Četiri dana u Amazoni – drugi dio

U ova dva posta htio sam opisati kako izgleda kada jedan poklonik Mister No-a dolazi prvi put u Amazonu, štoviše prvi put u Južnu Ameriku, ima par dana na raspolaganju i ne želi to utrošiti na način da ga turističke agencije vodaju okolo kao tele. Ako niste pročitali prethodni post, upućujem vas prvo tamo jer je priča povezana.

Dečki

Dečki

Drugi dio teksta o Amazoni počet ću opet s par zanimljivosti, ovoga puta o prometnoj povezanosti. Osim svojom veličinom, rijeka Amazona imponira i dužinom toka, samo par kilometara kraća je od najduže svjetske rijeke Nila. A duž cijelog tog toka preko nje nije sagrađen niti jedan jedini most. Ceste u Amazoni gotovo da su jednako tako rijetke. Transamazonika, 4.000 kilometara duga prometnica zvučnog naziva, koja kreće od Atlantika i završava na granici Perua, probijana je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ambiciozno je zamišljena da će cijela biti asfaltirana te da će potaknuti naseljavanje stanovništva iz siromašnih sušom pogođenih područja sjeveroistočnog Brazila u nepregledna prostranstva središnje Amazone. Na kraju je asfaltirano samo prvih par stotina kilometara Tranamazonike, a cesta je jedino pomogla u izvlačenju bogatstva Amazone, ono stanovništvo iz sušom pogođenih područja se svo iselilo u Sao Paulo. Danas je Transamazonika pola godine neprohodna zbog blata u kišnoj sezoni, a ostatak godine njom se mogu probiti samo terenci ili kamioni prilagođeni za off-road vožnju. Tako iz danas dvomilijunskog Manausa ne možete auto dovesti do ostatka Brazila, jedina asfaltirana cesta iz njega vodi na sjever do Venecuele. Dakle prometna infrastruktura Amazone nije se puno pomakla od vremena Mister No-a (radnja stripa smještena je negdje u kraj pedesetih godina prošlog stoljeća), i danas su jedine opcije rijeka ili avion. Željeznica nije nepoznanica samo u brazilskoj saveznoj državi Amazoni, taj oblik infrastrukture u cijelom Brazilu postoji samo u tragovima. Brazil je relativno rano proglasio neovisnost od Portugala, još 1822. godine, tako da ga nije zahvatila gradnja željeznica koje su europski kolonizatori masovno sijali po svojim kolonijama u drugoj polovici tog stoljeća.

Paulo i ja drijemamo uz neku nula nula utakmicu

Paulo i ja drijemamo uz neku nula-nula utakmicu

Dan danas ne postoji čak niti željeznička pruga između dva najveća brazilska grada, Rio de Janeira i Sao Paula, iako su udaljeni samo par stotina kilometara.

Ovaj uvod sam napisao kako bi dočarao izoliranost tih par gradova razbacanih po nepreglednom prostranstvu Amazone, području koje je veće od nekih kontinenta. A ako je tako u gradovima, koji ipak imaju redovne avionske linije s ostatkom Brazila, zamislite kako je onda po indijanskim selima širom džungle. Iako nema cestovne infrastrukture, u Amazonsku džunglu ipak su došli neki drugi oblici modernizacije, o tome pročitajte u ovom drugom dijelu mog dnevnika.

Odmor slikan iz ruke majstora Beta.

Odmor slikan iz ruke majstora Beta.

Drugi dan u Amazoni. Još uvijek se navikavam na vlagu u zraku. Naučio sam kako se opustiti u onoj visećoj plahti. Hammock se to zove, mislim da nema prikladne hrvatske riječi? Dan prije prvi puta sam legao u to čudo, prvo sav zgrčen od straha kako ću tresnuti dole. Osim obilaska Juniorove farme uz ručak, na koju me ponosni vlasnik poveo, ostatak dana proveo sam uz TV i prvenstvo. U Brazilu to oduzme većinu dana jer prva utakmica kreće već u jedan popodne. Kao što sam i pretpostavio dan ranije, nisi se u Alteru pojavili nikakvi drugi turisti zainteresirani za turu, dakle sutra moram nešto smisliti za da ipak uđem u tu džunglu, kada sam već došao ovamo. Najzanimljiviji događaj dana bila je kupovina naramka banana na uličnom štandu s voćem, a uzeo sam ih jer navodno iz banana koje sam gulim ne mogu pokupiti sve one boleštine kojima me plašila medicinska sestra prilikom cijepljenja prije puta, u Zagrebu. Banane su bile krasne, velike, tvrde, zelene, jedini mali problem s njima pojavio se kada sam ih krenuo slasno večerati. Naime nije se radilo o bananama nego o nekom nejestivom drvetu engleskog imena plantain, zlom rođaku banane koji se može jesti tek nakon dugotrajnog kuhanja. Naučio sam to na teži način.

