Stockton Calling festival 2014 @ Engleska

Posted on May 11, 2014     3 Comments

IK_20140419_Stockton_0013

Ugođaj puba u Stocktonu

Stockton je grad na sjeveru Engleske. Pretpostavljam da ga ne biste jednostavno pronašli na mapi? Barem ja ne bi prije ove zadnje posjete Engleskoj, iako se radi o mjestu veličine jednog Osijeka. Puno ime grada je Stockton-on-Tees, gdje je Tees rijeka na kojoj se koncertirala industrija sjevera Engleske. Stockton je stisnut i skriven između dva veća industrijska središta na rijeci Tees, Middlesbrougha i Darlingtona, sa samo dvadesetak kilometara do svakog od njih. Cijelo to područje odaje apokaliptični ugođaj, more visokih industrijskih dimnjaka, gdje mnogi od njih niču iz napuštenih postrojenja, prošarano je s masivnim dimnjacima više lokalnih nuklearnih elektrana iz kojih suklja gusti dim.

 

Pickled egg, ukiseljeno jaje, specijalitet britanskih pubova

Pickled egg, ukiseljeno jaje, specijalitet britanskih pubova

U engleskom nogometnom navijačkom žargonu navijači najvećeg lokalnog kluba Middlesbrougha poznati su pod nadimkom Smoggies, nadimak sklepan s asocijacijom na zagađenje zraka zbog teške industrije, tako su ih prvo nazvali navijači susjednog Sunderlanda koju su na gostovanja u Middlesbrough dolazili provokativno s plinskim maskama na licu. Kako to često biva u fenomenu nogometne subkulture, lokalni navijači vremenom su prihvatili nadimak koji je prvotno smišljen kao uvredljiv, tako da se danas mnogi žitelji Tees doline ponosno nazivaju Smoggiesima. Apokaliptični ugođaj tog dijela Engleske upotpunjuju i brojne napuštene radnje po ulicama Stocktona zatvorene zahrđalim željeznim roletama. Sjećam se znakovitog odgovora Alena Bokšića, koji je dvije godine branio boje nogometnog kluba Middlesborough (njihov Riverside stadion je smješten u industrijskoj zoni uz rijeku Tees, između Stocktona i Middlesbrougha) u jednom davnom hrvatskom intervjuu pred desetak godina gdje je na pitanje “Kako vam se sviđa Middlesbrough kao grad, nije baš na glasu kao lijepo mjesto?“, iskreno priznao “Ne znam, u ove dvije godine nisam niti jednom bio tamo, živim u Newcastleu, dovezem se do stadiona i nemam nikakvu želju posjetiti grad“. Nadam se da Smoggiesi nisu tada čitali hrvatski tisak i razočarali se u nedostatak entuzijazma svog najplaćenijeg igrača u povijesti.

Ekskluzivna snimka članova ekstremnog ogranka Smoggiesa

Ekskluzivna snimka članova ekstremnog ogranka Smoggiesa

Mi smo ovaj Uskrs odlučili ispraviti taj davni propust Alena Bokšića i provesti iznimno ugodan vikend u srcu Tees doline. Koliko je ovo pionirski pothvat govori i činjenica da u centru Stocktona ne postoji niti jedan hotel pa smo morali odsjesti u klaustrofobičnom guesthouseu u obližnjem Nortonu. Povod za posjet Stocktonu je bio glazbeni festival Stockton Calling koji se već nekoliko godina održava za uskršnji vikend u centru Stocktona. Koncept ovakvih festivala proširio se brojnim britanskim gradovima zadnjih godina: ideja je u naglasku na lokalne mlade bendove, bez dovođenja nekih velikih imena jer za njih nema odgovarajuće velikog prostora za nastup. A nastupi su po lokalnim pubovima, kazalištima i klubovima u centru grada, sve kapaciteta od nekoliko stotina posjetitelja. Festivalska ulaznica, često simbolične cijene, pokriva ulaz u sve koncertne prostore tako da posjetitelji uživaju u cjelodnevnoj ležernoj šetnji gradom, istraživanju pubova i otkrivanju novih glazbenih favorita. U Stocktonu je tako bogati program krenuo već prije 14 sati na osam pozornica gdje se taj dan izmijenilo više od 60 nastupa.

Matt Chipchase, Young Rebel Set

Matt Chipchase, Young Rebel Set

Idemo na glazbeni dio programa. Najveći font na festivalskom plakatu i udarne večernje termine u najvećim koncertnim prostorima u Stocktonu dobili su Public Service Broadcasting, Space i Young Rebel Set. Za prva dva ste možda i čuli, za PSB ako pratite aktualnu englesku scenu, za Space ako ste to radili pred 20 godina. A Young Rebel Set? Sumnjam da je ovo ime bilo kome zazvučalo poznato? A taj bend glavni je razlog zašto sam sjeo da napišem ovaj tekst, u stvari možda bi i prigodnije bilo da tekst nosi njihov naslov umjesto cijelog festivala, ali tko bi išao čitati tekst o nepoznatom bendu. Prije svakog festivala potrudim se poslušati što više novih imena iz festivalskog programa i pripremiti raspored što me zanima. U tom večernjem terminu veselio sam se PSB-u, ali me zanimalo tko su ti Young Rebel Set, kako mogu biti hedlajneri, a da nisam čuo o čemu se radi? Provjera na Internetu, malo informacija ima o njima, ali spominje se aktualni album Crocodile iz 2013. Provjera na ovom jedinom streaming servisu što je stigao kod nas, što se hvale da imaju svu novu glazbu: nema Krokodila. Ajde, mislim si valjda Francuzi to ne razumiju, idemo vidjeti na američkim streaming servisima: ništa. Google: ništa. Ok, znači Young Rebel Set – Crocodile ne može se online poslušati. Zanimljivo. Album sam kasnije nabavio tek u Engleskoj, CD izdanje, sniman je 2013. godine u Škotskoj i producirao ga je Paula Savage iz zaboravljenih Delgados. Crocodile je ujednačenije djelo od njihovog prvog albuma Curse Our Love iz 2011. godine koji je u stvari skupljena zbirka singlova objavljivanih prethodne dvije godine, počevši s odličnim If I Was singlom izdanim još 2009. godine. A ono čemu sam se nadao prije nastupa, da će pomalo mlaka produkcija s prvog Young Rebel Set albuma zvučati kako treba uživo, u potpunosti se pogodilo. I preko mojih očekivanja. Više o tome u nastavku.

Ivan fotografira modele iz Stocktona i momka koji se propeo

Ivan fotografira modele iz festivalske publike i momka koji se propeo

Young Rebel Set s ta dva snimljena albuma žanrovski bi se smjestio u neki komercijalni blues rock, ili da ih postavim u usporedive okvire staviti ću i poveznicu na sporiji dio repertoara Briana Fallona i njegovih The Gaslight Anthem, tim putem naravno dolazimo i do Bruce Springsteen asocijacija. Ono što me zadivljuje, nakon dva mjeseca intenzivnog slušanja njihova dva albuma, je što Young Rebel Set kvalitetom materijala mogu u istu rečenicu sa spomenutim uzorima. Bitno je naglasiti da su Young Rebel Set lokalni bend, iz Stocktona, te da su tim putem vjerojatno i preko veze došli do pozicije glavnog nastupa festivala. Pretpostavljam i da je ovaj euforični nastup pred nekih 800 posjetitelja bio vrhunac njihove dosadašnje karijere. Lokalni ugled i značaj benda postao mi je jasan i ranije taj dan, prije koncerta, kada sam u pubu pronašao oglas gdje pub organizira autobus za odlazak na Young Rebel Set koncert u Newcastle.

Uhodana engleska organizacija festivala vidljiva je i po tome što se na ulazu u svaki koncertni prostor brojao broj posjetitelja koji ulaze i izlaze, te se ulaz zatvarao kada se popuni kapacitet prostora. Tako na rasprodanom festivalu niti u jednom pubu nije bila nesnošljiva gužva, ali je i postojala mogućnost da ne uspijete ući na koncert koji želite vidjeti. Iz tog razloga natjerao sam suputnike da ranije od planiranog napustimo zanimljive pubove sa festivalskim programom i zauzmemo mjesto u koncertnoj dvorani za Young Rebel Set nastup više od sat vremena prije početka, zajedno sa lokalnim fanovima benda koji su vrijeme kratili navijačkim skandiranjem Tees, Tees, Tees…

Hero Fisher u Stockton Storytellers pubu

Hero Fisher u Stockton Storytellers pubu

Moj prvi dojam nakon koncerta bio je da Matt Chipchase, frontmen i autor Young Rebel Set pjesama, može bez problema samostalno držati cijeli koncert na akustičnoj gitari pred ovolikom publikom, toliko sam bio oduševljen dijelom koncerta gdje je tri pjesme izveo samostalno na pozornici, autoritetom najvećih kantautora. Drugi dojam bila je konstatacija kako koncert nije imao praznog hoda bez obzira na samo dva izdana albuma, čak i onih par neuglednih pjesama s albuma došle su do izražaja u koncertnom nastupu. Da ovaj festivalski osvrt ne ostane samo na oduševljenju jednim bendom, spomenuti ću još i škotski Fatherson, nazvani po pjesmi Cat Stevensa Father and Son, koji su predstavili upravo izašli debut album na način tako da sam sam ga odmah nakon festivala krenuo nabaviti. Zatim Hero Fisher, sitna cura moćnog glasa iz Londona, koja nema još izdan prvi album, ali ima nekoliko dojmljivih spotova i singlova te će otvarati pozornicu na predstojećim Neil Young & Crazy Horse nastupima u Londonu.

IK_20140419_Stockton_0017

Obnova glavnog trga u Stocktonu

Za kraj još par crtica o Stocktonu, da ne ostane sve na vjerojatno pretjeranoj slici apokalipse iz uvoda teksta. Centar grada je iznenađujuće ugodan, usprkos velikim radovima koji su u tijeku na glavnom trgu. Zgrade rađene u neki prosperitetnijim vremenima za ovaj grad, uske pješačke uličice i novo uređena šetnica uz rijeku Tees vrijedne su puta u Stockton. Ponos grada je Georgian Theatre iz 1766. godine, najstarije kazalište takve vrste u Engleskoj, koji je ujedno i najljepša od osam pozornica Stockton Calling festivala. Treba spomenuti da Stockton ima i najstariji putnički željeznički kolodvor na svijetu s pripadajućim spomenikom koji obilježava prvu svjetska putničku željezničku liniju koja je krenula iz Stocktona do obližnjeg Shildona 1825. godine. Pročitao sam negdje da je Stockton jedini veći britanski grad koji nema McDonald’s restoran u svom centru. Ovo se može shvatiti i kao prednost i kao nedostatak. Lokalci, nenavikli na turiste, čine se izuzetno susretljivi prema stranicma. Kada se sve to uzme u obzir, usprkos malim očekivanjima prije posjeta Stocktonu, sada se nadam se da ću imati prilike jednom vratiti se tamo. I nadam se da ću za koju godinu moći pričati kako sam prisustvovao prvom trijumfu kasnije velikih Young Rebel Set.

Fotke su by Ivan.

Članak je originalno objavljen na VelikaBritanija.net.

Blues highway – putovanje američkim jugom

Posted on February 25, 2014     Leave a Comment

Tematika ovog posta vjerujem da će biti zanimljiva svim posjetiteljima mog bloga: putovanje mitskim američkim jugom, od Texasa preko Mississippi Delte, Memphisa i Nashvillea pa sve do močvara Georgije na obalama Atlantika. Putovanje inspirirano muzikom.

Na taj kratak i intenzivan put krenuo sam u kasnu jesen 2011. godine, bez nekog unaprijed smišljenog plana da ću pisati bilo što o putu. Ranije iste godine navukao sam se na korištenje Twittera i pokazalo se da je upravo Twitter odličan suputnik na samostalnom putovanju. Više od 3.000 kilometara je trebalo prijeći, većinom sam za volanom, puno oduševljenja s nekim podijeliti, a velika podrška Twitter prijatelja motivirala me je da svaki naredni dan puta s više detalja opisujem viđeno i doživljeno. Nakon što je Twitter nedavno omogućio da u Excel formatu preuzmete svoju arhivu, sjetio sam se da bi tvitovi iz tih šest dana bili zanimljivo štivo za prisjetiti se dojmljivog putovanja.

Ovaj post uredio sam i iz razloga jer me zanima koliko je Twitter forma kratkih poruka čitljiva kada se izvadi svog prirodnog okruženja, stoga ću dodatno cijeniti i bilo kakav komentar na ovaj tekst. Prvih par dana puta tvitovi su nepovezani na standardni Twitter način, u drugoj polovici teksta počeo sam pisati priču kada sam shvatio da me većina mojih, tada malobrojnih, Twitter followera napeto čita.

Ako Internet ovamo dovede i nekoga tko nije siguran što je to Twitter forma, evo i kratkog pojašnjenja: Twitter je servis koji dozvoljava razmjenu poruke duljine do 140 znakova. To je manje od jedne SMS poruke. U tih 140 znakova morate ugurati sve: razmake, nadimke osoba kojima odgovarate i linkove na npr. slike. Ali da ne duljim s uvodom, cilj je da pokušate čitati tvitove. A oni su upravo onakvi kakvi su ispaljeni na terenu, bez naknadnog lektoriranja ili korigiranja. Koliko god mi neki od njih izgledaju pretenciozni ili besmisleni, odolio sam iskušenju da sada, dvije godine kasnije, preradim tekst. Jedino što je mijenjano su fotografije, većinu originalnih mutnih iz BlackBerryja zamijenio sam ovdje s obrađenim SLR fotografijama.

bhw mapa

Mapa puta

Lista tvitova u nastavku ugurana je cijela na istu stranicu, a za lakšu navigaciju zaguglao sam kako postaviti “sidra” za izravan pristup pojedinoj državi:

Date Time Tweet
6.11. 7:59 AM Frankfurt aerodrom. Švabe bez pardona mlate one debele kobasice u 8 ujutro. Zamirisalo tako da ruka sama vadi novčanik
Texas (mapa)
6.11. 4:33 PM Gužva u nedjelju popodne 😦 Pokušavam izaći iz Dallasa i stojim na autoputu
6.11. 4:34 PM Kaze guide u avionu da Dallas – Fort Worth area ima vise od 6 mil. ljudi. Jasno mi je..
6.11. 6:08 PM Stigao u Denton i uvalio se u 35-baks-pulp-fiction-style motel pored Interstatea. Ako je Dallas neki Split onda Denton dođe Dicmo
6.11. 6:10 PM Veceras u lokalnom saloonu u Dentonu sviraju @JasonIsbell i @JamesMcMurtry. Zato sam i ovdje. Pravim da nisam strgan od puta i da mogu izdržat svirku
6.11. 6:10 PM Još moram i voziti večeras pa se ne mogu dopingirat alkoholom..
6.11. 6:14 PM Prije toga idem se naci s nekim Bugarom s Craigslista da kupim foto opreme. Ovo pišem da zovete pomoć ako se ne javim, znači da me Bugar sredio
g5
6.11. 6:18 PM Grenland iz zraka. Izgledalo je ludo s gromadama leda koje se odlamaju i plutaju
6.11. 7:05 PM Denton TX downtown: super. Brinulo me da nije po noći napušteni američki downtown. Naprotiv: pune ulice, birtije, djeca se igraju vani u sumrak
6.11. 7:13 PM James McMurtry & Jason Isbell (@ Dan’s Silverleaf) (Foursquare)
6.11. 7:20 PM @_Danielle_Moore hehe. This is not a club but a real saloon. everybody in the audience are wearing cowboy hats and boots 🙂 i’ll send you photos
Jason Isbell
6.11. 7:30 PM Denton TX @JasonIsbell, @Amandashires & @JimboHart opening with Go It Alone followed by Alabama Pines. 2 songs of the year?
6.11. 7:40 PM inače većina ekipe još vani na terasi cuga i čeka lokalnog heroja (McMurtry je iz Fort Wortha), Isbell razvaljuje pred polupraznim salunom..
6.11. 7:40 PM Još jedna potvrda da vrhunska americana prolazi u Europi, u US je teži underground.
6.11. 8:04 PM @dzjuka bila je brza primopredaja, uzeo bugar pare i nestao, tko zna tko mu je za petama..
6.11. 10:04 PM Denton je skroz pozitiva, ljudi biciklom dolaze na koncert, studentski gradic
6.11. 10:19 PM ne kužim ove farenhajte. ali sada po noći je vani ugodno, za kratke rukave. 11. mjesec. ipak je Dallas južnije od npr. Casablance
7.11. 6:29 AM @Dinko_T nije full frame foto. ovo je cheap linija, nasljednik ovog tvog. Štednja, a i moja leđa cijene lagana plastična kućišta SLR-a
Saloon
7.11. 6:38 AM Inace James McMurtry headliner sinocne svirke u Dentonu je sin od starog McMurtrya. Kaze Wikipedia.
James McMurtry
7.11. 6:39 AM a stari McMurtry je pisac, autor westerna tipa Usamljena Golubica i Brokeback Mountain
waffle
7.11. 7:14 AM mmm waffle & maple sirup za dorucak
7.11. 7:15 AM Ovi margarin zovu ‘oil spread’. To i je. Nema maskiranja u lijepa imena..
7.11. 9:30 AM Denton downtown ja zakon, hrpa kafica, knjizara, kazalista
drs
7.11. 9:32 AM američki university gradići su super, small town ugođaj s kulturnom ponudom jačom od 10x većih gradova
gradnja
7.11. 9:34 AM americka gradnja zgrade. svi zidovi od neke šperploče. i onda se cude kada im malo jaci vjetar to odnese
dz
7.11. 9:37 AM to bi bilo to od Texasa, sada cjelodnevna vožnja prema Louisiani
Lousiana (mapa)
7.11. 11:42 AM @IvanKovacevic3 naravno da sam pripremio soundtrack. mada jutros me u Dentonu odvuklo pa sam uzeo cd-ova Allman Brothersa i Creedenca, sada to navijam dok vozim
7.11. 11:43 AM Ono kada ti olovčica od gps-a upadne upravo u onaj dio mehanizma sjedala tako da je vise ne mozes iščeprkat
7.11. 11:47 AM US voznja po Interstateu. Jebote kako je ovo dosadno. Cesta široka, ravna i prazna. Limit 60 mph. Cruize Control. Osjećaj kao da hodam
7.11. 4:06 PM @IvanKovacevic3 evo prigodna #nowplaying 🙂 James McMurtry – No More Buffalo
7.11. 4:11 PM spustio sam se s Interstatea na lokalnu cestu i odma je život interesantniji. Stao u Gibsland, Lousiana
7.11. 4:12 PM Ima seoski muzej o ‘Bonnie and Clyde’. ovdje ih je murja docekali u zasjedi i izrešetala
7.11. 4:13 PM Nešto kao da zagorci otvore muzej Vinku Pintariću
7.11. 4:16 PM Deda koji vodi muzej je sin od lokalnog šerifa koje je organizirao tu zasjedu 1934. 🙂
7.11. 7:37 PM Jebemti Mazdu. Skoro me orobiše ovdje u sred noci na self service benzinskoj. Pola sata ko idiot trazim kako otvoriti poklopac benzina
7.11. 7:39 PM Auto mi prazan, Car rental assistance broj me bacio na čekanje i nabija roaming, a oko mene kruzi pijana ekipa crna ko noc
7.11. 7:41 PM Na kraju sam na Googlu nasao odgovor: ima rucica za otvaranje tanka, pazi sad: ispod tepiha na podu?! Napušeni japanac dizajnirao
7.11. 7:44 PM Trebao sam na twitteru tražiti pomoc. Bježim sada nazad na Interstate, ovaj dio Lousiane je preko 80% black, nije baš ugodno u selima po noći
Mississippi (mapa)
Vicksburg
7.11. 9:34 PM Downtown Vicksburg MS super izgleda. Nasao sam neku rupu od hotela, bitno samo da ne moram voziti nakon vecere. Beeer
7.11. 10:13 PM @dzjuka sve neke Kiki Musampe se stale skupljat oko auta da mi kao pomognu. a ja nemam benzina za lutat do iduće pumpe
7.11. 10:17 PM @dzjuka @smijesimenpivu dobro da trubu nisu projektirali ispod suvozackog sjedala pa da tražiš kad ti treba
7.11. 10:20 PM onaj Bonnie&Clyde danas je bio super, isplatio se detour po lokalnim cestama bez obzira na Mazdu
7.11. 10:44 PM Stari od Bonnie&Clyde dede iz muzeja je bio glavni sherif, ali ne tog sela Gibslanda, LA kako sam prvo skužio nego cijelog Dallas, TX okruga
7.11. 10:45 PM Stari je lovio Clyde-a 3 godine, ranio ga 2 puta, na kraju su dočekali Clyde-a u zasjedi kod Gibslanda Lousiana i smakli bez pitanja, ko Bin Ladena.
7.11. 10:47 PM Deda je dugo htio otvoriti muzej, u stare dane našao je financijera, preselio se u 90+% black Gibsland, živi s 2 mačke i solo vodi muzej.
7.11. 10:51 PM Muzej je otvoren prije 5 god. i zanimljivo prikazuje priču koja me nije puno zanimala, a deda me zapričao da sam ostao tamo neplanirano u noć
Jason Isbell
7.11. 10:59 PM @mirnabar @ibirus malo žutila iz prve ruke od sinoć: violinistica @amandashires s Codine songa je cura Jason Isbella
7.11. 11:05 PM @dzjuka jedine komande koje proučavam na novom autu kad sjednem u njega su bass i treble 🙂 cc @smijesimenpivu
7.11. 11:07 PM @mirnabar @ibirus @ivankovacevic3 a saloon od sinoc je preslikan iz Crazy Heart filma s uvodne scene, možda je tu snimano 🙂
7.11. 11:22 PM Mississipi moćno izgleda ovako po noći, ne vidi se druga obala. Ovdje na jugu je puno veći nego u St. Louisu gdje sam bio razočaran širinom
7.11. 11:24 PM Kaže baba za šankom da je kod zadnjeg velikog izljevanja Mississippija pred 50 godina poplavljeno područje bilo veće od Škotske
7.11. 11:24 PM Nisam siguran da baba zna sto je Škotska
8.11. 5:53 AM State Mississippi 2x+ površine Hrvatske, manje od 3 mil. stanovnika. Niti jedan grad za koji je itko normalan čuo. To mora biti nešto dobro
8.11. 6:32 AM sve cheap motele po americi vode indijci. to sam i prije skužio. ne znam koja je priča iza toga?
8.11. 7:42 AM Na doručku: lokalni ‘Coffee 61’, omlet. Neil Young svira u pozadini. Cura za sankom me pozdravlja s ‘Kin I hep yew’. South. Toooooo!!! cc @Crnojevac
61cofee
8.11. 7:45 AM Mississippi Delta. Pokrajina koja ne odgovara stvarnoj river delti. Mississippi Delta kreće od Vicksburga (gdje upravo doručkujem odličan omlet i odvratnu refil kavu) do Memphisa
8.11. 7:53 AM Točnije Mississippi Delta počinje u Vicksburg Catfish Row Bottleneck blues clubu, zavrsava u Peabody clubu u Memphisu.
8.11. 7:54 AM Izmedju toga nalazi se par stotina milja Blues Highway-a, lokalne ceste 61 koja povezuje zaboravljene gradice u kojima je nastao blues
8.11. 7:57 AM I popularna glazba opcenito. prema tumačenjima i korjeni rocka idu to tih plantaža pamuka s početka 20tog stoljeća
8.11. 7:59 AM @gfilipic ne idem u Jackson. od Vicksburga idem po Highway 61 na sjever uz rijeku do Memphisa
Picture 025_small
8.11. 8:07 AM Na listi mojih današnjih obilazaka nalaze se rodna mjesta onih starih velikana koje ste negdje culi: JL Hooker, BB King, R Johnson..
8.11. 8:09 AM Skoro svaki gradic ima svoj rock&blues museum, svaka kuća ima drveni trijem na kojem se ljulja neki deda.. Biti ce zanimljivo
Vicksburg
8.11. 8:46 AM Kuća. South. Ovdje nekim čudom nema crnog dede koji se ljulja na stolici
downtown vicksburg
8.11. 8:51 AM Prazni downtown Vicksburg u zoru. Jetleg jelte
Mississippi river
8.11. 8:53 AM Mighty Mississippi. Ono more iza Casina je rijeka
8.11. 8:59 AM @Neven Bud je voda, ali imaju super lokalnih piva po cijeloj Americi
8.11. 9:36 AM Prvi puta vidim polje pamuka. Stao pored ceste, sišao u polje i slikam closeup-ove. Kao oveći maslacak
8.11. 9:37 AM Trebao sam ponijeti gitaru tu u polje. I naučit je svirat prije toga
8.11. 9:42 AM Nadam se da gazda plataže nije u blizini. Svaka US state ima svoj slogan na regi. Prikladan za MS bi bio ‘We shoot to kill’ 🙂
8.11. 9:43 AM Koja sparina, deo nista ne pomaze. Patim za kratkim hlačama
8.11. 10:16 AM Hwy 61, cruzam 40mph. Edge se ukaže svakih pola sata pa stanem i tvitnem. Navinuo Truckerse i čekam da mi izleti Clooney na cestu s kuglom oko noge
8.11. 11:45 AM Leland MS, gradic na Hwy 61. Pregladnio pa ušao u ‘lunch special’ u nekom back street
8.11. 11:49 AM Ekipa u birtiji je stala s ručkom, muk, svi gledaju mene. Prestali žvakat zalogaj. Mislim da razmišljaju jesu li napunili jutros svoj shotgun
8.11. 11:51 AM Sherif sjedi za sankom. Žvace duhan. Pitao me ‘Hah doo lack Miss Hippi?’
8.11. 11:52 AM Nakon sto sam skužio da pita sviđa li mi se Mississippi dalje je bilo lako 🙂
8.11. 11:53 AM Trebao sam mu odgovoriti da je super, kako sam u Missisipiju sam već pola dana i još me niti jednom nisu upucali 🙂
8.11. 11:55 AM Inace Leleand je zanimljiv, sav je u Blues muralima. Blues muzej ima slušaonu gdje bi rado proveo pola dana
8.11. 12:24 PM BB King Delta museum u Indianoli je zatvoren danas 😦 Idemo dalje
8.11. 2:04 PM Cleveland je bio razocaranje. Odnosno nisam ga pronasao. Na ulazu hrpa shoppinga, parkinga, benziske, used cars žice i drive-in fast foodovi
8.11. 2:06 PM Na izlazu iz grada to isto. Samo između nigdje nije bilo grada? a kružio sam. Izgleda da su shppping centri progutali grad 🙂
 r&b muz
8.11. 2:08 PM Sada sam u Clarksdale. Ludilo. Blues birtije izgledaju tako dobro da ide promjena plana i ostajem ovdje veceras
8.11. 2:10 PM Planirao sam danas jos do Graceland-a u Memphisu ali ne mogu ovo samo tako ostaviti 🙂 Memphis sutra
Picture 175
8.11. 3:19 PM Uzeo sobu u Clarksdaleu. Kakav smjestaj, koji spektakl. Ovo iza mi je kućica 🙂
Picture 151
8.11. 3:23 PM Imam svoj trijem. I stolicu za ljuljanje. Za tvitat naravno 🙂
Picture 066
8.11. 3:27 PM pa muzika u sobi: klavir, stereo, kolekcija cd-ova
Picture 069
8.11. 3:32 PM Imam svoj fake kamin s grijalicom 🙂 nije da treba vani je +30
biblija
8.11. 3:33 PM I naravno. u Americi sam. Bible Belt
instr2
8.11. 3:50 PM aha ima jos instrumenata po sobi moram pronaci ekipu za jam session 🙂
krov
8.11. 3:54 PM a vidi limenog krova 🙂 ne mogu se nadivit kolibi. moram na jos jedan izlet pa live music club veceras
Picture 051
8.11. 4:11 PM Leland murali. Svidio mi se Leland jako jedan od highlighta
Picture 056
8.11. 4:15 PM Leland water tower. Jedna zanimljivost: najviša točka state Miss Hippi je na 200m nadmo. visine. Brdovito 🙂
8.11. 4:17 PM Ulica u centru Clarksdalea. Odaju pocast velikanu
8.11. 7:09 PM Oxford MS university town. Poznat po neredima 60tih kada je 500 rangera štitilo dolazak prvog crnog studenta na college
8.11. 7:11 PM Neredi su navodno bili ozbiljni, bilo poginulih, zapaljenih auta i to. Epilog price 4 god. kasnije crni momak je diplomirao
8.11. 7:15 PM Oxford je lijepo uređen gradic, nekao preuredno nakon današnjih blues lendmarka. Idem nazad u prljavi Clarksdale
8.11. 7:18 PM William Faulkner house museum Oxford. Yea right. Nikad nisam dospio dalje od treće stranice njegove pilana lektire. Jos da placam muzej
8.11. 7:20 PM Mislim da mu prva recenica jos nije bila zavrsila kada sam odustao na toj trecoj stranici lektire
8.11. 7:21 PM Baš me zanima kako bi Faulkner tvitao u 140 znakova 🙂
8.11. 9:36 PM Dok cekam večernju svirku u Clarksdale klubu: bio sam danas i na Dockery farmi kod Clevelanda, kljucnom mjestu blues priče
8.11. 9:41 PM Dockery je velika plantaža pamuka koje je zapošljavala vise tisuća radnika i smatra se da je tamo nastao blues pred više od 100 godina
8.11. 9:44 PM Zbog svoje izoliranosti radnici na farmi nisu imali doticaja s glazbenim tokovima svog doba i razvili su novi stil na svojim zabavama
8.11. 9:46 PM Utjecaj na novi glazbeni stil imali su i meksički radnici koji su ugradili neke svoje tehnike sviranja gitare
8.11. 9:50 PM S farme su potekli C Patton i R Johnson, legendarni bluzeri čija djela su znacajno utjecala na Dylana, Claptona i K Richardsa 60tih
8.11. 9:52 PM Mnoge danas poznate tehnike sviranja gitare potekle su s Dockery farme: slide guitar (ono u krilu fretting sa džepnim nozicem)
8.11. 9:54 PM Ako ste vidjeli onog crnog kako ubija slide gitaru na Wilco-Guthrie California Sun, e to
8.11. 9:57 PM Zatim tehnike lupanja po tijelu gitare kao bubnju, koristenje onog noznog cuda za blues efekte (Bebe Ne Vole) itd sve potjece s farme
8.11. 9:59 PM Dockery farma danas je i dalje farma tako da se nema sto vidjeti. Nisu napravili muzej od nje. U vlasnistvu je iste familije kao 1900.
 C KOLA
8.11. 9:59 PM @gfilipic ma trebao sam neku americku lađu. ovako mi se ekipa podsmjehuje na semaforu iz onih svojih monster pickupa
9.11. 7:38 AM @mirnabar Stars naravno. napisao sam Sun? da poslusaj backgroud instrument kroz cijelu stvar nakon prve strofe. blueser se vidi na snimci u Man in Sand
9.11. 8:16 AM Kakav dan jučer. Kakvo mjesto Clarksdale. Zaglavio sam sinoc na blues svirci, zahaklao me deda muzikant u svilenoj košulji
9.11. 8:17 AM Valjda dva sata mi je pricao svoju zivotnu pricu. Nisam zato niti tvitat mogao sinoc 🙂
9.11. 8:17 AM A apsolutno nista ga nisam razumio. Dobitna kombinacija southern akcenta i nedostatka zubi
9.11. 8:18 AM Nakon nekog vremena odustao sam od pokusaja povezivanja priče, samo sam klimao i povremeno ispustao ‘meeeen’
9.11. 8:19 AM Na kraju sam skužio da je deda broke i da mi pokusava uvalit svoj CD za 10$. Mogao je odma reć i skratio bi si trud 🙂
9.11. 8:20 AM Pa ako neko treba Josh ‘Razorblade’ Stewart – Live at Ground Zero nek se javi kad zaripam 🙂 Dobro je, slušam upravo u svojoj kolibi
9.11. 8:21 AM Deda je i poznat, ima ga po netu i youtube-u, progledao sam sada. Nosi zlatni lanac s žiletom na njemu, u skladu s ‘Razorblade’ nadimkom
9.11. 8:21 AM Idući mjesec slavi 65. rodjendan, zvao me na slavljenicki koncert u Ground Zero. To je jedna od rijetkih stvari koje sam razumio 🙂
9.11. 8:22 AM Nije on u višesatnoj priči toliko puno toga rekao. Imajte na umu da je južnjak, a oni govore brzinom kao da upravo lagano gube svijest
9.11. 8:23 AM Inace Clarksdale je zakon, cijeli gradić je rock and blues memorabilia, svaki dućan galerija
9.11. 8:23 AM U malom downtownu radi desetak klubova s živom svirkom koja je vrhunska, bar ono sam sam vidio. Izbora ima i utorkom u studenom
 CLARKSDALE
9.11. 8:24 AM Ovo malo putnika sto je sinoc bilo u gradu su tu zbog muzike, tumaraju od kluba do kluba, my kind of people
9.11. 8:25 AM I onda mi ekipa po Zagrebu prodaje priču kako u US vrijedi vidjeti dva mjesta: NY i SF, kao sve ostalo je dosadno i glupo
9.11. 8:25 AM Za sve njih: u US ne vrijedi vidjeti mozda dva mjesta, sve ostalo je fascinantno i to svaki grad na svoj način 🙂
 cijene
9.11. 8:41 AM Inace cijene su vrlo OK, piva pola kile po 2 dolara u birtiji gdje svira band (nigdje ne naplacuju upad)
9.11. 9:12 AM Dorucak u stali ShackUp Inn. Svira Blonde On Blonde. Lik za sankom puši (nisam to bas viđao po US)
 Picture 166
9.11. 9:13 AM Nek ovaj dorucak potraje forever. Ili barem do kraja Blonde On Blonde 🙂
9.11. 9:16 AM Ova Shuck Up Inn, štala pretvorena u birtiju, je i koncertni prostor: veliki stage i Kulusic-like galerija
 C DORUCAK
9.11. 9:18 AM Nažalost sinoć nije bilo svirke u Shack Up Inn-u. Mislim da ću se morati jednom vratiti u Mississippi Deltu, ova 2 dana su ništa
 Picture 148
9.11. 9:26 AM Jos o ShuckUp Inn-u B&B: Ovaj B&B znaci bed and beer. Gazda osobno svakom gostu preporuča beer za doručak
 C CLARKSDALE 2
9.11. 10:13 AM Ground Zero Club. Najpoznatiji blues club u svemiru. Izgleda star 100g a otvorio ga je M Freeman 2001. 🙂
9.11. 10:16 AM btw Morgan Freeman je rodom iz Mississippi Delte, zivi tu su susjednom gradicu do Clarksdale-a
 Picture 194
9.11. 10:37 AM Malo trivije uz ovaj Ground Zero selfie: Robert Johnson, onaj sto je veliki uzor Claptonu, Keith Richardsu, Johnny Winteru itd..
9.11. 10:38 AM ..umro je 1938 ovdje u Delti, imao 27 (naravno) godina ubio ga ljubomorni muž jer mu je ovaj bubao zenu
9.11. 10:39 AM ostalo je sačuvano snimljeno samo 29 Robert Johnson pjesama, ukupno tek 41 snimka
9.11. 10:41 AM Ima odličan dokumentarac o Robertu Johnsonu snimljen 90tih, Keith Richards gostuje u filmu
 ike turner
9.11. 11:24 AM Ofishili prva Rock snimka Ike Turner 1951. Preteća Elvisu. Ike je iz Clarksdalea
 razorblade
9.11. 11:28 AM Našao sam danas mog ‘Razorblade’ kompu od sinoc u Muddy Waters muzeju, ima veliki dio o njemu
9.11. 11:33 AM Napustam Clarksdale 😦 Preskacem Tupelo (rodno mjesto Elvisa), idem drito za Memphis, ruta lokalnim cestama
 jukebox2
9.11. 11:37 AM Gledam po fotkama: snimio sinoć u klubu u Clarksdaleu. Jukebox sa singlicama. Radi još 🙂
 clarksdale
9.11. 11:39 AM Clarksdale ugođaj na odlasku
 Picture 118
9.11. 11:39 AM Društvo na mom trijemu sinoć
9.11. 11:41 AM @bezweze joj kojih festivala ima tu u Delti proljeće i jesen. ja sam sada uletio u mrtvoj sezoni..
 Picture 187
9.11. 11:59 AM Ground Zero Blues Club. Morgan Freeman i to. Nije bio gazde za šankom 
9.11. 1:29 PM Prosao Askew Mississippi. Mjesto ima 5 kuca. Lokalna cesta, ni jednog auta nisam sreo
9.11. 1:30 PM Lik sa šiltericom, sjedi sam na nekoj kutiji, zagledao se u moj auto dok sam lagano dolazio na cruize controlu s nekih 35mph
9.11. 1:31 PM U odlasku u retrovizuru sam vidio da je gledao u Mazdu sve dok nisam nestao u prašini. Sve je trajalo par minuta
9.11. 1:31 PM Brijem da mu je ovo bio jedan od interesantnijih događaja dana. Ne bi se iznenadio ako me se sjeti s vremena na vrijeme 🙂
Tennessee, Memphis (mapa)
9.11. 2:57 PM I’m at Graceland (3717 Elvis Presley Blvd. Memphis)
9.11. 3:25 PM Graceland tura je od 32 do 75 dolara. Uzeo najmanju. I još imam filing da me je neko zavaljao
 Picture 200
9.11. 3:36 PM Graceland. Disneyland za penzionere
9.11. 3:38 PM Zar su Elvisa stvarno pokopali u vrtu iza kuće? Malo morbidno?
 C ELVIS 2
9.11. 3:46 PM Gotova već Graceland tura. Koja prevara. Vratite mi moja 32 dolara
9.11. 3:53 PM @ibirus snima ovaj novi SLR i HD video. Jebote trebao sam sinoc snimit Razorbladea kako mi objašnjava svoj život. Kako se nisam sjetio
9.11. 3:56 PM Kažu da je noćnom životu na Memphis Beale Street ravan jedino onaj na New Orleans Burbon Street
9.11. 3:58 PM Nažalost kasnim jedan dan u odnosu na plan pa preskačem Memphis izlazak i idem direkt za Nashville
9.11. 4:00 PM Kaze moj GPS da stizem još na pivu u Nashville večeras
 Picture 211
9.11. 4:03 PM @dinkenet aha, prevara. ajd sreća da je Graceland van Memphisa pa nisam puno vremena izgubio, stignem još na Nashville izlazak
9.11. 4:06 PM @dinkenet u stvari 42 dolara. zaboravio sam da su mi i parking naplatili. Nabijem ih
9.11. 7:41 PM Kako znas da se predugo voziš po Interstateu? Kada ti reklame s McDonalds pomfrijem prestanu izgledati primamljivo
9.11. 7:42 PM Stao na pumpu uzeti jabuku. ne mogu vise jesti njihov fast food junk
9.11. 7:44 PM #np ‘Nashville Skyline’ by Bob Dylan & Johnny Cash cc @IvanKovacevic3
Tennessee, Nashville (mapa)
9.11. 8:39 PM I’m at Music City Hostel (1809 Patterson Nashville)
9.11. 8:39 PM Nashville. Koja smrzotina ovdje. Zagrebačka zima
9.11. 8:41 PM Au, dorm sa šest kreveta. Zima je pa je prozor zatvoren. Idem do birtije po alkoholnu anesteziju za spavat u tom smradu 🙂
9.11. 9:37 PM Upravo sam prehodao 45 min. do Nashville downtowna. Onaj hostel nije bas tako blizu centru kako sam jutros na google maps mislio
9.11. 9:38 PM Nisam niti jednog drugog pješaka sreo putem. Weird. Samo murja kad prođe autom pored mene onako značajno uspori i skenira me pogledom
9.11. 9:40 PM Mislim da ću za povratak investirat u taxi 🙂 Ako ga nađem, gužva ovdje. Broadway Nashville, teška masovna alkoholizacija na djelu
9.11. 9:54 PM Hrpa live bendova. Ušao u prvu birtiju, odma Willie cover band. mala piva je ovdje po 5 dolara, nema zajebancije
9.11. 9:58 PM Ekipa stvarno nosi šesire na vecernji izlazak. Stensone. I to mlađa ekipa
9.11. 10:02 PM U jebote, ima neka fora tipa ono ‘dok ne pukne zora’ na svadbama, svi eksaju pa okreću praznu čašu na glavu. strašno
9.11. 10:06 PM Spasile su me dvije pive sada nakon pola dana vožnje. Thermalsi album treći su najbolji doping za tešku noćnu voznju. I GA ’59 Sound
9.11. 10:20 PM A najjači su bankari, dečko 20 i koju, u odijelu od soma nečega. i sa stensonom na glavi!?
9.11. 11:02 PM Malo još o Delti, objašnjenja koja sam pokupio po muzejima.. Oduševila me poprilično ta priča
9.11. 11:02 PM Dva su procesa bila značajna za muzičku sliku Delte: prvi je period ‘when cotton was king’
9.11. 11:03 PM Tada je Mississippi bio jedna od najbogatijih država US-a i privlačio radnu snagu, većinom crne radnike
9.11. 11:04 PM Samo Dockery farma je imala preko 2000 radnika. Farma. Polje pamuka 4x5km. Više nego Facebook danas!?
9.11. 11:05 PM Taj mix ljudi iz raznih sredina po izoliranim farmama, bez dodira s tadašnjim muzičkim mainstreamovima, stvorio je novi pravac
9.11. 11:06 PM Iz tog doba prosperiteta i bogatstva Mississippija potječu i krasni downtowni gradića po Delti
9.11. 11:09 PM Drugi proces ide kasnije kad kreće industrijalizacija na sjeveru. Chicago, Detroit, St Louis.. Treba radne snage za radit na tvorničkoj traci
9.11. 11:10 PM I siromašni, opet većinom crni, jug masovno migrira prema sjeveru. Ruta migracije ide kroz Deltu
9.11. 11:10 PM Samo tada se naravno nije putovalo brzo kao danas, na putu je ekipa iz New Orleansa zastajala po Delta gradićima
9.11. 11:11 PM I malo navecer opalila jam sessione s ovima sto su izašli s Delta farmi. Prenijela znanje 🙂
9.11. 11:12 PM Na kraju ova dva procesa ostali su sada osiromašni Delta gradići, lijepo sagrađeni u nekim prošlim, za njih boljim vremenima
9.11. 11:13 PM I ekipa u njima masovno zaluđena muzikom
 Picture 024
10.11. 12:49 AM Wifi. Pa da bacim koju fotku. Vicksburg old train station. Uklapa se u priču o nekada bogatoj Delti
10.11. 12:52 AM Ono iza je Mississippi rukavac. Pocetkom 2011. Rijeka se izlila i stanica je bila do pola u vodi. Lokalci su ponosni na brzu renovaciju
 C ELVIS 1
10.11. 12:54 AM Elvisova dnevna soba u Gracelandu ako nekoga veseli 🙂
 nash1
10.11. 12:58 AM Ekipa u Nashville birtiji. Brijem da sam večeras nepripremljen usao u pogrešne. Sutra će biti bolje. Mora
10.11. 1:04 AM Tootsies nisam vidio, nisu puštali unutra zbog gužve kada sam prošao onuda, kasnije mi se nije dalo vraćati
10.11. 1:04 AM Tootsies je legendarno mjesto gdje wannabe singer-songwriteri nastupaju navodno od jutra do jutra. Provjeriti ću odma ujutro
10.11. 1:05 AM U Tootsies su prve nastupe imali Willie Nelson, Patsy Cline, Kris Kristofferson, Waylon Jennings, Hank Williams..
10.11. 1:08 AM Odšetao sam ipak pješke nazad so hostela u 1 u noci, ne djeluje opasno, valjda i nashvillske bande spavaju u ta doba
10.11. 1:10 AM Svratio u White Castle putem. Nisam nikada bio tamo ranije. Jel gledao neko Harold & Kumar movie?
 6burgera
10.11. 1:14 AM Naručio menu No 6. A cura mi spekla 6 njihovih burgera 🙂 Nisam se bunio, savladao sam ih 🙂
 cizme djecje
10.11. 1:22 AM Ne znam koliko se kuži na slici ali ovo je dječji dućan u Nashvillu. Kaubojke, prsluci, šeširi za klince
10.11. 1:30 AM @koprek zadovoljan sam bio s White Castle. a i činjenica da je bilo 6 burgera te da mi još nije zlo, to im je isto plus 🙂
10.11. 1:39 AM @LovelPetrovic da, malo burgeri bacaju na žeton-size. ali imaju 2 reda mesa 🙂
10.11. 9:40 AM Inače hosteli su većinom europska priča koja se nije proširila po Americi, u US samo par gradova ima hostele
10.11. 9:40 AM Opcija za jeftini smjestaj su oni depresivni roadside moteli, ima ih i za samo 30tak dolara po zabitima
10.11. 9:41 AM Ali problem je što su ti jeftini moteli u većim gradovima na cesti van centra, u onom odvratnom moru junk shoppinga parkinga i pumpi
10.11. 9:42 AM Pa do njih možes doci samo autom. Ne možes navecer u downtown na pivu. odnosno možes samo na bezalkoholnu pivu..
10.11. 9:43 AM Ipak sam ja iz Zagreba pa imam averziju prema taxiju. taxi=lopov. Trebati ce puno Cammeo godina da razbije te traume
10.11. 9:44 AM 🙂 RT @blogowski: Evo ga vratio se @kresoz iz USA na TL sa #bhw Ne smetajte sada 🙂 I da znate da je to bolje nego sex & city ili friendsi
 Picture 365
10.11. 12:31 PM Sjeo u Tootsies na pivu. Podne. Stvarno sviraju novi kantautori cijeli dan. Ovi sada su odlični
 Picture 281
10.11. 12:33 PM First thing to do in Nashville. Pokloniti se hramu. Velikanu. Ryman Auditorium
 Picture 328
10.11. 12:37 PM Ryman Auditorium Concert Hall. Stoji tu od 1892. Kaze legenda: dvorana s najboljom akustikom na svijetu
 Picture 292
10.11. 12:39 PM Naplaćuju 14$ upad da mozes slobodno tumarat po Rymanu. Ma i krvi bi im dao samo da me puste unutra 🙂
 C NASHVILLE 2
10.11. 12:42 PM Nashville downtown je moderan. Poslovni neboderi sve usminkano. Nema divljeg zapada kojeg sam očekivao
10.11. 12:43 PM U sred tog downtowna stoji velikan. Ryman. Početkom ’70 dotrajala zgrada je zatvorena. Bio je već plan za rušenje i novi neboder
10.11. 12:44 PM Public pritisak, pokret za Cvjetni i to, uspjeli su ovdje u borbi. Početkom ’90 Ryman je renoviran i ponovo otvoren ’94, nakon 20g pauze
10.11. 12:47 PM Nema ko ovdje nije svirao i izdao live koncert, gift shop ima cijeli zid Dvd-ova ‘Live at Ryman’
10.11. 12:48 PM Pogledajte npr. fantasticni Wilco – Ashes of American Flags DVD. Dosta snimaka tamo je iz Rymana
 Picture 357
10.11. 12:52 PM Aha, skužio sada da ima soba iza u Tootsies, tamo je paralelno drugi bend. Neki Hootie&TheBlowfish-like. U 1pm 🙂 
10.11. 12:52 PM Mislim da bi mogao komotno neko vrijeme živjeti u Nashvilu. Nosit ću i odijelo ako treba. I Stenson na glavi. I oboje zajedno 🙂
10.11. 1:40 PM večeras mi dolazi draga u Nashville, završila svoj poslovni dio US. završavam i ja onda svoj solo dio tripa #bhw
10.11. 1:42 PM hehe, nije ni svjesna da je čekaju tri dana ture po zabitima Georgie. Deliverence 🙂
10.11. 1:45 PM prije toga opet sam si natrpao danas raspored, htio bi vidjeti Studio B turu, Country Hall of Fame pa AA Bondy koncert večeras
 Picture 376
10.11. 2:34 PM at Pizza Hut. Ljudi oko mene mlate pizze debljine autobusnog kotača
10.11. 4:13 PM @afireBT ma fulao sam i Gibson Factory u Memphisu, ne mozeš sve stići…
10.11. 6:04 PM Ajde možda sam pretjerao s onim da bi mogao živjeti ovdje. U voznji do večerasnjeg hotela stao sam u K-Mart po Usb Auto Charger
10.11. 6:09 PM K-Mart. Dno. Gore od Lidla i Plodina zajedno, a to je mjera. Mall ko mall, švi shopping mallovi su gadni, ali ekipa sto tumara unutra
10.11. 6:11 PM Jedva sam našao osobu ispod 100 kila u K-Martu. Računajuci i ove od metar pedeset. Nisam odolio da potajno ne uslikam
 Nashvile moda 2
10.11. 6:16 PM Evo ova slika je zanimljiva, pokazuje Nashville modu (desna) i veličinu (lijeva)
10.11. 6:20 PM Nisam siguran koliko se vidi ali ova lijeva (ne nije trudna 🙂 ima tetoviranu krunicu: lanac oko noge i križ uz gornju stranu stopala
10.11. 6:20 PM I po ovoj zimi ponosno nosi japanke da to pokaže
10.11. 6:23 PM ako vas ikad put navede negdje u prostranstvima velike američke ravnice samo gledajte da ne ulazite u K-Mart i sve će biti dobro
10.11. 9:20 PM Povratak u Nashville downtown za koncert. AA Bondy, sin Alabame. Grad izgleda nadrealno u daljini po noci. Nashville Skyline. Svidja mi se Nashville
 Picture 422
10.11. 9:25 PM Svirka je u Mercy Lounge. Lijepi prostor. I respektabilna lista nastupa na history listi na njihovom webu.
10.11. 9:40 PM Sastav publike na svirci isti kao u Zg: glavnina studenti, oni art osvijesteni. Nešto nas starijih sto se sjećamo doba kada su Bullsi ubijali
10.11. 9:42 PM Te nekoliko još starijih sijedih weirdoa u transu, ti su garant na svakom koncertu. Nema niti jedne K-Mart fizionomije
10.11. 9:44 PM i Oprah je iz Nashvilla. Možda je i bila danas u K-Martu
10.11. 9:48 PM Koncert je bio 10 dolara. Cijenim
10.11. 10:22 PM Malo o cesti i americkim udaljenostima, dok sam jos solo u drustvu s twitterom
10.11. 10:24 PM Kaze mi auto da sam prošao preko 1.000 milja od starta u Dallasu. Poprilično
10.11. 10:24 PM A naveća nadmorska visina ceste do sada bila je petlja na ulazu u Nashville. Brdašca ne vidjeh nigdje
10.11. 10:28 PM Suluda je veličina americke ravnice. Da bi neki jadnik iz npr Oklahome dosao igdje mora udrit road trip koji bi se kod nas smatrao epic postignućem
10.11. 10:28 PM Ako putem stane negdje random i popne se na krov auta vidjeti će samo polja kukuruza na sve strane
10.11. 10:29 PM Trebalo mi je dosta vremena da se naviknem na mjerila udaljenosti koja vrijede u američkoj ravnici
10.11. 10:31 PM Htio sam putem što vise voziti lokalnim cestama. Izbjegavati odmorišta uz Interstate (autoceste) i kavu piti u lokalnim birtijama po selima
10.11. 10:32 PM Ono kad imas filing da je tvoj ulazak najzanimljivije sto se desilo selu još od lani kada je tornado Franku odnio traktor 🙂
10.11. 10:33 PM Sisao sam tako u Lindale TX ali nisam mogao naci nista otvoreno za popit kavu. Reko nema veze i idućem mjestu ću..
10.11. 10:34 PM I onda se vratim nazad na cestu i vidim putokaz da je iduce mjesto za 101 milju 🙂
10.11. 10:36 PM Imao sam par puta osjecaj da se satima vozim izmedju 2 susjedna mjesta. I onda pogledam mapu i udaljenosti: stvarno se vozim satima 🙂
10.11. 11:54 PM Sad me je murja zaustavia dok sam vozio na aerodorm po Vedranu. Bilo je ono filmski, mrak, on prilazi odozada s baterijom i rukom na gunu, ja ruke na volanu
10.11. 11:55 PM Već sam se bio pomirio sa sudbinom
10.11. 11:56 PM Nisam ništa zajebo, zadnje svjetlo mi nije radilo. Ljubazan cop objasnjavao mi je gdje je moj rentacar office da sutra to promijenim
 Picture 375
11.11. 7:55 AM ‘Nash Vegas’ Broadway Nashville downtown po noci se zatvarara za aute, 40tak clubova, niti u jednom se ne naplaćuje upad #bhw
11.11. 7:59 AM tako da se svaki bend mora svirkom izboriti za tips. i nije mozda uvijek best solution? odu u kuruzu. svako malo ‘rolling on the river’ 🙂
 Picture 382
11.11. 8:05 AM Walk Of Fame u parku ispred Country Hall Of Fame. a to je glavna zgrada Nashvilla, cijeli blok zauzima
Alabama (mapa)
11.11. 10:34 AM vožnja prema Chattanoogi. Ovdje pocinje Appalachian gorje. Prva brda koja vidim nakon 1100 milja
11.11. 10:35 AM #np Jason Isbell – Stopping By. Volim stvari s referencama na gradove. ‘Stopping By’ je o Chattanoogi
11.11. 10:49 AM Prosao Manchester Tennessee. Tu se negdje održava Bonnaroo festival početkom ljeta. Eh da je otići jednom..
11.11. 10:53 AM Danas imam vozača pa mogu se igrati po twitteru za vrijeme vožnje
11.11. 11:21 AM Nisam nikad ništa čitao o american civil war. Znanje mi je limitirano na onu limunadu. Patrick Swayze i njegova sestra iz Dinastije
11.11. 11:27 AM Nekako sam brijao da to bila jedna dosadna fronta na sredini između sjevera i juga
11.11. 11:28 AM Na kojoj su jedni druge zajebavali s onim pretpotopnim topovima s velikim drvenim kotačima. i mahali sabljama
11.11. 11:32 AM Medjutim sada ispada da je u svakom mjestu koje sam prošao bila neka bitka, opsada, heroj i sl. Moram malo detaljnije proučiti tu priču
11.11. 11:37 AM Tržio sam si danas Kindle. Last minute preporuka od @Crnojevac veče prije puta uz pivu. 99 dolara stvarno fer cijena
11.11. 11:44 AM @gfilipic manji je od iPada pa stane u dzep jakne. I navodno nemaš onaj staklasti pogled kao nakon par sati čitanja iPada
11.11. 11:46 AM Potražit cu si veceras neku Kindle knjigu o Američkom gradjanskom ratu. Mozda ima iz one ‘for Dummies’ edicije 🙂
11.11. 11:48 AM Što stvarno igra Schifo danas u Turskoj? Strah me je
11.11. 11:50 AM Ušli smo u Alabamu. Samo par milja ali veseli me
11.11. 11:53 AM uh koja nervoza što ne mogu gledat turke, grč u zelucu
11.11. 1:20 PM pukli turci ko lubenica? jedva čekam doći do hotela veceras i wifi-a da pogledam..
11.11. 1:29 PM @timofnewbury no, but close 🙂 i’m going to Macon Georgia to see Drive-By Truckers tonight
Georgia, Macon (mapa)
11.11. 7:44 PM Drive-by Turckeeeeers (@ Cox Capitol Theatre w/ 7 others)
11.11. 7:52 PM sparkirali auto u hotelu i prošetali na Truckerse. u Americi! prošetali! 🙂
11.11. 7:54 PM Cox Theatre, Macon GA. Krasno zdanje. Žao mi je što nisam foto večeras ponio
11.11. 7:55 PM Piva na koncertu je na Delta cijenama. Velika točena 2 dolara 🙂
11.11. 8:36 PM dotjerao sam Vedranu u drugi red na Truckersima. Nadohvat smo touchdowna na stage
11.11. 11:57 PM Ono kad dođeš zavaljan nazad u hotel u Maconu i gledas Mandžu superheroa na Youtubeu
 Picture 443
12.11. 8:50 AM Downtown Macon GA. Grad je krasan. mislim na arhitekturu. Ugođaj kao nakon nuklearnog rata
 macon NW
12.11. 8:54 AM 80% radnji prazno, većina razbijena. Ulice puste bez auta. Svi na ulici su crnci. Nose rukavice bez prstiju
12.11. 8:58 AM Citam sad Wiki: 63% of Macon GA su African Americans. Velika nezaposlenost. Macon spada u top 2% US gradova po “crime rate”. MENSA 🙂
12.11. 9:01 AM Dobro da to nisam znao sinoć kada smo nakon svirke iza ponoci tumarali centrom Macona u potrazi za junk foodom 🙂
12.11. 9:06 AM The Allman Brothers Band su iz Macona, naucio jucer u Nashville’s Country Hall Of Fame
12.11. 9:49 AM Wikipedia smješta Truckerse u ‘Cowpunk’ žanr. Sviđa mi se žanr 🙂 Gle, Truckersi nisu iz Alabame!?
12.11. 9:51 AM Odnosno Patterson i Shoona jesu iz sjeverne Alabame ali band je osnovan i radi u Athens, Georgia. Ko REM. To je tu 50 milja sjeverno
 Truckers1 good
12.11. 9:54 AM @timofnewbury yes, Truckers gig was fantastic last night
12.11. 9:55 AM Predgrupa Truckersima sinoć je bio mladi bend Alabama Shakes. Nemaju još izdani album. Next big thing. Zapamtite. #np
12.11. 9:56 AM Ako je samo 30% white u Maconu onda su valjda svi bili sinoc na Truckersima? Nije bili niti jednog crnca, valjda ne vole cowpunk?
Georgia, Savannah (mapa)
12.11. 10:11 AM Vozimo se za Savannah GA. Na atlanskoj obali. Zadnje odredište ovog US tripa #bhw
12.11. 10:13 AM Prošli smo sinoć kroz Atlantu. Interstate se zabija ravno u svemirski downtown. Ima deset traka u svakom smjeru kroz Atlantu
12.11. 10:15 AM I onda tunelom prođe kroz najvise nebodere Atlante. Ne oduševljava me inace takva betonaža, ali ovo je bilo impresivno po noći
12.11. 10:17 AM Super mi je kako svaka US state tjera svoje zakone. Neke npr. zabranjuju kockanje, onda susjedna state nabije casina 100m od granice
12.11. 10:21 AM Jučer na tromeđi TN, AL i GA bilo je desetak Fireworks-only mallova. za vatromet. Svi s Tennessee strane granice
12.11. 10:23 AM Očito zabranjena prodaja petardi u susjednim drzavama. Dakle, ako si bloke iz Alabame želi raznijeti ruku mora doći u Tennessee 🙂
12.11. 10:26 AM Navodno Iowa ima neki zakon koji štiti farmere, otkupna cijena pšenice i to, pa su svi proizvodi od žitarica tamo skuplji
12.11. 10:28 AM Onda je Illinois nabio trgovine s margarinom na kile uz granicu gdje svi iz Iowe kupuju. Ukljućujuci naravno i ove zašticene farmere 🙂
12.11. 10:29 AM Uostalom u Iowi su ionako svi farmeri
12.11. 10:33 AM Ne tako davno svaka state imala različiti ‘dailight saving’ zakon odnosno neke nisu pomicale sat. Pa su pola godine bile 2h od susjeda
12.11. 10:52 AM u stvari, labava konfederacija je bila logično rjesenje za US. Prije provlačenja telegrafa trebalo je više tjedana da ikakva poruka prođe na zapad
12.11. 10:53 AM Naravno pod uvjetom se Apachi ne nasaugaju vatrene vode i skinu pony express poštara na konju, onda poruka uopće ne stigne
12.11. 11:00 AM Zbog toga je svaka US state imala svoju neovisnu izvršnu vlast, sud, policiju.. Savezna vlast bila je predaleko. Tako je ostalo do danas
12.11. 11:02 AM Istočne drŽave su u startu imale svaka svoju vanjsku politiku, neslaganja oko Piranskog zaljeva sa susjedima itd
12.11. 11:09 AM Pogledaje Pennsylvaniu na mapi, ima svoj Neum: uskim ćoškom izlazi na Velika jezera. Oko toga su bile teške razmirice
12.11. 11:15 AM Sada mi je momak na pumpi odbio primit 100$ novanicu. Wtf, ne kužim te fore? A cifra je bila preko 50$
12.11. 11:29 AM Jeste li znali da su US jedno vrijeme okupirale dobar dio današnjeg Meksika uključujući i Meksiko City?
12.11. 11:31 AM Nije to bilo tako davno, samo 50 godine prije nego je Ryman Auditorium sagrađen
12.11. 11:46 AM Prvotni plan je bio taj komad Meksika pretvoriti u još jednu ogromnu US saveznu drzavu. Nakon 2 godine odustali su od toga
12.11. 11:47 AM Navodno je tadašnji president donio odluku da se teritorij vrati Meksiku jer se bojao etničke neravnoteže
12.11. 11:48 AM Uvidjeli su da bi inače Meksiko-root populacija ubrzo preŠla ove s Euro korjenima
12.11. 11:49 AM Od tih osvojenih teritorija odluČio je samo zadrŽati slabo naseljena područja koja su nazvana New Mexico i California
12.11. 11:50 AM Postavli su neku marionetu na čelo Meksika, natjerali ju da potpiše prepuštanje USu teritorija NM i CA te se povukli
12.11. 11:52 AM U sporazumu prepuštanja stajalo je i da se stanovništvu tadašnjeg Meksika koje ostaje na tom teritoriju garantira puna US prava i vlasništvo nad zemljom
12.11. 11:54 AM To je kasnije ispoštovano djelomično samo u New Mexicu gdje nikome nije bila zanimljiva ta zemlja
12.11. 11:56 AM U New Mexicu i danas ima dosta potomaka starosjedioca koji i dalje pričaju španjolski kao prvi jezik
12.11. 11:57 AM U Californiji su protjerali sve starosjedioce čim se skužilo da ima zlata
12.11. 11:58 AM Ostali su samo španjolski nazivi gradova po CA. Ovi Los Lobos Meksikanci danas po east LA su došli kasnije za poslom, starosjedioca nema
12.11. 11:59 AM Priču mi je ispričao neki simpa američki profesor uz pivu za hotelskim sankom pa prenosim dalje
12.11. 12:00 PM Ja sam njega počastio s zanimljivom povijesti Balkana
12.11. 12:03 PM Ulazimo u Savannah, dosta tvitanja gluposti
 benziska
12.11. 12:39 PM Fotka s pumpe. Crna je benzin, zelena diesel. Skoro su me zajebali
12.11. 12:42 PM Škrti smo placati 150 dolara hotel u historic Savannah downtown. Stali smo van grada u jedan od motela koji su po 50 dolara
12.11. 12:45 PM Ulica kod motela. Nema pjesacke staze. Za prošetat bi valjda morao jašit zid izmedju pumpe i KFCa
12.11. 2:34 PM Savannah. Puštaju cijeli Crooked Rain, Crooked Rain (@ Kayak Kafe) [pic]:
 savannah wtfr
12.11. 2:52 PM Savannah. Lijepa popodnevna setnja. Downtown nema veze s Amerikom: 20tak trgova, kafici na ulicama, ocean
 savannah
12.11. 2:56 PM Ljudi actually zive u Savannah centru, nije sve onako uredno kao većina američkih downtowna
12.11. 2:57 PM Mislim da nigdje nisam sjeo u ovih tjedan dana a da nije bilo WiFi-a. Najcesce full open, ne mora se niti za password pitati
12.11. 3:02 PM A kako je Mandzo sinoc nadskočio onog Turčina. Heroj. Nisam tako nesto vidio od kada je Bobo Vieri zabio preko Joe Simunica u Ibarakiju ’02
 skaj
12.11. 10:49 PM Još jedan foto feed s Blackberrya i polako zatvaram #bhw, ovo je zadnja večer puta. Obožavam američke dinerse sa skaj separeima
 refils limit
12.11. 10:56 PM Kako se gazda dinnera bori s penzionerskom pošasti koja bi pola dana sjedila u skaju i cuclala kavu 🙂
 country hall of fame
12.11. 11:09 PM Country Music Hall Of Fame Nashville. Impresivno. Prozori su klavirske tipke ovo ispred je visokotonac
 Picture 393
12.11. 11:12 PM Steinway na kojem je Elvis snimio Are You Londsome Tonight. Studio B Nashville
12.11. 11:21 PM Btw ono zavijanje Whitney Houston iz Bodyguarda je originalno stvar Dolly Parton. Nisam znao..
 Picture 285
12.11. 11:24 PM Istovar opreme ispred Ryman Auditoriuma za neku country svirku tu veče
 Picture 460
12.11. 11:27 PM Objektiv me nikada nije volio, ovdje me spalio na jednom od slavnih Savannah trgova
12.11. 11:28 PM I stvarno smo preskakali zidove večeras da bi kupili pivu za hotel kad smo se sada vratili iz Savannah centra. Ovdje si bez auta ništa
12.11. 11:32 PM Savannah suburbs. Najljepse koje sam vidio. Sve skladno: kuce, drvece, ceste. Hvala GPSu sto nas je oveo tuda, vraćamo se ujutro slikat
Pamuk
12.11. 11:40 PM U polju pamuka Mississippi Delta. Za kraj.
13.11. 9:08 AM Doručak u roadside cafeu na putu za Atlantu. Ima na meniju ‘Fried Green Tomatoes’. Maglovito se sjećam filma o South-u iz vremena kad su videoteke rentale piratski snimljene kazete
 magazini
13.11. 3:21 PM Atlanta airport. Trazim HIFI magazin za @bezweze, ali na ponudi je samo ovo. Treba neko?

Par fotki u boljoj rezoluciji

Low @ Schorndorf, Njemačka 07/11/2013

Posted on January 6, 2014     2 Comments

Dva slowcore koncerta u dva dana u dva grada međusobno udaljena 600 kilometara. Naime, u petak smo gledali Spain u Belgiji, u subotu Low u Njemačkoj. Što vam je privuklo pažnju u ovoj uvodnoj rečenici? Trebala bi činjenica da je u 2013. godini moguće u Europi pronaći čak dva koncerta ove glazbene vrste za koju se mislilo da je izumrla. Slowcore je proglašen žanrom alternativnog rocka negdje u prvoj polovici devedesetih, upravo sa izlaskom debut Low albuma. Kritika je tada u slowcore pravac ugurala sve bendove što su prijašnjih godina snimali albume koji su bili neka profinjena suprotnost tada razvikanim i sveprisutnim grungeu i britpopu: slowcore karakterizira spori ritam bez agresije, jasno naglašen svaki instrument i čisti zvuk gitare bez distorzije. Tako su slowcoreom proglašeni u tom trenutku već ugašeni Galaxie 500, neki radovi American Music Cluba te američke atrakcije Codeine i Red House Painters. U novo formirani slowcore pravac 1995. godine ujahali su u ovom tekstu aktualni Spain, pa engleski Mojave 3 i mnogi drugi bendovi. Pročitao sam negdje lijepu usporedbu da slowcore u svom najboljem izdanju može biti intenzivniji od punka, ali treba biti iskren i priznati da spori tempo može biti dosadan poput proučavanja uzorka tapeta ako vas ne pogodi u žicu. Teško je sada definirati koliko je slowcore pokret trajao, ali negdje već 2000. godine prestao se šire spominjati, većina ovdje spomenutih bendova prestala je s radom, a Low, prva asocijacija na slowcore, počeli su eksperimentirati i besmisleno je više bilo po njima ravnati glazbeni pravac. Naravno da se spora muzika i dalje snimala te uglavnom klasificirala u općenitiji pojam dream pop, ali nije tu više bilo te čistoće zvuka i naglašenosti pojedinih instrumenata koja je karakterizirala slowcore. Uostalom negdje do 2000. godine rasplinuli su se pojmovi grunge i britpop pa je i kritika izgubila interesa u traženju ili naglašavanju njihovih suprotnosti.

Low @ Schorndorf

Low @ Schorndorf

Gdje su danas nabrojani protagonisti slowcore pravca? Ovo bi bila odlična tema za novi dokumentarac Igora Mirkovića, svakao suvislija od najavljenih 12 (!?) epizoda nove serije o mlatimudanima ispred zagrebačke Zvečke s kraja sedamdesetih koju će HTV platiti 12 mil. kuna. Ja ću se u ovom tekstu zadržati na Low, a nadam se da ću uzmoći volje završiti i post o krasnom Spain koncertu dan ranije u belgijskom Antwerpenu. Low su i nakon 20 godina na sceni neupitni autoritet na indie rock području, hedlajneri hvaljenih festivala i koncertna atrakcija za koju je netko poput mene spreman provoziti pola Europe. Njihov ovogodišnji album The Invisible Way našao se na mnogim listama najboljih albuma godine.

Josh Haden, sin proslavljenog Charlie Hadena, lani je ponovo okupio Spain koji su snimili album nakon 10 godina neaktivnosti. I to kakav album, njihov spoj jazza i rocka nikada nije zvučao bolje. Trenutno su na europskoj turneji na kojoj promoviraju i predstojeći album koji izlazi početkom 2014. godine. Na koncertima im se skuplja, khm, nekih par desetina ljudi, sve mojih vršnjaka. Ali to je realnost i razvikanijih bendova od Spain.

Schorndorf

Schorndorf

Ovaj uvod sa slowcoreom napisao sam iz razloga što pretpostavljam da vas nekoliko koji ćete pročitati ovaj tekst to ne radite (samo) iz razloga što poznajete detaljno bubnjarsku tehniku Mimi Parker pa vas zanima kako su Low zvučali u Schorndorfu, nego da vas ima i znatiželjnih koji nisu (i vjerojatno nikada neće) poslušati Low album, ali vas muči kojeg vraga je neko spreman potegnut do njemačkog sela za koje nikada niste čuli da vidi bend za kojeg niste sigurni jeste li ikada čuli. Za takve čitatelje evo i kratki uvod u Low. Bend potječe iz Dulutha, Minnesota, grada u bespućima američkog sjevera poznatijeg kao mjesto gdje je odrastao Robert Zimmerman prije nego je pobjegao u Greenwich Village i uzeo ime Bob Dylan iz poštovanja prema velškom pjesniku Dylanu Thomasu. Low je osnovao Alan Sparhawk 1993. godine, u bendu je imao samo još basista pa je za bubnjevima angažirao svoju suprugu Mimi Parker koja je ritam davala na setu s jednim dobošem i jednom činjelom, istom minimalističkom setu bubnjeva na kojem o danas svira. Da cijeloj priči damo i dimenziju van muzike: Alan i Mimi još su vjenčani, imaju dvoje djece i aktivni su članovi Mormonske crkve. Low je dakle obiteljski bend, a treći Low član često se mijenja, trenutno je u postavi nova akvizicija, mladi Steve Garrington.

Schorndorf je mjesto tridesetak kilometara udaljen od Stuttgarta. Iz Stuttgarta vodi autoput na sve četiri strane, na sjever za Frankfurt, na istok za München, zapad za Belgiju i jug za Zürich. A Schorndorf je u nekom petom smjeru tako da morate proći centar Stuttgarta pa nekom lokalnom cestom pronaći lijepo mjestašce među brdima Baden-Württemberga. Zašto se rock klub s kvalitetnim koncertnim programom smjestio u lokalnoj Bednji i dalje mi je nepoznanica, vjerojatno ima veze s nekim poticajima lokalne zajednice da se revitalizira turizam. Takva čudna lokacija s redovnim kvalitetnim koncertnim programom izgleda i nije neki endem u zapadnoj Europi. Lovel nas je zadnjih mjeseci upoznao sa svom silom koncerata u luxemburškom Esch-sur-Alzetteu, a isti koš mogli bi smjestiti i naš lanjski posjet engleskom Holmfirthu. Schorndorf tu ima i drugih aduta: očuvan povijesni centar sa stoljetnim zgradama prošaranih drvenom strukturom fasada i mnoštvo primamljivih restorana i barova. Iznimno ugodno mjesto za izaći na večeru i koncert. Cijene po lokalnim hotelima na subotnju noć nisu toliko ugodne, ali smo zahvaljujući Sandri, koja je imala volje vježbati svoj njemački i telefonski zvati svratište koje ne odgovara na mailove, prespavali na tavanu u jeftinom prenoćištu.

Manufaktur

Manufaktur

Klub imena Manufaktur, po logici stvari smješten u uređenoj hali neke napuštene schorndorfske tvornice, vjerojatno je najbolje klupsko mjesto za pogledati Low. Ističem ovdje klupsko jer Low inače običavaju svirati po kazalištima ili crkvama, odnosno često izbjegavaju konvencionalna koncertna mjesta. Što je to lijepo u Manufakturu? Prvenstveno to što odlično lokalno pšenični pivo ne dobijete u plastici nego u pripadajućoj elegantnoj 30cm visokoj čaši. Da vas ne zaboli ruka od držanja teškog kristala tu su i visoki stolovi strateški raspoređeni po prostoru. Pozitivni dio ugođaja svakako čini i publika koja je vjerojatno iz raznih smjerova potegnula da Schorndorfa vidjet uživo izvrnutu bubnjarsku tehniku Mimi Parker. Odgledao sam nešto koncerata po raznim svjetskim poprištima, ali nigdje nisam vidio toliko ljudi koji stoje s pivama u rukama i u potpunoj tišini uživaju u nastupu. Dva puta sam nešto šapnuo Šabi na početku koncert, da bi se zatim i ja ubacio u introspektivnu seansu.

Low @ Schorndorf

Low @ Schorndorf

Low su zaista koncertna atrakcija vrijedna puta. Suprotnost vokala Mimi i Alana, koji su često titulirani kao moderni Emmylou i Gram, naglašena je slowcore podlogom u kojoj je jasno raspoznatljiv svaki ton i svaki dodir metlicom po bubnju. Mimi bubnjeve svira na onaj svoj prepoznatljivi način, stojeći, u jednoj ruci metlica, u drugoj palica s prigušivačem. A taj bubanj je toliko pojačan da vlada zvučnom slikom i tvori prepoznatljivi Low pulsirajući i hipnotizirajući ritam. Treći član benda, multiinstrumentalist Steve Garrington, šeta između klavijatura, udaraljki i bas gitare tijekom onih nekoliko eksplozija buke tokom koncerta. U setlisti uglavnom je prevladavao spominjani zadnji album The Invisible Way, na moje veselje obzirom da nisam veliki poklonik nekoliko prijašnjih Low ostvarenja. Nakon Low koncerta, opijeni nestvarnim Mimi Parker vokalom, uvjereni ste da ste se tu večer našli na pravom mjestu u pravo vrijeme. Bend koji je svoj kreativni vrhunac dostigao nakon skoro dvadeset godina na sceni, dostignuće kojim se malo tko može pohvaliti.

Da još istaknem značaj Schorndorfa na široj koncertnoj mapi, spomenuti ću i da je ovo bio jedini Low koncert na ovoj turneji u 1.000 kilometara između Milana i Berlina. Nisam se tamo našao slučajno, pratio sam Low objavu turneje i planirao kako da odem do Italije vodjeti njihov koncert. Onda je ispalo da mi je Schorndorf točno na putu prilikom povratka s gostovanja Dinama u Eindhovenu. E sada, da li je veća glupost pratiti ovakav Dinamo po gostovanjima ili loviti koncerte u sred zime po njemačkim nedođijama, to ostavljam na slobodnu prosudbu.

Panorama kišnog Schorndorfa

Panorama kišnog Schorndorfa

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Najbolji koncerti 2013. godine

Posted on December 26, 2013     1 Comment

Kada sam prošle godine radio listu najboljih koncerata objasnio sam zašto odvajam listu iz Zagreba od one s puta. U istom konceptu složio sam i ovogodišnju listu, s time da sam se ovoga puta malo zamislio da pronađem deset favorita za koncerte na domaćem terenu. Dojam mi je da se nažalost ove godine ispuhao onaj zanos kada smo Zagreb proglašavali koncertnom zvijezdom šire europske okolice. Moglo bi se sada razglabati da li je tome uzrok financijska kriza ili općenita apatija u društvu, ali opadanje broja relevantnih koncertnih događanja vidljiv je na svim područjima:

  • Nikada nisam bio poklonik velikih koncerata, ali svake godine zainteresirala bi bar 2-3 imena u Areni ili Domu Sportova koje bi otišao pogledati. Ove godine ništa. Jedino na što sam planirao otići, Peter Gabriel, otkazan je zbog bankrota organizatora. Velika imena izgleda prolaze još samo na obali u sred ljeta, poput Leonarda Cohena ili Rogera Watersa, Zagreb je takvu scenu izgubio.
  • Što se tiče festivala, također godina dugo nije bila lošija. Brojni manji festivali nisu u 2013. niti pomišljali na organizaciju nakon financijskog fijaska prijašnjih godina (DOF, Glory Dayz, Rokaj itd). Ako maknemo elektronske orgije za Engleze po obali, ostanu nam dva ozbiljna festivala: INMusic i Terraneo, a za oba je 2013. bila najgora godina do sada. INmusic nikada nije imao tanji lineup, a Terraneo je očekivano zaokrenuo smjer kako bi privukao veći broj publike te time navukao razočaranje dijela pionira koji su bili oduševljeni prvim Terraneom 2011. godine. Ja sam ga naime iz revolta tim programskim izmjenama ove godine preskočio.
  • Ostaju nam “mali” zagrebački koncerti stranih izvođača, ali i ta scena se ove godine nažalost malo osušila. Mate Škugor je smanjio organizaciju nakon što je ambiciozno otvorio godinu s lijepim Žedno Uho klubom na Gornjem gradu koji je radio jedva dva mjeseca sve dok nije upao u vidno polje nekog nebitnog provincijskog političara koji je smatrao kako takav oblik kulture nije dostojan Klovićevih dvora. Cijelu 2013. odradio je novi Vintage Industrial Bar koji je dosta podigao koncertnu scenu domaćih i regionalnih bendova, ali vjerojatno svojim programom i odnio dio publike recentnim svjetskim gostovanjima koji su se povukli na margine u Močvaru i Kset gdje se uz Škugora pojavilo i nekoliko novih manjih promotora, ciljam na ZEZ i Lynx, koji su naznaka nadam se zanimljivije 2014. koncertne godine u Zagrebu.

Domaća neovisna scena doživjela je procvat, s dosta zanimljivih koncerata, ali preskočio sam tu kategoriju u slaganju lista jer nisam dovoljno toga odgledao za iole kompletnu listu.

Dawes

Dawes

10 najboljih koncerata van Zagreba

1. Dawes – End Of the Road festival, Engleska
Na Dawes nastupu sve je jednostavno i sve je savršeno. Koncert koji prosvjetljuje i otvara horizonte. Dawes su najbolje što je danas ostalo od klasične američke The Band/CSNY ostavštine, bend pored kojih jedni Band of Horses izgledaju poput Mamićevih pulena u Sofiji.

2. Phosphorecent – Primavera, Barcelona
Matthew uz pratnju kompletnog benda bio mi je veliko otkriće na Primaveri. Gledao sam ga u solo izdanju pred par godina pa valjda zato nisam očekivao ovakvu energiju nastupa. Matthew upravlja svojim bendom poput Bob Dylana u najboljem izdanju. Nema ovo puno veze s nježnim folkom protkanim elektronikom kojeg očekujete od Phosphorecenta na osnovu zadnjeg albuma, bend uživo suvereno šeta između hard rocka i countyja, često i više puta unutar iste pjesme. Phosphorecent je na moje iznenađenje od opskurnog gubitničkog lika postao veliki igrač. Prvi puta je i napisao hit, Song For Zula je možda i najbolja pjesma godine, i to ne samo po mom izvrnutom odbiru.

Neil Young & Crazy Horse

Neil Young & Crazy Horse

3. Neil Young & Crazy Horse – Brussels
Dočekao sam europski nastup Neil Younga u tom euforičnom Crazy Horse izdanju. Naredno ljeto Crazy Horse karavana opet jaše Europom. Ako nešto mogu preporučiti za koncertnu 2014. godinu: odite u Beč 23.7.

4. Nick Cave and the Bed Seeds – Primavera, Barcelona
Nastupi Nick Cave-a prate kvalitetu njegovih albuma. Ovo je bio sedmi put da sam ga gledao u 16 godina, bilo je loših nastupa (npr. zagrebački INmusic), bilo je odličnih (recimo Lisinski 1997), ali ovogodišnji Cave je možda i najbolji. U Barceloni je setlista bila loša koliko to može biti. Zašto netko s takvim opusom svaki puta izvodi Jack The Ripper, Stagger Lee i Red Right Hand? Ali ni takva setlista nije smetala, Nick Cave na Push The Sky Away turneji nezaboravan je doživljaj, mnogi su se uvjerili u to i na koncertu u Ljubljani krajem godine.
Par riječ ovdje o Primaveri, festivalu s čak tri koncerta u ovih top 10. Primavera svake godine dovlači maksimalno aktualan lineup začinjen s nekoliko iznenađujućih reuniona poput JAMC, Blur ili Breedersa ove godine. Festival je pozicioniran na uskom području uz more dosta blizu središtu Barcelone.

Low

Low

Zvuči vam idelano? Stvarnost je drukčija. Primavera je festival smješten na nekoj nedovršenoj betonaži, bez trunka zelenila, gdje armatura viri iz golog betona. Pozicija je uz more, ali su sve pozornice odmaknute od obale iz razloga što približavanjem moru riskirate trovanje mirisima kanalizacije. Razvodnjena piva je pet eura. Hrana na festivalu je gora od food štanda pod istočnom tribinom Maksimira. Publike je beskonačno, baratalo se brojkom od 120 tisuća, što dovodi do toga da je jednin način praćenja nekog koncerta taj da se zauzme mjesto pred pozornicom pola sata prije željenog nastupa. Uski prolazi između pozornica dovedu do prometnog kolapsa kada stojite u nepreglednoj masi ljudi koja se ne pokreće niti u jednom smjeru. Kada ovaj objektivan opis festivala spojite s mojim subjektivnim doživljajem Barcelone iz dva posjeta, a nikako mi ovaj grad nije sjeo, mogu dati samo jednu preporuku: ne idite tamo.

5. Low – Scorndorf, Njemačka
Spori tempo slowcorea u svom najboljem izdanju može biti intenzivan poput najluđeg punka. Ili pak dosadan poput uzorka tapeta ukoliko vas ne pogodi u žicu. Indie rock verzija Gram i Emmylou harmonija u njemačkoj nedođiji imena Schorndorf sadržavalo je punk energiju i pobožnost pune koncertne dvorane koja tih sat i pol nije ispustila šapta. Ako bi birao što bih od ovogodišnjih koncerata prvo ponovio i nagodinu, mislim da je Low na vrhu liste.

Titus Andronicus

Titus Andronicus

6. Titus Andronicus – Primavera, Barcelona
Lani kada sam pisao godišnju listu stavio sam Tituse na vrh liste želja za 2013. godinu. Par mjeseci kasnije kada je Primavera na velika zvona objavljivala kompletan lineup navijao sam za Titus Andronicus te u prvi mah ostao razočaran, da bi ih naknadno pronašao u listi nebitnih bendova predstavljenih sitnim slovima. Eto toliko se moje viđenje poklapa s mainstreamom, čak i na hipsterskoj Primaveri. Shodno tome Titusi su dobili neki suludi Primavera termin u 4 ujutro na skrivenoj maloj pozornici u kutu opisanog najružnijeg europskog festivalskog poprišta. Samo nekoliko stotina prisutnih, a Primavera je inače prezagušena publikom na svim ostalim nastupima, dočekalo je Tituse i vjerojatno ih svi prisutni sada stavljaju na svoje godišnje liste. Patrick je koncert odradio s puknutim glasom, poznavajući njegove vokalne sposobnosti to možda i nije bio hendikep ovog nastupa, ali s energijom koju je u potpunosti prenio na premorenu publiku u taj neprimjereni koncertni sat, barem za ljude u godinama poput nas.

7. Spain & Astronaute – Antwerpen
Prijašnjih godina često sam potezao do Bologne koja mi je bila omiljena koncertna destinacija: odličan program, mali interesantni koncertni prostori i grad po mjeri. Izgleda da tu titulu preuzima Antwerpen, hipsterski centar zapadne Europe i iznenađujuće pozitivno otkriće ove godine. Upravo sam bez puno razmišljanja uzeo karte za Drive-By Truckerse u svibnju 2014. godine i veselim se povratku u Antwerpen. Ovoga puta pronaći ću i taj Korsakov bar po preporuci Valdeta iz Orange Stripsa. Osim Antwerpena ovu jesen otkriće mi je bio i zadnji Spain album, a sve to zajedno uguralo je ovaj koncert na godišnju listu. Astronaute je flamanska Tracy Chapman, predgrupa na Spain koncertu, koja također zaslužuje spomen na godišnjoj listi.

N_PANORAMA

Calgary Folk festival

8. Eels – End Of the Road festival, Engleska
Show pod engleskom kišom koja nikome nije smetala. Eels su neočekivano moćni uživo, ona kategorija bendova čiji koncert bi bez straha preporučio nekom tko ih nikada nije slušao. Poput recimo Okkervil River. IlI The Walkmena.

9. Grant Lee Phillips i Amelia Curran – Calgary Folk festival
Oboje su imali samostalne koncerte u Calgaryju, ali ovdje ću staviti njihov krasan zajednički session. Ima neka posebna kemija kada velikani zajedno izađu na pozornicu.

10. David Byrne & St. Vincent – End Of the Road festival, Engleska
Nisam bio nešto entuzijastičan pred ovaj nastup jer me nije nimalo privukao njihov album, čak sam razmišljao preskočiti ovaj spektakl i u tom terminu pogledati neki manji festivalski nastup. Srećom bio sam lijen istraživati nepoznato tu večer te sam ostao ispred glavne pozornice odgledati cirkus začinjen svevremenskim Talking Heads hitovima.

Mark Eitzel by @Edi

Mark Eitzel by @Edi

10 najboljih koncerta na domaćem terenu

1. Mark Eitzel – Žedno uho
Koncert ne mora trajati tri sata da bi se našao na vrhu liste. Kratki nastup Mark Eitzela na otvaranju kluba Žedno uho je ona vrsta koncerata kakva je nedostajala ove godine u Zagrebu.

2. Team Ghost – INMusic festival
Nisu me oduševili ni AM, ni Editorsi, ni Block Party. Ali da festival ne bude promašen pobrinuli su se francuski Team Ghost o kojima sam prije festivala znao samo da je jedan iz Teama bio osnivač M83. To je onaj koncert kada SMS-om skupljaš ljude po otoku s “dođi obavezno čut ovo”. Team Ghost uživo zvuče onako kako sam se ja nadao da zvuče MBV.

3. Dinosaur Jr. – Tvornica
Zid od Marshalla na pozornici pred rasprodanom Tvornicom. Na velikane sam kasnije naletio još dva puta, na Primaveri i End Of The Roadu, ali subotnji klupski koncert gdje je sve na svom mjestu ništa ne može nadmašiti.

Purling Hiss

Purling Hiss

4. Purling Hiss – Tvornica
Par desetaka posjetitelja u Malom pogonu i divne gitarske bravure majstora iz Philladelphije. Može li bolje.

5. Leonard Cohen – Arena Pula
Nije više ovo ono oduševljenje kao u Areni 2010. kada sm prvi puta gledo Cohena, sada je to ponavljanje, ali ponavljanje u iznimnom ambijentu Pule. Da je barem svaka repriza ovakva.

6. Mark Lanegan – Kino SC
Nažalost ona opjevana Kino SC kvaliteta zvuka na ovom mislim jedinom ovogodišnjem tamošnjem koncertnom ukazanju nije bila na očekivanom nivou, ali su Mark Lanegan i pratnja vrlo živahno predstavili dva lijepa ovogodišnja albuma.

Steve Earle & The Dukes

Steve Earle & The Dukes

7. Kurt Vile and The Violators – Tvornica
Nisam nikako shvatio hajp oko meni napornog albuma Walking on a Pretty Daze, ali uživo je sve dobilo smisao. Smušeni Kurt Vile u drugoj polovici koncerta oslobodio se treme i u zanimljivoj postavi s tri gitare, bez basa, poprilično razgalio okupljene.

8. Built to Spill – Močvara
Veterani američkog gitarskog rocka napunili su Močvaru i skinuli Cowgirl in the Sand bolje od originala. Više od toga ne tražim.

9. The National – Šalata
Prvi EU zagrebački koncert u lijepu ljetnu veče. Došao sam vidjeti čemu taj kult Nationala i recimo da sam shvatio.

The Barr Brothers

The Barr Brothers

10. Two Cow Garage – Močvara
Kao predgrupa uvijek dragih gostiju iz Ohia nastupili su My Buddy Moose kojima je tu večer sve sjelo, njihov najbolji nastup koji sam gledao. A Two Cow Garage? Da je koncert bio subotom navečer popeo bi se i više na listi.

Ispod crte. Nisu stali na gornje liste, ali su zaslužili spomen još i Peter Hook sa svojim Pozdravom Azri imena The Light koji su testirali opremu u zagrebačkom Pauku. Koliko god prezirao cover bendove, bilo mi je drago čuti taj bas, uostalom ako itko ima pravo danas zarađivati na Joy Division ostavštini onda je to Hooky. The Barr Brothers bili su mi otkriće ovogodišnjeg EOTR festivala. Doživljaj Steve Earla s pratećim bendom The Dukes u okruženju tisuća kanadskih kauboja je posebno iskustvo. Rika ranjena zvijeri Swansa Mihaela Gire uvijek pogađa. Spomenuti ću i The Walkmen koje sam gledao dva mjeseca prije razlaza benda i čudio se za njih pomalo apatičnoj atmosferi na pozornici. Nažalost postalo mi je jasno pred mjesec dana.

Belle and Sebastian

Belle and Sebastian

Razočaranja. Ima ih dosta. Krenimo od Sigur Ros: kada sam ih prvi puta gledao 2008. godine smatrao sam da gledam najoriginalniji svjetski bend. Ove godine je to okrenulo na tešku pretencioznost, od post rocka nije više ništa ostalo. Zatim The Jesus And Mary Chain. Ono kada redovito svake godine kupite neki njihov album i čujete njihov utjecaj u hrpi novih bendova, a na koncertu vas dočeka škotsko Prljavo Kazalište. Belle and Sebastian. Slična priča kao i Sigur Ros. Nekada najveći, sada hrpa zamjerki. Nije čak pomoglo niti to što su valjda i oni sami shvatili da im je diskografija zadnjih deset godina za smeće pa su svirali uglavnom prekrasan Sinister album iz devedesetih. Japandroids. Ono što izgleda moćno u malom klubu izgubi se na velikoj pozornici. Alabama Shakes. Prekrasno okruženje Rocky Mountainsa u Wyomingu, ali stvarno su toliko naporni da ih moram ponoviti u listi razočaranja gdje su bili i lani. I na kraju najveće razočaranje: The Gaslight Anthem. Sada vidim da su svi bendovi osim JAMC na negativnom dijelu liste ovdje nakon mog drugog odgledanog njihovog koncerta. Sindrom drugog koncerta. Ko me je tjerao da idem drugi put gledati Gaslighte u London, a mogao sam ih pamtiti po lijepom iz Njemačke 2010. godine.

Sigur Ros

Sigur Ros


Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Najbolji albumi 2013. godine

Posted on December 15, 2013     1 Comment

Od 12 albuma na ovoj mojoj godišnjoj listi čak polovica njih nepoznanica su na domaćem internetskom prostoru, Google na hrvatskom jeziku ne pronalazi ni spomena na njih. Slušam li ja to zaista toliko opskurnu muziku koja nikoga drugog ne zanima ili su brojni kritičari-volonteri po našim portalima izgubili entuzijazam za recenziranja novih albuma? Čak mislim da je druga tvrdnja bliža istini, odnosno da ovdje nabrojani albumi nisu ništa veća opskurnost od većine ovakvih osobnih listi ove godine.

Doajeni glazbene kritike nekada su godišnje preglede počinjali sa “Iznimno plodna godina”. Takav pomalo pretenciozan uvod zaista više nema smisla. “Ajde!” – rekao bi Bili Piton. Pa naravno da je bila plodna godina, kakva će biti, kada danas albume izdaje svatko tko to zaželi. Široka dostupnost glazbe, količina objavljenog i disperzija toga po Internetu dovodi to toga da samostalno biramo svoj put kroz nova izdanja i teško je danas definirati što je to mainstream ili što bi bio sveobuhvatan pregled glazbene scene. Ako je nekad definicija mainstreama bila “ono što diskografske kuće masovno propagiraju”, sada to nema više značajnu ulogu. Progledajmo to kroz ovaj primjer: koji su bili široko iščekivani novi albumi u 2013. godini? Možda tu možemo smjestiti Daft Punk ili recimo Arcade Fire. Oba primjera su daleko od onoga što bi se smatralo mainstreamom prije 15 godina. S druge strane uzmimo primjer koji albume sam ja napeto iščekivao ove godine. Novi Okkervil River? Moguće da niste niti čuli da je izašao ovo ljeto? Prošli tjedan svjedoci smo tihog gašenja The Walkmena. Nas nekoliko pustilo je suzu, većina vjerojatno nije niti primijetila vijest da se ugasio bend koji kod mene zauzima visoko mjesto na listi vrijednosti. Dakle ovo je izbor iz mog glazbenog pogleda, nemam nikakvu namjeru da budem sveobuhvatan nego biram ono u čemu uživam, a to je jedini mogući način praćenja ove pomahnitale široke dostupnosti nove glazbe.

Prije godinu dana prvi puta sam napisao svoju godišnju top listu albuma. S godinu dana odmaka poprilično sam zadovoljan što sam napokon tada to napravio pa ću i ove godine ponoviti trud te par sati utrošiti na sistematizaciju preslušanog 2013. godine. Prošle godine radio sam izbor po kategorijama, ove godine okrenuo sam na mjesečni pregled koji donosi kronološki 12 albuma u kojima sam najviše uživao tokom ove godine.

Siječanj > Low – The Invisible Way
Pioniri Slowcorea izdali su u prvim danima 2013. godine, po mom doživljaju, najbolji album u njihovom bogatom opusu. Nikada ranije nisam bio veliki Low poklonik, ali nakon The Invisible Way cijelu godinu planirao sam kako bi uživo negdje čuo trojac iz Minnesote. Ako i niste nikada ranije zagrizli na Low, poslušajte The Invisible Way, dio albuma s Mimi Parker na vokalu je nestvarno lijep. Album je producirao Jeff Tweedy, vjerojanto ni to one odmaže u konačnom rezultatu.

Veljača > Eels – Wonderful, Glorious
Stari čangrizavac Mark O Everett okupio je kompletan bend i snimio izvrnuti album koji smireno kreće, da bi završio u kovitlacu distorzija i hrskavih gitara sa završnom naslovnom pjesmom. Album nije introspektiva na kakvu smo navikli od Eelsa, ali je uradak s kojim Eels mogu bez straha i bez praznog hoda izaći na stadionski koncert u nekom paralelnom svijetu gdje cijene čudake poput Everetta. Album koji raste svakom narednom pjesmom i svakim ponovljenim slušanjem.

Ožujak > Nick Cave and The Bed Seeds – Push The Sky Away
Kod Cavea imam crno-bijeli pristup: njegovi albumi su mi ili fantastični ili neslušljivi, s time da su u novije vrijeme zaredali ovi potonji. Krenimo od početka devedesetih kada sam počeo redovno pratiti nove Nick Cave uratke. Tada nije bilo praznog hoda, tri odlična albuma zaredala su u prvoj polovici devedesetih. Nakon toga dolazi Murder Ballads, valjda najnepotrebniji album u povijesti glazbe. Boatman’s Call, kojeg sam u ponoć na dan izdavanja čekao ispred CD shopa u Tkalči (kako li se ono zvao taj CD shop, tamo iznad Zagorkinog kipa), je naravno remek djelo. Naredni No More Shall We Part iz 2001. je odličan. Nocturama blijeda i zaboravljena, ništa tamo rekao nije. Lyre of Orpheus je star sada već 9 godina i zadnji je uspješni uradak prije dugog perioda lutanja. Zaboraviti ćemo ovdje njenu većinom bespotrebnu B stranu naziva Abattoir Blues. Iza toga imamo Dig Lazarus i dva Grindermana na koje nije potrebno trošiti vrijeme. I kada sam već izgubio nadu da će Nick Cave više snimiti išta zanimljivo, ovo proljeće pojavljuje se sjajan album, u rangu s njegovim najboljim radovima. Bed Seedsi su utišani i svedeni na minimalizam, gitare je jedino uključuju u centralnoj pjesmi albuma, masivnoj Jubilee Street. Album je možda najbliži Boatman’s Callu, po zvuku i kvaliteti. A to je najveća pohvala Nick Cave albumu koju mogu dati.

Travanj > Iron and Wine – Ghost on Ghost
Negdje početkom 2011. godine bio sam u Bologni pogledati dva koncerta koja su se lijepo poklopila na isti vikend. Petak je bio Bend Of Horses u velikoj i ružnoj hali tamošnjeg sajma, subota puno manji Iron and Wine nastup. Dok su Bend Of Horses bili poprilično razočaranje, Iron and Wine uz potporu divne Tift Merritt bio bi vjerojatno koncert godine da sam tada vodio takve liste. Bila je to promo turneja Kiss Each Other Clean albuma, ali nastup nije imao veze s zvukom tog albuma. Čak je i prvi single albuma Walking Far From Home bio izbačen iz setliste jer se nije uklapao u priču. Sean je okupio jazz bend i sve pjesme iz setliste preradio u starinskom soul ritmu s neočekivanim instrumentalnim improvizacijama. Nastup koji je zadivio mali bolonjski teatar. Spominjem ovdje taj koncert jer je ovogodišnji Ghost on Ghost nastavak tog nastupa i siguran komercijalni neuspjeh koji će free jazz dionicama vjerojatno otjerati dobar dio Iron and Wine poklonika. Album koji zaslužuje onu “a new kind of soul, a new kind of country” Lambchop naljepnicu za ovo desetljeće.

Svibanj > Mark Kozelek and Jimmy Lavelle – Perils From The Sea
Ako ste ove godine slušali samo Marka Kozeleka, imali ste ispunjenu godinu. Nevjerojatnih šest izdanja ugledalo je svijetlo u 2013. godini, od toga čak tri studijska. Mark je godinu otvorio s albumom covera Like Rats, a zatvorio s Desertshore albumom. Između ta dva izdanja, pred ljeto izašao je Perils From The Sea, iznenađujuća kolaboracija s kalifornijskim elektronskim glazbenikom Jimmy Lavelleom. Rezultat pomalo podsjeća na ono što su nekada radili Arab Strap, a elektronička tekstura iznenađujuće uspješno ističe detalje Kozalekovih priča. Album ljeta.

Lipanj > Jason Isbell – Southeastern
Here We Rest, prijašnji album divljeg sina Alabame Jason Isbella, tada s pratećim 400 Units bendom, bio je remek djelo i meni najbolji album 2011. godine. Ovogodišnji Southeastern može ravnopravno stati uz njega. Uvodna Cover Me Up, koja zvuči poput izgubljene Ryan Adams pjesme kakvu on nije u stanju napisati više od desetljeća, otvara album jednako dostojno kao Alabama Pines na prethodnom albumu. Flying over Water je pandan Go it Alone. Traveling Alone je Stopping By. Ovdje na Southeasternu nema Codeine, što i nije nužno loša stvar, ali su tu zato prekrasne Live Oak i Different Days. Southeastern je trebao biti akustičan album, na kraju je samo nekoliko takvih pjesma. Tijekom snimanja Jason Isbell se predomislio i skupio studijske muzičare, a njih barem ne nedostaje u Nashvillu, da pojačaju većinu pjesama na novom albumu. Zažmirit ću ovdje na neke bespotrebna iskakanja na albumu, poput jeftinog countryja na završnoj Super 8, te ću maksnimalni nahvaliti Southeastern. Jason Isbell, momak koji je svojevremeno izbačen iz Drive-By Truckersa zbog alkoholizma (to je kao da vas iz HČSP-a izbace zbog desničarenja) snalazi se izgleda odlično u novim okolnostima, godinu dana bez alkohola i u braku s kantautoricom Amandom Shires (koja svira violinu na albumu). Znate li koliko Europa mari za Jasona Isbella? Na koncertu u Bruxellesu bilo je stotinjak ljudi. Zato sam se i razveselio kada sam recenziju Southeasterna pred neki tjedan ugledao na Kultivator portalu. Pola godine sa zakašnjenjem, ali nikad nije kasno.

Srpanj > Amelia Curran – Spectators
Album je izašao 2012. godine, ali u moj radar je ušao ovo ljeto kada sam krenuo kopati po katalogu “ženskog Leonarda Cohena” nakon oduševljenja njenim koncertom u Calgaryju. Dok maloprije spomenuti Jason Isbell na Southeasternu ipak ima slabih momenata, ovdje je sve dotjerano do savršenstva, 12 kantautorskih remek djela otpjevanih valjda najčišćim vokalom u povijesti glazbe. Volim testirati suputnike u autu tako da im tobože slučajno pustim drugu polovicu Spectatorsa i čekam kada će primjetiti “što ovo svira? odlično je”.

Kolovoz > Tamikrest – Chatma
Tamikrest sam otkrio na koncertu tu po svojim prozorom. Pred koju godinu zagrebački INmusic s njima je popunio svoju obaveznu kvotu world music bendova, vjerojatno iz razloga što ih je te godina kao producent preuzeo u našim krajevima sveprisutni Chris Eckman. Ovo je njihov prvi studijski album nakon tog nadahnutog jarunskog nastupa. Ali kakav album. Na standardnu podlogu saharskog bluesa ovoga puta puta Tamikrest je nabacao šarenilo elemenata, od indie rocka do psihodelije i reggea, ali sve u skladnim malim dozama. Obzirom da je INmusic ove godine odlučio organizirati ozbiljan festival, barem sudeći po prve dvije objave headlinera, te obzirom da to da često vraćaju bendove koji su već ranije nastupili na festivalu, možda se i Tamikrest spektakl opet ukaže na Jarunu?

Rujan > Cass McCombs – Big Wheel and Others
Shvatili ste već do sada, kantautori (singer-songwriter) je glazbeni izričaj uz koji provodim najviše vremena. Ipak sve do ove godine uvijek sam nekako preskakao nomada Cassa McCombsa, na prva slušanja nije me privukao, a nisam ni uspio uloviti njegov nastup na nekoliko festivala gdje se pojavio. Ovogodišnji dupli album me zadivio odmah na prvu, tu je tematska priča koja ne stane u ovaj krati osvrt, ali tu je i autoritativno poigravanje s folkom, countyjem, jazzom i bluesom. Sve to u čak 22 pjesme. Ako ćete poslušati jedan kantautorski album iz ove godine, uzmite Cassa. I Isbella. I Moonface. Nemojte ni Ameliu Curran zaboraviti.

Listopad > Dave Hause – Devour
Dave Hause, poprilično redovni član Revival Tour karavane Chucha Ragana, snimio je svoj drugi samostalni album. Povući ću usporedbu s poznatijim Frank Turnerom, pionirom springsteenizacije punka: nije mi jasno zašto Frank puni Wembley dok Dave Hause jedva napuni garažu na svom koncertu. Vjerojatno je tako i bolje, svaki komercijalni uspjeh punk ikone nekako nije primjeren. Kao moj koncertni promašaj godine vodim neodlazak na koncert Dave Hausea u Grazu početkom prosinca.

Studeni > Moonface – Julia with Blue Jeans On
Iza imena Moonfacea stoji Spencer Krug, ovo je jedan od njegovih projekata nakon razlaza Wolf Paradea. Album sam nedavno lijeno krenuo poslušati na preporuku Bira, očekujući nešto potpuno drukčije od onoga što je Spencer snimio. Album ću najlakše opisati da zvuči kao da je pobjegao iz Nick Hornby romana Juliet, Naked. Je li “Julia” u nazivu albuma zaista samo slučajna koincidencija s knjigom? Dakle album je introspektiva, prekid veze i jedan naglašeni instrument, taj brutalno iskreni klavir. Što svaki poklonik prvo gugla nakon što ga oduševi neki album? Datume turneje naravno. Moonface nažalost samo dotiče Europu s nekoliko koncerata u veljači, počevši s londonskim Royal Albert Hallom, pozornicom kakvu ovakav album u potpunosti zaslužuje.

Prosinac > Spain – The Soul of Spain, The Morning Becomes Eclectic
Popunio sam prosinac sa Spain albumom jer je ovih dana izašao The Morning Becomes Eclectic koji sadrži live izvedbe većinom s The Soul Of Spain albuma iz 2012. godine. A The Soul Of Spain sam otkrio sa zakašnjenjem, tek pred koji mjesec. Spain sam pratio u njihovo doba u devedesetima sve do razlaza, zapazio sam vijest o reunionu 2012. godine, ali nisam vjerovao da mogu više snimiti nešto zanimljivo. Kakva greška. Već u prvih par taktova The Soul Of Spai osvaja, uvod u album na basu ravan je Shedowplayu Joy Divisiona. Josh Haden, sin proslavljenog jazz basiste Charlie Hadena, okupio je novu postavu te na ovom albumu čak i nadmašio visoko postavljene standarde iz devedesetih. Njegov vokal ovdje više nije Spain slaba točka, a Spain kombinacija slow rocka i jazza nikada nije zvučala moćnije. Poslušajte I’m Still Free dva puta i neće vam izaći iz glave tjednima.


Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Grand Targhee Festival @ Wyoming, USA 21/7/2013

Posted on August 24, 2013     1 Comment

U najavi engleskoj EOTR festivala naslovljenoj U potrazi za idealnim festivalom prije dvije godine smjestio sam svoj idealan festival na izolirani velebitski proplanak. Ove godine sam otkrio da takva fikcija koja se protivi bilo kakvoj komercijalnoj logici ipak postoji, pronašao sam festival koji upravo igra na kartu izoliranosti: Grand Targhee festival u američkom Wyomingu.

IMG_5263Kolika je izoliranost lokacije Grand Targheeja ilustrirati ću sa nekoliko brojčanih podataka. Savezna država Wyoming nalazi se u središtu slabo naseljnenog područja unutrašnjosti američkog sjeverozapada. Zajedno sa četriri države koje ju okružuju (Idaho, Montana i dvije Dakote) čini područje površine 1.234.311 kvadratnih kilometara, što je više od zbroja teritorija Njemačke, Francuska, Engleske, Belgije, Nizozemske, Danske, Švicarske i Češke. Na cijelom tom području živi manje stanovnika nego u Hrvatskoj. Najveći grad u državi Wyoming je Cheyenne, metropola manja od Siska. A Wyoming je površinom pet puta veći od Hrvatske.

Nadalje, sama lokacija festivala, skijalište Grand Targhee, nalazi se na granici Grand Teton nacionalnog parka koji je dio najvećeg svjetskog zaštićenog rezervata prirode. Grand Teton park na sjeveru je spojen s čuvenim Yellowstone parkom koji je pak teritorijalno povezan s još nekoliko nekoliko prirodnih rezervata u Idahu, Montani i Wyomingu. Ukupna površina tog zaštićenog područja, dakle dijela kontinenta na kojm je zabranjena ikakva gradnja i koji nema niti jednog stalnog čovjekolikog stanovnika, je 44.000 kvadratnih milja. Prespisujem ove brojke iz knjige amerikanca Tima Cahilla pa zato površinu dajem u miljama, ali staviti ću te brojke u nama razumljive omjere. 44.000 kvadratnih milja je područje veličine polovice bivše Jugoslavije, više od sume površina Slovenije, Hrvatske i BIH.

IMG_5057

Ne preporučam noćnu šetnju po Yellowstoneu

Malo o udaljenostima. Grand Targhee skijalište nalazi se visoko u Tetonima, prekrasnom lancu Rocky Mountainsa. Samo selo (termin selo ovdje predstavlja elitni skijaški resort) je na više od 2.000 metara nadmorske visine, a žičara od festivala vodi do 3.100 metara. Kada već spominjem nadmorske visine, evo i podataka da je vrh Grand Tetona na 4.200 metara. Targhee se nalazi u Wyomingu, ali jedina cesta do njega vodi iz Idaha, do festivalskog sela stiže se dugim serpentinama iz Snake River doline. Ali i kada se spustite sa planine onda ste u istočnom Idahu. Dakle u središtu ničega. Najbliži veći gradovi su vam Salt Lake City i Boise na više od 6 sati vožnje. Mada je malo optimistično njih nazvati većim gradovima, stvarno veći gradovi poput San Francisca, Denvera, Portlanda ili Seattlea su svaki na preko 12 sati vožnje do festivala. Izoliranost teško predočiva u omjerima europskog kontinenta. Mogli bi sada i razglabati koji su to kriteriji korišteni kada je azijski poluotok imena Europa proglašen kontinentom.

IMG_5227

Skijaška vučnica također je dio festivala

Ove godine festival se hvalio rekordnom posjetom, dakle uspjevaju svake godine privući sve više publike usprkos svojoj izoliranosti. Ili možda baš zbog nje. Recimo mi smo se uputili tamo prvenstveno zbog egzotične lokacije festivala. A elitno skijalište je pronašlo odličan način kako popuniti program u ljetnim mjesecima (osim ovog festivala u srpnju, u kolovozu je tamo hvaljeni Grand Targhee Bluegrass festival). Sigurno je i vama netko negdje ozbiljnim glasom ispričao kako Austrija od ljetnog turizma u skijalištima zarađuje više nego od zimskog. Ili kako Austrija ljeti od turizma u Alpama zarađuje više od Hrvatske na Jadranu. I jeste li povjerovali u te besmislice? Razmislite racionalno, tko bi normalan otišao u Austriju dva tjedna u sred ljeta. Amerikanci u Grand Targheeju su očito odlučili da neće puštati lažne priče o silnoj uspješnoj popunjenosti skijališta ljeti nego da će se potruditi napraviti kvalitetan program i zaista ljeti dovući goste u ljeti prazne skijaške apartmane.

IMG_5251

Pogled na festival sa obližnjeg brda

Grand Targhee je iz očitih razloga daleko od neke masovnosti, jedna pozornica ispod padine sa pogledom na Tetonse koji ostavlja bez daha. Možda u najboljem slučaju 2.500 posjetitelja uživaju na ugodnom suncu uz najbolje festivalsko pivo koje sam igdje okusio. Naime Sjeverozapad USA-a je top svjetska destinacija za ljubitelje piva, područje sa najvećim brojem mikropivovara na svijetu. Taj pivarski pokret, koji se zadnjih godina širi i Europom, nažalost još je nepoznanica u našim krajevima. Ali u zadnjem selu u nekoj Montani pronaći ćete par vrsta IPA (India Pale Ale – tip piva kojeg najčešće rade mikropivovare, ovu tematiku lijepo je pojasnio Miro u svom postu) i prodavača koji će vam znalački objasniti karakteristike svake IPE na ponudi. Tako je i Grand Targhee festival imao odličnu ponudu piva iz lokalnih mikropivovara. Ja sam odmah u startu pronašao fantastičan točeni Grand Teton Amber Ale za prijateljska 4 dolara tako da nisam dalje istraživao, ali ljubitelji piva svakako bi uživali na ovom festivalu.

IMG_5308

Brittany iz Alabama Shakes sa tetoviranom Alabamom na tricepsu

Glazbeni dio festivala? Moram li zaista i o tome pisati? Obično se kaže da se svi problemi sa organizacijom, lošom hranom ili vodenim pivom odmah zaborave ukoliko su koncerti dobri. Slažem se. Ali vrijedi i obratno. Na Grand Taghreeju taj dan glazbeni dio je bio izrazito tanak. Ali tako se nažalost pogodilo, recimo samo dan prije nastupali su John Hiatt, Alejandro Escovedo i Son Volt. Prošle godine headlineri bili su Lucinda Williams i Drive-By Truckers. A mene su zapali Alabama Shakes, band koji sam gledao čak tri puta prije toga i bili su mi primamljivi otprilike koliko bi bio i Prodigy. Da povučem još jednu paralelu sa Prodigyjem: to kao da imate jedan dan na Terraneu i promašite dan kada su Calexico, MBV i Gang Of Four te banete na onaj besmisleni dan sa Prodigyjem. Ostatak lineupa koje sam uhvatio tu nedjelju bili su hillbilly band iz Nashvilla Woods Brothers i zabavan soul sa Floride JJ Grey & Mofro. Gledajući čisto taj glazbeni dio Targhee Festa koji smo uspjeli vidjeti, i Rujanfest se čini kao solidan lineup, ali kada se sve stavi u kontekst lokacije, nikako mi nije žao što smo potegli do vrhova Tetona vidjeti festival.

Onaj zanimljivi festivalski dan promašili smo zbog Yellowstonea, naime čitav Yellowstone ima samo 5 ili 6 stogodišnjih hotela koje se rasprodaju godinu dana ranije, a spavati negdje van Yellowstonea je kao da posjećujete Plitvice i spavate u Mađarskoj. Tako da nam se nažalost ta jedna jedina bukirana Yellowstone noć poklopila sa zanimljivim festivalskim Grand Targhee danom i Yellowstone gejziri su pobijedili.

IMG_5027

Yellowstone motiv

Koncept korištenja resorta van sezone kao logistike za festival nije nov, slično radi ATP festival u Engleskoj već 15 godina, tamo se festival održava u zimskim vikendima u resortima na moru. Ovo sa planinskim festivalom čini mi se izuzetno uspješno, ugodna temperatura za cjelodnevni boravak na otvorenom, skijaška vučnica koja vodi do planinskih vrhova otvorena za posjetitelje festivala i odlična ponuda piva garantiraju da će i oni posjetitelji koje ne zanima toliko program na pozornici pronaći nešto za sebe.

Kada već nemam što pisati o glazbenom dijelu festivala, spomenuti ću malo Wyoming. Posjetio sam više od polovice US saveznih država, ali upravo je Wyoming ona prava gdje “A man’s got to do what a man’s got to do”. A to znači staviti Stetson na glavu, navući broj premale lewisice, sjesti u pickup, odvesti se do saloona i pojesti kilu nečega što je nekada pripadalo kravi. Sve to naravno u slow motion brzini.

IMG_5152

Pogled na Grand Teton iz prerije Wyominga

Za kraj još par riječi o Grand Tetonu, najslikovitijem lancu Rocky Mountainsa (tako kažu, nije da sam obilazio ostatak Stjenjaka koji se proteže tisućama milja). Ime su mu nadjenuli Francuzi koji su prvi poslali ekspediciju u te krajeve (prije nego su prodali pola kontinenta SAD-u). Čak i ako znate samo tri francuske riječi, poput mene, vjerojato znate da teton znači sisa. Gledao sam lijepe gole nazubljene vrhove Tetona iz blizine dobrih pola sata i bezuspješno pokušao protumačiti što je tu Francuze asociralo sa sise. Vjerojatno muški mozak funkcionira drugačije nakon pola godine ekspedicije u isključivo muškom društvu? Ili francuski mozak funkcionira drugačije? Što mislite kako bi Francuzi nazvali Grand Canyon da su i njega neki slučajem prvi otkrili?

Calgary Folk Festival @ Calgary 27/07/2013

Posted on August 1, 2013     3 Comments

U dva nastavka ispričati ću kako izgledaju ljetni open air festivali s druge strane oceana. Ne radi se o onim masovnim festivalima za koje ste vjerojatno čuli, prestari smo za takve napore, bili smo na dva mirnija festivala bliže sjeveru kontinenta: Grand Targhee i Calgary Folk festivalu.

n_calCalgary Folk festival bio mi je pozitivno iznenađenje i svidio mi se u otprilike u onoj mjeri koliko me razočarao sam Calgary i taj dio Kanade. Calgary je bio malo stočarsko mjesto sve do šezdesetih kada je u okolnoj preriji počela curiti nafta iz svake iskopane rupe. Danas je Calgary milijunski grad sa manje od 1% nezaposlenosti, ali i grad u kojem u centru moraš užariti đonove dok ujutro ne pronađeš mjesto za popiti kavu i gdje moraš pregovarati s managerom da pusti dijete na terasu jedne od rijetkih pivnica u gradu. Pih. Upravom na terasi tog bara sam shvatio da je pojam mainstream glazbe u Calgaryju drugačiji od onog kakvog mi poznajemo. Na ulici sam uzeo one besplatne Metro dnevne novine (projekt koji je valjda svugdje u svijetu uspio osim u Zagrebu) i lijeno ih listao uz piće. Odmah na prvoj stranici dočekao me intervju s Chuckom Raganom povodom duplog rasprodanog koncerta njegovih Revival Tour u Calgaryju. Isti taj Revival Tour u Zagrebu je lani svirao pred nažalost praznom Močvarom i vjerojatno organizatora koncerta otjerao u minus. Dakle “old fashion” folk u Calgaryju puni naslovnice. Onda ima i smisla što je glavni gradski glazbeni događaj godine u Calgaryju posvećen folku. U izvještaju sa zadnjeg EOTR festivala pisao sam kako je to prikriveni folk festival, ovdje u Calgaryju nema pretvaranja: glavni glazbeni festival nosi ima Calgary Folk festival i logotip mu je govedo s gitarom oko vrata. Festival se održava u samom centru grada, u parku na otoku Prince’s island, u sjeni nebodera Calgary downtowna što lokaciji festivala daje ugođaj njujorškog Central parka.

Ostaci poplave još su vidljivi na Prince's islandu

Ostaci poplave još su vidljivi na Prince’s islandu

Ove godine održavanje festivala bilo je upitno zbog katastrofalnih poplava koje su pogodile Calgary krajem lipnja. Tom prilikom čak 100.000 stanovnika Calgaryja moralo je biti evakuirano iz svojih poplavljenih domova, a cijeli Prince’s island nalazio se pod vodom. Kada se voda povukla ostavila je iza sebe pustoš, nekada travnate livade parke bile su muljevita polja s naplavljenim deblima. Tisuće volontera tjednima su čistili Prince’s island ne bi li ga doveli u stanje da može primiti očekivanih 50.000 posjetitelja festivala. Na kraju je jedan dio otoka koji je najviše stradao kod poplave ipak ostao zatvoren za festival, a festival se u nedostatku prostora proširio i na downtown gdje su se između nebodera smjestile dvije pozornice i prateći sadržaji festivala.

U uvodu sam napisao da me je festival oduševio u nekim segmentima. Evo i zašto:

    • N_PANORAMANešto što se na satnici festivala naziva “workshop”. Gledajući raspored na Internetu dan prije festivala (bio sam smo jedan dan na festivalu) vidio sam da program na dvije glavne pozornice kreće tek iza 5 popodne. Međutim čak 7 ostalih pozornica imalo je program već od 10 ujutro, i u prvom takvom među meni tri nepoznata imena bio je i moj heroj iz devedesetih Grant Lee Phillips. Ajde, otići ćemo tamo odmah ujutro na doručak, ionako u Calgaryju nema nikakvih drugih sadržaja za ispuniti jutro. “Workshop session” je zajednički nastup 4 izvođača, bilo kantautora ili bendova, gdje se svi oni naguraju na pozornicu i u devedesetminutnom nastupu naizmjenice izvode svaki po jednu pjesmu. Možda ovako opisano to zvuči pomalo besmisleno, ali su praksi je toliko zabavno da sam od 10 ujutro pa do 5 popodne trčao između 7 pozornica da nešto ne propustim. Nisam niti pivo stigao popiti u tom periodu. Kasnije više nisam niti mogao doći do pive, ali to već spada u negativne osobine festivala koje nabrajam malo kasnije. Na workshop vas najčešće privuče jedno ime koje znate ili želite čuti, a tamo vas oduševi netko skroz drugi. Mobitel mi je pun naziva bendova i kantautora koje san zapisao da moram poslušati kada se vratim s puta. U standardnim pojedinačnim festivalskim nastupima nemoguće je čuti ovoliko puno različitih bendova, na festivalima obično se baziram na imenima koja poznajem i nemam koncentracije za velika istraživanja nepoznatog.
      Zanimljivost ovakvog zajedničkog nastupa je i da svi na pozornici imaju cijelo vrijeme uključene instrumente tako da redovno se jedni drugima uključuju u pratnju i jam sessione.
      Pozornice na kojima nastupaju većinom su smještene na dnu brdovitih livada tako da se publika ima priliku izvaliti na travi i uživati u koncertima kao u amfiteatru. Moje idealno festivalsko prijepodne.
    • Steve Earle

      Steve Earle

      Dosta festivala zadnje vrijeme pokušava potaknuti obitelji da dolaze zajedno pa ističu “kids friendly” komponentu festivala. Ipak niti jedan nije otišao toliko daleko kao Calgary Folk festival. Hrpa radionica i igraonica za djecu s animatorima dovela je do toga da bi se moje dijete sutra vratilo tamo da ga pitate.

    • Tu večer kada sam ja bio na festivali headliner na velikoj pozornici bio je Steve Earle & the Dukes. Večer prije bio je M Ward. Ako mene pitate, čestitke organizatorima, maksimalno nepretenciozan i kvalitetan odabir. Naglasak festivala je na destinama izvođača koji se cijeli dan šetaju između sedam pozornica (npr. spomenuti Grant Lee Phillips bio je u čak tri workshopa taj dan), a ne na jednom bobastičnom headlineru koji će basevima rasplesati masu. Pristup organizatora koji očito u Calgaryju uspijeva: festival je rasprodan i bio je pun već negdje od podneva tu subotu.
  • Starosna struktura posjetitelja. Totalno šarenilo, od tinejdžera do penzionera. I kod nas na festivalu možete vidjeti pokojeg pedesetogodišnjeg ljubitelja glazbe. Ali ipak nećete kod nas vidjeti tri bakice kako veselo svaka sa svojom ležaljkom za plažu idu na festival.

Što nam se nije svidjelo na festivalu:

    • n-searleOdnos Kanađana prema pivu. Nikakav alkohol ne možete kupiti u samoposlugama, alkohol se prodaje isključivo u specijalizirani liquor shopovima (za koji vam treba indijanski vodič da nađete jedan u Calgaryju, kao i sve ostalo što vam treba). A liquor shop je mračan podrum iza rešetaka gdje vam stari kinez konspirativno namiguje iza pulta. “Pa ljudi, ne kupujem heroin, trebaju mi dvije pive da imam u kući nakon večere”. “Dvije pive? A ne, ne, mister, morate kupiti cijeli karton pive. I to će vas koštati toliko da ću ja od svoje marže sutra na ljetovanje na Bahame”. Ovo zadnje nije izgovorio, ali su mu oči tako svijetlile. Naime piva u Kanadi duplo je skuplja nego u SAD-u, ako uopće uspijete dobiti tu čast da je negdje popijete. Ja nisam. Naime na festivalu od 50.000 posjetitelja bio je jedan jedini “beer garden”, ograđeno mjesto gdje je dozvoljena prodana i konzumacija alkohola. Cijelo jutro proveo sam po spomenutim “workshop sessionima”, a predveče kada sam ulovio pola sata vremena otjerao me ogroman red žednih Kanađana. Zamislite da čekate sat vremena u redu kako bi pivu platili 10 dolara!
  • Penzionerski festival. Ono što je gore navedeno ako prednost, ovdje je i nedostatak. Naime hrpa “penzionera” dovukla je svoje ligeštule i zaposjela veliku livadu ispred glavne pozornice. Kada su na red došli headlineri i cijeli festival se skupio ispred glavne pozornice, mislite da su oni ustali i složili ligenštilule? Niti slučajno. Oni su ovdje bili prvi i dalje su bez srama ležali ispred pozornice dok je daleko po strani mlađi dio publike divljao na australske The Cat Empire.

Pošto je ovo ipak izvještaj sa glazbenog festivala, moram i koju o izvođačima. Podijelio sam ih u dvije grupe:

Grant Lee Phillips & Den Barn na workshopu

Grant Lee Phillips & Den Barn na workshopu

A (relativno) poznati dio lineupa tu subotu

Steve Earle & The Dukes
Trubadurska country legenda skupio je band i ove godine izdao odličan album Lost Highway koji je i činio veći dio setliste. Veliki sam poklonik spomenutog albuma i bez pardona sam gazio preko ligeštulova i ležećih Kanađana ne bi li došao do prvih redova i bolje vidio velikog Stevea.

Grant Lee Phillips
Jedan do meni ključnih albuma devedesetih je Fuzzy benda Grant Lee Buffalo pod autorskom palicom spomenutog gospodina. Kasnije je Grant Lee Phillips raspustio bend i u solo karijeri otišao u mirnije vode, bliže nekom klasičnom country izričaju. Nisam upoznat s njegovim radovima zadnjih desetak godina, ali bilo mi je izuzetno drago vidjeti uživo jednog od mojih heroja devedesetih. I sva tri workshopa s Grant Lee Phillipsom u postavi bila su pun pogodak. Negova karizma lebdjela je nad pozornicom, a njegov iskreni interes i često uključivanje u pratnju ostalim izvođačima laskalo je mlađim kantautorima. Velikan.

The Cat Empire na workshopu

The Cat Empire na workshopu

The Cat Empire
Da li su oni uopće šire poznati ili je meni slučajno lani pao pod ruke njihov album? U postavi nemaju niti jednu gitaru, a najlakše ću ih opisati kao mješavinu Gustafa, Manu Chaoa i Cubisma. Obzirom da sa izrazitim prezirom gledam na radove spomenutog trojca, nekim čudom navukao sam se na Cat Empire optimizam lani na tom albumu, a i na nekoliko nastupa tijekom ove subote (dva puta na workshopu i navečer samostalni nastup na velikoj pozornici) bili su mi vrlo zabavni.

Sharon Van Etten
Djevojka koja se lani probila na puno godišnjih top listi najboljih albuma, uživo je krhka (nema 50 kila mislim) i pomalo monotona za slušati u dužem setu. I u workshop oruženju također se nije snašla, djelovala je inferiorno ostatku postave na pozornici.

Elliot Brood
Kanadski americana trio velike su zvijezde na domaćem terenu što su i opravdale odličnim nastupom na zatvaranju subotnjeg festivalskog dana.

Sharon Van Etten

Sharon Van Etten

B Nikad čuo za ove do festivala (dio onih koje sam zapiso pod “obavezno provjeriti”)

Dan Bern
Očito legenda kojoj su se klanjali svi prisutni, na workshopima gdje nije sudjelovao u dva navrata izveli su njegove covere. Uostalom, moraš biti legenda da napišeš pjesmu o year-by-year home run statistici baseball igrača Barry Bonda.

Michael Hearst’s Unusual Creatures
Njujorčanin koji izvodi instrumentale na nemogućim instrumentima te oponaša životinjske simfonije. Recimo na slici je njegova izvedba na thereminu, jedinom instrumentu koji se svira bez dodira. Ruski izum, djelo znanstvenika Leona Thermina iz 1920. godine. U dužem samostalnom nastupu Michael bi vjerojatno postao naporan, ali u workshopu s tri ozbiljna kantautora iznimno je zabavan.

Michael Hearst svira hamond

Michael Hearst svira theremin

Amelia Curran
Jedan od najdražih koncerata lani u Zagrebu bio mi je nastup irske folk jazz dive Mary Coughlan. To mi je bila prva asocijacija dok sam slušao divan nastup Kanađanke Amelie Curran.

John Fullbright
Bitnik iz Oklahome, kantautor koji bi se odlično uklopio u neku buduću “Revival tour” postavu Chucka Ragana.

My Brightest Diamond
Kaže Bir da je znao za nju i prije festivala? Ja nisam. Curetak iz Detroita koji istražuje granice između klasične glazbe i distorziranog rocka, autor hvaljenog ovogodišnjeg albuma kojeg je dobar dio publike prisutne na njenom samostalnom nastupu znao u zadnji ton.

Calgary Folk Festival ima krasnih ideja i momenata, ali i opisanih nedostatka vezanih za svoju lokaciju u centru velikog i nezanimljivog grada. Da li je festival vrijedan ciljanog puta i povratne avionske karte do Calgaryja? Vjerojatno nije. Da li je vrijedno posjetiti taj dio Kanade? Definitivno nije. A spojiti festival s ljetnim road tripom na sjever do Aljaske? Hm.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Neil Young & Crazy Horse @ Brussels 08/06/2013

Posted on July 18, 2013     1 Comment

photo (3)Kao uvod u ovaj izvještaj objasniti ću kako sam davnih godina spoznao značenje Neila Younga i zašto sam ovaj koncert toliko nestrpljivo iščekivao. Prvi puta dao sam si truda proučiti Neil Younga negdje početkom devedesetih kada ga je cijela Grunge generacija isticala kao uzora i Eddie Vedder urlao Keep on Rockin’ in the Free World. Nažalost pod ruku su mi pali teško probavljivi albumi osamdesetih, bila su to vremena prije Interneta kada nije bilo nimalo jednostavno doći do nekog albuma iz čište znatiželje. Re-Ac-Tor me tada nije nimalo dojmio, pospremio sam Neila Yonga u ladicu meni nerazumljivih velikana i nisam mu se vraćao sve dok desetak godina kasnije nisu nekako paralelno u moju kolekciju došli CD-ovi Giant Sand Cover Magazine i kompilacija B strana Pixies singlova. Na prvoj je Howe Gleb otvorio sa svojom interpretacijom Out on a Weekend, dok je na drugoj Joe Santiago razvukao gitarski solo na Winterlong. Obje pjesme bile su najbolji momenti dva odlična CD-a i povod da iznova pokušam s Neil Youngom. Ovoga puta krenuo sam s videom: nabavio sam tada aktualni Year of The Horse, film Jim Jarmusa o američkoj turneji Neil Younga i Crazy Horsea te dvadeset godina stariji Live Rust. Ne sjećam se kojeg od ta dva sam prvo pogledao, ali se sjećam ushićenja uz snimke beskrajnih Crazy Horse gitarskih solaža. Tada slijedi onaj lijepi dio otkrivanja iznimnog opusa Neil Younga, od starih albuma do odličnih izdanja u godinama koje su slijedile: Prairie Wind i Greendale (da, ja sam valjda jedini poklonik ove pretenciozne rock opere). I stalnog praćenja objave turneja kako bi ulovio neki Neil Younga koncert. Ali nisam želio neki solo Neil Young nastup, nego isključivo onaj kao iz spomenutih filmova, dakle nastup s Crazy Horse pratnjom. A to se pokazao kao nimalo jednostavan zadatak: prethodna Neil Young i Crazy Horse europska turneja bila je davne 2001. godine. Kada sam već izgubio nadu da će Neil Young ikada više na turneju sa svojim Crazy Horse comradesima, prošle godine prvo izlazi odličan Psychedelic Pill, album s Crazy Horse nakon 16 godina, nakon toga počinju se jedan po jedan pojavljivati datumi europske turneje. Prema potražnji za kartama očito je bilo kako nisam bio usamljen u dugom čekanju ove turneje, koncerti po velikim europskim arenama rasprodavani su često u prvih nekoliko dana prodaje, usprkos paprenoj cijeni karte od kojih stotinjak eura. Našao sam se pred dilemom: uzeti Brussels zbog subotnjeg termina ili čekati objavu na forumima najavljenog datuma u Beču. Odluka da ipak kupim kartu za Brussels pokazala se kasnije ispravnom jer je tamošnje Vorst Nationaal dvorana ubrzo rasprodana, a fantomski koncert u Beču o kojem su kružile glasine nije se kasnije dogodio.

photo (5)Predgrupa na ovoj turneji su Los Lobosi, informacija toliko skrivena da sam je saznao tek na dan koncerta. Stoga ne čudi da su junaci istočnog Los Angelesa izašli na pozornicu pred možda tek četvrtinom popunjenog kapaciteta dvorane. U kratkom setu od 45 minuta borili su se s lošim zvukom i nezainteresiranom publikom, još jedan dokaz koliko je žalosno gledati bend koji cijeniš kao predgrupu bilo kome, pa čak i velikom Neil Youngu. Niti mene Los Lobosi tu večer nisu pretjerano zanimali, za njih ću bez razmišljanja kupiti kartu kada nas ponovo posjete u Zagrebu, ali ovdje su bili potpuno sporedni likovi. Spomenuti ću samo da sam, pod dojmom Ivanovih informacija s foruma kako je Vorst Nationaal kraljevstvo lošeg zvuka, sa strahom slušao kako tonac masakrira Lobose, nadajući se kako će se sve to nekim čudom popraviti kad izađe postava koju čekam 15 godina. I zaista je, čim je kasnije Poncho Sampedro zaorao prvi kristalno čisti rif nije više bilo straha, kvaliteta zvuka cijeli koncert bila je u rangu cijene ulaznice i mog silnog uzbuđenja.

Scenografija pozornice zaslužuje poseban osvrt. Makete ogromnih pojačala zaštitni je znak starih Neil Young i Crazy Horse turneja, sjećam se onih sa davne videokazete Live Rust turneje, ali opet impresionira kada ih vidite uživo. U nedostatku boljih fotografija članak ću ukrasiti s onim instagramskim, prvenstveno da dočaram dojmljivi izgled pozornice. I njihov “Eddie”, drvena statua indijanskog poglavice, stajao je naravno u kutu pozornice, ali nažalost predaleko za skromne mogućnosti mobilne kamere. Uz tu scenografiju prije koncerta ide i uvodna polusatna predstava s desetak “Povratak u budućnost” naučnika u bijelim kutama koji pokušavaju otvoriti “kovčege” u koje su spakirana ogromna pojačala te nasmijavaju publiku svojim neuspjesima. Kada napokon spuste i ogroman mikrofon, šou može početi.

photo (4)Vorst Nationaal je koncertna dvorana daleko u bespućima južnog Brusselsa. Vjerojatno niste znali da je veći dio našeg novog glavnog grada podignut na nebrojenim brdima. Možda su to ti Ardeni koje su Nijemci probili u dva dana? Ne bi niti ja ta brda doživio da nisam odlučio provesti tri briselska dana na njihovom gradskim biciklima (poput zagrebačkog nextbikea, samo masivniji i teži). Tako se vožnja do Vorst Nationala pretvorila se u zanimljivu višesatnu epopeju po turskim kvartovima prijestolnice Europe.

Prije koncerta nisam izdržao da ne zavirim u setlistu turneje pa sam na koncert došao s dvije predrasude: 1) legendi se baš ne svira, prosječno samo 14 pjesama po setlistama mi je izgledalo kao nešto preko sat vremena programa te 2) setlista nije složena od hitova, dakle Neil Young je u nekom čudnom filmu, ali pred kraj ipak u solo formi padne Heart of Gold pa onda oko bisa Like a Hurricane i Rockin’ in a Free World. I kod obje predrasude sam se gadno prevario, ovo za procjenu dužine koncerta bilo mi je odmah na uvodnoj Love and Only Love jasno gdje sam promašio: trajala je negdje šesnaesta minuta uvodne pjesme a dečki na pozornici su si još jamali kao da nema sutra. Koncert je ukupno trajao blizu tri sata, sve dok javni prijevoz Brusselsa nije prestao sa radom i ostavio desetak hiljada distorzijom omamljenih rockera da izgubljeni lutaju čudnim predgrađima. A hitovi? Ništa od spomenutog nismo dobili. Mislim da je ovo bio jedini koncert turneje bez Like a Hurricane. Čak niti oni staru gardu u publici, koja je uvjerene da je Harvest ’72 zadnji uradak Neil Younga, nije počastio s Heart of Gold. Da li sam zbog tog izostanka klasika bio razočaran? Niti najmanje. Neil je davno tvrdoglavo krenuo svojim putem, putem koji ima dodirnih točaka s onim što danas radi Bob Dylan. Ako ste na koncert došli da otpjevušite baš onu protestnu pjesmu iz ’68 onda ste uzalud bacili novac. Ali ako cijenite i pratite njihov rad i krivudanja u zadnjem desetljeću onda ćete sigurno uživati kao i mi.

photo (6)Izvještaje sa koncerata počeo sam pisati ne tako davno i od početka se trudim da izbjegnem ono što me je živciralo kada sam gutao tuđe recenzije. Prvenstveno, ovo je neobavezno štivo koje mora biti jednostavno i razumljivo za čitanje uz minimum koncentracije, recimo na pauzi za kavu u sred napetog radnog dana. Pa ne pišete recenzije za Zarez. Drugo pravilo kojeg se držim je da nikad ne navodim setlistu i pravim se pametan nabrojavanjem koja stvar je s kojeg albuma, odnosno znam koliko je meni iritantno nabrajanje setlista koju ne poznajem po recenzijama. Čitatelji koje to zanima ionako su već otvorili setlist.fm, ostalima je to informacija viška. Zato samo kratak sažetak da se repertoar sastojao od novog albuma, dvije nove neobjavljene pjesme, par klasika i nekoliko meni nepoznatih brojeva, vjerojatno nešto s onih meni upitnih albuma osamdesetih. U akustičnom dijelu koncerta iznenađenje je bila izvedba Blowin’ In a Wind covera Boba Dylana.

Poslovično mrzovoljni Neil Young djelovao je opušteno, dobili smo i pokoji osmjeh, ali bitno je da smo dobili ono što smo čekali: “indijanski ples” trojca Sampedro, Talbot i Young, okrenuti jedan prema drugom na dva kvadrata velike pozornice, onaj hipnotizirajući uragan distorzije i feedbacka koja prelazi u kristalne melodije, rock’n’roll magija jedinstvena ovoj neponovljivoj kombinaciji rock legendi.

Za koji tjedan Neil Young i Crazy Horse dolaze nam najbliže na ovoj turneji, sviraju na trgu toskanske Lucce. Teško mogu neki koncert više preporučiti od ovoga, svakako odite ako ste u mogućnosti. Ako ne, onda pričekajte jesen i nabavite najavljeni Alchemy, novi dupli live album s ove turneje, siguran sam da će to biti dostojno zatvaranje trilogije Neil Young & Crazy Horse tour albuma, nakon Live Rusta iz 1978. i Welda iz 1991. godine.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Engleski stadioni – Millennium & White Hart Lane

Posted on June 2, 2013     Leave a Comment

Nogometna sezona u Engleskoj je završila i nemamo više neki aktualan nogometni događaj za povezati s ovim trećim po redu nastavkom serijala, zato ćemo šetnju po stadionima engleske nogometne lige nastaviti u koncertnom tonu. Bruce Springsteen sa svojim E Street Bendom ponovo je na europskoj stadionskoj turneji. Zadnji dan svibnja pred punim je stadionom u Padovi, gdje je bilo i puno hrvatske publike jer je ovo bila nama najbliža točka turneje, održao još jedan nezaboravan koncert. U ovom nastavku našeg stadionskog serijala obradit ćemo dva potpuno različita stadiona: velebni i moderni Millennium stadion koji čak nije niti u Engleskoj te zadnjih godina više ne ugošćuje nogometna događanja, ali je nezaobilazna stanica na velikim britanskim koncertnim događanjima poput spomenutog Springsteena. Za razliku od njega, White Hart Lane je primjer onog tradicionalnog engleskog nogometnog stadiona na kojem imate dojam da je vrijeme odavno stalo.

Millennium Stadium, Cardiff

Za uvod, potrebno je pojasniti poveznicu između velških stadiona i Engleske iz naslova ovog serijala članaka. Nogometna veza Engleske i Walesa je komplicirana. Nogometni savez Walesa treći je najstariji na svijetu te je samostalna članica UEFA-e i FIFA-e, ali istovremeno Wales nema potpuno profesionalnu nogometnu ligu. Zbog toga čak šest velških klubova ne nastupa u domaćoj ligi nego su članovi puno atraktivnijeg engleskog sistema natjecanja pod okriljem Nogometnog saveza (FA ili The Football Associationslužbeni je naziv engleskog krovnog nogometnog saveza, kao najstarija takva organizacija na svijetu zadržali su privilegiju da u svom nazivu ne spominju Englesku).Velški klubovi su u zadnje vrijeme i vrlo uspješni članovi engleskih natjecanja, na jesen će čak dva kluba iz Walesa, Cardiff City i Swansea City, startati kao članovi Premier lige. Swansea je ove sezone osvojio i engleski trofej, Liga kup, te će najesen zaigrati u Europskom kupu. Ali pod engleskom zastavom. Naime, UEFA je odbila zahtjev Swansea da zaigra pod velškom zastavom sa obrazloženjem da je plasman izborio kroz englesko natjecanje. Stadion koji obrađujemo u ovom nastavku, Millennium u Cardiffu, velški je nacionalni stadion, ali nam ulazi u tematiku engleskih natjecanja zato jer je punih šest godina bio domaćin finala oba engleska kupa kao najmoderniji veliki stadion u Britaniji prije otvaranja novog Wembleya 2007. godine.

Millennium stadion, Cardiff

  • kapacitet 74.500 mjesta, treći po veličini stadion u engleskim nogometnim natjecanjima

Millennium Stadium, Cardiff

Millennium stadion građevina koja će vam odmah upasti u oči kada se nađete u centru Cardiffa. Rijetko gdje, ne mislim ovdje samo na Britaniju, stadioni se grade u užem centru grada, a nigdje nije prisutan ovakav nesklad između povijesnog centra s dvorcem iz 12. stoljeća i stadiona koji se poput svemirskog broda nadvio nad gradskom jezgrom. Pročitao sam negdje da je Ridley Scott dobio inspiraciju za futurističke scene Blade Runnera kada se noću vozio kroz industrijsku zonu Port Talbota, grada s najvećom čeličanom u Britaniji, smještenog na obali između Cardiffa i Swansea. Ne bih se začudio i da je njegov prijatelj Steven Spielberg crpio nadahnuće za remake “War of the Worlds” pod svemirskim zdanjem Millennium stadiona?Millennium stadion otvoren je 1999. godine za domaćinstvo Svjetskog kupa u ragbiju koji se održavao u Walesu. Stadion je bio arhitektonsko čudo svog vremena, u to doba najveći svjetski stadion s pomičnim krovom koji je stadion pretvarao u dvoranu u slučaju loših vremenskih prilika. Nogometnom svijetu je takav novitet bio predstavljen pet godina ranije, sjećate se Silverdomea, stadiona-dvorane u Detroitu na Svjetskom prvenstvu 1994. godine gdje je Eric Wynalda zabio slobodnjak zadnjem švicarskom timu koji je imao karakterne igrače prepoznatljive i van uskog kruga nogometnih fanatika, poput Alana Suttera ili Stephanea Chapuisata. Kolika je bila slava kardifskog stadiona i njegovog pomičnog krova krajem devedesetih godina govore i danas pomalo zaboravljena obećanja hrvatskog predsjednika Tuđmana i tada sveprisutnog profesora povijesti Zlatka Canjuge koji su puku obećavali “velški krof” iznad novosagrađenih tribina Maksimira 1999. godine.

Finale FA kupa, 2006. godine

Od otvaranja Millennium stadion se mučio s punjenjem svog kapaciteta na svim ostalim sportskim događajima osim tih rijetkih međunarodnih ragbi turnira. Nogometna događanja u Walesu nikada nisu imala toliki interes publike pa je malokada stadion bio popunjen na domaćim utakmicama nogometne reprezentacije Walesa. Svijetlo razdoblje nogometa na Millenniumu bilo je tijekom 6 godina izgradnje Wembleya (od 2001. do 2007. godine) kada je Cardiff ugošćivao finala oba engleska kupa. Zadnjih par godina, nakon izgradnje novih i manjih nogometnih stadiona Cardiff Cityja i Swansea Cityja, nogomet je potpuno napustio Millennium te ga ostavio ragbiju i velikim koncertnim događanjima.

Nedavno sam posjetio Cardiff na putu za nogometno gostovanje u Swansea i vlasnik puba gdje smo proveli večer oduševljeno nam je pričao o ragbi pobjedi Walesa nad Engleskom 16. ožujka 2013. rekordnim rezultatom 30-3 i obrani naslova Prvenstva šest nacija pred punim Millennium te kako je za vrijeme utakmice još 70.000 Velšana, koji nisu uspjeli doći do ulaznice, napunilo ulice oko stadiona i pjevalo dajući podršku svojoj momčadi. Ne znam koliko je priča pretjerana u brojkama, ali ragbi tradicija i nacionalni ponos imaju definitivno duboke korijene u Walesu. Nigdje u svijetu nisam vidio toliko istaknute nacionalne simbole kao u Walesu. Svaki pub okićen je nacionalnim zastavama s velškim zmajem u mjeri koja bi se bilo gdje drugdje vjerojatno smatrala pretjeranom ili neukusnom.

Koncertna događanja bila su povod mog ranog interesa za Millennium stadion. Tokom 1999. godine služio sam vojni rok u Koprivnici te gutao engleske muzičke časopise poput kasnije ugašenog Melody Makera. U njima se velikom pompom najavljivao spektakularan “milenijski” doček Nove 2000. godine na tada novom velebnom Millennium stadionu pretvorenom u dvoranu uz koncert velških heroja Manic Street Preachers (iz Cardiffu susjednog grada Newporta). Stari trik koncertnih promotora, nova dvorana uvijek rasproda koncert. Naravno da mi je tada neizvedivo bilo prisustvovati tom događaju, ali je ostala želja vidjeti koncert na Millennium stadionu koju sam ispunio desetak godina kasnije kada je na stadionsku turneju krenuo rock propovjednik Bruce Springsteen promoviravši jedan od onih blijedih albuma koje je snimao krajem prošlog desetljeća. Album je Magic, častim pićem onog koji se danas sjeti ijedne pjesme s njega (naslovna ne vrijedi)?

Kada smo odrastali i učili o rock povijesti, sinonim pojma “stadionski rock” bio je Bruce Springsteen iz vremena albuma Born in the USA sredinom osamdesetih, uslikan s leđa gdje stoji raširenih nogu, s jednom rukom u zraku i gitarom oko vrata, a iza njega neki ogroman američki stadion u deliriju. Petnaest narednih godina Bruce je snimao solo albume u minimalističkoj produkciji te bježao daleko od stadiona, da bi u ovom mileniju iznova okupioE Street Band te se vratio stadionskim turnejama. Dakle, evo nas na travnjaku velebnog Millennium stadiona, zadivljeno gledamo krcate tribine i s pintom Brains piva u rukama čekamo da nam “The Boss” pokaže srž stadionskog rocka.

Manic Street Preachers na stadionu Millennium, 31. prosinca 1999.

Brains beers, motiv iz Cardiffa

Brains SA je lokalno pivo i neizbježan element doživljaja Cardiffa, naći ćete ga u svakom pubu u Cardiffu ili kao sponzora vjerojatno svakog tamošnjeg događaja. Zanimljivo je da Brains nisam pronašao čak niti u mjestima u zaleđu Cardiffa, u Engleskoj se nisam niti trudio jer bi to unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh. Možda mi je zato Cardiff i tako draga destinacija? SA u nazivu piva označava Special Ale, dok je Brains familija koja je osnovala pivovaru još 1882. godine. Svi Velšani svojim gostima odmah u šali objašnjavaju svoje tumačenje Brainsa SA naziva: gdje SA označava “Skull Attack”, a naziv Brains se objašnjava pantomimom gdje se kažiprstom kuca po čelu da se objasne posljedice prevelike konzumacije Brainsa.Kao što sam već spomenuo, okolica stadiona je istovremeno i uža jezgra Cardiffa, jednog od najljepših gradskih centara u Britaniji. Niti Cardiff nije izbjegao sudbinu većeg broja britanskih gradova gdje su cijeli centralni blokovi pretvoreni u shopping centre, ali u Cardiffu su takvi zahvati u povijesnoj jezgri grada napravljeni skoro neprimjetno i iznimno uspješno. Kardifski dvorac smo ranije obišli na ovom portalu i on sam je već dovoljan razlog za posjet ovom lijepom gradu. Zatim, tu je bogata ponuda prekrasnih pubova u uličicama koje okružuju stadion, sve to zajedno čini potpuno ispunjen dan ukoliko se odlučite posjetiti neki događaj na Millennium stadionu. Vjerojatno nigdje na svijetu nećete moći ispijati piće na glavnoj pješačkoj zoni centra većeg grada i uživati u pogledu na stadion. Ako poželite otići na neki stadionski koncert u Britaniji, moja preporuka je da preskočite prometno lakše dostupne Wembley, Emirates ili Etihad, odaberite Cardiff Millennium stadion i nećete požaliti. Priliku za to imate već ovo ljeto, u ovom tekstu više puta spomenuti Bruce Springsteen vraća se 23. srpnja na Millennium stadion, što je i jedini njegov stadionski koncert u Velikoj Britaniji na ovogodišnjoj turneji.

izgradnja novog FC Cardiff stadiona

Ninian Park

Drugi po veličini stadion u Cardiffu i cijelom Walesu je Cardiff City stadion otvoren 2009. godine i nalazi se prekoputa Ninian Parka, starog stadiona Cardiff Cityja u zapadnom predgrađu Cardiffa. Cardiff City stadion, kapaciteta 26.828 sjedećih mjesta, dom je istoimenog novog premierligaša te je preuzeo i većinu domaćih utakmica velške nogometne reprezentacije. Prilikom spomenutog koncerta 2008. godine obišli smo i Ninian Park te tadašnje gradilište novog stadiona. Termin kada smo bili u Cardiffu je bio vikend negdje polovicom lipnja, dakle sva lokalna nogometna natjecanja bila su davno završena, shodno tome očekivali smo zatvoren stadion u pustom industrijskom dijelu Cardiffa. Naprotiv, ispod Ninan Parka dočekala nas je lijepa slika punog dućana nogometnog kluba Cardiff City gdje su navijači na ulici čekali u redu za kupnju nove garniture dresa za narednu sezonu. Oko novog stadiona koji je bio u izgradnji s druge strane ceste motale su se velške obitelji u vjerojatno redovnom obilasku gradilišta svog novog hrama, budućeg stadiona njihovog kluba. Još jedan primjer koliko je Britancima bitan njihov klub i nogometna tradicija općenito.

White Hart Lane, London

  • kapacitet 36.230 mjesta, 14. engleski stadion po veličini

White Hart Lane

Čuli ste sigurno o povijesti engleskog huliganizma, velikom problemu koji je engleski nogomet pratio sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a kulminaciju je doživio u stravičnoj tragediju na Hayselu 1984. godine. Danas srećom skoro ništa od tog lošeg glasa koji pratio engleski nogomet nećete vidjeti oko premierligaških stadiona. Sve dok ne dođete na ideju krenuti na gostovanje na White Hart Laneu.

Nekada su navijačke skupine Chelsea ili Millwalla bile inspiracija našim huliganima. Novije doba je dovelo promjene u kojim je Chelsea postao pomalo elitni klub sa skupim ulaznicama, a Millwall ostao daleko od publiciteta koji donosi Premier liga. Ako želite danas osjetiti napetu atmosferu oko nekog engleskog premierligaškog stadiona, posjetite White Hart Lane: tamošnji navijači Tottenhama preuzeli su titulu opasnih dečki Londona.

White Hart Lane je sagrađen 1899. godine i prvi je onaj tradicionalni engleski stadion koji opisujemo u ovom serijalu. Tradicionalni u smislu da ima držače krova koji zaklanjaju pogled na teren i sjedeća mjesta dizajnirana za ljude iz nekog drugog vremena. Kada sam 2009. na tribini White Hart Lanea tražio mjesto navedeno na mojoj karti za lokalni derbi sArsenalom, mislio sam da me netko nasamario i da broj sjedala koji mi je dodijeljen ne postoji. Ispalo je na kraju da je susjednu stolicu do mene zauzeo jedan korpulentniji Yids(naziv za navijača Tottenhama) te se u potpunosti proširio i na moje mjesto, potpuno razumljivo s obzirom na to da su mjesta na White Hart Laneu dječje veličine. Kapacitet poprilično dotrajalog stadiona je 36.230 mjesta i ne zadovoljava potrebe domaćeg kluba Tottenham Hotspursa koji već deset godina traži drugo rješenje. Razmatrala se selidba kluba na novi Wembley, dioba Emirates stadiona s Arsenalom i korištenja novog Olimpijskog stadiona sagrađenog 2012. godine na East Endu. Zadnja odluka je ipak gradnja novog stadiona na lokaciji postojećeg. Klub je već otkupio zemlju oko White Hart Lanea potrebnu za novi kompleks, ali početak gradnje nije još određen zbog financijske krize, kao i još nekoliko sličnih projekata u Engleskoj.

Tottenham, ulični neredi 2011.

Tottenham je sjeveroistočni dio Londona, poprilično udaljen od jezgre London Cityja, dio grada u kojem se vjerojatno nikada nećete naći ako ciljano ne idete na utakmicu na White Hart Laneu. Nakon što podzemnom željeznicom stignete iz blještavila centra Londona do stanice Seven Sisters, od koje je petnaestak minuta hoda do White Hart Lanea, očekuje vas šok: niske dvokatnice, noću slabo osvijetljene ulice i napuštene radnje s razbijenim izlozima. Ne čudi da su upravo u tim ulicama koje okružuju Seven Sisters stanicu počeli poznati ulični neredi u kolovozu 2011. godine koji su se proširili na većinu engleskih gradova kada je u nekih tjedan dana nereda uništeno ili opljačkano tisuće trgovačkih objekata. Neposredan povod nemirima bio je bunt zbog pogibije stanovnika TottenhamaMarka Duggana od policijskog metka u blizini stadiona White Hart Lane u noći 4. kolovoza 2011.

Tottenham

Potrebno je istaknuti da su engleski stadioni danas uglavnom mirna mjesta gdje bez ikakvog sigurnosnog rizika možete uživati u nogometu. Osim možda White Hart Lanea, jedinog stadiona gdje sam svjedočio ostacima onog starog engleskog nogometnog huliganizma.Nakon utakmice zagrebačkog Dinama koji je zimske večeri 2008. godine gostovao kod Tottenhama u Europa ligi bio sam u skupini zagrebačkih posjetitelja koju su domaći navijači dočekali u zasjedi na pustim ulicama oko Seven Sisters Roada i organizirano napali iz više smjerova. Kratak i žestok okršaj srećom je prekinula londonska policija, odlično pripremljena za ovakve slučajeve, te nas kasnije pod brojnom zaštitnom pratnjom sprovela sve do centralnog Londona. U razgovorima s engleskim navijačima kasnije sam saznao da su ovakvi događaji velika rijetkost u Engleskoj danas, ali ako vam se negdje i dogode onda je velika vjerojatnost da je to okolica White Hart Lanea.

White Hart Lane

Drugi puta sam posjetio White Hart Lane dvije godine kasnije. Krajem travnja 2010. Tottenham je dočekao Arsenal u onom sjajnom finišu sezone kada su izborili svoj prvi plasman u Ligu Prvaka. Domaćim navijačima je derbi s najbližim susjedom Arsenalom najbitnija utakmica sezone, a do te utakmice čak 11 godina nisu znali za prvenstvenu pobjedu nad većim i uspješnijim rivalom. Atmosfera na takvim utakmicama Tottenhama je nevjerojatna, navijači su doslovno nosili svoju momčad do pobjede, sva frustracija dugih godina Tottenhamovih poraza izašla je van tu večer na White Hart Laneu. Svjedočio sam tada mom najdojmljivijem premierligaškom iskustvu na meni najdražem londonskom nogometnom stadionu.

Tradicionalno odjeveni hasidski Židovi.

Znate li zašto navijači Tottenhama nose naziv “Yids” (pomalo kontroverzni naziv u londonskom slengu za “Jewish”) te zašto se Tottenham često povezuje s židovskom zajednicom? Tu tematiku je obradio Franklin Foer u knjizi How soccer explains the world, gdje istražujući osnivače, vodstvo i navijače Tottenhama dolazi do zaključka da židovska zajednica u Tottenhamu nije nimalo zastupljenija u usporedbi sa ostalim većim engleskim klubovima.Dakle, logika povezanosti Tottenhama i Židova u stvari nema nikakve logike, štoviše ta povezanost vjerojatno nije jasna niti većini navijača Tottenhama koji jednostavno slijede tradiciju te na utakmicu krenu s izraelskom zastavom. Radi se o tome da se u blizini stadiona nalazi dio Londona koji nastanjuju ortodoksni hasidski Židovi. Ako od spomenute Seven Sisters stanice podzemne željeznice krenete na jug, u suprotnom smjeru od stadiona, odmah ćete se naći u ulicama gdje i danas u bilo koje doba dana sigurno srećete potpuno u crno tradicionalno odjevene hasidske Židove. Njih vjerojatno nikada nije bilo briga koji nogometni klub obitava u susjedstvu, ali su navijači suparničkih klubova koristili činjenicu da oni obitavaju u blizini stadiona za provokacije prema Tottenhamu. Nakon što je cijela liga prihvatila takav neukusan način dobacivanja prema Tottenhamovim navijačima ovima nije ostalo drugo nego da ono što je zamišljeno kao niska uvreda prihvate kao kompliment te su sami sebe nazvali „Yids“ iako naravno velika većina njih nema nikakve veze sa židovstvom. Tako u novije vrijeme dolazi do pomalo komičnih situacija kada navijači Tottenhama svojim novopridošlim igračima, npr. Nijemcu Jurgenu Klinsmannu krajem devedesetih, u navijačkim pjesmama tepaju da je “Yid”.

Snimka s južne tribine White Hart Lanea nakon utakmice Tottenham – Dinamo 2008. godine. Navijanje Bad Blue Boysa i skandiranje “Yids, Yids” navijača Tottenhama

Pubovi u okolici stadiona podijeljeni su na one za domaće navijače i one koji su namjenjeni gostujućim navijačima, lista jednih i drugih pubova može se pronaći na Internetu. U komentarima čitatelja ispod te liste vidim napomenu da je dosta tih pubova zatvoreno u zadnje dvije godine pa pretpostavljam da je ona tužna slika tog dijela Londona s mnoštvom napuštenih radnji sada još i gora. Mi smo 2008. godine ciljano prije utakmice Dinama obilazili pubove gdje se skupljaju domaći navijači, mada nakon iskustva koje smo imali s Tottenhamovim navijačima nakon utakmice sada mislim da to baš i nije bila dobra ideja.

Engleski stadioni – Old Trafford & Swansea Liberty

Posted on May 18, 2013     Leave a Comment

U nedjelju 12.5. točno u 15:55 po lokalnom vremenu Sir Alex Ferguson izašao je iz onog tunela na jugozapadnom kutu stadiona, prošao je kroz počasni špalir prvotimaca Manchester Uniteda i Swansea Cityja te posljednji put u službenoj utakmici sjeo na svoje mjesto na domaćoj klupi Teatra snova, kako se iz milja naziva velebni Old Trafford. “Te majske nedelje je došao Osijek al opet je Koševo bilo puno” spjevao je davno jedan naš kroničar, a ove nedjelje trideset godina kasnije od te pjesme ne samo da je Old Trafford bio pun, uostalom pun je na svakoj utakmici ove sezone, nego je i ulaznica za oproštaj Sir Alexa Fergusona na crnom tržištu dosezala cijenu one za finale Lige Prvaka. A utakmica je bila rezultatski potpuno nevažna za oba tima, United je dva kola ranije osigurao pomalo nestvarni trinaesti Premiership naslov od osnivanja lige 1992. godine, a protivnik Swansea City iz sigurnosti sredine tablice ležerno je privodio kraju najuspješniju sezonu u svojoj povijesti, sezonu u kojoj su osvojili Liga kup. U čast ovog veličanstvenog oproštaja Sir Alexa Fergusona u ovom nastavku šetnje po engleskim stadionima proći ćemo mitski Old Trafford te mali Liberty stadion, dom Unitedovog protivnika Swansea Cityja.

Old Trafford, Manchester

  • Kapacitet 72.756 mjesta, drugi engleski stadion po veličini

Tradicija, tradicija. To mi se svo vrijeme vrti u glavi kod svakog posjeta Teatru snova. Bez obzira jeste li poklonik Manchester Uniteda ili niste (ja nisam) morate osjetiti divljenje i poštovanje pred ovim hramom nogometa. Bio sam nekoliko puta u Manchesteru i svaki puta sam morao obići Old Trafford, makar u turističkoj turi, taj stadion je jednostavno atrakcija broj jedan Manchestera te jedna od najprepoznatljivijih sportskih arena na svijetu.

Ako ćemo striktno gledati i malo provocirati navijače Uniteda onda treba istaknuti da je stadion izvan Manchestera, Trafford je smješten jugozapadno od Manchestera, ima status posebnog grada te je dio “Greater Manchester” područja. Stadion je sagrađen 1909. godine, tada je primao čak 75.000 gledatelja. Treba ovdje istaknuti da ondašnji stadion nema puno zajedničkog s današnjim zdanjem sličnog kapaciteta, ali sada sve sjedećih mjesta. Svaka tribina doživjela je drastične nadogradnje i izmjene tijekom 100 godina postojanja, a najviše sličnosti s početnom građevinom zadržala je južna tribina, tribina koju rijetko vidite ne TV prijenosima obzirom da je na njoj smještena kamera. Ta južna tribina jedina je bila natkrivena u originalnom projektu stadiona, a teško je bila oštećena u njemačkom bombardiranju na početku Drugog svjetskog rata. Tada je United čak osam godina dijelio stadion s gradskim rivalom Manchester Cityjem (Maine Road), sve do povratka na obnovljeni Old Trafford 1949. godine.

Velike dogradnje ostalih tribina krenule su sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća nakon smanjenja broja gledatelja izazvanog primjenom tzv. Taylorovog izvještaja, odnosno zabrane stajaćih mjesta na engleskim stadionima. Tada je kapacitet Old Trafforda pao na samo 44.000 sjedećih mjesta. Krenuvši od 1995. godine jedna po jedna tribina dobivala je gigantske razmjere. Prvo je kompletno iznova sagrađena sjeverna tribina da bi nakon toga dvije tribine iza golova dobile gornje nivoe. Sjećamo se npr. gostovanja tadašnje Croatie u Ligi Prvaka 1999. godine kada je gornji dio istočne tribine bio u skelama zbog izgradnje novog nivoa. Nakon toga, u ovom mileniju, još su povezani kutovi novosagrađenih tribina tako da sada istočna, sjeverna i zapadna tribina čine skladnu cjelinu.

Svaki put kada posjetim Old Trafford priča se o skoroj nadogradnji glavne južne tribine koja sada ostala duplo niža od preostale tri te djeluje zastarjelo u usporedbi sa ostatkom stadiona. Ovom nadogradnjom Old Trafford bi prestigao kapacitet Wembleya i prema zanimljivom arhitektonskom rješenju predstavljenom u United muzeju nova tribina progutala bi željezničku prugu koja sada prolazi tik uz južnu tribinu te bi tribina postala istovremeno i željeznička stanica. Ipak, do današnjeg dana datum početka radova nije još službeno objavljen, dijelom i zbog zabrinutosti kluba za posljedice koje bi to imalo po kvalitetu traffordske trave koja bi ostala bez potrebne količine sunca koje sada dopire do terena preko niske južne tribine i kroz njen prozirni krov.

Istočna strana Old Trafforda i statua Sir Matt Busbyja. U tijeku je postavljanje postera u čast stogodišnjice stadiona, postera koji prikazuje Old Trafford 1910 godine

Kada već toliko spominjem kapacitet Old Trafforda evo i informacije da je rekordna posjeta zabilježena 1939. godine na utakmici Grimsby Town – Wolverhampton sa 76.962 posjetitelja. Iz nekog razloga čest slučaj da stadionski rekord ne drži utakmica domaćeg kluba. Nagradno pitanje (bez nagrade): znate li koja utakmica drži rekord po posjeti na Maksimirskom stadionu? Također nema veze niti s jednom reinkarnacijom Dinama, ali ima sa stihom Zabranjenog pušenja iz uvoda ovog teksta.

Old Trafford prvi sam puta posjetio u proljeće 2007. godine. Taj vikend koji smo proveli u sjevernoj Engleskoj Manchester United je odgodio svoju prvenstvenu domaću utakmicu zbog polufinala FA kupa koje je igrao na neutralnom terenu u Birminghamu. Bio je to taman završetak onog perioda od 7 godina kada je Wembley bio u izgradnji pa se polufinale FA kupa igralo na neutralnim terenima po raznim premierligaškim stadionima. Stigli smo do Trafforda u prijepodnevnim satima na stadionsku turu i posjet muzeju te ustanovili da je oboje zatvoreno na dan utakmice. Kakve utakmice? Polufinale FA kupa Chelsea – Blackburn na neutralnom terenu. Otrčali smo do blagajne i bojažljivo pitali ima li još karata. Iskusni prodavač je vjerojatno odmah shvatio s kime ima posla pa je naivnim turistima uvalio najskuplje karte koje je imao u ladici.

Ništa nam to nije smetalo, bili smo sretni što možemo izdvojiti popriličnu sumu funti za dva papirića koji garantiraju ulazak na Teatar snova. Mjesta su zaista bila reprezentativna, sjedili smo na Južnoj tribini točno između Mourinhove klupe i svečane lože gdje se šepurio Roman Abramovič te uživali u pogledu na one tri monstruozne nove tribine Old Trafforda. Utakmica je bila odlična, otišla je do produžetka gdje je klasa Chelsea (Ballack) presudila, a mi smo se navečer zadovoljni vratili u Sheffield gdje smo bili smješteni da bi naredni dan ponovo potegli do Manchestera da utvrdimo gradivo i obiđemo Old Trafford u sklopu turističke stadionske ture.

Koliko Manchester United, ali i svi engleski klubovi, drže do tradicije najbolje mi pokazuje primjer iz Unitedovog muzeja gdje na ulazu stoji velika slika Phila Nevillea, dakle domaćeg dečka iz Manchestervog podmlatka, koji nikada nije izborio stalno mjesto u prvih 11 Uniteda te je negdje na polovici svoje karijere prodan u Everton gdje još uvijek igra. Bez obzira na to United gaji veliko poštovanje i zahvalnost prema svakom bivšem igraču te smatra da je Phil Neville klupska legenda dostojna samostalnog jumbo plakata na ulazu u Unitedov muzej. Ovakvih primjera ima još puno. Npr. znate li koji je prvi igrač u povijesti Uniteda doveden s kontinenta? Crnogorac Nikola Jovanović 1980. godine kupljen je iz Crvene Zvezde za tada rekordni transfer u povijesti Uniteda. Iako u dvije sezone koje je proveo na Traffordu Nikola nije opravdao očekivanja, ipak ga klub smatra značajnim dijelom svoje povijesti te ima istaknuto mjesto u muzeju.

Sir Alex Feguson Stand, najveća tribina Old Trafforda, može primiti 26.000 posjetitelja.

Još par riječi o okolici stadiona. Trafford nije neki zanimljivi dio grada, ne vidim što bi drugo tamo radili osim posjete stadionu. Uličica koja vodi do Old Trafforda, Sir Matt Busby Way, sadrži i dva puba koja su krcata prije utakmice tako da nikada nisam imao volje se tamo gurati. Na dnu ulice, ispod samog stadiona, nalazi se spomenik Sir Mattu Busbyju, legendarnom Škotu, manageru Manchester Uniteda koji ih vodio do prvog europskog trofeja krajem šezdesetih godina. Odmah iza ugla, ispod sjeverne tribine, od 2012. godine stadion krasi statua Sir Alexa Fergusona. Velikani ne moraju niti otići da bi dobili zasluženo priznanje. U njegovu je čast i ta najveća tribina Old Trafforda preimenovana uSir Alex Ferguson Stand. S druge strane stadiona, ispod južne tribine, nalazi seMünchenski sat, skulptura koja simbolizira zaustavljanje vremena u trenutku tragedije 1958. godine kada je u avionskoj nesreći kod Münchena, pri povratku s utakmice Euro kupa u Beogradu, poginula većina tadašnje momčadi Uniteda.

Iz centra Manchestera do poprilično udaljenog Old Trafforda možete doći spomenutom željeznicom ili tramvajem koji vozi do nedalekih manchesterskih dokova, bivše luke na Liverpoolskom kanalu koja je pretvorena u luksuzni dio grada s novosagrađenim elitnim apartmanima i dizajnerskim shopping centrima. Taj moderan i pomalo sterilan dio Manchestera ipak je ugodan za provesti vrijeme prije Old Trafford utakmice na terasama barova uz kanal.

FA Cup polufinale Chelsea – Blackburn, izlazak momčadi na teren.

Stadionska tura. Vjerojatno svaki premierligaški stadion možete obići u sklopu stadionske ture bilo koji dan kada nema službene utakmice. Kod onih popularnijih morat ćete i unaprijed rezervirati termin jer inače možete ostati bez mjesta u obilascima koje obično kreću svakih sat vremena. Vjerojatno vam zvuči suludo platiti 16 funti (aktualna cijena obilaska Old Trafforda) za tumaranje praznim stadionom? Nije tako, obilazak stadiona je krasan način za provesti popodne u bilo kojem engleskom gradu. Evo par argumenata u prilog ovoj tvrdnji:

  • Vodič. Obično vam za vodiča podvale dedu s ispucalim kapilarama na nosu čije ponosno držanje i elegantno odijelo ciljano stvaraju iluziju da je šezdeset godina u klubu te da svaki dan nasamo sa Sir Alexom nazdravlja whiskeyjem. U razgovoru s vodičem tih sat vremena saznate zanimljivosti iz svlačionice kluba koje nema šanse da bilo gdje drugdje čujete, te se uživite u tu iluziju da on samo vama u povjerenju odaje pikanterije iz kluba.
  • Muzej. Ulaznica za obilazak stadiona uvijek uključuje i klupski muzej, mjesto za skupljanje mora nepotrebnih informacija koje nigdje nećete moći iskoristiti.
  • Ostali posjetitelji ture. Vjerojatno očekujete japanske turiste naoružane fotoaparatima? Upravo suprotno, posjetitelju su često vatreni navijači domaćeg kluba koji su stotinama puta bili na tom stadionu i više puta ranije već odradili takav obilazak. Ali nešto ih vuče da još jednom provjere jesu li što propustili. Ili su ovoga puta poveli sina da mu prenesu taj bitan element odgoja djeteta: poštovanje tradicije vlastitog kluba. Ostatak posjetitelja stadionskih tura su navijači suparničkih klubova koji poput mene iz znatiželje obilaze kultna mjesta engleske tradicije. I nakon obilaska često svi zajedno završite na pivi razglabajući o složenoj nogometnoj filozofiji.
  • Kada negdje kasnije gledate na TV-u utakmicu sa stadiona koji ste obišli bude vam neizmjerno drago što znate kakav pregled igre ima Michael Owen iz svog Recaro sjedala i zašto na Old Traffordu igrači na teren izlaze kod korner zastavice.
  • I da, zaista postoji soba s dvije kožne fotelje ispod Južne tribine gdje Sir Alex po tradiciji uz whiskey ugosti gostujućeg managera.

Liberty stadion, Swansea

  • Kapacitet 20.750 mjesta, 57. stadion po veličini u engleskim nogometnim natjecanjima

Liberty je jedan iz mora novih stadiona koji su sagrađeni širom Britanije zadnjih dvadesetak godina, stadion koji je ovaj ožujak ugostio Štimčevu Hrvatsku u njenom pohodu na Brazil. Otvoren je 2005. godine, a s njegovim otvaranjem su stvari krenule na bolje i za matični klub – Swansea City. Svaka naredna sezona bila je napredak, što je kulminiralo zadnje dvije godine. Prvo su 2011. godine izborili ulazak u Premiership, naredne sezone osvajaju engleski Liga kup te će ovu jesen zaigrati u Euro kupu kao prvi velški klub u povijesti kojem je to uspjelo.

Desetak godina je nogometna reprezentacija Walesa sve domaće utakmice igrala je na velebnom Millennium stadionu u Cardiffu (koji će biti tema idućeg nastavka ovog serijala), da bih zadnjih nekoliko godina to promijenila i prebacila domaćinstva na novoizgrađene stadione Cardiff Cityja i Swansea. Razlog tome je što nogomet ipak nije najvažnija sporedna stvar u velškom svijetu. Wales je zemlja rugbyja. Sve nogometne utakmice Walesa na Millenniumu djelovale su otužno uz popunjenu možda trećinu ogromnog stadiona, tako da su ovi manji kompaktni stadioni od dvadesetak tisuća posjetitelja svakako bolji izbor za tu namjenu.

Projektant stadiona Liberty zaslužuje nagradu za postignuti ambijent, stadion je iznimno ugodan, pregledan, akustičan te veličinom prilagođen gradu. Izrađen je od cigle čime je izbjegnut onaj hladan betonski ugođaj kojim zrače većina novih stadiona. Čak je i naš domaćin i vodič po okolici Swansea, osamdesetogodišnji gospodin Marsed Williams, inače vatreni navijač Cardiff Cityja te vlasnik njihove godišnje ulaznice, u trenutku iskrenosti priznao kako je bio uvjeren da je novosagrađeni Cardiff City stadion najljepši na svijetu, sve dok nije vidio ovaj novi stadion njihovih ljutitih rivala Swansea Cityja. A kada vam tako nešto kaže Marsed, morate to uzeti za ozbiljno.

Mog prijatelja Marseda, jedinu osobu s kojom već godinama redovito komuniciram putem klasične pošte jer Marsed nije savladao niti SMS komunikaciju, a kamoli blagodati emaila, upoznao sam u Beču na Europskom prvenstvu 2008. za šankom bara gdje nas je na prvu ostavio bez riječi s provokacijom: “Dečki, znate onu utakmicu u Meksiku kada je Maradona rukom zabio Englezima? (Da, naravno da znamo!) E, bio sam tamo!”. Redoviti posjetitelj svih svjetskih i europskih prvenstava, Marsed nas je dočekao u svom Cardiffu kako bi nas ponosno i sa zadovoljstvom proveo po okolici Swansea te s pola stoljeća mlađim hrvatskim prijateljima obišao pubove u Swanseaju. Uz pivu nam je priznao kako tu večer navija za Hrvatsku jer je Wales ionako već izgubio šanse za plasman u Brazil, a Hrvatska mu je najdraža momčad koju želi pratiti kroz Brazil, njegovom vjerojatno posljednjem svjetskom prvenstvu pošto je svjestan da će četiri godine kasnije u Rusiji, kada uđe duboko u deveto desetljeće života, ipak biti prestar za nogometna gostovanja.

Sve tribine Liberty stadiona iste su visine te čine mali stadion izrazitom skladnim i preglednim za gledatelje. (Foto: Christopher Elkins, Creative Commons licenca)

Vratimo se na stadion, usprkos svim hvalospjevima koje sam stadion zaslužuje, Liberty ima jedan osnovni problem: smješten je u Swanseaju. Još i gore, smješten je u nekoj “rupi” u brdima u zaleđu Swansea. Ako se slučajno zateknete u jedom od malobrojnih pubova u centru Swansea te od dosade dođete na ideju da ćete prošetati do stadiona, čeka vas pohod o kojem možete jednog dana pričati unucima. Za doći do stadiona morate preskakati zidove između napuštenih shopping mallova i hodati kilometrima uz autoput bez pješačke staze. Baš me zanima kako je taj Google prehodao tu rutu za 40 minuta! I cijelim putem naravno nećete sresti žive duše. Pubovi u okolini stadiona? Zaboravite. Naš prijatelj Miro koji na put u Wales krenuo iz nenogometnih pobuda iskoristio je utakmicu za istraživanje ulica u okolici stadiona te se vratio žedan: pronašao je dva puba, oba puna penzionera koji lijeno gledaju TV kviz za vrijeme najbolje predstave Balea i družine u ovom tisućljeću.

Koja je alternativa opisanom besmislenom hodanju kroz Jankomir Swansea za doći do Liberty stadiona? Ne znam. Nakon utakmice pronašli smo autobusnu stanicu ispred stadiona, odlučni da nikada više nećemo pješke istraživati Swansea. Jedna jedina linija autobusa vozi od te stanice do centra, i to svakih sat vremena. Prema voznom redu. U realnosti puno rjeđe. Više stotina ljudi poslušno se ogrnulo šalovima svojih momčadi te više od sat vremena čekalo na snijegu i arktičkom vjetru. Kada se autobus napokon pojavio, vozač je primio dvadesetak najdominantnijih putnika koji su u balkanskoj maniri izborili svoju poziciju u masi, proglasio se popunjenim te sve ostale ostavio na nemilost polarnoj zimi. Dan danas se ponekad sjetim kako sam iz autobusa susretao izbezumljene poglede Velšana napuštenih u zimi na autobusnoj stanici te se pitam kako su kasnije došli svojim kućama. Taksija naravno nismo vidjeli niti jednog u blizini stadiona. Treba spomenuti i da je vožnja autobusom u Swanseau skuplja nego u Londonu.

Naš prijatelj i velški domaćin na ovogodišnjem gostovanju, Marsed Williams, snimljen prilikom podrške Hrvatskoj reprezentaciji u Londonu 2009. godine

Par riječi o Swanseau, drugom po veličini velškom gradu, smještenom na obali Atlantika, niti sat vremena vožnje prema zapadu od Cardiffa. U kratkom jednodnevnom posjetu nismo baš imali puno vremena za detaljnija istraživanja, a od viđenog ništa drugo osim Liberty stadiona nas nije posebno dojmilo. Centar grada teško je stradao u njemačkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata, a nažalost širom Europe termin “obnovljen pedesetih godina prošlog stoljeća” često je sinonim za arhitektonska nedjela.

Ako nakon takvog epskog osvajanja stadiona Liberty, po arktičkoj zimi koja se ovaj Uskrs spustila na Britansko otočje, očekujete opuštanje u toplom velškom pubu u centru Swansea, uz vatricu u kaminu, zasluženu toplu večeru i mlaku pintu cask alea, razočarat ćete se. Swansea u jedanaest navečer je napušten grad. Čak ga je i more napustilo. Naime, za oseke cijeli Swansea Bay postaje blatnjavo kopno preko kojeg možete prehodati desetak kilometara između nasukanih brodica do suprotne strane zaljeva te posjetiti rezidenciju Catherine Zeta-Jones u Mumblesu. Ali to je već dio druge priče.

Pogled na Swansea Bay za vrijeme oseke. Na vrhu poluotoka s druge strane zaljeva nalazi se Mumbles, rodno mjesto oskarovke Catherine Zeta-Jones.

Upravo ovih dana izašla je vijest o planu proširenja stadiona Liberty i postepenog podizanja kapaciteta na 32.000 posjetitelja. Ovaj plan posljedica je ambicioznih planova lokalnog kluba koji ima konstantno rasprodan stadion na domaćim utakmicama i kojem je maleni postojeći kapacitet u Premiership mjerilima prepreka daljnjem napretku.

Članak je originalno objavljen na velikabritanija.net.