kojem sam gledao utakmicu, bila je to zima davne 2006. godine, u prvoj sezoni Wiganove Premiership ere.

Utakmica Wigan – Everton 31.01.2006. (moja fotka uz prvog reda)

Našli smo se tamo iz očaja, bukirali smo letove ciljajući Liverpoolovu prvenstvenu utakmicu tu subotu i netom prije dolaska saznali da je Liverpool pomakao termin na ponedjeljak navečer, dan nakon našeg odlaska iz Liverpoola. Već na prvom primjeru odmah smo se opekli na te nezgodne promjene termina utakmica kojima su Englezi skloni. Tu subotu smo onda sjeli na vlak i zajedno s navijačima Evertona uputili se na gostovanje u obližnji Wigan vidjeti napokon bilo koji Premiership događaj uživo. Termin “usnuli” koji sam ranije koristio vezano uz Wigan nije tu slučajno, u tu hladnu siječanjsku noć Wigan je djelovao kao napušten grad, čak i na stadionu imali smo punu Everton tribinu iza gola i poluprazan ostatak stadiona bez neke nogometne atmosfere među domaćim navijačima. Nije nam to smetalo, dobili smo mjesta u prvom redu tik uz teren i uživali u krupnom planu Premiership utakmice na pomalo bezličnom stadionu, građenom na jednostavan i efikasan način.

Sve četiri tribine zasebne su građevine, poput starog Maksimira, a propuh među njima nije baš najbolja stvar za nogometnu atmosferu. Kada bi šibicarili i promiješali četiri tribine te ih vratili nazad u nekom drugom rasporedu, vjerujem da bi to malo tko primijetio. Naime, toliko su konfekcijski slične. Nedostatak publike povezan s nedostatkom tradicije kluba je problem Wigana svih ovih Premiership godina te je kasnije postao predmet ismijavanja navijača ostalih klubova. Često sam viđao primjere poput podrugljivih slika naslova “Navijači Wigana u deliriju nakon pobjede” koje prikazuju dva navijača na praznoj tribinu.

Duncan Ferguson pod budnim okom Wiganovih braniča (moja fotka)

Nakon utakmice te 2006. godine, koju je obilježila žuta minuta i crveni karton tadašnjeg “Joeya Bartona” engleske lige Duncana Fergusona, publika se razišla u nekoliko minuta i ostavila nas izgubljene u nekoj pustoj industrijskoj zoni Wigana bez ideje u kojem smjeru da krenemo prema željezničkoj stanici i bez ikoga na mračnim ulicama da pitamo za pomoć. U dijelu Wigana koji smo prehodali tu večer nismo vidjeli niti jedan pub ili neku drugu atrakciju vrijednu posjete. Ako ste poklonik Motown sounda i mislite da je Wigan kao kultno mjesto glazbene kulture vrijedan posjete, nisam siguran da ćete danas tamo više išta naći?

Članak je originalno objavljen na velikabritanija.net.

Purling Hiss @ Mali Pogon Tvornice 06/05/2013

20130508_120530_30Ova godina je krenula u znaku virtouza gitare i distorzija. Prvo su nas u veljači posjetili Dinosaur Jr, a još za ovog proljeća stiže nam i zadnjih mjeseci razvikani Kurt Vile te na dugo očekivanu europsku turneju kreće veliki Neil Young s Crazy Horse pratnjom. Nažalost Neil Young ne dolazi do naših krajeva, ali vjerujem da će se veći broj poklonika uputiti do Italije vidjeti duhovnog vođu generacije. Nakon spektakla koji su nam u Malom Pogonu Tvornice priredili Purling Hiss mogu čiste savjesti i njih ravnopravo uključiti u spomenuto društvo velikana koji pomiču granice gitarskih decibela u napadu na naš sluh.

Na prvom zagrebačkom Purling Hiss koncertu na kišni ponedjeljak skupilo se jedva 50 prisutnih, računajući tu zaštitare, konobare i onih dvadeset privilegiranih na listi za besplatan upad. Ako skoro nikoga nije zanimalo poslušati poprilično vrući i hvaljeni bend, onda sam skoro siguran da nitko neće čitati ovaj izvještaj, dakle mogu slobodno ovaj koncert nazvati koncertom godine i ne truditi se obraniti ovu tvrdnju nekim argumentima? Mogu ostaviti i termin “spektakl” iz uvodnog dijela neobjašnjen pa neka asocira na bogatu scenografiju i koreografiju benda, maštovite izmjene garderobe između pjesama i sviranje gitara mutanata sa tri vrata. Naravno da se ništa od toga se nije dogodilo, osim najboljeg koncerta (dosadašnjeg dijela) godine. Imali smo tri momka iz Philadelphije koji su neopaženo i smažljivo prošli između nas na putu do pozornice i u kratkom nastupu od nekih sat vremena pružili nam esenciju onog doživljaja zbog kojeg ovako mahnito obilazimo koncerte. Bilo je sirovo i svježe, da vas poštedim pretencioznih pridjeva poput “iskonski”, dojam mi je da se svih pedeset prisutnih oko ponoći razišlo kućama sa onim američki širokim osmjehom oko glave i sa aurom dobrog rapoloženja koja će potrajati dobar dio tjedna.

Purling Hiss dio su philadelphijske scene koja polako postaje sinonim za specifičan gitarski izričaj i koncertni nastup bez kompromisa, počevši od neprežaljenih Marah, preko War on Drugs i spomenutog Kurta Vilea. Pokušavam neuspješno smisliti kako The Walkmen uklopiti u to društvo, ali oni su ionako zamjenili Philadelphiju za blještavilo New Yorka, a i Hamilton Leithauser više ne izlazi na pozornicu bez dizajnerskog odijela na sebi. Zanimljivo je i da Marah još uvijek djeluju, ali u obliku koji nema puno zajedničkog sa bendom koji je dva puta oduševio Zagreb sredinom prošlog desetljeća. Sada je to ogoljeni duo (Dave i Christine) koji se uglavnom zadržava u folk vodama i sa svojim minimalističkim nastupima više ne dolaze na naš kontinent.

Ovo mi nije prvi puta da susrećem Purling Hiss, pred dvije godine gledao sam ih na Solid Soundu, zanimljivom “kućnom” Wilco festivalu koji se svako ljeto održava u brdima američkog New Englanda gdje Jeff Tweedy i društvo pozovu glazbenike koje cijene na dva dana zajedničkog sviranja i druženja. Festival se održava u malom gradiću North Adams na tromeđi država Vermont, New York i Massachusetts, u prostoru monstruoznog muzeja moderne umjetnosti koji je nekim čudom smješten u napuštenom tvorničkom kompleksu u centru mjesta. Tamo smo imali priliku vidjeti zajednički jam session Nelsa Clinea, Thurstona Moorea i pokojnog Levona Helma, ali i mladca Mikea Polizzea koji je nastupao pod umjetničkim imenom Purling Hiss i u to vrijeme nije imao nikakvog dostupnog snimljenog materijala na Internetu. Nastup Purling Hissa te 2011. godine u North Adamsu pratilo je sličan broj posjetitelja kao i ovaj zagrebački, među njima i skoro cijela postava Wilca koja je uživala u nastupu svog mladog gosta. Taj nastup ostao mi je zapamćen kao najdraži na tom lijepom festivalu i od tada redovito pratim sva Purling Hiss izdanja sve do iznimnog ovogodišnjeg albuma Water On Mars koji je skoro u cjelosti izveden u Zagrebu. Kao vrhunac odličnog nastupa u Malom Pogonu Tvornice izvući su vezane izvedbe Mercury Retrograde i Run From The City u središnjici koncerta, dva možda i ponajbolja komada gitarskog sola koje sam čuo zadnjih godina. Čini vam se da je nategnutih sat vremena nastupa premalo? Ritmom koji su svirali Purling Hiss, nije premalo. Ionako nemaju materijala za duži nastup, a izvođenje obrada jednostavno nije njihov stil.

Ovim putem pozivam sve čitatelje na nastup Kurta Vilea i njegovih Violatorsa u Tvornici (20.6.), ako zbog ničeg drugog onda zbog nas 50 stalnih posjetitelja zagrebačkih koncerata heroja američke nezavisne scene. Jer ako ne kupite ulaznice u većem broju onda će koncert opet biti smješten u Malom Pogonu. A Violatorsi imaju gitaru više od Purling Hiss. I Kurt voli odvrnuti pojačala do kraja. Nastradati ćemo ukoliko prostor Velikog Pogona ne ublaži tu silinu zvuka. Dođite, Kurt Vile vam svira Springsteen i Dylan obrade na bisu.

Fotka je by Bir.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.