Lažne banane

Lažne banane

Treći dan u Amazoni. I četvrti. Povezani su tematski, a i čine mi cjelinu jer nisam nešto spavao između njih. Odmah izjutra krenuo sam dole do trga, koji je bio improvizirana luka za vrijeme poplave, da dogovorim turu po džungli, odlučan da ne pristajem na onu ucjenu od 400 dolara, cijenu koji su tražili dva dana ranije. Nastupili su mučni pregovori, onaj vodič što zna engleski odbija bilo kakav dogovor, jedini je od vodiča to jutro na trgu, uživa u svojoj monopolističkoj poziciji i podsmjehuje mi se ispod tankih brčića. U bezizglednoj situaciji pada mi na pamet jedna ludost: vidio sam Beta kako se besposlen mota oko svog čamca, idem probati vidjeti da mi on složi neku rutu. Ionako mi se ovaj s brčićima zamjerio. Objašnjavam ja Betu rukama: ja, ti, čamac, hodamo kroz šumu, krčimo put mačetom, krenemo danas popodne, spavamo negdje, sutra cijeli dan, tražimo jaguara, nas dva, za 100 dolara? Pristaje naravno. Znamo se, pili pivu zajedno pred dva dana. Kaže nema klopu spremnu? Ma nema problema, kažem ja, vidio sam ima mortadele tu u dućanu, složit ću nam ja sendviče, pogledamo u selu prvu utakmicu danas pa krećemo iza toga. Sve može.

Izgrlili se mi, obojica sretni zbog dogovora. Na povratku preko trga nisam izdržao da se pobjedonosno ne osmjehnem onom prevarantu s brčićima. Složio ja tako punu vreću sendviča uz Njemačka-Portugal te u dogovoreno vrijeme, 4 popodne, evo me opet na trgu.

Pronašao u džungli. Recimo da je od majmuna?

Pronašao u džungli. Recimo da je od majmuna.

Dočekao me Beto i pun čamac Indijanaca? Beto naime iskoristio priliku da malo zaradi sa strane pa napunio ekipu koja traži prijevoz do svojih sela. Dok smo mi razveli tu indijansku bandu duž rijeke, a svaki je na odvojenom mjestu izašao na obalu negdje u sred ničega i istog trena se stopio s džunglom, počela je polako noć padati. Vidim da se i Beto unervozio, razvalio Tomosa dokle ide i glisira. Kad se već dobrano smračilo, stade Beto u nekoj močvari, zaveže čamac za drvo i nas dva kroz blato izgacamo van do čvrste podloge. Navučem ja tenisice na blatne noge i onda trk uz brdo. Nakon par stotina metara kaže Beto “tu ćemo”. Već se bilo dobrano smračilo. Beto nasjekao par jadnih grana palme da složi šuplji krov između dva drveta, to nam je kao zaklon. Da je kiša pala tu noć vjerojatno bi se potukli, bitanga jedna amazonska, lijena i neodgovorna. Srećom, kišna šuma je imala razumijevanja prema nama tu noć, ali bez obzira na to što nije padalo ja nisam oka sklopio. Visim u onom platnu između dva drveta, a sa svih strana nešto šuška, vuče se kroz grmlje, pucketaju grančice pod nečijim koracima. Po tome kako nešto dahće rekao bi da je krupnog zuba. I siguran sam da sam tamo desno vidio obrise Indijanca s onom puhaljkom? Beto naravno hrče ko neman i time odaje naš položaj.

Breza

Breza

Jedva ja nekako dočekao svitanje, spakirali mi naša dvije plahte, sažvakali svaki svoj sendvič i krećemo. Nisam inače neki entuzijast vezano uz planinarenje tako da mislim da mi je ruta sa Betom taj dan bila najduža u karijeri. Dobrih 12 sati hodali smo, u to stalno uzbrdo pa nizbrdo. Da, i ja sam mislio da je Amazona ravna nizina do tog dana. U svom tom hodu niti jednu životinju nisam ugledao. Sve one zvijeri koje su me njušile prošlu noć nisu se udostojile pokazati po danu. Dakle potegao sam preko pola svijeta do Amazone i niti jednu šumsku životinju nisam vidio? A lijepo sam mogao na turu u onaj zoološki vrt u Manausu. Ali zato se barem Beto trudio objasniti mi zanimljivosti šume. Na portugalskom. Da sam barem uložio malo truda prije puta i savladao osnove portugalskog. Ovako sam povezao svaku dvadesetu priču uz pomoć rada ruku, poput one o mravima koji su napravili mravinjak skoro moje visine i užurbano nose lišće u njega, ali ne hrane se oni tim lišćem nego tove neke druge kukce unutra i spremaju kolinje. Zatim drvo koje prošeta. Kad nije zadovoljno pozicijom, zakloni mu se sunce ili nema dovoljno vode, drvo digne svoje korijenje i prošeta da si nađe bolje mjesto. U jedom momentu ušli smo među stabla čija su debla pri tlu bila promjera i do desetak metara. Nisam ništa razumio Beta što mi je objašnjavao vezano uz njih, ali prizor je bio kao u SF filmu. Bio sam u Kaliforniji, gdje se ponose sekvojama u Yosemiteu, ali ovo je daleko impresivniji prizor.

Motiv iz džungle

Motiv iz džungle

Negdje oko podneva taj dan desilo se neminovno, spustila se kiša. Ipak se nalazim na najvlažnijem mjestu našeg planeta. A kiše ovdje kad padaju onda potapaju. Za par sekundi bio sam potpuno mokar, a dan prije naučio sam da je besmisleno navlačiti kabanicu jer si nakon nje jednako mokar od znoja zbog vlage u zraku kao što bi bio mokar pod kišom. Za par minuta silazak niz šumsku nizbrdicu pretvorio se u fliper. Dva puta sam proklizao, izvrnuo se te na leđima malo odvezao bob među stablima. Kiša je lijevala dobra dva sata, ali mi smo u transu hodali dalje, da bi negdje oko četiri popodne stigli do dijela puta koji će mi najdublje ostati u sjećanju, indijanskog sela u džungli. Cijelo selo se skuplja da veselo pozdravi diva došljaka, seoske cure brzo nabacuju ruž i oblače pete da se prošetaju ispred pokislog stranca s blatnjavom guzicom. Naravno da nisam ponio rezervne hlače, i to ne samo taj dan u prašumu, nego za cijeli put, pa sam tako do kraja Brazila smrdio po ustajalom amazonskom blatu.

IMG_1317

Škola u indijanskom selu

U selu me ugostio najugledniji član zajednice, Frank, Portugalac koji se ovdje oženio te obavlja dužnost seoskog učitelja. Priča tečno engleski te mi je žao što sam imao samo par sati vremena za razgovor s njim. Engleski je naučio kad je u mladosti radio u restoranu u Švicarskoj. Kasnije ga je život odnio u brazilski Belem gdje je iskoristio znanje engleskog i radio kao prevoditelj u američkoj tvornici. Tako je s Amerikancima kao prevoditelj poslovno i došao u ovaj dio Amazone, zaljubio se tu u selu i ostao živjeti. Kao zna Frank nešto i “jugoslavenskog” jezika jer je još u restoranu u Švicarskoj imao curu iz Jugoslavije koja je zajedno s njim radila u kuhinji. Onda mi sav ponosan krene bacati fraze na nekom meni klingonskom jeziku. Nakon malo čuđenja, sjetio sam se o čemu se radi.
Šefe, jel ti cura možda bila s Kosova?
“Je.”

Unutrašnjost škole

Unutrašnjost škole

Frank me proveo kroz selo, pokazao školu gdje drži nastavu, kao i nekoliko drugih zajedničkih objekata u selu, nakon čega me u svom domu ugostio na odličnoj amazonskoj oradi. Siti i zadovoljni pogledali smo Brazil – Meksiko u njegovoj spavaćoj sobi, uz slatkaste dimove cigara koje je Frank zamotao od sušenog lišća. Iako je njegova kuća najveća u zajednici, opet je to velika otvorena terasa koja je i kuhinja i boravak, te ta mala soba iza, jedina zatvorena prostorija. Neke od kuća nemaju niti tu jednu zatvorenu prostoriju, Indijanci u Amazoni žive na otvorenom. Pitao sam za poglavicu i tako saznao da jedno pleme u Amazoni živi u više zajednica tako da je poglavica još jedan dan vožnje uzvodno uz neku pritoku. Udaljenosti se izgleda uvijek mjere u danima puta čamcem, Frank je samo nehajno slegnuo ramenima kada sam ga pitao da to konvertira u kilometre. Uostalom ima i pravo, uostalom zašto bi kilometarska udaljenost ovdje bila bitna, vjerojatno životom u ovakvom okruženju postaneš ovakav majstor odbijanja kompliciranja života.

Frankova mala, zaboravo sam joj ime

Frankova mala, zaboravio sam joj ime

Nije mi namjera ovdje razglabati o onom klišeu treba li zaštititi ove ljude u njihovom tradicionalnom načinu života ili im dovesti modernizaciju koja za posljedicu nosi i postepeno uništenje ekosustava džungle, samo ću opisati što sam vidio. Neka osnovna infrastruktura je stigla u ovaj dio Amazone, selo ima priključenu struju, ali porivi za posjedovanjem izgleda nisu. Frankova kćer, preslatka četverogodišnjakinja tamne puti na majku i plave kose na oca, ponosno mi je pokazivala svoje vjerojatno jedine tri igračke: raspadnutu krpenu lutku, gumenu patku i plišano srce. Nitko u selu nema neki veći broj stoke koju bi držao zbog zarade, kokoši koje žive zajedno s njima na tim otvorenim terasama jedino je što sam vidio. Inače, upravo je stočarstvo glavni uzrok nestajanja džungle u Brazilu, stočarstvo u ogromnim razmjerima. Brazil je najveći svjetski izvoznik govedine. Pričao sam s Frankom imaju li ovi ljudi izbora. Imaju. Dosta ih i odlazi iz ovakvih sela u gradove za poslom. U zadnjih deset godina nezaposlenost u Brazilu pala je s 13% na u ovom trenutku manje od 5%. Za usporedbu, u Hrvatskoj je 20%. U Manausu nezaposlenosti gotovo da i nema. Ovi ljudi mogu sutra otići u grad, raditi i živjeti bolje. Ili živjeti gore? Stvar je to percepcije i odabira. Kao što je i Frank odabrao.

Amazona

Amazona

Dosta nakon završetka utakmice, jednog u nizu od razočaravajućih nastupa Brazila na prvenstvu, pojavio se nazad i Beto koji je jadan morao žicati okolo tko bi nas mogao čamcem odbaciti do njegovog plovila koje smo ostavili niže niz rijeku. Izgledalo mi je da taj pronalazak prijevoza nije bio lagan posao u učmalom selu gdje se sve vrlo usporeno odvija. Srdačno sam se pozdravio sa Frankom, familijom i okolnom ekipom, uz grižnju savjesti što nisam ponio neke igračke za poklon djeci koja su me veselo u stopu slijedila po selu. Povratak u Alter otegao se do duboko u noć, sigurno bi uputnije bilo da smo ostali prespavati u selu kao što su nam domaćini predlagali, ali moj ranije bukirani let za Manaus iduće jutro nije to dozvoljavao.

Ovo je prvi put da sam nešto napisao u toj menu inače odbojnoj formi kronološkog dnevnika događaja, formi koja je u ovom slučaju opravdana kako bi dočarala prvi susret putnika koji nema nekog većeg iskustva u avanturističkim putovanjima, ali koji prezire resorte s umjetnim palmama i turističke grupe, s nama egzotičnim svijetom Amazone, mističnog područja koje je svakako vrijedno truda utrošenog da bi se stiglo do njega. Mi se obično ismijavamo s Amerikancima koji u pet dana posjete “cijelu Europu”, a onda uhvatim samog sebe kako razmišljam o tome da sam “bio u Amazoni”. Bio sam kratka četiri dana i time samo pojačao želju da jednom zaista upoznam ovaj prekrasan dio svijeta.

Sve fotke su moje. Ovdje ih se nalazi još nekoliko što nisu stale u post.

2 Comments on “Četiri dana u Amazoni – drugi dio

  1. Pingback: Četiri dana u Amazoni | Uljesura.com

  2. Pingback: Par slika uz postove o Amazoni | Uljesura.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: