Četiri dana u Amazoni

Svaki navijač koji drži do sebe ovih je dana na nekom svom regionalnom portalu objavio dnevničke zapise iz Brazila. Vjerojatno već refleksno okrećete glavu kada vam na Facebooku svakodnevno iskoči neki novi brazilski dnevnik? E pa evo još jedan, možda ipak malo drukčiji, fokusiran na četiri dana provedena u bespućima Amazone, daleko od nogometa i daleko od svakodnevnice na koju smo navikli.

Na kraju svijeta

Na kraju svijeta

Prije nego krenem s dnevnikom po danima potrebno je pojasniti kako sam otišao u Brazil. Odlučio sam davno da idem bez obzira plasirali se mi na Svjetsko prvenstvo ili ne. Let za Brazil tako sam rezervirao još sredinom prošle godine, u vrijeme dok je Štimac s reprezentacijom glavinjao kvalifikacijama. Dakle motivi za putovanje nisu mi bili primarno navijački i patriotski, nego sam želio vidjeti taj preostali kontinent na kojem još nisam bio te osjetiti možda i zadnje Svjetsko vrijedno posjete. Nadam se da griješim u ovoj zadnjoj tezi, ali put kojim FIFA vodi nogomet, Rusija, Katar, sve zajedno mi ne daje neku nadu. Ali ne želim sada pisati o takvim temama, sjeo sam da napišem koju o Amazoni i Brazilu, nevjerojatnoj destinaciji koja je idealno nadopunila Japan i Južnu Afriku, moja dva prijašnja dojmljiva putovanja na Svjetsko prvenstvo.

Ljepota svakog putovanja nije samo u tih petnaestak dana posjete, ona traje mjesecima, ponekad i godinama, ranije. Čitanje knjiga, pronalaženje filmova i muzike vezanih uz destinaciju. A Brazil je tu fascinantan izvor. Neprekidno čuđenje veličini te zemlje, u prirodi i kulturi. Ovaj tekst nosi naslov vezan uz Amazonu, pa ću krenuti s nekoliko “jeste li znali” informacija o veličini. O ovoj zemlji nema smisla govoriti u europskim omjerima, mapa Europe smiješno izgleda kada ju utopite u mapu Brazila. Brazil je veći od kontinentalnog dijela SAD-a, bez Aljaske. Isto vrijedi i za veličinu Amazone, najveće kišne šume u svijetu. Amazonska šuma najvećim dijelom nalazi se u Brazilu, ali obuhvaća i velike dijelove Bolivije, Perua, Ekvadora, Kolumbije, Venecuele i one tri poltronske države gore desno. Površina koju obuhvaća Amazonska šuma veća je od, pogađate već, kontinentalnog dijela SAD-a. Usprkos dosta priče oko uništenja Amazonske šume, a dugo je samo u Brazilu svake godine iskrčivano šume površine jedne Belgije, još uvijek je preko 85% šume netaknuto, što je čini daleko najočuvanijim prašumskim ekosustavom na planeti. Ili pazite ovo: volumen vode koju rijeka Amazona svake sekunde izbaci u Atlantik veći je od zbroja osam idućih najvećih svjetskih rijeka zajedno. Ovakve informacije gutao sam se zadnjih godinu dana, dok je oduševljenje time što putujem na taj “kraj svijeta” raslo.

u indijanskom selu

U indijanskom selu

Za uvod još ću objasniti zašto ta četiri dana između naše prve dvije utakmice nisam otišao u Manaus kao većina naših navijača. Kada krenete planirati kraći put u Amazonu nekako najlogičnije čini se otići u Manaus da prvo provjerite po onim lučkim birtijama je li Mister No još uvijek obitava tamo. Nakon toga naravno uputiti se van Manausa na neku turu po prašumi. Onda uhvatite čitati forume i ispadne da su se vremena promijenila. Prvo iznenađenje je kada vidite da Manaus danas ima skoro dva milijuna stanovnika te da je najbrže rastući grad u Brazilu. Naime brazilski ekonomski boom poklopio se s odlukom tamošnje Vlade da proglasi tax free zonu u Manausu kako bi pomogla tom nerazvijenom području. Kako je Brazil ubrzo svima postao interesantno tržište, a tamošnji strogi carinski propisi prisiljavaju sve multinacionalke da otvore proizvodnju u Brazilu, odjednom su u Manausu, privučeni tim poreznim olakšicama, počeli nicati proizvodni pogoni velikih američkih i europskih kompanija. Prvi doživljaj Manausa, kada izađete iz modernog aerodroma, je pogled na proizvodni hangar danskog Lega. Dakle ne baš onaj ugođaj divljine zbog kojeg ste došli.

Komentar je suvišan

Komentar suvišan

Nadalje, industrijalizacija Manausa i rast populacija rezultirali su uništenjem ekosustava prašume u krugu par stotina kilometara. Za turiste ima nekakav ograđeni park u blizini u koji su ugurali životinje i statiste da glume Indijance pa tamo turističke agencije vode turiste na skupe višednevne true. Ne znam. Jednom se putuje u Amazonu, idem probati pronaći nešto autentičnije. Obzirom da sam znao da neću imati više od pet dana za Amazonu, ako ću pratiti naše utakmice okolo onda i manje, dakle neću imati vremena zaploviti par dana rijekom za doći do neke interesantne destinacije, jedino rješenje u normalnom trošku bilo mi je pronaći mjesto u Amazoni na ruti brazilskih low-cost zračnih kompanija. A osim Manausa takvo se isticalo samo jedno, Santarem, grad od stotinjak tisuća ljudi nekih 800 kilometara nizvodno od Manausa, ali još uvijek 800 kilometara udaljen od ušća rijeke kod Belema. Pronašao sam i da se 60 kilometara od Santarema nalazi Alter do Chao, selo poznato po slikovitom pješčanom sprudu na Amazoni, koji na slici podsjeća na naš Zlatni rat. To je onda to što sam tražio, malo mjesto za bazni smještaj pa ću tamo vidjeti na koji način se može malo doživjeti okolna prašuma.

Motiv s Rijeke

Motiv s Rijeke

Prvi doživljaj Amazone. Čim izađete iz kabine aviona zapljusne vas nedostatak kisika zbog beskonačne vlage u zraku i smrad okolnih močvara. Avion me istovario na pistu aerodroma u Santaremu u mrkloj noći, negdje oko tri ujutro. Dok sam ja na pisti razmišljao kako se u sred zelenila koje se naziva pluća planeta u stvari ne može normalno disati, iza mene su na pistu izbacili moj kofer i avion je produžio dalje. Kao u crtanom filmu. Naime ovaj jeftini let koji sam bukirao par minuta nakon ždrijeba prošli prosinac, da ulovim nisku cijenu, putem od Sao Paula sletio je još na par mjesta privlačnih imena: Fortaleza, Sao Luiz itd, te na svakom od njih skupio nešto putnika. Iz Santarema je odmah nastavio dalje za neke meni nepoznate destinacije, ja sam bio jedini putnik koji se iskrcao na ovoj livadi koju je netko ambiciozno nazvao pistom. Ok, tri ujutro je, idem odrijemati par sati u čekaonu aerodroma pa ću kad svane vidjet što dalje. Ovaj detalj nažalost nisam uspješno isplanirao, aerodromska zgrada veličine kvartovske trafostanice bila je zaključana i pogašenih svjetla. Ispred nje na parkingu motaju se neki sumnjivi likovi. Mislim tko ne bi izgledao sumnjiv u ta doba, u sred područja koje se i u brazilskim mjerilima vodi kao opasno. Nigdje policije na vidiku, koja je inače u gradovima domaćinima utakmica bila masovno prisutna na ovakvim mjestima. Što sad? Rezervirao sam prije puta na booking.com neki najjeftiniju smještaj u 60 kilometara dalekom Alteru, idem probati direkt tamo, možda uspijem probuditi gazdu. Udahnuo sam zrak, napuhao balkanska prsa da izgledam opasnije i fol mirnim korakom krenuo na parking, kao znam što radim, uz osjećaj da svi prisutni gledaju moj ruksak kao hodajući bankomat. Ugledao sam nešto što liči na taksi. “Majstore, vozi me u Alter ili bilo kuda, samo vozi“. Veseli taksista me naravno uzeo po bar trostrukoj tarifi, ali i dovezao do nekog zemljanog puta u Alteru gdje smo zajedničkom galamom probudili Paula, gazdu indijanskog porijekla koji je u svom dvorištu sklepao jednu baraku i razapeo one mreže za spavanje između dvije grede te to na booking.com oglasio kao hotel. U četiri ujutro svi smo se rastali sretni, taksista jer je upravo zaradio za cijeli tjedan, ja jer sam se izvukao s onog dijaboličnog aerodroma, a Paulo jer je napokon njegov Internet marketing preko youtube kanala dao rezultat, jedan gost je zaista došao.

Prilaz do Paulovog hotela

Prilaz do Paulovog hotela

Prvi dan u Amazoni počeo je kasno. Nakon noćnog leta odspavao sam do podneva pa se odvukao do Paulove barake ne bi li nažicao kavu. Raspoloženi Paulo odmah zove susjeda čim me vidio, kako bi ga susjed uslikao zajedno sa ogromnim gostom iz daleke zemlje koji je smještaj kod njega bukirao preko, zamislite, Interneta. Paulo je stvarno ok momak, ovo mu je “hotel”, pa vas molim da ga barem lajkajte ako već ne planirate do Altera ovo ljeto.

Pitam ja tako Paula, inače jednog od rijetkih Brazilaca koji je naučio nešto engleskog, što da ja sad radim tu, kako da nađem vodiča koji će me prošetati po prašumi. “Sada ti je kasno za danas, odi dole do rijeke, nađi Beta na čamcima, reci da sam te ja poslao pa nek te provoza malo tu blizu po Amazoni. Usput dogovori neku turu za sutra, ima dole par vodiča koji pričaju engleski.” Ja lagano dole do sela, a dole šok, Amazona je nekih 17 (!?) metara iznad redovnog vodostaja i pola sela je pod vodom. Ona amazonska plaža što sam gledao slike na Internetu je dakle petnaestak metara pod vodom. Kasnije mi lokalci kažu da je to redovno stanje za ovo doba godine, kada dobar dio Amazonske šume postaje poplavljena močvara. Nađem ja Beta, dogovorimo se da me za neki sitan iznos provoza par sati po poplavljenoj šumi, i onda novi šok. Dvodnevnu turu po šumi neki drugi tamo klipan, što natuca engleski, želi mi naplatiti 400 dolara. Američkih. Jer on kao veliki i važan vodič naravno ne vozi čamac i ne želi nositi prtljagu dok hoda, pa to treba biti veći tim itd.. Dobro dečki, nije mi namjera vrednovati vašu uslugu, ali 400 dolara? Pa pogledajte gdje živite, asfalta u selu nemate.

IMG_1186

Mimikrija. Beto maskiran u drvo.

Dogovor je na kraju bio da pokušamo pronaći još nekog za turu koji bi podijelio trošak sa mnom, mada mi je odmah izgledalo malo vjerojatno jer nigdje u selu nisam vidio nikoga ko mi je makar izdaleka ličio na turista. I vozi mene tako Beto u svom čamcu kroz potopljenu šumu, smješkamo se mi jedan drugom jer Beto ne zna ni riječi engleskog, ja slikam tu ljepotu nekih sat vremena dok mi nije dosadilo: “E, Beto, ajmo mi malo negdje pristat?“. Zna on, kaže, i vješto vijuga čamcem kroz gustiš, izađe nazad na otvorenu rijeku pa pravac do neke sojenice na osami. Kad smo prišli tamo vidim da je to restoran, iza njega na brdašcu parkirani auti, uglednici iz Santarema izašli na nedjeljni ručak. Iskrcali se mi kod restorana, kružim ja izgubljeno među stolovima, sve puno, očevi mlate ogromne odreske Arapaime, somine od 150 kila, najveće slatkovodne ribe na svijetu, dok se djeca brčkaju u poplavljenoj Amazoni koja se popela do stolova restorana. Nigdje slobodnog mjesta za mene i Beta.

Iwan je zaposlen s nečim što je nekad pripadalo kravi

Iwan zaposlen s nečim što je nekad pripadalo kravi

Ta neugoda dovela je do socijalizacije jer me je gostoljubiv trojac, Junior, Rakel i njen muž Iwan, vidjevši kako ne znam kud bi sam sa sobom, pozvao za njihov stol i ponudio pićem. Junior je ranije bauštelao u Londonu pa je bio veseo s nekim malo popričati engleski, kaže da nije progovorio engleski već dvije godine, od kada se vratio u Brazil. Uvodni isprazni razgovor, o kud si, kako ti se sviđa Brazil, slažemo se i mi, nije bio penal na Fredu, razbio je moment kada sam im rekao koliko me uzeo taksista prošlu noć za vožnju od aerodroma do Altera. Junior se izbezumio i uzbuđeno hodao od stola do stola u restoranu te svim prisutnima objašnjavao “Znate koliko mu je taksist naplatio!”. Zatim se vratio do našeg stola s još par pravednika koje je skupio okolo i idejom “Idemo sada do aerodroma, ti nam pokaži koji je to taksista pa ćemo ga mi nabit“.

photo 3

Rezultat nakon kratke termičke obrade. Na TV-u iza vilice Argentina drži onu svoju antipropagandu nogometa.

Par sati i par piva kasnije brazilska ekipa je predložila da s njima odem do Iwanove kući u Santarem pogledati Argentina – Bosna, nakon toga oni će me vratiti do mog smještaja u Alteru. U Brazilu sam, netko me zove kući gledati utakmicu, dakle otmica i sve ono iz crnih kronika što sam slušao prije puta? S druge strane tu je instikt i prikateljska lica preko puta stola. Vjerovao sam instinktu, poslao Beta samog nazad čamcem u Alter i otišao s novim prijateljima iz Santarema. Junior i Iwan bave se uzgojem goveda, obojica imaju ogromne farme s više tisuća grla. U Brazilu je sve ogromno. Junior se vratio u Brazil iz Engleske kada mu je preminuo otac pa je trebalo preuzeti posao na farmi. Tu večer sam pojeo sam vjerojatno najbolji biftek u životu koji su momci složili na roštilju u dvorištu te stekao prijatelje s kojima sam ostao u kontaktu i nakon povratka iz Brazila. Koji put je dobro vjerovati instinktu i zanemariti uobičajen sigurnosni oprez.

Nastavak u drugom dijelu posta >>>>

Sve fotke su moje.

2 Comments on “Četiri dana u Amazoni

  1. Pingback: Par slika uz postove o Amazoni | Uljesura.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: