Najbolji albumi 2017. godine
Posted on January 12, 2018 Leave a Comment
Već pet godina zabilježim godišnju listu najdražih albuma, svake godine u različitoj formi i s različitim brojem albuma, ali uvijek izbjegavam unutar liste rangirati albume. Svi su oni, zapravo, najbolji u godini, svaki u svom području. Ove godine je lista poredana po redoslijedu kako sam ih otkrivao, odnosno po mjesecu izlaska albuma koji je naveden uz naziv albuma, što se kronološki uglavnom i poklopilo.
Iako sam uspio tri imena s liste pogledati uživo ove godine, od toga nažalost nije ostala neka fotografija. Zbog toga sam kao ukras ovom postu ubacio youtube klipove te Deezer playlistu s 20 najboljih pjesama godine. Playlista je slagana za tradicionalni događaj Ruralna gorila portala te se uvelike poklapa ovom s listom albuma.
Kaia Kater – Nine Pin (objavljen 2016. godine)
Album Kanađanke karipskih korijena, diplomantice Appalachian music collegea, ustanove koja zaista postoji negdje u brdima jedne od Virginija, snimljen je u jednom danu i na (uglavnom) jednom instrumentu, zvečavom bendžu. Na svakoj godišnjoj listi mora biti pokoji album objavljen prethodne godine, a otkriven sa zakašnjenjem, nemoguće je precizno odvojiti susjedne godine po strogom kriteriju. Oduševi me, svaki put iznova, koliko raznovrsno može zvučati album izveden na jednom jednostavnom instrumentu. Nine Pin mi je vrh folk albuma godine, ali s obzirom na njegovu relativnu opskurnost, kako bi ga negdje smjestili, spomenuti ću da stilski blizak razvikanom zadnjem albumu Rhiannon Giddens.
Son volt – Notes of Blue (veljača 2017.)
Uvijek sam bio puno više tim Wilco nego tim Son Volt, u toj mjeri da bih u hrpi ovogodišnjih (odličnih) izdanja vjerojatno i preskočio povratnički album Son Volta da mi Vedrana nije denuncirala uvodnu Back Against The Wall, možda i najbolji singl 2017. godine. Ostatak albuma je ljuti Delta blues, novi teritorij na koji je Jay Farrar iznenađujuće uspješno stupio.
Grandaddy – Last Place (ožujak 2017.)
Iz (glazbeno) afirmativnih devedesetih, mojih studentskih godina, koje su usmjerile područja interesa kojeg ću istraživati ovih dvadesetak godina, Grandaddy su izašli kao neupitni autoriteti. Njihova prva dva albuma klasici su svog doba.
Postoji taj mit, koji možda i nije mit, da se povratničkim albumima takvih velikana treba prići s oprezom, a ove godine je bilo puno takvih slučajeva, poput Ride ili Slowdive. Za razliku od ova dva potonja povratnika, koji su pobrali široke hvalospjeve, povratak Grandaddyja je prošao potpuno nezapaženo. Čak i na njihovom koncertu, kojeg sam pogledao netom prije nego je otkazan ostatak turneje zbog iznenadne smrti basista Kevina Garcie, naglasak je bio na presjeku starih albuma, uz samo dvije stvari s Last Placea. Nezasluženi tretman odličnog povratničkog albuma junaka space popa.
Ian Felice – In The Kingdom of Dreams (kolovoz 2017.)
Prvi samostalni album Iana Felicea je neočekivani trijumf. I prvi kompletni Felice Brothers album još od 2008. godine, kada je jedan od trojice braće, Simone Felice, krenuo samostalnim putem. Na In The Kingdom of Dreams Simone se vratio, ovoga puta u ulozi producenta, dok je pratnja na albumu ritam sekcija Felice Brothersa (koji su prisutni i na još jednom albumu moje ovogodišnje liste, onom Conora Obersta). Na albumu je u prvom planu ekspresivni ogoljeni vokal Iana Felicea i iznimna pjesmarica koja će također proći uglavnom nezapaženo, čak i na portalima naklonjenim americani, slično kao i lanjski uradak BJ Barhama. Nakon Kaie Kater ovo je već drugi Appalachian album na ovogodišnjoj listi. Neće biti i zadnji.

Felice Brothers u Manchesteru 2012. godine
Connor Oberst – Salutations (ožujak 2017.)
Treći Appalachian, brdski, album u nizu. Iako Connor Oberst dolazi iz središta velike ravnice, danima udaljene od najbližeg brda, iz (nama) mistične Nebraske, album je snimljen u naglašenoj folk produkciji i zvuku kojeg povezujemo s brdskim pojasom američke istočne obale. Vjerojatno ne bih ni preslušao ovaj album, kao što sam preskočio i nekoliko prethodnih njegovih uradaka, da Connor nije objavljen za Super Uho festival u Primoštenu. Na kraju je taj nastup ispao koncert godine, a Salutations jedan od albuma godine. Jedna zanimljivost: većina stvari s ovog albuma izašla prvo 2016. godine na akustičnom albumu Ruminations, da bi ih Connor 2017. ponovo snimio, ovoga puta umotano u Catskill folk (muzički uži pojam od Appalachiana, zemljopisno jedno od brda iz Appalachian lanca, u glazbenoj povijesti najpoznatije po kolibi gdje se Bob Dylan sedamdesetih zatvorio s dečkima iz Banda kad su snimili one albume). Prateći band na ovom albumu su Felice Brothers, dečki odrasli na Catskillu, s violinom i harmonikom u postavi, koji s Connorom odradili i cijelu turneju, uključujući i Primošten. Cijeli bend osim Iana Felicea koji je bio zaokupljen svojim spomenutim samostalnim albumom.
Magnetic fields – 50 Song Memoir (ožujak 2017.)
50 Song Memoir je tematski album snimljen na 50. rođendan Stephena Merritta s 50 pjesama od kojih je svaka posvećena jednoj godini autobiografije Stephena Merritta, koji je na albumu odsvirao 50 instrumenata. Album na kojem je Stephen Merritt svoju sklonost konceptualnim albumima i muzičkim suprotnostima doveo do krajnosti, tako imamo album akustične elektronike te album “storytelling” stihova na matricu koja je posveta npr. Kraftwerku ili Ultravoxu. Puno sam slušao 50 Song Memoir kao pripremu za njihov londonski koncert, složio sam kasnije i izbor “najbolje od najboljeg” s albuma, jer kada se iz opsežnih 50 stvari s peterostrukog CD-a izabere 10 najboljih, izgubi se koncept autobigrafske priče po godinama, ali i dobije najbolji album godine.
Hurray for the Riff Raff – The Navigator (ožujak 2017.)
Uz možda The Weather Station, ovo je jedini album ovdje koji je sadržan po svim relevantnim godišnjim listama pa nema potrebe objašnjavati o čemu se na ovom konceptualnom albumu radi. Samo ću navesti introspektivni doživljaj kako se već skoro desetak godina trudim razumjeti Hurray for the Riff Raff. Gledao sam ih uživo davne godine i uvijek mi se činilo da tu mora biti nešto interesantno, ali nikada nisam uspio da me neki njihov (ili njen, još uvijek nisam siguran treba li o njima pisati kao o bendu ili samostalnom projektu) album povuče na ponovno slušanje. Sve do The Navigatora. Sav hajp koji tijekom godine raste oko ovog albuma je opravdan i zaslužen.
RVG – Quality of Mercy (lipanj 2017.)
Jedini pravi debut album na ovoj listi te vjerojatno i najmanje poznati uradak ovdje? Melburnski RVG donose kompaktni album od samo osam pjesama koje sjedaju negdje između post-punka i retro-popa, s puno referenci na neizbježne Go-Betweense, ali i na prepoznatljivi zvuk bendova s Novog Zelanda devedesetih godina. U godini kada iz Australije dolaze intenzivni i inventivni King Grizzardi, RVG igraju na staro, ali ovo je lista mojih najdražih i najslušanijih albuma godine, a ne pokazivanje revolucionarnih radova.
Lukas Nelson & Promise of the Real – self-titled (rujan 2017.)
Lukasa Nelsona nećete pronaći na puno godišnjih lista, valjda nije prigodno priznati da je odličan album snimio momak kojeg se prvenstveno promatra kao kopiju legendarnog oca te kroz prateći band Neila Younga. Možda i kao ironiju na takav status “cover izvođača”, Lukas Nelson je ovaj album zamislio kao stilsku kupusaru koja je imala sve šanse da ispadne pretenciozni promašaj, svaka pjesma ovdje izvlači neki drugi segment američkog muzičkog nasljeđa. U takvom širokom rasponu su i gosti na albumu, od Lady Gage do oca Willieja.
Deer Tick – Deer Tick, Vol. 1 (rujan 2017.)
Deer Tick su 2017. godine izdali dva albuma, Vol. 1 i Vol. 2. Oba su izašla na isti dan, ali uz naglasak da se ne radi o duplom albumu nego o dva odvojena albuma. I zaista se radi o dva albuma, Deer Tick su odlučili razdvojiti dva smjera kojima naginju od svojih početaka, akustični folk i trash punk. Ovdje naslovljeni albuma je ovaj folkerski, koji je toliko dobar da nikada nisam ni stigao do punkerskog. Najbolji Deer Tick još od njihovog prvijenaca War Elephant iz 2007. godine, u neku ruku jako i blizak ugođaju tog albuma, ali ovoga puta vrhunskih odsviran i produciran.
Ako ste ovaj tekst otvorili iz obazrivosti prema autoru te sada pogledom prelazite po svim tim masno otisnutim nepoznatim imenima koja vam ne znače puno, bitno je razumjeti da postoji mikrosvijet, možda mali, u kojem je John Joseph McCauley (autor i frontmen Deer Ticka) velika zvijezda, a Ashamed (pjesma koja otvara spomenuti prvi album War Elephant) veliki hit koji se na koncertima zborno pjeva.
The Clientele – Music for the Age of Miracles (rujan 2017.)
The Clientele su skrivena ljepota engleske scene, malo kome poznata, usprkos tome što su na sceni već 20 godina. Iako ih muzički recenzenti uglavnom vežu uz pop ikone poput Camere Obscure ili Belle and Sebastiana, meni je prva asocijacija na njih vezana uz jednu drugu škotska perjanicu, Teenage Fanclub – velikane devedesetih koji su najbolje ostarjeli. The Clientele harmonije su Teenage Fanclub s malo manje naglašenim gitarama.
The Weather Station – self-titled (listopad 2017.)
Album kanadske kantautorice Tamare Lindeman, koja se krije iza imena Weather Station, najljepše je djelo s kraja 2017. godine i opravdana titula nove Joni Michell.
Simon Joyner – Step Into The Earthquake (listopad 2017.)
Za Simona Joynera kao utjecajnog kantautora čuo sam davno, ali vjerojatno nikada ne bi uzeo nešto poslušati da nije bilo nadahnutog teksta Srđana Strajnića na Stereoart.me ovu jesen. Prodavač antikviteta iz Nebraske (Simon, ne Srđan), a Nebrasku ovdje koristim da dodatno međusobno povežem albume s liste, odnosno da povežem Simona Joynera s Connorom Oberstom (koji ga i navodi za svoj uzor), već 25 godina snima albume kao na traci, prosječno jedan godišnje. Step inside the Earthquake je album koji najviše vrtim sada krajem godine, iznimni tekstovi i dylanovski izričaj Simona Joynera, vokal za koji će vam sigurno neko sigurno reći “zar ne čuješ da ovaj ne zna pjevati”, a ne razumiju kako je upravo u takvom pomaknutom izričaju sadržana ljepota.
Charles Lloyd & The Marvels – I Long To See You (objavljen 2016. godine)
Ovaj album Charlesa Lloyda je prilika da prvi put, od kad vodim godišnje liste, smjestim jedan jazz album među najbolje albume godine. Prilika koju neću propustiti, iako je album nominalno izašao još 2016. godine, dodajem ga ovdje kao bonus. Dosta jazza slušam, vjerojatno svake godine sve više, većina vinila koje kupujem je jazz, ali uvijek se to radi o starijim albumima. Nisam siguran što je posrijedi, možda moje poznavanje jazza nije na potrebnoj razini za bolje razumijevanje novijeg, slobodnijeg, jazza ili kod jazza zaista vrijedi “prije bilo bolje”, ta uzrečica koja inače odaje kad neko izgubi entuzijazam za preslušavanjem i prihvaćanjem nove muzike. I Long To See You je novi album “starog” jazza. Charles Lloyd je saksofonist zbog kojeg sam i zavolio jazz pred dvadesetak godina kad sam prvi put poslušao njegov album Canto. U pratećem bendu The Marvels krije se još jedan velikan, Bill Frisell, gitarista čiji prepoznatljivi zvuk električne gitare morate odmah zamijetiti i prepoznati. Povući ću paralelu sa zvukom gitare Marka Knopflera kao primjerom, sjećam se kad sam prvi put slušao Slow Train Coming, najbolji album kršćanske faze Boba Dylana, te na Precious Angel tražio cover ploče da provjerim što Knopfler radi da ovom albumu, potpuno uvjeren da to mora biti njegova gitara. Toliko je prepoznatljiva i gitara Billa Frisella na ovom albumu Charlesa Lloyda. Kao preporuku s ovog albuma, izvukao sam divnu izvedbu tradicionalne La Llorone koju otvara gitara Billa Frisella u uvodnih par minuta, da bi se tek u polovici stvari (kod studijske snimke, ova s videa uživo traje puno duže) lijeno uključio saksofon Charlesa Lloyda koji polako hvata zaostatak za ostalim glazbenicima.
Najbolji albumi 2016. godine
Posted on January 9, 2017 Leave a Comment
Listu najboljih albuma među onima koje sam preslušavao u 2016. godini podijelit ću u šest tematskih cjelina, gdje se svaka sastoji od tri albuma:
- albumi iz 2016. godine koji nisu iz 2016. godine
- albumi starih junaka koji su se vratili u stilu
- albumi s otoka
- najbolje od najboljeg
- albumi ruralnog izričaja
- albumi starih junaka koji nikad nisu razočarali
Za početak ove godišnje liste izdvojio sam tri najbolja albuma 2016. godine koji nisu iz 2016. godine. Ovi albumi su ljuta 2015. godina, ali ja sam ih zamijetio u 2016. Mišljenja sam da bi ovo trebala biti redovna kategorija svih godišnjih listi?
Asaf Avidan – Gold Shadow
Falseto Asafa Avidana sigurno ste čuli, čak i ako vam ime ovog Izraelca ne znači ništa. Njegova Reckoning Song pred koju godinu bila je globalni hit u elektro obradi nekog europskog DJ-a, niste mogli od nje pobjeći u bilo kojoj birtiji koja u krug vrti boutique music. Nemojte da vas taj iritantan pjesmuljak zavara, Asaf je veliki kantautor. Na prošlogodišnjem albumu ogolio je produkciju te napisao Labirinth Song, najbolju pjesmu Leonarda Cohena koju nije napisao Leonard Cohen. Uvodna Over My Head skladno bi se uklopila u četrdeset godina star Dylanov Blonde To Blonde. Iako je u prvom planu njegov vokal, na kojeg nećete ostati ravnodušni, pozitivno ili negativno, album je uživanje i za audiofile.

Karl Blau
Quiet Hollers – self-titled
Tamo negdje 2000. godine dosta sam napora uložio da nabavim album engleskog benda imena Cousteau. Iz današnje perspektive to je bilo romantično doba prije nego je muzika postala široko dostupna na internetu. I danas mi taj dragi CD stoji u svom papirnatom omotu na polici, još uvijek ga ponekad poslušam, da bi se svaki put iznova začudio kako to da ti dečki nisu napravili značajniju karijeru. Nakon tog sjajnog debuta izdali su mislim još jedan album pa negdje u tišini nestali. Sjetio sam se Cousteaua i njihovog (ne)uspjeha kad sam pronašao ovaj album Quiet Hollersa, anonimnog benda iz Kentuckyja, benda kojeg još uvijek ni Wikipedia nije otkrila. Kao i spomenuti Cousteau, Quiet Hollers je iznimno pristupačan album, na prvo slušanje je primjetno da hitovi ispadaju jedan za drugim i čekaju da ih radio stanice zavrte.
Bill Ryder-Jones – West Kirby County Primary
West Kirby County Primary zvuči kao Pavement povratnički album kojeg Pavementi nisu snimili prilikom okupljanja 2012. godine. Izvrnute strukture pjesama, čudna rješenja, a opet ogoljen album koji na prvu daje taj dojam kao da je snimljen u spavaćoj sobi autora (i je, snimljen je u njegovoj spavaćoj sobi). Bill Ryder-Jones završio je u ovoj kategoriji jer mi je nedostajao treći album iz prethodne godine (izašao je u prosincu 2015. godine), mada bi se odlično uklopio i u niže obrađenu lo-fi kategoriju britanske scene ili u neku novu kategoriju samostalnih albuma koje su snimili bivši članovi pomalo zaboravljenih bendova, zajedno sa sjajnim albumom Kevina Morbyja. Bill Ryder-Jones je bivši član i gitarista originalne postave engleskih The Coral, koje je Inmusic ove godine izvukao iz naftalina.
Iduća tema su albumi starih junaka od kojih možda i nisam toliko puno očekivao, kad ono oni oduševiše.
BJ Barham – Rockingham
Album koji sam vjerojatno i najviše vrtio zadnjih par mjeseci, a prišao sam mu s rezervom nakon relativnog razočaranja sličnim samostalnim izletima Pattersona Hooda, Mikea Cooleya ili Craiga Finna prethodnih godina. Da budem edukativan, BJ je frontmen i tekstopisac American Aquariuma, velikog benda koji se nazvao po stihu Wilco pjesme. Ovaj album osobnijih i polaganijih pjesama BJ Barham snimio je pod svojim imenom, vjerojatno smatrajući da se takav repertoar ne uklapa u American Aquarium pjesmaricu.
Naziv benda American Aquarium je i podsjetnik koliko je Wilco nekada bilo kultno ime na američkoj sceni. Ovogodišnji album Wilca, karikaturnog imena Schmilco, također spada u ovu kategoriju povratnika nakon razočaranja s prošlim Star Wars uratkom. Schmilco zvuči muzički jednostavno i pastoralno, ali nije nimalo jednostavan za razumijevanje te na onaj dobar stari Wilco način traži opetovana preslušavanja gdje svaki put u nekom drugom momentu pomislite da ste ga u potpunosti ulovili. Ali niste. I nikada nećete.
Drive By Truckers – American band
Patterson Hood se preselio u Portland pa pati za svojim jugom i Alabamom, Mike Cooley je bijesan na trumpovsku Ameriku, rezultat je najbolji Truckers album u ovom desetljeću, nakon brzo zaboravljenog English Oceans albuma iz 2014. godine.
Robert Ellis – self-titled
Prošli Ellisov album bio mi je prenapadno uronjen u mekani nashvilleski country, ali na ovogodišnjem to ne iritira u većoj mjeri, odnosno Ellis je napisao sjajan album samozatajnih hitova kojima ni ispeglana zabavnjačka produkcija ne može nauditi.
Britansku scenu, ovdje izdvojenu u posebnu kategoriju, već dobro desetljeće prati glas kako više nisu u stanju snimiti uzbudljivi album. Ali u lo-fi produkciji, daleko od publiciteta, ipak izlaze intrigantni albumi.
King Creosote – Astronaut meets Appleman
Škotski trubadur unjkava glasa ima iza sebe više od četrdeset albuma koje izbacuje kao na traci, često i po više njih godišnje. Počeo sam ga pratiti prije par godina kad je prvi put u dugogodišnjoj karijeri došao do naslovnica s albumom Diamond Mine, kolaboracijom s guruom elektronike Jonom Hopkinsom.
Astronaut meets Appleman, drugi album Škota u 2016. godini, pravi je dragulj folka i prva preporuka svakome tko želi zaroniti u nepregledni opus Kinga Creosotea.
Gruff Rhys – Set Fire to the Stars
Lutanja Gruffa Rhysa nisu jednostavna za pratiti, zadnjih godina njegovi radovi uvijek su neki oblik istraživanja velškog identiteta. Prošli mjesec izašli soundtrack za film Set Fire to the Stars koji ekranizira američki izlet oca velškog pjesništva Dylana Thomasa te zvuči kao jazz album u izvedbi Gruffa Rhysa. Dakle klasični jazz elementi su tu, instrumenti, swing ritam, sinkopacija iste melodije kroz više pjesama, ali sve uvrnuto na način karakterističan Gruffu Rhysu, kao da ste dali jazz bendu iz pedesetih godina da svira krautrock. Najpristupačniji album samostalne Gruff Rhys karijere.
Dan Michelson and The Coastguards – Memory
Dan Michelson sigurno je uporište engleske scene, što iznova dokazuje sa svakim novim albumom. Snimljen minimalistički u stilu American recordings Johnnyja Casha, s baritonom Dana Michelsona koji iz prvog plana vodi album i upada u nadmetanje s klavirom pratećeg benda The Coastguards. Ovo je najbolji “Nick Cave” album u godini kad je i Nick Cave snimio sličan uradak.
Kategorija najbolji albumi godine, bez neke posebne tematske poveznice između ova tri albuma:
Kevin Morby – Singing Saw
Najbolji “Bob Dylan” album godine. Na prvo slušanje album je malo čudan, vokal pomaknut u odnosu na melodiju, ali kada ga jednom uhvatite onda Singing Saw ostaje bez slabe točke. Neočekivano remek djelo bivšeg basiste pomalo nebitnih folk rockera Woods.
Modern Baseball – Holy Ghost
Njihov colleague rock na ovom albumu postao je ozbiljniji, tekstovi više nisu o Facebooku nego o osobnim demonima dvojice autora. U izboru albuma američke scene koja se ne libi odvrnuti gitarska pojačala stavit ću Modern Baseball ispred opet odličnog Dinosaur Jr. albuma.
Karl Blau – Introducing Karl Blau
Bard iz Seattlea ima iza sebe dvoznamenkasti broj albuma, ali moram priznati da sam za njega čuo tek ove godine kad je izbacio ovaj album obrada country klasika. Koliko god “album country klasika” zvučalo nezanimljivo, rezultat je iznenađujuće ispao sam vrh albuma godine, i to ne samo meni. Falling Rain je hipnotički hit godine, u stilu najboljih radova War On Drugs. Nemojte Karla Blaua po sadržaju ovog albuma i po mojoj pratećoj fotografiji s End Of The Road festivala odmah smještati u country ladicu, ovo što radi najbliže je upravo spomenutoj philadelphijskoj sceni na čelu s Kurt Vileom. Iz prve ruke mogu potvrditi da raskošne aranžmane sa studijske snimke Karl Blau u potpunosti ponovi i uživo.
Kategorija ruralnog zvuka američke prerije i Appalachiana. The Fellice Brothers vratili su se svom polazištu i snimili album usporediv s ranim radovima, ali ispred njih izdvojio bi ove sjajne albume:
Joe Purdy – Who will be next
Album s puno politike u kojem Joe iz brvnare negdje u brdima Appalachiana pokazuje kako se može sve jasno objasniti samo uz pratnju svoje gitare. U ovoj kategoriji teško mi je bilo odabrati samo tri albuma pa moram barem spomenuti još Williama Tylera, bivšeg Lambchop gitarista, i njegov instrumentalni album Modern Country.
The Pines – Above the Prairie
Umjesto opisa izvadit ću jednu stvar s albuma pa nju uparite s nazivom albuma i grafikom naslovnice koja prikazuje staru brvnaru u sred prerije.
Grant Lee Phillips – The Narrows
Grant Lee Phillips, bard čije porijeklo vuče od američkih Indijanaca, preselio se iz Californije u Nashville te tamo snimio The Narrows. Nashville je i mjesto prikladnije zvuku kojeg snima nakon raspada velikih Grant Lee Buffalo. Grant Lee Phillips je jedan od šest imena s ove liste koje sam uspio vidjeti uživo ove godine. Solidan postotak ako uzmemo u obzir da nitko od njih nije došao do Zagreba, koji se zadnjih par godina malo po malo vraća se u koncertno sivilo istoka Europe. Dojam mi je da sve manje meni interesantnog dolazi do nas, čak i kad prolaze ovim krajevima, poput Avidana u Ljubljani ili Grant Lee Phillipsa koji je nastupio u Grazu. To što sam odgledao toliko koncerata s godišnje liste albuma je svakako i uzročno povezano, odnosno neki od tih albuma ne bi bili ovdje na listi da nije bilo koncerta, bilo da sam se na koncertu oduševio pa nakon toga vrtio album ili u pripremi za koncert zavolio album. Tako sam proljetos detaljnije ušao u samostalne radove Grant Lee Phillipsa, kao priprema za njegov berlinski koncert, te se pitao zašto sam ga ignorirao cijelo desetljeće.
Za kraj, evo i kategorije stare garda, ovoga puta ona koja nikada ne razočara.
Teenage Fanclub – Here
Pridružujem se sveprisutnim pohvalama ovogodišnjeg albuma “britanskog benda koji je najbolje ostario“. U ovu kategoriju svakako spada i sjajan album Lucinde Williams, The Ghosts of Highway 20, tematski smještan u Louisianu i uronjen više u blues nego prethodni njeni radovi. S godinu dana odmaka izgleda mi The Ghosts of Highway 20 kao njen najkompletniji album u zadnjih 18 godina, iako mi je isto izgledalo i za njenih zadnjih par uradaka.
The Wedding Present – Going, Going
David Gedge je svašta umiješao u ovaj album, u uvodnih desetak minuta albuma izgleda kao da je bend odsvirao fragmente Godspeeda, Sigur Rosa i Dead Can Dance. Usprkos tome, album ne zvuči pretenciozno, barem ne meni, nego kao dobrodošlo proširenje prepoznatljivog Wedding Present zvuka.
Band of Horses – Why Are You Ok
Iako su daleko od staža kojeg u nogama nose preostala imena iz ove kategorije, ono što povezuje Band of Horses s njima je konstantna kvalitete diskografije te način na koji novi album zvuči svježe i dostojno godišnje liste, a ne kao hod po utabanoj stazi.
Lista objavljena na terapija.net.
The View @ Tvornica, 09/02/2016
Posted on February 12, 2016 Leave a Comment
“Za neke bendove bi idealno bilo da se u Tvornici pregradi i mali pogon”, komentirao je Goran Pavlov pomalo otužan nastup škotskih indie rockera koji su se pokazali, ako ćemo mjeriti prema interesu publike, kao najslabija karika ovog iznimno bogatog koncertnog tjedna u Zagrebu.

Pozornica
The View nisu puno marili za Google SEO optimizaciju kada su smišljali ime za bend. Nakon što sam ih ipak nekako uspio izguglati kako bi provjerio koje su dečki godište, očekivano sam pronašao da su planetarnu slavu doživjeli još kao maloljetnici, toliko su mladi da nitko od njih nije bio ni rođen kada je njihov Dundee United u jesen ’86. rutinski izbacio Hajduk iz Europe. Valjda je među srednjoškolcima u škotskom Dundeeju 2005. godine, kada je osnovan The View, bilo popularno imenovanje benda po objektima u relacijskoj bazi podataka?
Slaba posjeta njihovog prvog zagrebačkog koncerta u utorak pokazuje da je spomenuti uspjeh The Viewa sredinom prošlog desetljeća bio planetaran samo iz britanskog kuta gledanja. Ostatak svijeta, odnosno onaj njegov dio koji prati anglo-američku popularnu kulturu, već dugo ne obraća pažnju na harangu, ovdje bez aktualnog političkog konteksta, koju otočka muzička kritika svako malo stvori oko nekog mladog benda. To je stvarnost koju nikako da prihvati zagrebački INmusic koji svake godine uporno gura neke našoj publici nebitne britanske bendova poput The Kooks, The Coral ili Foals koje im je tamošnji promotor valjda prodao pod festivalske zvijezde. Ili su u INmusicu svjesni da The Kooks ne znače puno našoj publici, ali domaći gost ovdje i nije ciljana skupina?

The View
Uspjeh srednjoškolaca iz škotske provincije daleke 2006. godine izgledao je zaista impresivno. Sva tri singla koji su bili preteća prvom albumu The Viewa imala su visoki plasman na nacionalnoj ljestvici singlova, što je rezultiralo time da je album Hats Off to the Buskers u prvom tjednu izlaska zasjeo na broj jedan britanske ljestvice albuma. Bilo je to doba kada je Britanija napokon preboljela The Smithse i okrenula se žalovanju za ugaslim The Libertinesima pa su The View odmah dobili etiketu “novi Libertinesi”, etiketu koje se nikada nisu riješili.
Osjetio sam se pozvanim da napišem nešto o prvom nastupu The Viewa u Zagrebu prvenstveno iz neke ugodne nostalgije koja me obuzme svaki put kad vidim neki spomen ovog benda. Nostalgija je vezana uz zimu prije punih devet godina kada sam s Dinkom jurio krivom stranom ceste preko pola Engleske, osokoljeni čudom od nove navođene sprave koja se zvala GPS, kako bi stigli na davno prije rasprodani, prvi liverpoolski nastup vrućih “novih Libertinesa” u Carling Academyju, glavnom koncertnom prostoru tog uzbudljivog grada. The View su ubrzo nakon tog početnog uspjeha iz sezone 06/07 utonuli u neku prosječnost britanske indie scene, svaki naredni album bio je za korak beznačajniji od prethodnog, ali su zadržali dobar glas s energičnim koncertnim nastupima, prvenstveno na domaćem terenu gdje su svake godine atrakcija velike pozornice T in the Parka, najvećeg škotskog ljetnog open air festivala koji se održava pored njihovog Dundeeja. Prošlogodišnji album Ropewalk, peti po redu, koji je i promoviran na ovoj turneji, donio je odmak od staza utabanih s ranijim uradcima i sadrži puno širi stilski raspon. Kada sam ga lani prvi put poslušao, svojom ispeglanom produkcijom i retro minijaturama podsjetio me na nekog križanca novijih The Strokesa i Vampire Weekenda. Sada kada je stigla promotorova najava za ovaj koncert vidio sam da je album, gle čuda, producirao Albert Hammond Jr., gitarist The Strokesa, a završni miks ušarafio producent Vampire Weekenda. Album je vrlo slušljiva cjelina, uz nekoliko radiofoničnih hitova na otvaranju i zaista je šteta da The View nisu njime privukli veći broj znatiželjnika u Tvornicu.

The Stamp
Red je da nešto napišem i o samom koncertu u malom pogonu Tvornice. Kao predgrupa nastupili su britanski The Stamp koji su koncert započeli pred potpuno praznom dvoranom, brojniji je bio sastav na pozornici od publike, ako se publikom može nazvati nekoliko prisutnih uz šank koji su se slučajno tamo zatekli. Vremenom se publika polako punila pa su se i Stampovci na pozornici malo opustili, prvenstveno tu mislim da njihovog ukočenog bubnjara koji je bio uprizorenje naturščika iz ranih radova Emira Kusturice. Simpatično je bilo vidjeti i dečke iz The Viewa kako iz publike aktivno uživaju u izvedbi svojih suputnika s turneje, a i novopridošla publika je počela reagirati na rockabilly poskočice koje su The Stamp ubacili u drugi dio svog seta. Do početka nastupa zvijezda večeri napunila se tek nategnuta trećina kapaciteta malog pogona Tvornice, a The View je otvorio koncert sa šetnjom po prethodnim albumima, dakle onim dijelom repertoara koji je vjerojatno najmanje zanimao publiku. Za nijansu preglasan zvuk mene je otjerao u zadnji dio dvorane, ali veći dio prisutnih nagurao se u prvih par redova, ne dopuštajući da ima slaba posjeta pokvari atmosferu. Kasnije je u setlisti ipak prevladao onaj prvi album iz 2006. godine, Hats Off The Buskers, čiji su hitovi ostavljeni za zatvaranje nastupa. Novi album Ropewalk, s kojeg su izvedene mislim samo četiri numere, odsviran je u razbarušenom sirovom stilu ranih The View, daleko od slojevitih studijskih verzija.

The View
Nakon što se smjeste u svoj bijesni autobus, a nikada nisam vidio toliku metalnu zvjerku za turneju poput one koja je bila parkirana ispred Tvornice, vjerujem da će mladi Škoti, razočarani brojnošću publike, gledati da što prije napuste Zagreb, bez obećanja o zaustavljanju ovdje na nekoj budućoj turneji. Jedino ako INmusic u nekom idućem uprizorenju ne odluči privući škotsku publiku?
Tekst je originalno objavljen na terapija.net.
Top lista koncerata na kojima nisam bio (najbolji koncerti 2014. godine)
Posted on August 6, 2015 Leave a Comment
Sve je počelo u jesen 1990. godine s nastupom Ramonesa u Zagrebu. Ne radi se ovdje, vjerujem, samo o meni? Mnogima iz moje generacije rođene sredinom sedamdesetih ovo je bio prvi veliki koncert. Još uvijek jasno pamtim uvodnu Dobar, Loš, Zao temu uz ljubičasti dim na pozornici iz kojeg uz “one, two, three, four” izranjaju Johnny i C Jay stojeći na pojačalima u onom gardu raširenih nogu. Uvjeren sam da i starije generacije te Ramonese smatraju početkom svoje koncertne naobrazbe jer se u Zagrebu prije toga, osamdesetih, dešavalo malo toga, koncertni mrak usporediv s današnjim Splitom, poneki “veliki” koncert svakih godinu-dvije.
Ta koncertna renesansa Zagreba iz razumljivih je razloga potrajala samo do ljeta 1991. godine kada je opet utonula u srednji vijek idućih skoro deset godina. Zagreb sredine devedesetih je grad bez koncertnih klubova, grad gdje se izlazi u nekakve disko klubove, daleke rođake današnjih klubova, slijepi ogranak evolucije, neandertalce klupskog pokreta. U tih par lijepih mjeseci s 1990. na 1991. gutao sam gotovo sve što je dolazilo u Zagreb na krilima tečaja Ante Markovića s nerealno jakim dinarom. Tako sam prisustvovao akustičnom folku Suzan Vega i avangardi Laurie Anderson, dakle čak i na takvim sadržajima koji nadilaze shvaćanja jednog petnaestogodišnjaka, te se izgleda trajno navukao na kulturu odlazaka na koncerte.
Svi koji smo krenuli opsesivno pohodit koncerte u bilo kojem trenutku sigurno smo bili prisiljeni slušat stare iskusne znalce koji uljepšano uzdižu neke prošle nastupe iz vremena dok još nismo bili svjesni postojanja tih bandova. Svatko od nas vjerojatno bi mogao sastaviti svoju top listu koncerata na kojima nije bio. Ovaj blog post prvenstveno je o takvoj listi koncerata na kojima nisam bio te o poveznici tih davnih koncerata na aktualne iz 2014. i 2015. godine. Iako sam u početku teksta postavio Ramonese kao početak zagrebačke koncertne scene, ipak je bilo ponešto i prije toga. Te devedesete ja sam širom otvorenih očiju upijao Reljine priče o “savršenim” zagrebačkim klupskim nastupima koje su uprizorili Pixies, Ride i Fugazi. I danas živim u uvjerenju da Zagreb nije i neće vidjeti boljih i bitnijih koncerata od ta tri pionirska s kraja ’89 ili početka ’90. Koncerti su uvijek bolji u pričama nadahnutog gotičara nego u stvarnosti, naročito u vrijeme kada nije bilo YouTubea da pokvari priču.Ovaj uvod povukao sam iz razloga što sam prvotno odlučio da nema smisla pisati post o koncertima 2014. godine. Prijašnjih godina pisao sam o top 20 koncerata, za 2014. morao sam se dobro zamisliti ne bi li ih uopće skupio 20, bez top predznaka. U općem presingu početkom godine uspio sam jedva uloviti jedno vikend popodne i na mobitelu natipkati post o najboljim albumima 2014. godine. I sada u ožujku, u euforiji zbog upravo bukiranog puta na povratnički Ride nastup, sjetio sam se da lanjski jarunski Pixiesi usprkos svemu spadaju u najbolje koncertne momente godine, povezao sve to s 25 godina starim pričama iz Jabuke i evo posta s deset najboljih koncerata 2014. godine na koje me nanio put, uz spomen i nekoliko razočaranja.
Sinead O’Connor @ Womad festival, Engleska
Definitivno pozitivno iznenađenje godine. Nisam puno očekivao, njen zadnji album poslušao sam jednom prije koncerta i nije me nimalo zainteresirao. Kao i svaki prethodni uostalom. Ali uživo! Kupila me odmah s otvaranjem i izvedbom covera Queen Of Denmark Johna Granta. Iza toga slijedio je klasični Best Of, sve one stvari koje ste sigurno negdje čuli, ali sada u kristalno čistoj i glasnoj izvedbi, uz pratnju vrhunskog banda. Povlačim sve negativno što sam ikada do sada rekao o Sinead. S istim oduševljenjem opisujem i Womad festival u središnjoj Engleskoj, po imenima u lineupu vjerojatno najjači globalni world music festival, koji mi se jako svidio i nadam se da ću imati prilike vratiti se na njega u narednim godinama.Van Morrison @ Cambridge Folk Festival, Engleska
Kada u nazivu festivala vidim riječ “folk” prva asocijacija je ne neko okupljalište ostarjelih hipika koji još uvijek žive u šezdesetosmoj i vjeruju da će glazba promijeniti svijet. Ta asocijacija pokazala se u potpunosti točna u Cambridgeu. Festival je 2014. slavio svoj pedeseti rođendan, a uvjeren sam da je većina sadašnjih posjetitelja bila nazočna i na prvom uprizorenju tog festivala 1964. godine. Uvidio sam tamo da je muzika koju slušam muzika za stare ljude. Živim dalje s tom spoznajom.Nisam inače bezrezervni obožavatelj starog čangrizavca Van Morrisona, zadnjih desetak godina njegovi novi albumi su mi uglavnom blijedi i nepamtljivi, uz Born To Sing izuzetak. Ali uživo je to vrhunski jazz nastup velikog barda s naglaskom na nova iščitavanja Astral Weeks standarda. Zbog Van Morrisona je vrijedilo maltretirati familiju s odlaskom na festival gerijatrije u Cambridge.
Pixies @ INmusic festival, Zagreb
INmusic je gadno promašio 2014. godine s ozvučenjem na glavnoj pozornici. Ono što su su 2013. doveli do savršenstva i razdrmali pola Zagreba, 2014. su sveli na ozvučenje vatrogasnog doma koje je uništilo koncertni doživljaj svim prisutnima. Ne mislim sad tu na zvuk po strani, pored šanka, koji je naravno bio mutna amorfna masa, nego i na sweet spotove ispred pozornice i pored mix pulta gdje vidite Black Francisa kako vrišti, ali to ne čujete. Žamor publike smeta vam u koncentraciji na Pixiesa koji uzaludno svom silom tuku po gitarama. Međutim, ako pokušam zanemariti taj tehnički aspekt Pixies nastupa, sve ostalo bilo je sjajno, vraćen kredibilitet koji nose još od, u uvodu spomenutog, nastupa u Kulušiću 1989. godine. Ovoga puta nastup bez zagonetnog osmjeha Kim Deal, te Mona Lise alternativnog rocka, ali nastup daleko bolji od mlake i nezainteresirane izvedbe na Šalati 2006. godine.Frank Turner and the Sleeping Souls @ Kino Šiška, Ljubljana
Ovo je više režirana predstava nego rock svirka. Unaprijed je poznat redoslijed setliste, zna se kada ide stage diving, kada zove neku curu iz publike na pozornicu te kada nabada Eulogy na jeziku zemlje gdje nastupa. Ali izuzetno zabavna predstava. I prvi koncert na koji me dijete nagovaralo: “Tata, molim te, idemo na Franka”.
Deer Tick & The Gaslight Anthem, Tvornica @ Zagreb
Opet se dogodio Wilco, u smislu najava ovog koncerta gdje su se doajeni natjecali u tome tko će euforičnije najaviti “najveći živući band“, a masa revoltirana takvim hvaljenjem njima relativno nepoznatog banda bijesno po društvenim mrežama omalovažavala Gaslighte s epitetima cover banda. Sve se je tu večer posložilo kako treba. Vikend. Sjajan uvod Deer Ticka koji su nastupili kao predgrupa, nastup jednak zanimljiv kao i onaj glavnih zvijezda večeri. Solidna količina fanova koji su otpjevali sve Gaslight hitove. Moment kada je, nakon nekog uvodnog napora s novog albuma i Brianovog pozdravnog obraćanja publici, Tvornicom zaorio The ‘59 Sound rif možda je i moj koncertni moment godine? Zajedno s njim može ići i Deer Tick s prvom zagrebačkom izvedbom Ashamed pola sata ranije, vjerojatno najboljom ooo ooo stvari ikada napisanom. Ovo mi je bilo treći put da gledam Gaslighte, nakon sjajnog nastupa u Munchenu 2010. godine veselo sam otišao u London 2013. i jako se razočarao, hladna londonska publika skupa s nezainteresiranim bandom dovela je do toga da se i nisam osobito veselio ovom trećem susretu u Zagrebu. Ali odlično je ispalo, vraćeno povjerenje u najveći živući band.Young Rebel Set @ Stockton Calling festival, Engleska
Jedini koncert o kojem sam prošle godine pisao post pa tamo sve piše.
Jason Isbell @ Cambridge folk festival
Bard iz Alabame se potpuno odmaknuo od svojih rock početaka, raspustio prateći band i izvodi isključivo akustični set uz pratnju supruge na violini. Da mi je drago zbog toga, nije, ali da Jason Isbell zvuči impresivno i u takvom izdanju, zvuči. Imao sam priliku ga gledati u 2011. drukčijem okruženju, u malom saloonu u Dentonu, Texas, u alkoholnoj fazi s 400 Units bandom u pratnji. Alkoholiziran je bio Isbell, da ne shvatite pogrešno. Naravno da mi je to bio dojmljiviji nastup od ovog u engleskom festivalskom šatoru, ali i doživljaj jedne Cover Me Up u ovakvom ogoljelom izdanju je nešto što se dugo pamti.Swans @ Jedinstvo, Zagreb
Swansi su na ovoj listi predstavnik onoga čega u Zagrebu sve više nedostaje, poticajnih klupskih koncerata. Poticajnih u smislu da nakon njih još danima osjećate polet i dodatnu energiju što god radili. Društvo Michaela Gire svakom novom turnejom uspijeva podići ljestvicu, tako da me veseli što ću ih ponovo gledati u svibnju na Primaveri.Tamikrest @ Vintage i Bombino @ INmusic festival, Zagreb
Poklonik sam Saharskog bluesa, a najbolja takva svirka ove godine nekom greškom je završila u prostoru VIB-a, jednim od tih novih koncertnih prostora u gradu koji mi nikako nisu dragi. Uz to, kvaliteta INmusica koju najviše cijenim je ta da uporno svake godine dovedu jedno vrhunsko ime iz Zapadne Afrike, iako im to ne donosi nikakvu komercijalni rezultat. Barem sudeći po minimalnoj posjeti na maloj pozornici na takvim koncertima. Ove godine razveselio nas je Bombino, tuareški blues virtuoz, koji je oduševio malobrojne što su imali znanja uraniti taj dan na popodnevni INmusic termin.
Gruff Rhys @ Womad festival, Engleska

St Louis Gateway Arch, 192m visoki metalni luk, najveći luk na svijetu, najviši SAD spomenik i najviša građevina u St Louisu. Spomenik je u čast širenja SAD-a zapadno od Mississippija i nadvisuje Lewis & Clark muzej koji se nalazi u podnožju luka.
Za kraj teksta priznat ću da ako želim biti precizan onda mi ipak nisu Ramonesi bili prvi ozbiljan koncert. U jesen 1990. godine, samo par dana prije Ramonesa, Dom Sportova posjetili su britanski The Mission, danas zaboravljeni gotičari, ali u to doba moćni Reading headlineri. Kao predgrupa svirali su neki tada nepoznati Riječani imena Let 3 čiji je frontmen na pozornicu izašao na dvometarskim štulama, gol do pasa i sam u vodi, a koncert je nadglasala Antičevićka koja je bez prestanka urlala “kako je jebeno zgodan”.
Od tri u uvodu spomenuta ključna zagrebačka koncerta s kraja osamdesetih i početka devedesetih, dva sam smjestio u aktualni kontekst ovog posta: Pixiese i Ride. Treći, Fugaze, nažalost ne mogu, za sada nisu izašle neke najave ponovnog okupljanja. Zato ću ovdje postaviti snimak njihovog nastupa negdje iz tog vremena, nastup koji izgleda upravo onako kao što u mojoj mašti izgledaju ti mistični prvi zagrebački koncerti.
Japan 2002. by Dzjuka
Posted on July 26, 2015 Leave a Comment
Godina je 2002. Spremam se za svoj drugi godišnji odmor i svoj drugi let avionom. Ljeto prije veselo sam prve zarađene plaće potrošio po Engleskoj. Sada ću malo dalje, na drugi kontinent, u drugu kulturu.
Putovao sam ponešto u godinama nakon toga, ali kada me danas neko pita koje putovanje mi je bilo najdojmljivije, bez razmišljanja odgovaram svjetsko u Japanu. Uvjeren sam ne samo meni. Na prvoj utakmici u Niigati, gradu s druge strane Vladivostoka, na kraju svijeta, bilo nas je malo iz Hrvatske, možda stotinjak. Kada danas sretnem bilo koga s tog puta u Niigatu uvijek se razveselimo, izgrlimo, raznježimo.
Nekim čudom ostao je sačuvan dnevnik puta koji je Dzjuka marljivo pisao po notpadima na računalima istočnjaka gdje smo odsjedali. Iz tog razloga je veći dio teksta u nastavku bez naših dijaktričkih znakova. Neki dan sam obećao Šabi i Danijeli poslati taj tekst pa me to potaknulo da ga iznova pročitam. Vrlo zabavno, barem meni koji sam, iz gore opisanih razloga, potpuno neobjektivan vezano uz to putovanje. Šteta bi bilo to ne podići u post, to veselje prvog susreta s aerodromima, brzim vlakovima, svijetom.
Koliko je putovanje 2002. godine bilo drukčije iz sadašnje perspektive putovanja opisati ću na par primjera:
- Avionske karte kupovale su se u nekakvim turističkim agencijama, nije još bilo internet agregatora avionskih karata. Mislim da sam tada prvi i posljednji put ušao u tu ustanovu imena turistička agencija.
- Rezervacija smještaja preko interneta bila je u srednjem vijeku. U Niigati, najvećem gradu japanske zapadne obale, nisam uspio pronaći hotel koji bi mogao rezervirati. Što ćemo sada? Putovat ćemo dva dana bez spavanja, doći u nekakvu Niigatu gdje nemamo smještaja. Izyahuao sam tada nekog Japanca koji je digao homepage gdje je pisalo da je Niigate i da voli sve što vole mladi, bilo je to vrijeme kad su i normalni ljudi dizali vlastite stranice, bio je tamo njegov mail pa sam mu poslao upit sa zamolbom ako nam može pomoći kod rezervacije smještaja. Završili smo u njegovom selu negdje pored Niigate.
- Spomenuo sam da je Dzjuka pisao taj dnevnik u notepadu i mailom ga povremeno slao frendovima u Zagrebu. Blogovi još nisu postojali. Društvene mreže neće se još par godina pojaviti. Dzjuka je kupio u Japanu USB stick, čudo tehnologije, s nezamislivih 100 Mb kapaciteta. Platio ga je 100 dolara. Pokvario se idući dan, čim smo napustili taj grad. Sjetio sam se toga jučer kad mi je @bur7al tutnuo USB s Feralima, stick je veličine nokta i ima 30 GB.
- 2002. je još bilo relativno kul otići na nogometno prvenstvo, bilo je neke romantike u tome prije nego je nogomet lokalno i globalno postao ovo što je danas.
Da ne duljim više s uvodom, evo Dzjukinog dnevnika, opširnog i punog entuzijazma na početku, sve šturijeg kako odmiče dugih mjesec dana puta. Naime, otišli smo na cijelo prvenstvo, uvjereni prije puta da Hrvatska ide barem do finala.
PETAK, 31.05.02
ZAGREB – SPREMANJE ZA PUT
Nakon dugog i temeljitog planiranja (100% Zoletove zasluge) uslijedilo su moje kratke (jednodnevne) i stresne pripreme za put: nabava i spremanje stvari. Cijeli dan proveden u autu (ured, Metro, Getro, banka, doktor, ljekarna … thx Ireni za pomoć) i na mobitelu (većinom konzultiranje sa Zoletom i provjera situacije njegovih ukočenih leđa)
Našlo se ipak vremena za pogledat tekmu (prvo poluvrijeme u bircu, a drugo u Metrou) i cugu navečer u Paradisu. Zole je išao kod doktora, na masaže, injekcije, tablete i nastojao nadoknaditi neprospavanu noć od bolova. Sve je završilo oko dva ujutro kad su Zole i Vedrana došli po mene i put je počeo …
SUBOTA, 01.06.02
ZAGREB-LJUBLJANA
Što reći za put od ćuku i pol (mrvicu više zbog udaljenosti aerodroma od Ljubljane). Prazna cesta, siguran vozač (thx Vedrana), suvozačko mjesto moje (Zole je iza ležećki ravnao leđa pripremajući ih za let). Možda bi vožnja i kraće trajala da nas dvojica nismo stalno prigovarali Vedrani zbog brze vožnje.
LJUBLJANA (BRNIK)
Aerodrom manji od svlačionice klubova iz lige prvaka, sa sendvičima punoljetnim po američkom zakonu, lošom kavom i još gorim cijenama (možda ipak previše volim pljuvati po Slovencima?). Vidjeli smo dosta naših navijača (većinom BBB koji su išli preko Minkena noseći veliku zastavu) i par slovenskih koji su letjeli za jeftiniju 😦 Koreju. Uglavnom, čekirali smo karte, rjesili se velike prtljage, doručkovali, popili kavu, mahnuli Vedrani, skoknuli do djutića i tako, sve u zarezima, ušli u avion …
LJUBLJANA – FRANKFURT
Ista stvar kao i s putem do Ljubljane. Ćuku i sitno. Uspio sam odspavati većinu puta tako da sam prespavao klopu (navodno sam je odbio, onako u snu…). Zole je rekao da je klopa bila u minusu, riječ je bila o sendviču koji bi i Buci pojeo u jednom zalogaju (nisam pitao da li je ostavio zadnjih par zalogaja kao svaki put u Plješevickoj – ali to ga ionako ne bi nasekiralo).
FRANKFURT (AERODROM)
Budući da smo imali četiri sata slobodno, potražili smo birc gdje ćemo pogledati završetak prve tekme (Irska – Kamerun) te cijelu drugu (Danska – Urugvaj) Točnije, tražili smo, ali tamo u bircevima nema TV, a ako i ima, to su u biti monitori za obavijesti o dolasku i odlasku aviona. Obzirom da nismo znali kako ce Zoletova leđa podnijeti težinu njegovog ruksaka i da sam od Ljubljane sam ja sam preuzeo Vedraninu ulogu nosača torbi, otišli smo u čekaonicu čekati avion. Tu smo upoznali četvoricu naših: Riba iz Zagreba (profesor zemljopisa, pise navijački dnevnik za Klik), Bilić (tip je viši od Zoleta – 2.06m), Boris – Mostarac i Josip – Vjevo – Osječanin.
Dečki su prošli skoro sve tekme naše repke u kvalifikacijama i fakat su me oduševili. Uglavnom, složili smo se da je aerodrom u banani jer nema nigdje TV-a za pogledati tekmu. A mi mislili da su Nijemci nogometna nacija… Bili oni to ili ne (navodno ih ide jako malo na SP), avion nas je čekao pa smo ih nas 6 ostavili da to sami saznaju.
FRANKFURT – TOKYO
Let od 10 ili 11 sati (više se ne sjećam) sam proveo spavajući, papajući (kad su mi dali prvi obrok, mislio sam da me je teta stjuardesa zamijenila za malog Japanca, ili me je pripremala za japanske porcije – ne znam) i napeto očekujući spuštanje. Da, upoznali smo nekog Talijana koji je jadan dobio mjesto između mene i Zoleta (ne znam ko nam je rezervirao karte, ali … dobro, pogodio je državu, ali fulao spol). Mali je tipični digić, svilena šulja, zalizana kosa, nema pojma engleski, ali uspio je objasniti da je iz Bologne, da prati košarku i nogomet i da će gledati talijanske tekme.
Uglavnom, osim nas šestorice iz Hrvatske, malog digića i njegovih teta (rekao je da su mu prijateljice, a godište su moje bake) avion je bio (barem naš dio) pun Japanaca i Japanki koji su se vraćali iz Europe. E, lažem… iza nas su sjedili Francuz, Francuskinja i Argentinac koji su se tako lijepo zabetonirali s Gin-tonicom, da su ujutro bili strgani (sad, nakon ponedjeljka, znam zašto su to napravili).
NEDJELJA, 02.06.02
NARITA AIRPORT
Sletili smo, dobili Short stay vizu (90 dana) i uvalili se u čekaonicu gdje smo se stali dogovarati oko toga kako ćemo do Niigate. Svi smo se složili da je 100$ za autobusnu povratnu kartu malo previše pa su padali prijedlozi oko stopiranja, švercanja … Tu su nam se pridružili još četvorica naših (Nikola iz Zagreba i trojica Istriana, mislim iz Pule).
Na kraju smo Zole i ja odlučili uzeti JR Pass za 14 dana (svi vlakovi i busovi besplatno), ali tu je nastao problem. Naime JR Pass je moguće dobiti samo u putničkim agencijama od kojih 99% ne radi nedjeljom. Stoga smo kao pravi inženjeri odlučili pitati na informacijama koje od agencija danas rade. Tu smo se prvi put susreli s onim na sto smo se dans već navikli… da je službeno osoblje ovdje vrlo srdačno, uslužno, nasmijano, da neki cak pričaju engleski i da nikad iz prve ne skuže što smo pitali ili zamolili. Tako smo od tri službenika na informacijama dobili različite odgovore na naše pitanje za agencije koje rade nedjeljom. U međuvremenu su pristigli i Boysi iz Minhena (petoricu nisu pustili u Japan jer su bili na MUP-ovom popisu huligana) koji su imali informaciju o nekoj sasvim desetoj agenciji koja radi nedjeljom. No, Zole i ja smo odlučili za jednu od one prve tri i nakon par sati vucaranja po aerodromu napokon krenuli prema Tokiju tražiti agenciju.
TOKYO – NIIGATA
Ušli smo u vlak i došli do stanice u čijoj se blizini nalazila agencija. Budući da Japanci nikad ne objašnjavaju lokaciju s adresom (bojim se većina ulica i nema naziv, a numeriranje je rađeno po autoincrement principu: ko prvi napravi kuću, dobije sljedeći slobodan broj), ja sam čuvao stvari a Zole se otišao boriti s traženjem agencije. To je značilo da sam popio svoju prvu kavu u Japanu i počeo se privikavati na cijene (stvar je vrlo jednostavna – ne pretvarati u dolare, a kamoli u kune).
Nakon Zoletovih muka oko vađenja JR Pass-eva (to ce vam Zole ispričati) sjeli smo u Shinkan-sen za Niigatu i krenuli. Impresija o podzemnoj, prvoj kavi i prvoj vožnji shinkan-senom (bullet train) imam koliko hoćete, ali onda nikad neću stići do današnjeg dana.
NIIGATA

Niigata station
Niigata-station … iliti po naški glavni kolodvor. Tu nas je na južnom izlazu trebao dočekati Saito-san (tip kojeg je Zole našao preko neta i koji nam je rezervirao smještaj), ali kako smo u dogovoru s njim trebali doći busom, čovjek nas nije čekao gdje smo se dogovorili nego je čekao bus. Tako smo na kraju mi čekali njega. Tu smo smo sreli ekipu iz aviona plus petoricu novih koji su došli vlakom preko Rusije. Oni su već imali gitaru u rukama, pjevali naše pjesme i tankali se pivom.
Zole i ja smo se slikali uz plakat za SP kad nam je prišla neka Japanka i ponudila da nas uslika obojicu. Na hrvatskom !? Riječ je o Ikuko Yamanato, profesorici japanskog jezika i klavira. Ovdje je prevoditelj za policiju i prvu pomoć. Inače radi i živi u Rijeci. Gledao sam uokolo i moram reći da nije bilo Meksičkih navijača na vidiku.
Dočekali smo i Saito-sana koji je sa sobom dovukao snimatelje iz lokalne TV postaje koji će snimati emisiju o neobičnoj susretu Japanca i dva Hrvata. Mi smo htjeli odmah do hotela, istuširati se i odspavati, ali Japanci su inzistirali da moramo na večeru (tako je kad TV postavlja uvjete). Ostavili smo velike torbe na kolodvoru i odvezli se s našim domaćinima u neki tradicionalni japanski restoran gdje su nas smjestili u odvojenu sobu od ostalih gostiju (što je bilo dobro za ostale goste, jer nisu morali trpjeti smrad naših nogu nakon dugog puta). Dok smo mi jeli, pili sake i pričali o Hrvatskoj i Japanu, slušali o nazivima jela, običaja, znamenitostima Niigate, cijelo vrijeme nas je snimala TV. Na kraju večere smo dali kratke izjave i napokon krenuli u hotel.
Hotel SeikoKan je tradicionalni Japanisee Inn udaljen od grada cca 40 minuta vožnje autom. Nakon prijave na recepciji, pozdravili smo se s Saitom i njegovom ekipom te otišli pogledati sobe. Hotel nije velik, ali budući da smo mi bili jedini gosti, imali smo svu pažnju naših domaćina. Raspremili smo stvari i osvježili se tušem. Krešo je se opustio u vrućoj japanskoj kupci (što mu je definitivno popravilo stanje leđa) i otišli smo dolje u lobi da se probamo javiti našima doma. Dolje smo upoznali vlasnika i njegovu cijelu obitelj. Bacili smo priču do iza ponoći i prije spavanja uspjeli vidjeti rezultate tekmi.
PONEDJELJAK 03.06.02 (UTAKMICA)
NIIGATA
Da, utakmica…. A nama je prošao još jedan cijeli dan do 15.30 kad je utakmica počela. Probudili su nas ujutro na doručak gdje su nas opet dočekali TV i mali Saito od juče. Za vrijeme doručka (japanski doručak nije nešto s cim se moze započeti dan) su nas opet ispitivali, snimali, smijali se … Zatim smo pogledali vrt iza hotela (preživjevši napad zmije), otišli do lokalnog hrama gdje smo zvonili zvonom, slikali se i lagano se počeli sekirati na TV i Saita, jer njima izgleda nije bilo jasno da tekma počinje za nešto manje od 6 sati.
No, ipak smo morali otići do nekakvog prekrasnog jezera i, kasnije (ili je to bilo prije), u Northern Culture Museum. Šta smo vidjeli, ne znam, imamo na slikama. Napokon smo došli nazad do Niigate, nekako uspjeli objasniti Saitu i TV-ekipi da ne želimo vise kameru iza leđa. Uspjeli su shvatiti iz petog pokušaja, pa smo se pozdravili s njima i krenuli prema stadionu. Došli su i Meksikanci, na tisuće njih odjednom. Veseli i nasmijani. Svi smo se slikali sa svima.
Organizacija i prijevoz do stadiona su bili fenomenalni (i još su). Busevi voze svake minute, nema gužve, sve bez najmanjeg zaustavljanja (osim pokazivanja karte za utakmicu prilikom ulaska u bus)
HRVATSKA – MEXICO (BIG SWAN STADION)
Stadion je najljepši koji sam do sad vidio. Zašto? to trebate vidjeti u živo. Skroz je uz more, okružen je kanalima s morskom vodom tako da morate preci preko mosta da bi došli do ulaza. Sve je japanski čisto i uredjeno. Putem do ulaza na nasu tribinu slikali smo se s malim milijunom Japanaca (da smo tražili 100 jena po slici sto je manje od 1 USD, pokrili bi sve troškove našeg puta i boravka). Ušli smo na tribinu, spustili se iza gola i počeli navijati. Tu je bio Knjaz sa snimateljem, Boysi i dosta naših navijača iz svih krajeva Hrvatske. Najviše iz Japana (iako je izgledalo da smo popunili 10-ak redova, samo u prva tri su bili nasi, a iza nas nasi Japanci. Počelo je navijanje, a uskoro i tekma. Pjevalo se, pljeskao, vrijeđalo i sve kaj ide uz tekmu. Dobili smo bubanj od nekog Japanca, pa su Riba(sa vaterpolo kapicom na glavi) i dečki naizmjenično bubnjali i diktirali ritam navijanja. Najuporniji je bilo Vjevo koji je forsirao “i znaj, ja volim Hrvatsku” i moram priznati da se to lijepo culo na cijeloj tribini (za TV prijenos ne znam, budući da je Meksikanaca bilo mnogo vise)
NIIGATA
Kako je tekma završila to svi znate (slažem se sa Sasom da u subotu navija za Italiju, jer za koga on navija, taj gubi. Zadnji primjer su Boston i Sacramento), tako da smo svi otišli u minus. Knjaz (Grga, Jole, imate pozdrav) me je pitao da li imamo šanse za prolaz u sljedeći krug i moram priznati da je odabrao krivi trenutak (malo sam ironično odgovarao, ali na svu sreću, kamerman nije skužio da treba mene snimati)

Mehiko
Uglavnom, vratili smo se u grad gdje smo odlučili da ne idemo ovakvi posrani nazad u Tokyo, pa smo iznajmili sobu u Single inn-u. Navečer smo izašli van i nakon bezuspješnog traženja naših navijača, završili smo u nekom pubu u kojem su Meksikanci slavili zasluženu pobjedu. Putem smo upoznali Mirka i Slavicu, iz Australije, koji su nam se pridružili u ispijanju piva. Vlasnik puba je pustio snimku tekme, a mi smo se upoznali s Meksikancima i fakat mi je drago, ako smo već izgubili, da smo izgubili od njih. Ljudi se znaju veseliti pobjedi i pritom ne provocirati poražene (znam sigurno da bi ih mi ubili od zajebancije, da je tekma završila u nasu korist) Tu su bili i Englezi iz Portsmoutha koji su došli gledati tekmu zbog Prosinečkog. Zaružili smo s njima i Meksikancima do ranih jutarnjih sati i totalno zaboravivši na poraz, došli do hotela iza 5.30 ujutro
UTORAK 04.06.02
NIIGATA – TOKYO
Budući da u Single Inn-u doručak traje do 10.00, a to je ujedno i vrijeme za check out, ustali smo se, onako mamurni, taman na vrijeme (9.45) da se spustimo na doručak i vratimo u sobu pokupiti svoje stvari. Nasli smo se s Mirkom i Slavicom te krenuli skupa prema Tokiju. U vlaku smo sreli dvojicu naših iz Vinkovaca koje smo upoznali dan ranije dok su tražili hotel. Kad smo ih pitali da li znaju za Auto Simun, jer mi kao radimo software za P.Z.Auto, oni su odmah zaključili: Vi ste oni papci iz MIT-a. Da nas znaju svugdje, znaju nas.
TOKYO
Nakon presjedanja iz shinan-sena u JR Line pa na lokalni vlak i jedno 10 minuta pješice došli smo do našeg smještaja na sljedećih 10 dana. Hotel Joyoh. BTW, u shinakn-senu sam procitao clanak u Japan Times-u o smjestaju u Tokiju i nas hotel je istaknut kao najbolji za ljude koji ne traze preveliki komfor, a zele svoju privatnost uz najbolju moguću cijenu. To znaci da je Zole genijalac koji, ako IT ode u onu stvar, uvijek moze naci posao u turističkoj agenciji. Hotel i soba imaju sve sto nam treba (jedina primjedba je da fali TV u lobiju). U sobi je krevet, stolić, TV, hladnjak i klima uredjaj (sve u 3 kvadratna metra), WC i umivaonici su na svakom katu. Imamo i kupaonicu, tus kabinu, stroj za pranje rublja, 2 PC-a. Super.

Preostala dva kuta Juyoh gajbe
Kad smo završili s osvježavanjem i raspakiravanjem stvari spustili smo se u lobi i upoznali ekipu koja odsjeda s nama u hotelu. Najviše je Iraca, Engleza i Nijemaca. Ima naravno puno Japanaca, tu su i Meksikanac, Talijan, Australac (koji ce s nama na Italiju)
Poslali smo par mailova, pogledali neke tekme (nemam pojma koje), kupili hranu i pice da nam hladnjak ne radi bez veze i nakon par pivi otišli u krevet. Zole oko 03.00, a ja, kao i svaku večer do sad, iza 05.00 (ovdje se svi borimo s vremenskom razlikom, tako da je u lobiju oko 03.00 uvijek vrlo živahno)
SRIJEDA 05.06.02
KYOTO

Kyoto iz tornja
Probudili smo se prije 08.00, i krenuli prema Kyotu, jer smo se dogovorili s Mirkom i Slavicom da se nadjemo tamo u 12.00. Međutim, uletjeli smo u jutarnju gužvu (gužva u ZET-ovim tramvajima je mila majka za japanska mjerila), pa smo uspjeli zakasniti nekih sat vremena. No nasi novi prijatelji su nas čekali (znajući i sami koliko su Hrvati točni, iako bili u zemlji poput Japana) pa smo s njima krenuli u obilazak Kyota. Ovo obilazak nemojte shvatiti doslovno, jer za obilazak svih znamenitosti u Kyotu treba 10-ak dana (prema Lonley planetu). Dakle, bili smu u nekom tornju (Koyto Tower) gdje smo bacili pogled na grad. Gdje smo god pogledali vidjeli smo naseljeno područje. Isto vrijedi za cijelo područje od Tokija do Kyota
Cijelim putem nema šanse da vidite bilo sta osim kuca i malih rižinih polja.
Nakon tornja (koji nam je bio usput) otišli smo busom do hostela gdje su se smjestili Mirko i Slavica. Iznajmili smo bicikle i krenuli u obilazak hramova od kojih su najpoznatiji bili bas u blizini hostela. Obišli smo dva hrama (nema ih smisla opisivati, vidjet ćete slike, mogu samo reci da su prekrasni) i vratili se do hostela. Naravno da je taj dio Kyota brdovit pa smo se stalno spuštali i penjali (Boki, da si nas vidio, treba nam jedan dobar trener za brdske utrke) To nas je toliko strgalo, da smo povratkom u Tokyo cijelo vrijeme spavali. E da, prije povratka smo večerali i posjetili zabavni park, u koji smo ušli samo zato sto je Mirko dan prije vidio simulator rally-a pa sam ga morao pobijediti u tome, sto sam i učinio.
ČETVRTAK 06.06.02
LJENČARENJE

Tokyo iz Juyoha
Prvi dan pravog godišnjeg odmora. Ustajanje u 13.00, klopanje, malo interneta, malo notepada (u njemu ovo pišem), odlazak u Irski pub i gledanje prve dvije tekme. Druženje s Englezima, Ircima i našim prijateljem Lucanom iz Australije. Trecu tekmu smo pogledali u nekom lokalnom restoranu. Popili brdo pive i to je to. Zole je već u krpama, a ja čekam da u Hrvatsku dodje vrijeme za spavanje (ovdje je sad 03.30) i završavam ovaj tekst.
PETAK 07.06.02
Još jedan dan sličan jučerašnjem. Uz jedinu razliku da smo otišli u drugi kvart. Akasuka (ili tako nešto… nemam plan podzemne uz sebe, a lose pamtim nazive) je u istom dijelu Tokija gdje je i nas hotel. Mi se u stvari nalazimo u Taito City. Ni ja nisam još shvatio da li je to grad, gradić, ili dio Tokija, ili sve troje.
Nema veze… Uglavnom, čuli smo da tamo ima jako puno malih trgovina gdje se mogu kupiti najrazličitije stvari. Stoga smo nakon ustajanja (spavao sam do iza podneva – sinoć smo zaružili s nekim Ircem i Norvežankom do ranih jutarnjih sati ubivši litru votke i gomilu pivi) otišli u Akasuku gdje smo kupili rekvizite za mec protiv Italije (crvenu periku i sesire u kojima azijski seljaci rade u rižinim poljima)

Church pub
Budući da smo htjeli pogledati tekmu, očajnici smo tražili bar ili restoran koji ima TV. Bilo je gore nego na frankfurtskom aerodromu – nigdje TV-a, a oni su domaćini svjetskog prvenstva – fuck. Uz to, još jedna primjedba, u Japanu ne prenose utakmice koje se igraju u Koreji, osim jakih mečeva ili na satelitu. Nevjerojatno.
Kad smo već digli ruke i krenuli nazad prema Uenu (tamo je irski pub koji ima prijenose svih utakmica) naletjeli smo na francuski birc koji je imao ogroman TV i jeftinu pivu. nije bila ni gužva kao jučer u Irskom pubu. Stoga smo odlučili ostati i pogledati sve tri utakmice (ipak smo na SP)
Nakon sto su Svedjani maznuli Nigeriju, ja sam vodjen svojim instinktom (i uz pomoć vlasnika birca) našao McDonalds i probao neke japanske Mac-ove. Isto sranje, ali su jeftiniji od uličnih prodavače hrane.
U biti, najjeftinije je u dućanima. Imaju gomilu gotove hrane. Od sandwicha do cijelog menija. Samo im na blagajni kazete da stave to u mikrovalnu (točnije, pokažete rukom na mikrovalnu i kimate potvrdno glavom nakon toga), koje su manje – vise u svakom dućanu.

French bar
Nakon Mekija smo gledali Španjolce i Paragvajce, a ja sam pred kraj poluvremena odlučio malo protegnuti noge i uslikati par slika. Prvo na sto sam naletio je bilo malonogometni teren sa zelenim tepihom i mantama, gdje su neki Japanci haklali. Nisu bili losi. Zatim sam pogledao cijene obleke i odustao od takvih poklona. Roba, meni nepoznate (japanske) marke, stoji od 160$ na gore. Jedino sto je prihvatljivo su T-Shirts s koji su jeftiniji od pranja prljavih majica u javnim praonicama rublja. Znate ono, ubaciš žeton u vešmašinu i bariš komade – je, da, tristo (ovo je fora, a ne scenarij cjenkanja)
Kad sam krenuo nazad, naletio sam na game park kojih samo ovdje imaju vise nego mi registriranih nogometnih klubova. Ovaj nije bio velik (malo manji od Brnika), ali ostao sam unutra vise od pola sata. Tranu ima svega, uz ulaz su pucačine i borilačke igre (tu nije bilo gužve), zadim slijede tetrisoidene igre, raznorazne strip-igre. Najveći je kockarski dio gdje se uz poker aparate, elektro rulete (Buci, Mali, Dinko… koji raj… ali nisam igrao) možete kladiti na konjske utrke. Kakve konjske utrke ? Majstori imaju maketu trkališta s malim konjima na kotače. Sve ostalo je isto. Odaberete svog favorita, ubacite jene i navijate za komad plastike kojim upravlja software a ne jokey. Da smo ga mi MITovci pisali, možda bih i bacio koju kladu očekujući bug i veliku zaradu… ovako nisam htio riskirati (uz to, sve su tipke s japanskim nazivima).

Klađenje na konje
Tu su i neke coin-igrice. Ubacujete žetone koji padaju u neke pokretne posude koje kad se prepune izbacuju žetone (od prethodnih igrača) van !?! Možda ja nisam dobro skužio… ali izgledalo je kao prozirni poker aparat (zamislite da ih je Apple počeo izradjivati… bas tako bi izgledali) Umro sam od smijeha kad sam vidio da neki Japanac lupa po bubnjevima i tako skuplja bodove (bio je u Audicija nivou) Drugi je obučen u elektronske boksačke rukavice blokirao udarce i samrao digitalne protivnike. Sad znam zašto su tako vitki, iako se puno vise na kompjuteru.
Na kraju sam odlučio potrošiti 100 jena za partiju tetrisa da vidim da li je igranje u KSET-u ostavilo nekog traga. Iako nisam briljirao (zbog joysticka) na kraju sam bio uvjerljivo najbolji te sam svoj potpis (CRO) ovjekovječio Krckovom kamerom (stari, sve je ok s aparatom, jedino sto ovdje ne mogu downloadati slike. Bojim se da cu morati kupiti još jednu memorijsku karticu) Na izlasku sam primijetio neku simulaciju nogometa, a u demu koji se vrtio, Hrvatska je nakon neuspješnog napada, primila gol iz kontre. Od Nigerije !? (budući da su oni maločas definitivno ispali iz stvarnog takmičenja, nisam se sekirao)

Glenn Kotche
Vratio (nakon sto sam već pomislio da sam se izgubio) sam se taman da vidim kako Španjolci osiguravaju ulazak u osminu finala. Birc se polako napunio s ljudima pred večernju utakmicu. Argentina-Engleska. Nije bilo puno Europljana (Zole, Lucan i ja, po dva Engleza i Nijemca, vlasnik koji je Francuz), ali zato je bilo pun kufer Japanki koje su navijale za Englesku. Kako su smiješne. Vicu cim bi se nešto moglo dogoditi. Aji, hai, aaaaaaaaa, ooooooo. Strasno… Najviše uzdaha je bilo kad su u krupnom planu prikazivali Beckhama ili Batistutu. Čupanje za kosu, hihotanje … Beatlesi su 286-ica za ovu dvojicu.
Budući da je Lucan engleski navijač (živi u Australiji, starci su mu Englezi) svi smo bili sretni i zadovoljni rezultatom, pa smo nakon tekme, putem do hotela, uboli po pivu da lakše zaspemo. Meni nije pomoglo, pa sad pijem treću i završava ovaj update u nadi da ce dodatno zračenje monitora i Asahi (naziv pive – u jednom od sljedećih mailova vise o pivama) u
tome uspjeti.
SUBOTA 08.06.02 i NEDJELJA 09.06.02
Ludilo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Lesli Eldridž
Kako smo ih zgazili…. Sad znam zašto smo došli ovdje. Koja ludnica. Cijelu noc nakon utakmice smo proveli u centru Tokija (Ropongi) slaveći u nekom pubu s Ircima i Japancima. Bilo je super. Napokon smo vidjeli i zgodne Japanke. Mada, nakon 10 piva, sve izgleda dobro. (Poruka za Irenu i Vedranu: Samo smo gledali) Utakmicu ste svi vidjeli na TV. Mi smo ovaj put pazili da ne napravimo ništa sto smo radili prije utakmice s Meksikom. Nismo se obrijali, nismo davali interview-e, zamijenili smo rekvizite … Naravno, sad ćemo to sve ponoviti protiv Ekvadora.
Došli smo u hotel oko 07.00 i ja sam prespavao Meksiko – Ekvador i Turska – Kostarika. Pogledali smo prvu pobjedu Japanaca u restoranu blizu našeg hotela i sad se spremamo na spavanje.
Probat ćemo sutra kupiti karte za Irsku protiv Saudijske Arabije i za Englesku protiv Nigerije. Ovdje u hotelu je fakat sve u znaku SP. Kupuju se karte za bilo koju tekmu.

Ibaraki
Sad idem jer ovdje je gužva. Svi čekaju na svoj red, pa neću duljiti. Čujemo se sutra.
PONEDJELJAK 10.06.02 i UTORAK 11.06.02
Danas smo bili na utakmici Irska – Saudijska Arabija. Karte smo dobili od Saudijaca (naganjali smo ih dva dana) Tako smo upoznali Yokohamu i stadion na kojem ćemo u četvrtak razvaliti Ekvador.
Inače, čitamo redovito vijesti iz Hrvatske i moram priznati da ponekad poželim da sam tamo – pogotovo kad upadnemo u gužvu u metrou. ZETove gužve su mila majka za njihov rush-hour – ne znam zašto se tako zove kad im gužve traju pola dana, iako imaju gomilu linija i još vise vlakova koji, kao sto svi znate, nikad, ali fakat nikad do sad nisu kasnili ni sekunde…
Sutra ce Zole u obilazak sjevernog Japana, a ja u Tokio u shopping (bit ce suvenira…)
Javim vam se prije odlaska u Koreju
SRIJEDA 12.06.02
Spavanje, spavanje, tekma, klopa, spavanje …
ČETVRTAK 13.06.02

I na strani, i kod kuće, Tomo brani nemoguće (+ Elvis Brajković i Šarić)
Nalazim se u hotelu Yokohama gdje je i naša repka. Čekam kartu za našeg frenda iz Australije. Imam sliku s Kovačem, Olićem i Jozicem. Plus još jedna s Vlakom. Oce se slikati, ali nemaju karata.
Sutra idemo u Hiroshimu, a prekosutra palimo na kontinent. Javim se opširnije (ako stignem) nakon tekme….
…
…
…
Pijemo u hotelu s Nijemcima, Englezima i Ircima. Njihove repke su prošle skupinu, a oni manje vise svi idu doma raditi. Nasi papci su nas zajebali, ali mi ćemo i dalje pratiti ovo čudo uživo.

Japanka
Bas sam sad telefonom kupio kartu za četvrtfinale… Sad cu mirno uživati u godišnjem, bez stresa i sekiracije. Pogledati koju tekmu, preprodati koju kartu, kupovati suvenire, slikati, kupati se u oceanu…
Prica za Bokija: nakon tekme Njemačka – Irska u Ibarakiju murija je potjerala prodavače dresova i ostalih rekvizita iz podzemne. U cijeloj strci, dečki su ostavili dva ruksaka i jednu pederušu (sve s Rominim znakom) Dakle, imam obećanje od jednog Švabe (Andi) da ce mi poslati pederušu postom (sad mu kao treba, bla, bla) Nije bitno… imam izgovor zašto Boki nije dobio poklon.
Pitanje za Sasu: Joxa, buraz… nisi zašto si navijao za naše večeras… a lijepo smo se dogovorili…
Svima ostalima: puno tužnih i pijanih pozdrava iz Tokija
PETAK 14.06.02 i SUBOTA 15.06.02

Maketa centra Hirošime nakon znate već čega
Napokon na kontinentu. Sad mogu kuci kad god hoću. Na noge ako treba. Došao bih do 2006 taman da saznam da se Hrvatska nije kvalificirala…
Dakle, napustili smo Tokyo drugi dan nakon poraza od Ekvadora i uputili se prema Hiroshimi. Odsjeli smo u Hiroshima Youth Hostelu, gdje se Zole zarakijao s nekim Meksikancima, a ja sam utučen otišao spavati. Sutradan smo obišli A-Dome i uputili se u Shimonoseki.
Tamo smo čekajući trajekt vidjeli kako Nijemci na sebi svojstven način prolaze u četvrtfinale. Upoznali smo četvero naših iz Kanade kojima je ovo drugo SP.
Nakon sto smo se ukrcali u trajekt i smjestili se u ‘sobu’ (oni koji su bili u vojsci – znaju zašto navodnici), upoznali smo se Ircima. Koja luda ekipa. Dvojica su došli od Irske do Japana za 69 (zaokružio bih na 70, ali ovako je preciznije… i perverznije) dana. Vecinom stopirajući. Jedino su kroz Sibir opalili vlakom. Nakon sto sam ih proglasio najluđim ljudima, smirili su me da postoje dva Engleza koji su išli vlastitim autom, te još dvojica ili trojica koji su to odradili biciklom.

Busan, Koreja
Dakle, s Ircima i nekim Meksikancima smo pogledali tekmu (Irci navijaju za samo dvije momčadi na svijetu: Irsku i onu koja igra protiv Engleske) i gadno se
zapeglali s tekilom i pivom (morat cu iskontrolirati jetru kad dodjem u rvacku) te nakon sto smo skužili da je sve na brodu zatvoreno, otišli spavati.
Danak smo platili sljedeće jutro, jer dok su svi ostali čekali na iskrcavanje, mi smo cackali krmelje, gasili požar u unutrašnjosti i trošili zadnje jene na doručak, kavu i cigarete.
No, nije bilo panike. Čekanje se odužilo na dva sata (prva naznaka da je Koreja bliza nama). Kad smo napokon izašli iz broda, prošli granicu, carinu i kaj sve ne, dočekala nas je Judy i krenuli smo s njom prema našem novom domu u sljedećih pet dana.
U samom vlaku sam se sve vise uvjeravao da su Japanci fakat priča za sebe… jer, ovo je već ličilo na ZET. Vruće, ljudi se deru, prosjak žica lovu (nije snalažljiv ko nasi, jer nema tekst poruke na engleskom), neki tip prodaje mirišljave vrećice … sve u 10 – ak stanica. Karta… 3 kn. Od naše stanice smo uzeli taksi i platili 15 kn. To mi daj. Jeftino brate. Iako sam svjestan da je nakon Tokija sve jeftino (osim možda Londona), ovo je jeftinije nego kod nas.

Judy
Neka tako i ostane. E da smo barem cijelo vrijeme bili ovdje. Možda bi i grupu prošli…
E, da, uspio sam napokon downloadati slike pa vam šaljem par na kojima nismo lose ‘ispali’… Sutra idem naci frizera (i u Japanu je sisanje jeftinije nego u
Hrvatskoj) i platiti par kuna za svoj budistički look.
NEDJELJA 16.06.02 – ČETVRTAK 20.06.02 (BUSAN)
Budući da su nasi junaci već kod kuce na zasluženom godišnjem odmoru (cuo sam da ih je dočekalo troje ljudi na aerodromu – valjda ce i nas toliko dočekati), ovdje vise nema sekiracije oko nogometa. Gledali smo svih 8 utakmica 1/16 finala (propustili smo većinu tekmi po grupama) i jedino nam je zao Iraca.
Tu smo tekmu gledali ‘doma’ jer sam cijeli prvi dan izgubio na download i upload slika (a vi bez komentara)
Drugi dan smo dočekali Lucana i otišli navečer u grad pogledati Brazil – Belgija. Nasli smo self-service (Mladjo iz Paradisa bi uživao) pub i isprobali većinu korej(an)skih piva. Najbolja (a kasnije smo utvrdili i najzastupljenija) je Hite, ali budući da je tu bio
drug Budweiser, korejske pive su eliminirane u prvom krugu nakon tri kola.
Nakon tekme smo trazeci lokaciju za zadnju pivu završili u kvartu gdje ako kazete fuck ili fuckin’ (Lucan i ja koristimo to u konverzaciji kao u Tarantinovim filmovima) odmah se pojave trojica šampona (Head and Sholders – bez vrata) i pokazuju vam neki prolaz u podrumu gdje ni mrtav – pijan ne bih olakšavao mjehur, a kamoli nešto drugo.

Busan
Na kraju smo se spustili u neki noćni klub nadajući se ne preskupoj pivi i popunjenom prostoru (ponedjeljak je i ovdje šugav dan za izlaske) Dočekalo nas je još šampona i odvelo u nekakvu sobu s foteljama, velikim stolom (s praznim casama) i 4 TV-a. A na TV-u pogodite sta (Bubasvabe trazi …) Odmah smo im objasnili da mi ne želimo plaćati bogatstvo za jeftini viski ili pivo gledajući gole tete na TV-u i strahujući (nadajući se ?) koga bi nam poslali još u sobu. Zahvaljujući mom znaju engleskog (i njihovom neznanju) kad sam im objasnio NO SEX… BAR… DRINK !!! odmah su me razumjeli i kimajući glavom odveli do sanka… Koji je nekako previse ličio na prostoriju iz koje smo maločas pobjegli uz jednu sitnu razliku. Na TV – u su bili neki stričeki koji nisu licili na konobara sa željom da nas posluzi pivom.
Objasnili smo našim domaćinima da ipak nismo toliko žedni pa da ćemo potražiti neko drugo mjesto. Oni su tupavo kimali glavama, a mi smo ubrzavali 2 koraka po sekundi na kvadrat.
Zatim smo pitali neku tetu da li ima koji bar u blizini, ali budući da je ona samo sutila i smješkajući pokazivala (opet) prema dolje, u podrum, zahvalili smo se i napokon našli neki bar/restoran u kojem smo čekali 20 minuta da nam netko od konobara pridje, pa još toliko da nam donesu pive. Kad ni nakon 45 minuta nismo dobili cugu (volim ja predigru, ali sto je previse…) otišli smo kuci kukajući za Japanom i njihovim vending machines (zvučim k’o ‘rvati iz Amerike) gdje se piva dobije na svakom koraku bez objašnjavanja: Ne, ne želim plavušu, ne ni crnku… ni to hvala lijepo… ‘OCU SAMO PIVO!!!!!

Tekmica
U utorak smo otišli na gradsku plažu. Super! Not! Plaza je ogromna, pjescana, iza nas cesta, a ispred nas ocean… kojem bi i more iz splitske rive pozavidjelo na nečistoći. Kako smo ponijeli loptu, raspucavali smo je po plazi i nakon sto smo shvatili da se glupo znojiti bez mogućnosti kupanca, smazali smo neke odvratne hamburgere (dobio sam rizu umjesto peciva) i otišli gledati Japan-Turska.
Inače, hrana je ovdje toliko začinjena, da fakat možete pojesti psa, a da ne skužite (a kako i bi kad prije nismo probali psa). Nakon zadovoljavanja svih uvjeta za rad u cirkusu kao gutači vatre, Zole i ja smo došli do jednostavnog zaključka: Izbjegavati sve sto je crveno. U najboljem slučaju je slatki paradajz sos (Bljak)… a u najgorem… pa, probajte kebab kod Cibone s onim ljutim umakom i zamislite da postoji stvar 10 puta jača od tog umaka (vjerujte mi na riječ da postoji)
Nakon ove anti-crvene digresije (molim HDZ-ovce da ne pljescu nego ponovno pročitaju prethodni ulomak) reci cu još da je Turska rutinerski pobijedila Japan. Hvala Bogu, još da Italija spraši Koreju, pa cu moci napokon u miru upaliti TV, bez da gledam povijesne trenutke zabijanja gola Portugalu s dva igraća vise po 9786897569786-ti put.

Korejska zastava
I da, osisao sam se… na nulu… 35 kn.
Navečer smo otišli u grad pogledati kako ce Italija razbiti Koreju i naravno… to se nije dogodilo. Preci cu na Saletovu metodu… navijam za Koreju u 1/4 finalu (valjda ce upaliti)
Društvo nam od tada prave nasa domaćica Judy i njezina frendica Sonny. S njima je sve puno lakše. Kad oces pivo dobiješ pivo, kad ne znaš gdje si one saznaju… Kad nemaju menu na engleskom, ne moraš biti pantomimičar da narucis pohanu piletinu s krumpirom i salatom. A tek ćevape s lukom i kajmakom … Uglavnom, hvala im.
Proslava oba gola i slavlje nakon toga je neopisivo. Ludi su k’o mi nakon Njemačke, samo je njih malčice vise pa ih je bilo 4.000.000 na ulicama. Neponovljivo. Osim ako fakat maznu Španjolce.

Žaba
Uspjeli su kasnije na četiri različita TV-programa davati ponovljenu snimku utakmice… U biti, koeficijent da ćete naletjeti na snimku Koreja – Italija na jednom od 30 TV kanala je 1.02
Toliko slavlje zadalo nam je problema u povratku kuci. Podzemna ne vozi, a TAXI puni ko ZETov bus u 06.45 iz Prečkog za Kozari Bok. Nekako smo se dokopali busa koji ce nas maknuti iz centra grada i poslije taxijem ravno doma.
Srijedu (prvi dan bez utakmice) smo proveli na izletu. Gdje smo bili, sto smo vidjeli… pitajte Zoleta. Meni je toga dosta.
Navečer smo popili pivu i završili u karaoke clubu… Prostor je na istu foru kao i onaj gdje vas ako trazite sank proglase pederom, s jednom razlikom da se na TV-u vrte neki opuštajući prizori (dupini, sume, tete iz Baywatcha, planine…)
Sat vremena je 50-60 kuna, ali bilo je mrak. Svi smo pjevali. U stvari Lucan i cure su pjevali, a Zole i ja zavijali. Najjači je bio My Way (imam slike za Mitju) Toliko nam se svidjelo (ni sam ne vjerujem dok ovo pišem) da smo platili !?!??? još ćuku vremena i prali Beatlese, Stonse, neke Korej(an)sku Doris Dragovic, Olivera i sve sto smo uspjeli pronaći.
Ispucanog i promuklog glasa (a nakon Ekvadora sam se poveselio da cu barem zaljeciti grlo do kraja boravka ovdje), natečenih nogu i s bolom u ledjima spavao sam k’o klada do 13.30.
Četvrtak sam proveo u shoppingu – USB memory stick od 128 MB bit ce dosta da dovučem sve slike bez uploada na Yahoo, a imam i hrpu majica. Zatim lagana večera, posjet Game parku i spavanac. Laka mi noc. Da, prethodno sam isprobao čudo od kartice i … radi!
PETAK 21.06.02 – ULSAN
Odvalili smo busom do Ulsana jer sam imao dvije karte za Njemačka – SAD koje sam htio prodati. Budući da u Koreji situacija s preprodajom nije bajna kao u Japanu, na kraju dana sam se veselio gubitku od samo 30-ak dolara.
Inače, danas je za Lucana prestalo svjetsko prvenstvo. Brazil je izbacio Engleze i sad čovjek djeluje kao i mi nakon Francuske, Jugoslavije, Ekvadora. Koje bjelilo u licu… strasno. Zole je otišao u Busan, a Luc i ja smo zapalili na stadion. Tamo se cijena karata mjenjala k’o na burzi. Ispod cijene, pa pada i pada, pa naglo naraste… a mi prodajemo spiku, lazemo, muljamo i napokon uvala…
Nakon sto sam se rjesio karata, uzeli smo taksi do grada. Vec sam rekao da je taksi jeftin… pa se jadni taksisti snalaze na razne nacine. Jedan od njih je pokupiti vise ljudi koji se ne poznaju i odvesti ih od stadiona u centar… i svima naplatiti cijenu na taksimetru. Cestitamo!!! Mi smo nakon polustane preprike dogovirili 2000 Wona unjesto 6200.
Sretni kako smo izgubili pola sata da zaradimo 3$ (a prethodno sam izgubilo cijeli dan da izgubim 30$) vratili smo se u Busan i dočekali Zoleta koji je zavrsio u Ruskoj cetvrti. Nije ništa priznao, pa cu reci da je samo gledao…
SUBOTA 22.06.02 – BUSAN

mah mah Busan
Koreja – Spanjolska… Nakon petodnevne najave utakmice na svih 30 kanala, odlučio sam obuci svoju crvenu majicu i vidjeti to ludilo u gradu… Tekmu smo gledali vani, pa u bircu, a produžetke i penale na kolodvoru, jer nam je vlak za Seoul kretao u 18.15 (jedanaesterci su trajali od 18.02 od 18.11) Tako smo se trceci i slaveći ulazak Koreje u polufinale pozdravili s domaćinima i krenuli vlakom do Seoula (točnije… Suwona)
U Suwonu su nas dočekali Sim i njegova zena s ružama. Skroz sam se rastopio. Odveli su nas kuci i nakon kratke price zaspali smo k’o klade.
NEDJELJA 23.06.02 – UTORAK 25.06.02 – SUWON, SEOUL
Ljudi… besplatan smještaj… klopa tri puta dnevno… pranje vesa… sve džabe i sa smjeskom. K’o da smo doma…

Simova familija
Ukratko, obišli smo Seoul (koliko se to moze u par dana), upoznali neka mjesta i ljude te u utorak navečer pogledali domaćine protiv Švaba i nakon sto se još jednom potvrdilo da je Lineker u pravu, utučeni smo otišli spavati.
SRIJEDA 26.06.02. POVRATAK
Ovdje neću duljiti kao u dolasku.
Suwon – Incheon (aerodrom) – autom. Do Frankfurta smo letjeli 10 i pol sati, čekali oko ćuku vremena i onda još ćuku i sitno do Ljubljane. Tu su nas dočekali Zoricka i Dinko… pa preko male Bregane (bravo Dinac) u Zagreb…
Krevet na visini od 70 cm, priča se samo hrvatski, ima kruha….. jeeeeeeeeeee…
Sad ćemo u Bugrasku, Belgiju … pa sve do Portugala ….
Najbolji albumi 2014. godine
Posted on January 2, 2015 1 Comment
Gledajući ovako posloženu listu, 2014. mi izgleda kao odlična godina. Opet se moram ograditi od pretencioznog naslova i napomenuti da je ovo pogled iz moje perspektive, ovo su albumi koje sam najviše vrtio na slušalicama za trčanja Jarunom. Jasno je u kojem smjeru se fokusira moja muzička znatiželja pa tako mogu bez srama priznati da se više ne obazirem na pomodne trendove, recimo Future Islands sam poslušao jednom, FKA twigs niti toliko, ali bez obzira na to još uvijek malo podozrivo gledam čista country imena kojima me Ivan fila. Slušao sam tako recimo dosta Roberta Ellisa ili Sturgilla Simpsona, ali ih i dalje odvajam u posebnu ladicu teškog Countryja.
I ova godina bila je uglavnom puna razočaranja vezano za albume koje sam napeto iščekivao, poput ispraznih The Hold Steady, ravnih Drive-by Truckers ili nickelbackastih Gaslighta. Moji dugogodišnji favoriti The Felice Brothers vratili su se u Appalachian brda nakon potucanja po drugim timovima, ali nažalost sada zvuče blijedo u usporedbi s nekim albumima na ovoj listi.
Lista je koncipirana isto kao i prošlogodišnja, po mjesecima u kojem je pojedini album dominirao.
Siječanj > Doug Paisley – Strong Feelings
Godinu je otvorilo nekoliko sjajnih albuma tradicionalne Amerikane. Nakon sedam godina pauze pojavila se Rosanne Cash i nadahnuto opjevala američki Jug, ali ovdje u siječnju na naslovnicu mora zasjesti Doug Paisley, možda time preobratim kojeg čitatelja na iznimnu muziku koju stvara ovaj Kanađanin. Doug Paisley je nomad koji na koncerte stiže s akustičnom gitarom na leđima, nikada taj pratećeg takta nije zatražio. Ako mislite: evo još jednog kantautora koji nešto prebire po gitari i recitira bez melodije, reći ću da njegovi koncerti i tehnika sviranja gitare spada u muzički najljepše trenutke koje sam vidio zadnjih godina. Na Strong Feelings aranžmani pomalo odvlače ugođaj u smjeru salonskog countryja, ali to nimalo ne smeta da album bude jedan od vrhunaca ove godine.
Veljača > Young Rebel Set – Crocodile
Nova imena često otkrivam preko festivala. Ali ne na blef na samom festivalu, nego mjesecima ranije, kako festival objavljuje lineup, tako ja preslušavam albume i slažem svoj prolaz kroz satnicu festivala. Ovo proljeće put me odnio na Stockton Calling festival koji okuplja lokalne bendove iz sjeverne Engleske pa sam tako naišao na Young Rebel Set. Na prvo slušanje simpatičan bend s nekoliko radiofoničnih hitova. Na drugo slušanje puno više od toga. Pisao sam o njima i Crocodile albumu u postu iz Stocktona pa ću samo ponoviti kako se nadam da ću jednog dana moći reći kako sam gledao veliki bend u njihovim počecima kod trijumfa na domaćem terenu.
Ožujak > Catrin Finch and Seckou Keita – Clychau Dibon
Gledao sam ih ovo ljeto na Womad festivalu, ali ovo nije festivalsko otkriće poput Young Rebel Seta. Na njih sam naletio prije objave festivalskog lineupa, vjerojatno na nekoj world music preporuci najboljih ostvarenja prethodne godine. Zahvaljujući Womadu, najrazvikanijem svjetskom world music festivalu, ove godine sam zagrabio dublje u veliko bogatstvo glazbe koja dolazi s afričkog kontinenta pa ću od tamo izdvojiti ovu iznimnu kolaboraciju. Catrin Finch je velška harfistica, Seckou Keita je senegalski majstor kore, poznato world/jazz ime čije sam albume s jazz triom krenuo opsesivno nabavljati u ožujku. Kora je instrument iz Zapadne Afrike, od klasičnog instrumentarija najbliži upravo harfi. A ovdje izvučeni album je dokaz da harfa ne služi isključivo za prizivanje žaba u Maxmagnusu i da ne kažem za što na Cohenovim koncertima.
Travanj > Natalie Merchant – Natalie Merchant
Poslušati novi album Natalie Merchant u 2014. godini zvuči vjerojatno jednako besmisleno kao i poslušati novog Morrisseya? A onda ga jednom zavrtite i shvatite da imate jedan od albuma godine. Mislim na Natalie, s Morrisseyem nisam probao. Njena izvedba nikad nije bila upitna, ali na njenim samostalnim albumima iz devedesetih nešto je nedostajalo. I onda, nakon 13 godina pauze bez originalnog materijala, Natalie izbacuje ovakvu ljepotu. Asociralo me ovo na događaj iz sredine devedesetih kada je neki doajen tipa Leskovar ili Dragaš, nisam siguran koji od njih, od sve sile nove i uzbudljive muzike te godine na vrh svoje godišnje liste izvukao Van Morrison “B sides” kolekciju. Jadan čovjek, mislio sam tada, ništa on ne razumije muziku. Kada danas pogledam unazad i izvučem albume iz te recimo 1995. godine, nisam daleko od odluke da priznam kako je bio u pravu s Van Morrisonom.
Svibanj > The Delines – Colfax Avenue
Colfax Avenue simbol je istočnog Denvera, ovjekovječen u literaturi Neala Cassadyja. Delines je Richmond Fontaine, gdje je Willy Vlautin napokon shvatio da vokalni izražaj nije njegova najbolja strana pa ovdje tu ulogu preuzima njihov povremeni back vokal, Amy Boone iz Texasa. Ali kako preuzima. Njen prvi angažman kao frontmena nakon još u devedesetima ugašenog austinskog country benda The Damnations. Amy je u srednjim četrdesetima, ako ćemo vjerovati stihovima albuma, zasjala u stilu nove Beth Gibbons. Na Willy Vlautin priče s Midwest ugođajem. Nikad bolji Richmond Fontaine album, bez obzira što nije snimljen pod Richmond Fontaine imenom.
Lipanj > Delta Spirit – Into the Wide, Afghan Whigs – Do to the Beast, Hamilton Leithauser – Black Hours
Ovdje je prvotno bio The War On Drugs, ali sada to više nema smisla nakon svih ovih godišnjih lista koje ih obavezno stavljaju unutar prva dva mjesta. Pretjerali su. Kako je lipanj bio mjesec gdje sam imao dva tjedna sam sa sobom, dakle vremena za puno toga preslušati, izvukao sam tri albuma koje se sjećam da sam stalno vrtio na putovanju. Podcijenjeni Delta Spirit s energičnim pulsirajućim basom, izvrnutu verziju Sinatre Hamiltona Leithausera te iznova okupljene heroje The Afghan Whigse, album koji možda ne sjeda na prvu, ali odmah bez straha znate da samo treba biti uporan.
Srpanj > John Fullbright – Songs
John Fullbright je momak u ranim dvadesetima, iz neke zabiti u Oklahomi. Ovo mu je drugi album, a ja ga pratim od lani kada me je oduševio s inspirativnim nastupom na Calgary Folk festivalu. Preslušao sam puno kantautorskih albuma ove godine, shvatili ste već da je to bio i ostao dominantni žanr u mojoj slušaoni, ali ovakvi albumi ne pojavljuju se često. Izvući ću paralelu s mladosti Johna Fullbrighta pa napisati da je u tim godinama Neil Young snimio After the Gold Rush, a Van Morrison Astral Weeks te da Songs može u istu rečenicu s njima.
Kolovoz > Matthew Ryan – Boxers
Otkriće Matthew Ryana ove godine ravno je recimo onog Rockyja Votolatoa pred par godina, osim sjajnog novog albuma tu se otvara i desetgodišnji opus vrijednog kantautora. A ovdje uvršteni Boxer sve otkriva na prvih par taktova odlične uvodne naslovne pjesme. Ovo je album koji već dugi niz godina čekam od Gaslighta. Matthew Ryan je snimio svoj Born to run.
Rujan > Dan Michaelson and The Coastguards – Distance
Nedavno je Bilanda napisala da želi zagrepsti duboko ispod površine engleske scene, ali Twitter je nažalost u pretrazi već izgubio taj lijepi tvit pa ga moram rekonstruirati iz sjećanja. Možda je Dan Michaelson taj odgovor koji je donedavno ležao u muljevitom dnu, mada mi se čini da ove godine zasluženo postaje poznato ime. Album koji po svim mjerilima zaslužuje biti u godišnjoj listi, album kakav razvikani Bill Callahan nije u stanju snimiti.
Listopad > Lucinda Williams – Down Where the Spirit Meets the Bone
Lucinda je ogledni primjerak imena kojeg će euforični poklonici countryja poput Nicka Hornbyja ili Ante Tomića uvijek dizati u nebesa. Istovremeno će njeni albumi, koje snima u pravilnim trogodišnjim intervalima, prolaziti neprimijećeni i kod pažljivijih pratitelja takve scene. A ovogodišnji dupli Down Where the Spirit Meets the Bone zaista je nezasluženo prošao u sitnom fontu po relevantnim magazinima iako je riječ je o djelu u rangu s njenim klasicima iz devedesetih godina. Zbog Lucinde je iz ove liste ispao srodan album Rosanne Cash, čija slika američkog Juga imena The River & The Thread također zaslužuje sam vrh ove godine, ali sam je izbacio iz veljače jer mi je lista s njom izgledala kao nashvilleski Narodni radio.
Studeni > Allo Darlin’ – We Come From the Same Place
Kaže Bir da su nedavno na nekoj od ovih naših radio stanica najavili Go-Betweense kao “one hit bend”? U to ime predstavljam ovdje “Go-Betweens” album godine. Ili 21. stoljeća? Ovi dragulji imena Allo Darlin’ pojavili se pred koju godinu, dobrih deset godina nakon što su Belle & Sebastian snimili zadnji dobar album i ostavili prazninu na području takozvanog “inteligentnog popa”. Allo Darlin’ su jedan od bendova koje želim vidjeti na koncertu u idućoj godinu, nakon što me je do sada pratio neobičan peh u tom naumu: 2013. godine prvo smo zbog gužve na obilaznici oko Birminghama zakasnili na njihov singalong na velikoj livadi EOTR festivala, a idući dan nepažnjom propustili nenajavljen nastup na Tipi pozornici istog festivala. Ove godine čak je anđeoski glas Australke Elizabeth Morris, vokala Allo Darlin’, gostovao u lipnju u Zagrebu, nažalost u vrijeme dok sam imao nogometnih poslova.
Prosinac > Amelia Curran – They Promised You Mercy
Amelia Curran je jedino ime koje se i prošle godine našlo na ovakvoj godišnjoj listi. Ovo je novi album “ženske verzije Leonarda Cohena”, Kanađanke s atlantske obale, album koji sam čekao cijelu godinu. Slično kao i prethodni, prvih nekoliko pjesama zavarat će vas s pitkim popom, a onda sadržaj postaje kompleksniji. Folk Amelie Curran nažalost vjerojatno nikada neće otići dalje od redovnih trijumfa na Juno awardsima, kanadskoj verziji Porina, kao i puno drugih bendova koji izgleda funkcioniraju samo unutar Kanade i nikada ne dolaze na naš kontinent.
Članak je originalno objavljen na terapija.net.
Četiri dana u Amazoni – drugi dio
Posted on August 30, 2014 2 Comments
U ova dva posta htio sam opisati kako izgleda kada jedan poklonik Mister No-a dolazi prvi put u Amazonu, štoviše prvi put u Južnu Ameriku, ima par dana na raspolaganju i ne želi to utrošiti na način da ga turističke agencije vodaju okolo kao tele. Ako niste pročitali prethodni post, upućujem vas prvo tamo jer je priča povezana.
Drugi dio teksta o Amazoni počet ću opet s par zanimljivosti, ovoga puta o prometnoj povezanosti. Osim svojom veličinom, rijeka Amazona imponira i dužinom toka, samo par kilometara kraća je od najduže svjetske rijeke Nila. A duž cijelog tog toka preko nje nije sagrađen niti jedan jedini most. Ceste u Amazoni gotovo da su jednako tako rijetke. Transamazonika, 4.000 kilometara duga prometnica zvučnog naziva, koja kreće od Atlantika i završava na granici Perua, probijana je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ambiciozno je zamišljena da će cijela biti asfaltirana te da će potaknuti naseljavanje stanovništva iz siromašnih sušom pogođenih područja sjeveroistočnog Brazila u nepregledna prostranstva središnje Amazone. Na kraju je asfaltirano samo prvih par stotina kilometara Tranamazonike, a cesta je jedino pomogla u izvlačenju bogatstva Amazone, ono stanovništvo iz sušom pogođenih područja se svo iselilo u Sao Paulo. Danas je Transamazonika pola godine neprohodna zbog blata u kišnoj sezoni, a ostatak godine njom se mogu probiti samo terenci ili kamioni prilagođeni za off-road vožnju. Tako iz danas dvomilijunskog Manausa ne možete auto dovesti do ostatka Brazila, jedina asfaltirana cesta iz njega vodi na sjever do Venecuele. Dakle prometna infrastruktura Amazone nije se puno pomakla od vremena Mister No-a (radnja stripa smještena je negdje u kraj pedesetih godina prošlog stoljeća), i danas su jedine opcije rijeka ili avion. Željeznica nije nepoznanica samo u brazilskoj saveznoj državi Amazoni, taj oblik infrastrukture u cijelom Brazilu postoji samo u tragovima. Brazil je relativno rano proglasio neovisnost od Portugala, još 1822. godine, tako da ga nije zahvatila gradnja željeznica koje su europski kolonizatori masovno sijali po svojim kolonijama u drugoj polovici tog stoljeća.
Dan danas ne postoji čak niti željeznička pruga između dva najveća brazilska grada, Rio de Janeira i Sao Paula, iako su udaljeni samo par stotina kilometara.
Ovaj uvod sam napisao kako bi dočarao izoliranost tih par gradova razbacanih po nepreglednom prostranstvu Amazone, području koje je veće od nekih kontinenta. A ako je tako u gradovima, koji ipak imaju redovne avionske linije s ostatkom Brazila, zamislite kako je onda po indijanskim selima širom džungle. Iako nema cestovne infrastrukture, u Amazonsku džunglu ipak su došli neki drugi oblici modernizacije, o tome pročitajte u ovom drugom dijelu mog dnevnika.
Drugi dan u Amazoni. Još uvijek se navikavam na vlagu u zraku. Naučio sam kako se opustiti u onoj visećoj plahti. Hammock se to zove, mislim da nema prikladne hrvatske riječi? Dan prije prvi puta sam legao u to čudo, prvo sav zgrčen od straha kako ću tresnuti dole. Osim obilaska Juniorove farme uz ručak, na koju me ponosni vlasnik poveo, ostatak dana proveo sam uz TV i prvenstvo. U Brazilu to oduzme većinu dana jer prva utakmica kreće već u jedan popodne. Kao što sam i pretpostavio dan ranije, nisi se u Alteru pojavili nikakvi drugi turisti zainteresirani za turu, dakle sutra moram nešto smisliti za da ipak uđem u tu džunglu, kada sam već došao ovamo. Najzanimljiviji događaj dana bila je kupovina naramka banana na uličnom štandu s voćem, a uzeo sam ih jer navodno iz banana koje sam gulim ne mogu pokupiti sve one boleštine kojima me plašila medicinska sestra prilikom cijepljenja prije puta, u Zagrebu. Banane su bile krasne, velike, tvrde, zelene, jedini mali problem s njima pojavio se kada sam ih krenuo slasno večerati. Naime nije se radilo o bananama nego o nekom nejestivom drvetu engleskog imena plantain, zlom rođaku banane koji se može jesti tek nakon dugotrajnog kuhanja. Naučio sam to na teži način.
Treći dan u Amazoni. I četvrti. Povezani su tematski, a i čine mi cjelinu jer nisam nešto spavao između njih. Odmah izjutra krenuo sam dole do trga, koji je bio improvizirana luka za vrijeme poplave, da dogovorim turu po džungli, odlučan da ne pristajem na onu ucjenu od 400 dolara, cijenu koji su tražili dva dana ranije. Nastupili su mučni pregovori, onaj vodič što zna engleski odbija bilo kakav dogovor, jedini je od vodiča to jutro na trgu, uživa u svojoj monopolističkoj poziciji i podsmjehuje mi se ispod tankih brčića. U bezizglednoj situaciji pada mi na pamet jedna ludost: vidio sam Beta kako se besposlen mota oko svog čamca, idem probati vidjeti da mi on složi neku rutu. Ionako mi se ovaj s brčićima zamjerio. Objašnjavam ja Betu rukama: ja, ti, čamac, hodamo kroz šumu, krčimo put mačetom, krenemo danas popodne, spavamo negdje, sutra cijeli dan, tražimo jaguara, nas dva, za 100 dolara? Pristaje naravno. Znamo se, pili pivu zajedno pred dva dana. Kaže nema klopu spremnu? Ma nema problema, kažem ja, vidio sam ima mortadele tu u dućanu, složit ću nam ja sendviče, pogledamo u selu prvu utakmicu danas pa krećemo iza toga. Sve može.
Izgrlili se mi, obojica sretni zbog dogovora. Na povratku preko trga nisam izdržao da se pobjedonosno ne osmjehnem onom prevarantu s brčićima. Složio ja tako punu vreću sendviča uz Njemačka-Portugal te u dogovoreno vrijeme, 4 popodne, evo me opet na trgu.
Dočekao me Beto i pun čamac Indijanaca? Beto naime iskoristio priliku da malo zaradi sa strane pa napunio ekipu koja traži prijevoz do svojih sela. Dok smo mi razveli tu indijansku bandu duž rijeke, a svaki je na odvojenom mjestu izašao na obalu negdje u sred ničega i istog trena se stopio s džunglom, počela je polako noć padati. Vidim da se i Beto unervozio, razvalio Tomosa dokle ide i glisira. Kad se već dobrano smračilo, stade Beto u nekoj močvari, zaveže čamac za drvo i nas dva kroz blato izgacamo van do čvrste podloge. Navučem ja tenisice na blatne noge i onda trk uz brdo. Nakon par stotina metara kaže Beto “tu ćemo”. Već se bilo dobrano smračilo. Beto nasjekao par jadnih grana palme da složi šuplji krov između dva drveta, to nam je kao zaklon. Da je kiša pala tu noć vjerojatno bi se potukli, bitanga jedna amazonska, lijena i neodgovorna. Srećom, kišna šuma je imala razumijevanja prema nama tu noć, ali bez obzira na to što nije padalo ja nisam oka sklopio. Visim u onom platnu između dva drveta, a sa svih strana nešto šuška, vuče se kroz grmlje, pucketaju grančice pod nečijim koracima. Po tome kako nešto dahće rekao bi da je krupnog zuba. I siguran sam da sam tamo desno vidio obrise Indijanca s onom puhaljkom? Beto naravno hrče ko neman i time odaje naš položaj.
Jedva ja nekako dočekao svitanje, spakirali mi naša dvije plahte, sažvakali svaki svoj sendvič i krećemo. Nisam inače neki entuzijast vezano uz planinarenje tako da mislim da mi je ruta sa Betom taj dan bila najduža u karijeri. Dobrih 12 sati hodali smo, u to stalno uzbrdo pa nizbrdo. Da, i ja sam mislio da je Amazona ravna nizina do tog dana. U svom tom hodu niti jednu životinju nisam ugledao. Sve one zvijeri koje su me njušile prošlu noć nisu se udostojile pokazati po danu. Dakle potegao sam preko pola svijeta do Amazone i niti jednu šumsku životinju nisam vidio? A lijepo sam mogao na turu u onaj zoološki vrt u Manausu. Ali zato se barem Beto trudio objasniti mi zanimljivosti šume. Na portugalskom. Da sam barem uložio malo truda prije puta i savladao osnove portugalskog. Ovako sam povezao svaku dvadesetu priču uz pomoć rada ruku, poput one o mravima koji su napravili mravinjak skoro moje visine i užurbano nose lišće u njega, ali ne hrane se oni tim lišćem nego tove neke druge kukce unutra i spremaju kolinje. Zatim drvo koje prošeta. Kad nije zadovoljno pozicijom, zakloni mu se sunce ili nema dovoljno vode, drvo digne svoje korijenje i prošeta da si nađe bolje mjesto. U jedom momentu ušli smo među stabla čija su debla pri tlu bila promjera i do desetak metara. Nisam ništa razumio Beta što mi je objašnjavao vezano uz njih, ali prizor je bio kao u SF filmu. Bio sam u Kaliforniji, gdje se ponose sekvojama u Yosemiteu, ali ovo je daleko impresivniji prizor.
Negdje oko podneva taj dan desilo se neminovno, spustila se kiša. Ipak se nalazim na najvlažnijem mjestu našeg planeta. A kiše ovdje kad padaju onda potapaju. Za par sekundi bio sam potpuno mokar, a dan prije naučio sam da je besmisleno navlačiti kabanicu jer si nakon nje jednako mokar od znoja zbog vlage u zraku kao što bi bio mokar pod kišom. Za par minuta silazak niz šumsku nizbrdicu pretvorio se u fliper. Dva puta sam proklizao, izvrnuo se te na leđima malo odvezao bob među stablima. Kiša je lijevala dobra dva sata, ali mi smo u transu hodali dalje, da bi negdje oko četiri popodne stigli do dijela puta koji će mi najdublje ostati u sjećanju, indijanskog sela u džungli. Cijelo selo se skuplja da veselo pozdravi diva došljaka, seoske cure brzo nabacuju ruž i oblače pete da se prošetaju ispred pokislog stranca s blatnjavom guzicom. Naravno da nisam ponio rezervne hlače, i to ne samo taj dan u prašumu, nego za cijeli put, pa sam tako do kraja Brazila smrdio po ustajalom amazonskom blatu.
U selu me ugostio najugledniji član zajednice, Frank, Portugalac koji se ovdje oženio te obavlja dužnost seoskog učitelja. Priča tečno engleski te mi je žao što sam imao samo par sati vremena za razgovor s njim. Engleski je naučio kad je u mladosti radio u restoranu u Švicarskoj. Kasnije ga je život odnio u brazilski Belem gdje je iskoristio znanje engleskog i radio kao prevoditelj u američkoj tvornici. Tako je s Amerikancima kao prevoditelj poslovno i došao u ovaj dio Amazone, zaljubio se tu u selu i ostao živjeti. Kao zna Frank nešto i “jugoslavenskog” jezika jer je još u restoranu u Švicarskoj imao curu iz Jugoslavije koja je zajedno s njim radila u kuhinji. Onda mi sav ponosan krene bacati fraze na nekom meni klingonskom jeziku. Nakon malo čuđenja, sjetio sam se o čemu se radi.
“Šefe, jel ti cura možda bila s Kosova?”
“Je.”
Frank me proveo kroz selo, pokazao školu gdje drži nastavu, kao i nekoliko drugih zajedničkih objekata u selu, nakon čega me u svom domu ugostio na odličnoj amazonskoj oradi. Siti i zadovoljni pogledali smo Brazil – Meksiko u njegovoj spavaćoj sobi, uz slatkaste dimove cigara koje je Frank zamotao od sušenog lišća. Iako je njegova kuća najveća u zajednici, opet je to velika otvorena terasa koja je i kuhinja i boravak, te ta mala soba iza, jedina zatvorena prostorija. Neke od kuća nemaju niti tu jednu zatvorenu prostoriju, Indijanci u Amazoni žive na otvorenom. Pitao sam za poglavicu i tako saznao da jedno pleme u Amazoni živi u više zajednica tako da je poglavica još jedan dan vožnje uzvodno uz neku pritoku. Udaljenosti se izgleda uvijek mjere u danima puta čamcem, Frank je samo nehajno slegnuo ramenima kada sam ga pitao da to konvertira u kilometre. Uostalom ima i pravo, uostalom zašto bi kilometarska udaljenost ovdje bila bitna, vjerojatno životom u ovakvom okruženju postaneš ovakav majstor odbijanja kompliciranja života.
Nije mi namjera ovdje razglabati o onom klišeu treba li zaštititi ove ljude u njihovom tradicionalnom načinu života ili im dovesti modernizaciju koja za posljedicu nosi i postepeno uništenje ekosustava džungle, samo ću opisati što sam vidio. Neka osnovna infrastruktura je stigla u ovaj dio Amazone, selo ima priključenu struju, ali porivi za posjedovanjem izgleda nisu. Frankova kćer, preslatka četverogodišnjakinja tamne puti na majku i plave kose na oca, ponosno mi je pokazivala svoje vjerojatno jedine tri igračke: raspadnutu krpenu lutku, gumenu patku i plišano srce. Nitko u selu nema neki veći broj stoke koju bi držao zbog zarade, kokoši koje žive zajedno s njima na tim otvorenim terasama jedino je što sam vidio. Inače, upravo je stočarstvo glavni uzrok nestajanja džungle u Brazilu, stočarstvo u ogromnim razmjerima. Brazil je najveći svjetski izvoznik govedine. Pričao sam s Frankom imaju li ovi ljudi izbora. Imaju. Dosta ih i odlazi iz ovakvih sela u gradove za poslom. U zadnjih deset godina nezaposlenost u Brazilu pala je s 13% na u ovom trenutku manje od 5%. Za usporedbu, u Hrvatskoj je 20%. U Manausu nezaposlenosti gotovo da i nema. Ovi ljudi mogu sutra otići u grad, raditi i živjeti bolje. Ili živjeti gore? Stvar je to percepcije i odabira. Kao što je i Frank odabrao.
Dosta nakon završetka utakmice, jednog u nizu od razočaravajućih nastupa Brazila na prvenstvu, pojavio se nazad i Beto koji je jadan morao žicati okolo tko bi nas mogao čamcem odbaciti do njegovog plovila koje smo ostavili niže niz rijeku. Izgledalo mi je da taj pronalazak prijevoza nije bio lagan posao u učmalom selu gdje se sve vrlo usporeno odvija. Srdačno sam se pozdravio sa Frankom, familijom i okolnom ekipom, uz grižnju savjesti što nisam ponio neke igračke za poklon djeci koja su me veselo u stopu slijedila po selu. Povratak u Alter otegao se do duboko u noć, sigurno bi uputnije bilo da smo ostali prespavati u selu kao što su nam domaćini predlagali, ali moj ranije bukirani let za Manaus iduće jutro nije to dozvoljavao.
Ovo je prvi put da sam nešto napisao u toj menu inače odbojnoj formi kronološkog dnevnika događaja, formi koja je u ovom slučaju opravdana kako bi dočarala prvi susret putnika koji nema nekog većeg iskustva u avanturističkim putovanjima, ali koji prezire resorte s umjetnim palmama i turističke grupe, s nama egzotičnim svijetom Amazone, mističnog područja koje je svakako vrijedno truda utrošenog da bi se stiglo do njega. Mi se obično ismijavamo s Amerikancima koji u pet dana posjete “cijelu Europu”, a onda uhvatim samog sebe kako razmišljam o tome da sam “bio u Amazoni”. Bio sam kratka četiri dana i time samo pojačao želju da jednom zaista upoznam ovaj prekrasan dio svijeta.
Sve fotke su moje. Ovdje ih se nalazi još nekoliko što nisu stale u post.
Četiri dana u Amazoni
Posted on July 17, 2014 2 Comments
Svaki navijač koji drži do sebe ovih je dana na nekom svom regionalnom portalu objavio dnevničke zapise iz Brazila. Vjerojatno već refleksno okrećete glavu kada vam na Facebooku svakodnevno iskoči neki novi brazilski dnevnik? E pa evo još jedan, možda ipak malo drukčiji, fokusiran na četiri dana provedena u bespućima Amazone, daleko od nogometa i daleko od svakodnevnice na koju smo navikli.
Prije nego krenem s dnevnikom po danima potrebno je pojasniti kako sam otišao u Brazil. Odlučio sam davno da idem bez obzira plasirali se mi na Svjetsko prvenstvo ili ne. Let za Brazil tako sam rezervirao još sredinom prošle godine, u vrijeme dok je Štimac s reprezentacijom glavinjao kvalifikacijama. Dakle motivi za putovanje nisu mi bili primarno navijački i patriotski, nego sam želio vidjeti taj preostali kontinent na kojem još nisam bio te osjetiti možda i zadnje Svjetsko vrijedno posjete. Nadam se da griješim u ovoj zadnjoj tezi, ali put kojim FIFA vodi nogomet, Rusija, Katar, sve zajedno mi ne daje neku nadu. Ali ne želim sada pisati o takvim temama, sjeo sam da napišem koju o Amazoni i Brazilu, nevjerojatnoj destinaciji koja je idealno nadopunila Japan i Južnu Afriku, moja dva prijašnja dojmljiva putovanja na Svjetsko prvenstvo.
Ljepota svakog putovanja nije samo u tih petnaestak dana posjete, ona traje mjesecima, ponekad i godinama, ranije. Čitanje knjiga, pronalaženje filmova i muzike vezanih uz destinaciju. A Brazil je tu fascinantan izvor. Neprekidno čuđenje veličini te zemlje, u prirodi i kulturi. Ovaj tekst nosi naslov vezan uz Amazonu, pa ću krenuti s nekoliko “jeste li znali” informacija o veličini. O ovoj zemlji nema smisla govoriti u europskim omjerima, mapa Europe smiješno izgleda kada ju utopite u mapu Brazila. Brazil je veći od kontinentalnog dijela SAD-a, bez Aljaske. Isto vrijedi i za veličinu Amazone, najveće kišne šume u svijetu. Amazonska šuma najvećim dijelom nalazi se u Brazilu, ali obuhvaća i velike dijelove Bolivije, Perua, Ekvadora, Kolumbije, Venecuele i one tri poltronske države gore desno. Površina koju obuhvaća Amazonska šuma veća je od, pogađate već, kontinentalnog dijela SAD-a. Usprkos dosta priče oko uništenja Amazonske šume, a dugo je samo u Brazilu svake godine iskrčivano šume površine jedne Belgije, još uvijek je preko 85% šume netaknuto, što je čini daleko najočuvanijim prašumskim ekosustavom na planeti. Ili pazite ovo: volumen vode koju rijeka Amazona svake sekunde izbaci u Atlantik veći je od zbroja osam idućih najvećih svjetskih rijeka zajedno. Ovakve informacije gutao sam se zadnjih godinu dana, dok je oduševljenje time što putujem na taj “kraj svijeta” raslo.
Za uvod još ću objasniti zašto ta četiri dana između naše prve dvije utakmice nisam otišao u Manaus kao većina naših navijača. Kada krenete planirati kraći put u Amazonu nekako najlogičnije čini se otići u Manaus da prvo provjerite po onim lučkim birtijama je li Mister No još uvijek obitava tamo. Nakon toga naravno uputiti se van Manausa na neku turu po prašumi. Onda uhvatite čitati forume i ispadne da su se vremena promijenila. Prvo iznenađenje je kada vidite da Manaus danas ima skoro dva milijuna stanovnika te da je najbrže rastući grad u Brazilu. Naime brazilski ekonomski boom poklopio se s odlukom tamošnje Vlade da proglasi tax free zonu u Manausu kako bi pomogla tom nerazvijenom području. Kako je Brazil ubrzo svima postao interesantno tržište, a tamošnji strogi carinski propisi prisiljavaju sve multinacionalke da otvore proizvodnju u Brazilu, odjednom su u Manausu, privučeni tim poreznim olakšicama, počeli nicati proizvodni pogoni velikih američkih i europskih kompanija. Prvi doživljaj Manausa, kada izađete iz modernog aerodroma, je pogled na proizvodni hangar danskog Lega. Dakle ne baš onaj ugođaj divljine zbog kojeg ste došli.
Nadalje, industrijalizacija Manausa i rast populacija rezultirali su uništenjem ekosustava prašume u krugu par stotina kilometara. Za turiste ima nekakav ograđeni park u blizini u koji su ugurali životinje i statiste da glume Indijance pa tamo turističke agencije vode turiste na skupe višednevne true. Ne znam. Jednom se putuje u Amazonu, idem probati pronaći nešto autentičnije. Obzirom da sam znao da neću imati više od pet dana za Amazonu, ako ću pratiti naše utakmice okolo onda i manje, dakle neću imati vremena zaploviti par dana rijekom za doći do neke interesantne destinacije, jedino rješenje u normalnom trošku bilo mi je pronaći mjesto u Amazoni na ruti brazilskih low-cost zračnih kompanija. A osim Manausa takvo se isticalo samo jedno, Santarem, grad od stotinjak tisuća ljudi nekih 800 kilometara nizvodno od Manausa, ali još uvijek 800 kilometara udaljen od ušća rijeke kod Belema. Pronašao sam i da se 60 kilometara od Santarema nalazi Alter do Chao, selo poznato po slikovitom pješčanom sprudu na Amazoni, koji na slici podsjeća na naš Zlatni rat. To je onda to što sam tražio, malo mjesto za bazni smještaj pa ću tamo vidjeti na koji način se može malo doživjeti okolna prašuma.
Prvi doživljaj Amazone. Čim izađete iz kabine aviona zapljusne vas nedostatak kisika zbog beskonačne vlage u zraku i smrad okolnih močvara. Avion me istovario na pistu aerodroma u Santaremu u mrkloj noći, negdje oko tri ujutro. Dok sam ja na pisti razmišljao kako se u sred zelenila koje se naziva pluća planeta u stvari ne može normalno disati, iza mene su na pistu izbacili moj kofer i avion je produžio dalje. Kao u crtanom filmu. Naime ovaj jeftini let koji sam bukirao par minuta nakon ždrijeba prošli prosinac, da ulovim nisku cijenu, putem od Sao Paula sletio je još na par mjesta privlačnih imena: Fortaleza, Sao Luiz itd, te na svakom od njih skupio nešto putnika. Iz Santarema je odmah nastavio dalje za neke meni nepoznate destinacije, ja sam bio jedini putnik koji se iskrcao na ovoj livadi koju je netko ambiciozno nazvao pistom. Ok, tri ujutro je, idem odrijemati par sati u čekaonu aerodroma pa ću kad svane vidjet što dalje. Ovaj detalj nažalost nisam uspješno isplanirao, aerodromska zgrada veličine kvartovske trafostanice bila je zaključana i pogašenih svjetla. Ispred nje na parkingu motaju se neki sumnjivi likovi. Mislim tko ne bi izgledao sumnjiv u ta doba, u sred područja koje se i u brazilskim mjerilima vodi kao opasno. Nigdje policije na vidiku, koja je inače u gradovima domaćinima utakmica bila masovno prisutna na ovakvim mjestima. Što sad? Rezervirao sam prije puta na booking.com neki najjeftiniju smještaj u 60 kilometara dalekom Alteru, idem probati direkt tamo, možda uspijem probuditi gazdu. Udahnuo sam zrak, napuhao balkanska prsa da izgledam opasnije i fol mirnim korakom krenuo na parking, kao znam što radim, uz osjećaj da svi prisutni gledaju moj ruksak kao hodajući bankomat. Ugledao sam nešto što liči na taksi. “Majstore, vozi me u Alter ili bilo kuda, samo vozi“. Veseli taksista me naravno uzeo po bar trostrukoj tarifi, ali i dovezao do nekog zemljanog puta u Alteru gdje smo zajedničkom galamom probudili Paula, gazdu indijanskog porijekla koji je u svom dvorištu sklepao jednu baraku i razapeo one mreže za spavanje između dvije grede te to na booking.com oglasio kao hotel. U četiri ujutro svi smo se rastali sretni, taksista jer je upravo zaradio za cijeli tjedan, ja jer sam se izvukao s onog dijaboličnog aerodroma, a Paulo jer je napokon njegov Internet marketing preko youtube kanala dao rezultat, jedan gost je zaista došao.
Prvi dan u Amazoni počeo je kasno. Nakon noćnog leta odspavao sam do podneva pa se odvukao do Paulove barake ne bi li nažicao kavu. Raspoloženi Paulo odmah zove susjeda čim me vidio, kako bi ga susjed uslikao zajedno sa ogromnim gostom iz daleke zemlje koji je smještaj kod njega bukirao preko, zamislite, Interneta. Paulo je stvarno ok momak, ovo mu je “hotel”, pa vas molim da ga barem lajkajte ako već ne planirate do Altera ovo ljeto.
Pitam ja tako Paula, inače jednog od rijetkih Brazilaca koji je naučio nešto engleskog, što da ja sad radim tu, kako da nađem vodiča koji će me prošetati po prašumi. “Sada ti je kasno za danas, odi dole do rijeke, nađi Beta na čamcima, reci da sam te ja poslao pa nek te provoza malo tu blizu po Amazoni. Usput dogovori neku turu za sutra, ima dole par vodiča koji pričaju engleski.” Ja lagano dole do sela, a dole šok, Amazona je nekih 17 (!?) metara iznad redovnog vodostaja i pola sela je pod vodom. Ona amazonska plaža što sam gledao slike na Internetu je dakle petnaestak metara pod vodom. Kasnije mi lokalci kažu da je to redovno stanje za ovo doba godine, kada dobar dio Amazonske šume postaje poplavljena močvara. Nađem ja Beta, dogovorimo se da me za neki sitan iznos provoza par sati po poplavljenoj šumi, i onda novi šok. Dvodnevnu turu po šumi neki drugi tamo klipan, što natuca engleski, želi mi naplatiti 400 dolara. Američkih. Jer on kao veliki i važan vodič naravno ne vozi čamac i ne želi nositi prtljagu dok hoda, pa to treba biti veći tim itd.. Dobro dečki, nije mi namjera vrednovati vašu uslugu, ali 400 dolara? Pa pogledajte gdje živite, asfalta u selu nemate.
Dogovor je na kraju bio da pokušamo pronaći još nekog za turu koji bi podijelio trošak sa mnom, mada mi je odmah izgledalo malo vjerojatno jer nigdje u selu nisam vidio nikoga ko mi je makar izdaleka ličio na turista. I vozi mene tako Beto u svom čamcu kroz potopljenu šumu, smješkamo se mi jedan drugom jer Beto ne zna ni riječi engleskog, ja slikam tu ljepotu nekih sat vremena dok mi nije dosadilo: “E, Beto, ajmo mi malo negdje pristat?“. Zna on, kaže, i vješto vijuga čamcem kroz gustiš, izađe nazad na otvorenu rijeku pa pravac do neke sojenice na osami. Kad smo prišli tamo vidim da je to restoran, iza njega na brdašcu parkirani auti, uglednici iz Santarema izašli na nedjeljni ručak. Iskrcali se mi kod restorana, kružim ja izgubljeno među stolovima, sve puno, očevi mlate ogromne odreske Arapaime, somine od 150 kila, najveće slatkovodne ribe na svijetu, dok se djeca brčkaju u poplavljenoj Amazoni koja se popela do stolova restorana. Nigdje slobodnog mjesta za mene i Beta.
Ta neugoda dovela je do socijalizacije jer me je gostoljubiv trojac, Junior, Rakel i njen muž Iwan, vidjevši kako ne znam kud bi sam sa sobom, pozvao za njihov stol i ponudio pićem. Junior je ranije bauštelao u Londonu pa je bio veseo s nekim malo popričati engleski, kaže da nije progovorio engleski već dvije godine, od kada se vratio u Brazil. Uvodni isprazni razgovor, o kud si, kako ti se sviđa Brazil, slažemo se i mi, nije bio penal na Fredu, razbio je moment kada sam im rekao koliko me uzeo taksista prošlu noć za vožnju od aerodroma do Altera. Junior se izbezumio i uzbuđeno hodao od stola do stola u restoranu te svim prisutnima objašnjavao “Znate koliko mu je taksist naplatio!”. Zatim se vratio do našeg stola s još par pravednika koje je skupio okolo i idejom “Idemo sada do aerodroma, ti nam pokaži koji je to taksista pa ćemo ga mi nabit“.

Rezultat nakon kratke termičke obrade. Na TV-u iza vilice Argentina drži onu svoju antipropagandu nogometa.
Par sati i par piva kasnije brazilska ekipa je predložila da s njima odem do Iwanove kući u Santarem pogledati Argentina – Bosna, nakon toga oni će me vratiti do mog smještaja u Alteru. U Brazilu sam, netko me zove kući gledati utakmicu, dakle otmica i sve ono iz crnih kronika što sam slušao prije puta? S druge strane tu je instikt i prikateljska lica preko puta stola. Vjerovao sam instinktu, poslao Beta samog nazad čamcem u Alter i otišao s novim prijateljima iz Santarema. Junior i Iwan bave se uzgojem goveda, obojica imaju ogromne farme s više tisuća grla. U Brazilu je sve ogromno. Junior se vratio u Brazil iz Engleske kada mu je preminuo otac pa je trebalo preuzeti posao na farmi. Tu večer sam pojeo sam vjerojatno najbolji biftek u životu koji su momci složili na roštilju u dvorištu te stekao prijatelje s kojima sam ostao u kontaktu i nakon povratka iz Brazila. Koji put je dobro vjerovati instinktu i zanemariti uobičajen sigurnosni oprez.
Nastavak u drugom dijelu posta >>>>
Sve fotke su moje.
Stockton Calling festival 2014 @ Engleska
Posted on May 11, 2014 3 Comments
Stockton je grad na sjeveru Engleske. Pretpostavljam da ga ne biste jednostavno pronašli na mapi? Barem ja ne bi prije ove zadnje posjete Engleskoj, iako se radi o mjestu veličine jednog Osijeka. Puno ime grada je Stockton-on-Tees, gdje je Tees rijeka na kojoj se koncertirala industrija sjevera Engleske. Stockton je stisnut i skriven između dva veća industrijska središta na rijeci Tees, Middlesbrougha i Darlingtona, sa samo dvadesetak kilometara do svakog od njih. Cijelo to područje odaje apokaliptični ugođaj, more visokih industrijskih dimnjaka, gdje mnogi od njih niču iz napuštenih postrojenja, prošarano je s masivnim dimnjacima više lokalnih nuklearnih elektrana iz kojih suklja gusti dim.
U engleskom nogometnom navijačkom žargonu navijači najvećeg lokalnog kluba Middlesbrougha poznati su pod nadimkom Smoggies, nadimak sklepan s asocijacijom na zagađenje zraka zbog teške industrije, tako su ih prvo nazvali navijači susjednog Sunderlanda koju su na gostovanja u Middlesbrough dolazili provokativno s plinskim maskama na licu. Kako to često biva u fenomenu nogometne subkulture, lokalni navijači vremenom su prihvatili nadimak koji je prvotno smišljen kao uvredljiv, tako da se danas mnogi žitelji Tees doline ponosno nazivaju Smoggiesima. Apokaliptični ugođaj tog dijela Engleske upotpunjuju i brojne napuštene radnje po ulicama Stocktona zatvorene zahrđalim željeznim roletama. Sjećam se znakovitog odgovora Alena Bokšića, koji je dvije godine branio boje nogometnog kluba Middlesborough (njihov Riverside stadion je smješten u industrijskoj zoni uz rijeku Tees, između Stocktona i Middlesbrougha) u jednom davnom hrvatskom intervjuu pred desetak godina gdje je na pitanje “Kako vam se sviđa Middlesbrough kao grad, nije baš na glasu kao lijepo mjesto?“, iskreno priznao “Ne znam, u ove dvije godine nisam niti jednom bio tamo, živim u Newcastleu, dovezem se do stadiona i nemam nikakvu želju posjetiti grad“. Nadam se da Smoggiesi nisu tada čitali hrvatski tisak i razočarali se u nedostatak entuzijazma svog najplaćenijeg igrača u povijesti.
Mi smo ovaj Uskrs odlučili ispraviti taj davni propust Alena Bokšića i provesti iznimno ugodan vikend u srcu Tees doline. Koliko je ovo pionirski pothvat govori i činjenica da u centru Stocktona ne postoji niti jedan hotel pa smo morali odsjesti u klaustrofobičnom guesthouseu u obližnjem Nortonu. Povod za posjet Stocktonu je bio glazbeni festival Stockton Calling koji se već nekoliko godina održava za uskršnji vikend u centru Stocktona. Koncept ovakvih festivala proširio se brojnim britanskim gradovima zadnjih godina: ideja je u naglasku na lokalne mlade bendove, bez dovođenja nekih velikih imena jer za njih nema odgovarajuće velikog prostora za nastup. A nastupi su po lokalnim pubovima, kazalištima i klubovima u centru grada, sve kapaciteta od nekoliko stotina posjetitelja. Festivalska ulaznica, često simbolične cijene, pokriva ulaz u sve koncertne prostore tako da posjetitelji uživaju u cjelodnevnoj ležernoj šetnji gradom, istraživanju pubova i otkrivanju novih glazbenih favorita. U Stocktonu je tako bogati program krenuo već prije 14 sati na osam pozornica gdje se taj dan izmijenilo više od 60 nastupa.
Idemo na glazbeni dio programa. Najveći font na festivalskom plakatu i udarne večernje termine u najvećim koncertnim prostorima u Stocktonu dobili su Public Service Broadcasting, Space i Young Rebel Set. Za prva dva ste možda i čuli, za PSB ako pratite aktualnu englesku scenu, za Space ako ste to radili pred 20 godina. A Young Rebel Set? Sumnjam da je ovo ime bilo kome zazvučalo poznato? A taj bend glavni je razlog zašto sam sjeo da napišem ovaj tekst, u stvari možda bi i prigodnije bilo da tekst nosi njihov naslov umjesto cijelog festivala, ali tko bi išao čitati tekst o nepoznatom bendu. Prije svakog festivala potrudim se poslušati što više novih imena iz festivalskog programa i pripremiti raspored što me zanima. U tom večernjem terminu veselio sam se PSB-u, ali me zanimalo tko su ti Young Rebel Set, kako mogu biti hedlajneri, a da nisam čuo o čemu se radi? Provjera na Internetu, malo informacija ima o njima, ali spominje se aktualni album Crocodile iz 2013. Provjera na ovom jedinom streaming servisu što je stigao kod nas, što se hvale da imaju svu novu glazbu: nema Krokodila. Ajde, mislim si valjda Francuzi to ne razumiju, idemo vidjeti na američkim streaming servisima: ništa. Google: ništa. Ok, znači Young Rebel Set – Crocodile ne može se online poslušati. Zanimljivo. Album sam kasnije nabavio tek u Engleskoj, CD izdanje, sniman je 2013. godine u Škotskoj i producirao ga je Paula Savage iz zaboravljenih Delgados. Crocodile je ujednačenije djelo od njihovog prvog albuma Curse Our Love iz 2011. godine koji je u stvari skupljena zbirka singlova objavljivanih prethodne dvije godine, počevši s odličnim If I Was singlom izdanim još 2009. godine. A ono čemu sam se nadao prije nastupa, da će pomalo mlaka produkcija s prvog Young Rebel Set albuma zvučati kako treba uživo, u potpunosti se pogodilo. I preko mojih očekivanja. Više o tome u nastavku.
Young Rebel Set s ta dva snimljena albuma žanrovski bi se smjestio u neki komercijalni blues rock, ili da ih postavim u usporedive okvire staviti ću i poveznicu na sporiji dio repertoara Briana Fallona i njegovih The Gaslight Anthem, tim putem naravno dolazimo i do Bruce Springsteen asocijacija. Ono što me zadivljuje, nakon dva mjeseca intenzivnog slušanja njihova dva albuma, je što Young Rebel Set kvalitetom materijala mogu u istu rečenicu sa spomenutim uzorima. Bitno je naglasiti da su Young Rebel Set lokalni bend, iz Stocktona, te da su tim putem vjerojatno i preko veze došli do pozicije glavnog nastupa festivala. Pretpostavljam i da je ovaj euforični nastup pred nekih 800 posjetitelja bio vrhunac njihove dosadašnje karijere. Lokalni ugled i značaj benda postao mi je jasan i ranije taj dan, prije koncerta, kada sam u pubu pronašao oglas gdje pub organizira autobus za odlazak na Young Rebel Set koncert u Newcastle.
Uhodana engleska organizacija festivala vidljiva je i po tome što se na ulazu u svaki koncertni prostor brojao broj posjetitelja koji ulaze i izlaze, te se ulaz zatvarao kada se popuni kapacitet prostora. Tako na rasprodanom festivalu niti u jednom pubu nije bila nesnošljiva gužva, ali je i postojala mogućnost da ne uspijete ući na koncert koji želite vidjeti. Iz tog razloga natjerao sam suputnike da ranije od planiranog napustimo zanimljive pubove sa festivalskim programom i zauzmemo mjesto u koncertnoj dvorani za Young Rebel Set nastup više od sat vremena prije početka, zajedno sa lokalnim fanovima benda koji su vrijeme kratili navijačkim skandiranjem Tees, Tees, Tees…
Moj prvi dojam nakon koncerta bio je da Matt Chipchase, frontmen i autor Young Rebel Set pjesama, može bez problema samostalno držati cijeli koncert na akustičnoj gitari pred ovolikom publikom, toliko sam bio oduševljen dijelom koncerta gdje je tri pjesme izveo samostalno na pozornici, autoritetom najvećih kantautora. Drugi dojam bila je konstatacija kako koncert nije imao praznog hoda bez obzira na samo dva izdana albuma, čak i onih par neuglednih pjesama s albuma došle su do izražaja u koncertnom nastupu. Da ovaj festivalski osvrt ne ostane samo na oduševljenju jednim bendom, spomenuti ću još i škotski Fatherson, nazvani po pjesmi Cat Stevensa Father and Son, koji su predstavili upravo izašli debut album na način tako da sam sam ga odmah nakon festivala krenuo nabaviti. Zatim Hero Fisher, sitna cura moćnog glasa iz Londona, koja nema još izdan prvi album, ali ima nekoliko dojmljivih spotova i singlova te će otvarati pozornicu na predstojećim Neil Young & Crazy Horse nastupima u Londonu.
Za kraj još par crtica o Stocktonu, da ne ostane sve na vjerojatno pretjeranoj slici apokalipse iz uvoda teksta. Centar grada je iznenađujuće ugodan, usprkos velikim radovima koji su u tijeku na glavnom trgu. Zgrade rađene u neki prosperitetnijim vremenima za ovaj grad, uske pješačke uličice i novo uređena šetnica uz rijeku Tees vrijedne su puta u Stockton. Ponos grada je Georgian Theatre iz 1766. godine, najstarije kazalište takve vrste u Engleskoj, koji je ujedno i najljepša od osam pozornica Stockton Calling festivala. Treba spomenuti da Stockton ima i najstariji putnički željeznički kolodvor na svijetu s pripadajućim spomenikom koji obilježava prvu svjetska putničku željezničku liniju koja je krenula iz Stocktona do obližnjeg Shildona 1825. godine. Pročitao sam negdje da je Stockton jedini veći britanski grad koji nema McDonald’s restoran u svom centru. Ovo se može shvatiti i kao prednost i kao nedostatak. Lokalci, nenavikli na turiste, čine se izuzetno susretljivi prema stranicma. Kada se sve to uzme u obzir, usprkos malim očekivanjima prije posjeta Stocktonu, sada se nadam se da ću imati prilike jednom vratiti se tamo. I nadam se da ću za koju godinu moći pričati kako sam prisustvovao prvom trijumfu kasnije velikih Young Rebel Set.
Fotke su by Ivan.
Članak je originalno objavljen na VelikaBritanija.net.
Blues highway – putovanje američkim jugom
Posted on February 25, 2014 Leave a Comment
Tematika ovog posta vjerujem da će biti zanimljiva svim posjetiteljima mog bloga: putovanje mitskim američkim jugom, od Texasa preko Mississippi Delte, Memphisa i Nashvillea pa sve do močvara Georgije na obalama Atlantika. Putovanje inspirirano muzikom.
Na taj kratak i intenzivan put krenuo sam u kasnu jesen 2011. godine, bez nekog unaprijed smišljenog plana da ću pisati bilo što o putu. Ranije iste godine navukao sam se na korištenje Twittera i pokazalo se da je upravo Twitter odličan suputnik na samostalnom putovanju. Više od 3.000 kilometara je trebalo prijeći, većinom sam za volanom, puno oduševljenja s nekim podijeliti, a velika podrška Twitter prijatelja motivirala me je da svaki naredni dan puta s više detalja opisujem viđeno i doživljeno. Nakon što je Twitter nedavno omogućio da u Excel formatu preuzmete svoju arhivu, sjetio sam se da bi tvitovi iz tih šest dana bili zanimljivo štivo za prisjetiti se dojmljivog putovanja.
Ovaj post uredio sam i iz razloga jer me zanima koliko je Twitter forma kratkih poruka čitljiva kada se izvadi svog prirodnog okruženja, stoga ću dodatno cijeniti i bilo kakav komentar na ovaj tekst. Prvih par dana puta tvitovi su nepovezani na standardni Twitter način, u drugoj polovici teksta počeo sam pisati priču kada sam shvatio da me većina mojih, tada malobrojnih, Twitter followera napeto čita.
Ako Internet ovamo dovede i nekoga tko nije siguran što je to Twitter forma, evo i kratkog pojašnjenja: Twitter je servis koji dozvoljava razmjenu poruke duljine do 140 znakova. To je manje od jedne SMS poruke. U tih 140 znakova morate ugurati sve: razmake, nadimke osoba kojima odgovarate i linkove na npr. slike. Ali da ne duljim s uvodom, cilj je da pokušate čitati tvitove. A oni su upravo onakvi kakvi su ispaljeni na terenu, bez naknadnog lektoriranja ili korigiranja. Koliko god mi neki od njih izgledaju pretenciozni ili besmisleni, odolio sam iskušenju da sada, dvije godine kasnije, preradim tekst. Jedino što je mijenjano su fotografije, većinu originalnih mutnih iz BlackBerryja zamijenio sam ovdje s obrađenim SLR fotografijama.
Lista tvitova u nastavku ugurana je cijela na istu stranicu, a za lakšu navigaciju zaguglao sam kako postaviti “sidra” za izravan pristup pojedinoj državi:
Date | Time | Tweet |
6.11. | 7:59 AM | Frankfurt aerodrom. Švabe bez pardona mlate one debele kobasice u 8 ujutro. Zamirisalo tako da ruka sama vadi novčanik |
Texas (mapa) | ||
6.11. | 4:33 PM | Gužva u nedjelju popodne 😦 Pokušavam izaći iz Dallasa i stojim na autoputu |
6.11. | 4:34 PM | Kaze guide u avionu da Dallas – Fort Worth area ima vise od 6 mil. ljudi. Jasno mi je.. |
6.11. | 6:08 PM | Stigao u Denton i uvalio se u 35-baks-pulp-fiction-style motel pored Interstatea. Ako je Dallas neki Split onda Denton dođe Dicmo |
6.11. | 6:10 PM | Veceras u lokalnom saloonu u Dentonu sviraju @JasonIsbell i @JamesMcMurtry. Zato sam i ovdje. Pravim da nisam strgan od puta i da mogu izdržat svirku |
6.11. | 6:10 PM | Još moram i voziti večeras pa se ne mogu dopingirat alkoholom.. |
6.11. | 6:14 PM | Prije toga idem se naci s nekim Bugarom s Craigslista da kupim foto opreme. Ovo pišem da zovete pomoć ako se ne javim, znači da me Bugar sredio |
![]() |
||
6.11. | 6:18 PM | Grenland iz zraka. Izgledalo je ludo s gromadama leda koje se odlamaju i plutaju |
6.11. | 7:05 PM | Denton TX downtown: super. Brinulo me da nije po noći napušteni američki downtown. Naprotiv: pune ulice, birtije, djeca se igraju vani u sumrak |
6.11. | 7:13 PM | James McMurtry & Jason Isbell (@ Dan’s Silverleaf) (Foursquare) |
6.11. | 7:20 PM | @_Danielle_Moore hehe. This is not a club but a real saloon. everybody in the audience are wearing cowboy hats and boots 🙂 i’ll send you photos |
![]() |
||
6.11. | 7:30 PM | Denton TX @JasonIsbell, @Amandashires & @JimboHart opening with Go It Alone followed by Alabama Pines. 2 songs of the year? |
6.11. | 7:40 PM | inače većina ekipe još vani na terasi cuga i čeka lokalnog heroja (McMurtry je iz Fort Wortha), Isbell razvaljuje pred polupraznim salunom.. |
6.11. | 7:40 PM | Još jedna potvrda da vrhunska americana prolazi u Europi, u US je teži underground. |
6.11. | 8:04 PM | @dzjuka bila je brza primopredaja, uzeo bugar pare i nestao, tko zna tko mu je za petama.. |
6.11. | 10:04 PM | Denton je skroz pozitiva, ljudi biciklom dolaze na koncert, studentski gradic |
6.11. | 10:19 PM | ne kužim ove farenhajte. ali sada po noći je vani ugodno, za kratke rukave. 11. mjesec. ipak je Dallas južnije od npr. Casablance |
7.11. | 6:29 AM | @Dinko_T nije full frame foto. ovo je cheap linija, nasljednik ovog tvog. Štednja, a i moja leđa cijene lagana plastična kućišta SLR-a |
![]() |
||
7.11. | 6:38 AM | Inace James McMurtry headliner sinocne svirke u Dentonu je sin od starog McMurtrya. Kaze Wikipedia. |
![]() |
||
7.11. | 6:39 AM | a stari McMurtry je pisac, autor westerna tipa Usamljena Golubica i Brokeback Mountain |
![]() |
||
7.11. | 7:14 AM | mmm waffle & maple sirup za dorucak |
7.11. | 7:15 AM | Ovi margarin zovu ‘oil spread’. To i je. Nema maskiranja u lijepa imena.. |
7.11. | 9:30 AM | Denton downtown ja zakon, hrpa kafica, knjizara, kazalista |
![]() |
||
7.11. | 9:32 AM | američki university gradići su super, small town ugođaj s kulturnom ponudom jačom od 10x većih gradova |
![]() |
||
7.11. | 9:34 AM | americka gradnja zgrade. svi zidovi od neke šperploče. i onda se cude kada im malo jaci vjetar to odnese |
![]() |
||
7.11. | 9:37 AM | to bi bilo to od Texasa, sada cjelodnevna vožnja prema Louisiani |
Lousiana (mapa) | ||
7.11. | 11:42 AM | @IvanKovacevic3 naravno da sam pripremio soundtrack. mada jutros me u Dentonu odvuklo pa sam uzeo cd-ova Allman Brothersa i Creedenca, sada to navijam dok vozim |
7.11. | 11:43 AM | Ono kada ti olovčica od gps-a upadne upravo u onaj dio mehanizma sjedala tako da je vise ne mozes iščeprkat |
7.11. | 11:47 AM | US voznja po Interstateu. Jebote kako je ovo dosadno. Cesta široka, ravna i prazna. Limit 60 mph. Cruize Control. Osjećaj kao da hodam |
7.11. | 4:06 PM | @IvanKovacevic3 evo prigodna #nowplaying 🙂 James McMurtry – No More Buffalo |
7.11. | 4:11 PM | spustio sam se s Interstatea na lokalnu cestu i odma je život interesantniji. Stao u Gibsland, Lousiana |
7.11. | 4:12 PM | Ima seoski muzej o ‘Bonnie and Clyde’. ovdje ih je murja docekali u zasjedi i izrešetala |
7.11. | 4:13 PM | Nešto kao da zagorci otvore muzej Vinku Pintariću |
7.11. | 4:16 PM | Deda koji vodi muzej je sin od lokalnog šerifa koje je organizirao tu zasjedu 1934. 🙂 |
7.11. | 7:37 PM | Jebemti Mazdu. Skoro me orobiše ovdje u sred noci na self service benzinskoj. Pola sata ko idiot trazim kako otvoriti poklopac benzina |
7.11. | 7:39 PM | Auto mi prazan, Car rental assistance broj me bacio na čekanje i nabija roaming, a oko mene kruzi pijana ekipa crna ko noc |
7.11. | 7:41 PM | Na kraju sam na Googlu nasao odgovor: ima rucica za otvaranje tanka, pazi sad: ispod tepiha na podu?! Napušeni japanac dizajnirao |
7.11. | 7:44 PM | Trebao sam na twitteru tražiti pomoc. Bježim sada nazad na Interstate, ovaj dio Lousiane je preko 80% black, nije baš ugodno u selima po noći |
Mississippi (mapa) | ||
![]() |
||
7.11. | 9:34 PM | Downtown Vicksburg MS super izgleda. Nasao sam neku rupu od hotela, bitno samo da ne moram voziti nakon vecere. Beeer |
7.11. | 10:13 PM | @dzjuka sve neke Kiki Musampe se stale skupljat oko auta da mi kao pomognu. a ja nemam benzina za lutat do iduće pumpe |
7.11. | 10:17 PM | @dzjuka @smijesimenpivu dobro da trubu nisu projektirali ispod suvozackog sjedala pa da tražiš kad ti treba |
7.11. | 10:20 PM | onaj Bonnie&Clyde danas je bio super, isplatio se detour po lokalnim cestama bez obzira na Mazdu |
7.11. | 10:44 PM | Stari od Bonnie&Clyde dede iz muzeja je bio glavni sherif, ali ne tog sela Gibslanda, LA kako sam prvo skužio nego cijelog Dallas, TX okruga |
7.11. | 10:45 PM | Stari je lovio Clyde-a 3 godine, ranio ga 2 puta, na kraju su dočekali Clyde-a u zasjedi kod Gibslanda Lousiana i smakli bez pitanja, ko Bin Ladena. |
7.11. | 10:47 PM | Deda je dugo htio otvoriti muzej, u stare dane našao je financijera, preselio se u 90+% black Gibsland, živi s 2 mačke i solo vodi muzej. |
7.11. | 10:51 PM | Muzej je otvoren prije 5 god. i zanimljivo prikazuje priču koja me nije puno zanimala, a deda me zapričao da sam ostao tamo neplanirano u noć |
![]() |
||
7.11. | 10:59 PM | @mirnabar @ibirus malo žutila iz prve ruke od sinoć: violinistica @amandashires s Codine songa je cura Jason Isbella |
7.11. | 11:05 PM | @dzjuka jedine komande koje proučavam na novom autu kad sjednem u njega su bass i treble 🙂 cc @smijesimenpivu |
7.11. | 11:07 PM | @mirnabar @ibirus @ivankovacevic3 a saloon od sinoc je preslikan iz Crazy Heart filma s uvodne scene, možda je tu snimano 🙂 |
7.11. | 11:22 PM | Mississipi moćno izgleda ovako po noći, ne vidi se druga obala. Ovdje na jugu je puno veći nego u St. Louisu gdje sam bio razočaran širinom |
7.11. | 11:24 PM | Kaže baba za šankom da je kod zadnjeg velikog izljevanja Mississippija pred 50 godina poplavljeno područje bilo veće od Škotske |
7.11. | 11:24 PM | Nisam siguran da baba zna sto je Škotska |
8.11. | 5:53 AM | State Mississippi 2x+ površine Hrvatske, manje od 3 mil. stanovnika. Niti jedan grad za koji je itko normalan čuo. To mora biti nešto dobro |
8.11. | 6:32 AM | sve cheap motele po americi vode indijci. to sam i prije skužio. ne znam koja je priča iza toga? |
8.11. | 7:42 AM | Na doručku: lokalni ‘Coffee 61’, omlet. Neil Young svira u pozadini. Cura za sankom me pozdravlja s ‘Kin I hep yew’. South. Toooooo!!! cc @Crnojevac |
![]() |
||
8.11. | 7:45 AM | Mississippi Delta. Pokrajina koja ne odgovara stvarnoj river delti. Mississippi Delta kreće od Vicksburga (gdje upravo doručkujem odličan omlet i odvratnu refil kavu) do Memphisa |
8.11. | 7:53 AM | Točnije Mississippi Delta počinje u Vicksburg Catfish Row Bottleneck blues clubu, zavrsava u Peabody clubu u Memphisu. |
8.11. | 7:54 AM | Izmedju toga nalazi se par stotina milja Blues Highway-a, lokalne ceste 61 koja povezuje zaboravljene gradice u kojima je nastao blues |
8.11. | 7:57 AM | I popularna glazba opcenito. prema tumačenjima i korjeni rocka idu to tih plantaža pamuka s početka 20tog stoljeća |
8.11. | 7:59 AM | @gfilipic ne idem u Jackson. od Vicksburga idem po Highway 61 na sjever uz rijeku do Memphisa |
![]() |
||
8.11. | 8:07 AM | Na listi mojih današnjih obilazaka nalaze se rodna mjesta onih starih velikana koje ste negdje culi: JL Hooker, BB King, R Johnson.. |
8.11. | 8:09 AM | Skoro svaki gradic ima svoj rock&blues museum, svaka kuća ima drveni trijem na kojem se ljulja neki deda.. Biti ce zanimljivo |
![]() |
||
8.11. | 8:46 AM | Kuća. South. Ovdje nekim čudom nema crnog dede koji se ljulja na stolici |
![]() |
||
8.11. | 8:51 AM | Prazni downtown Vicksburg u zoru. Jetleg jelte |
![]() |
||
8.11. | 8:53 AM | Mighty Mississippi. Ono more iza Casina je rijeka |
8.11. | 8:59 AM | @Neven Bud je voda, ali imaju super lokalnih piva po cijeloj Americi |
8.11. | 9:36 AM | Prvi puta vidim polje pamuka. Stao pored ceste, sišao u polje i slikam closeup-ove. Kao oveći maslacak |
8.11. | 9:37 AM | Trebao sam ponijeti gitaru tu u polje. I naučit je svirat prije toga |
8.11. | 9:42 AM | Nadam se da gazda plataže nije u blizini. Svaka US state ima svoj slogan na regi. Prikladan za MS bi bio ‘We shoot to kill’ 🙂 |
8.11. | 9:43 AM | Koja sparina, deo nista ne pomaze. Patim za kratkim hlačama |
8.11. | 10:16 AM | Hwy 61, cruzam 40mph. Edge se ukaže svakih pola sata pa stanem i tvitnem. Navinuo Truckerse i čekam da mi izleti Clooney na cestu s kuglom oko noge |
8.11. | 11:45 AM | Leland MS, gradic na Hwy 61. Pregladnio pa ušao u ‘lunch special’ u nekom back street |
8.11. | 11:49 AM | Ekipa u birtiji je stala s ručkom, muk, svi gledaju mene. Prestali žvakat zalogaj. Mislim da razmišljaju jesu li napunili jutros svoj shotgun |
8.11. | 11:51 AM | Sherif sjedi za sankom. Žvace duhan. Pitao me ‘Hah doo lack Miss Hippi?’ |
8.11. | 11:52 AM | Nakon sto sam skužio da pita sviđa li mi se Mississippi dalje je bilo lako 🙂 |
8.11. | 11:53 AM | Trebao sam mu odgovoriti da je super, kako sam u Missisipiju sam već pola dana i još me niti jednom nisu upucali 🙂 |
8.11. | 11:55 AM | Inace Leleand je zanimljiv, sav je u Blues muralima. Blues muzej ima slušaonu gdje bi rado proveo pola dana |
8.11. | 12:24 PM | BB King Delta museum u Indianoli je zatvoren danas 😦 Idemo dalje |
8.11. | 2:04 PM | Cleveland je bio razocaranje. Odnosno nisam ga pronasao. Na ulazu hrpa shoppinga, parkinga, benziske, used cars žice i drive-in fast foodovi |
8.11. | 2:06 PM | Na izlazu iz grada to isto. Samo između nigdje nije bilo grada? a kružio sam. Izgleda da su shppping centri progutali grad 🙂 |
![]() |
||
8.11. | 2:08 PM | Sada sam u Clarksdale. Ludilo. Blues birtije izgledaju tako dobro da ide promjena plana i ostajem ovdje veceras |
8.11. | 2:10 PM | Planirao sam danas jos do Graceland-a u Memphisu ali ne mogu ovo samo tako ostaviti 🙂 Memphis sutra |
![]() |
||
8.11. | 3:19 PM | Uzeo sobu u Clarksdaleu. Kakav smjestaj, koji spektakl. Ovo iza mi je kućica 🙂 |
![]() |
||
8.11. | 3:23 PM | Imam svoj trijem. I stolicu za ljuljanje. Za tvitat naravno 🙂 |
![]() |
||
8.11. | 3:27 PM | pa muzika u sobi: klavir, stereo, kolekcija cd-ova |
![]() |
||
8.11. | 3:32 PM | Imam svoj fake kamin s grijalicom 🙂 nije da treba vani je +30 |
![]() |
||
8.11. | 3:33 PM | I naravno. u Americi sam. Bible Belt |
![]() |
||
8.11. | 3:50 PM | aha ima jos instrumenata po sobi moram pronaci ekipu za jam session 🙂 |
![]() |
||
8.11. | 3:54 PM | a vidi limenog krova 🙂 ne mogu se nadivit kolibi. moram na jos jedan izlet pa live music club veceras |
![]() |
||
8.11. | 4:11 PM | Leland murali. Svidio mi se Leland jako jedan od highlighta |
![]() |
||
8.11. | 4:15 PM | Leland water tower. Jedna zanimljivost: najviša točka state Miss Hippi je na 200m nadmo. visine. Brdovito 🙂 |
![]() |
||
8.11. | 4:17 PM | Ulica u centru Clarksdalea. Odaju pocast velikanu |
8.11. | 7:09 PM | Oxford MS university town. Poznat po neredima 60tih kada je 500 rangera štitilo dolazak prvog crnog studenta na college |
8.11. | 7:11 PM | Neredi su navodno bili ozbiljni, bilo poginulih, zapaljenih auta i to. Epilog price 4 god. kasnije crni momak je diplomirao |
8.11. | 7:15 PM | Oxford je lijepo uređen gradic, nekao preuredno nakon današnjih blues lendmarka. Idem nazad u prljavi Clarksdale |
8.11. | 7:18 PM | William Faulkner house museum Oxford. Yea right. Nikad nisam dospio dalje od treće stranice njegove pilana lektire. Jos da placam muzej |
8.11. | 7:20 PM | Mislim da mu prva recenica jos nije bila zavrsila kada sam odustao na toj trecoj stranici lektire |
8.11. | 7:21 PM | Baš me zanima kako bi Faulkner tvitao u 140 znakova 🙂 |
8.11. | 9:36 PM | Dok cekam večernju svirku u Clarksdale klubu: bio sam danas i na Dockery farmi kod Clevelanda, kljucnom mjestu blues priče |
8.11. | 9:41 PM | Dockery je velika plantaža pamuka koje je zapošljavala vise tisuća radnika i smatra se da je tamo nastao blues pred više od 100 godina |
8.11. | 9:44 PM | Zbog svoje izoliranosti radnici na farmi nisu imali doticaja s glazbenim tokovima svog doba i razvili su novi stil na svojim zabavama |
8.11. | 9:46 PM | Utjecaj na novi glazbeni stil imali su i meksički radnici koji su ugradili neke svoje tehnike sviranja gitare |
8.11. | 9:50 PM | S farme su potekli C Patton i R Johnson, legendarni bluzeri čija djela su znacajno utjecala na Dylana, Claptona i K Richardsa 60tih |
8.11. | 9:52 PM | Mnoge danas poznate tehnike sviranja gitare potekle su s Dockery farme: slide guitar (ono u krilu fretting sa džepnim nozicem) |
8.11. | 9:54 PM | Ako ste vidjeli onog crnog kako ubija slide gitaru na Wilco-Guthrie California Sun, e to |
8.11. | 9:57 PM | Zatim tehnike lupanja po tijelu gitare kao bubnju, koristenje onog noznog cuda za blues efekte (Bebe Ne Vole) itd sve potjece s farme |
8.11. | 9:59 PM | Dockery farma danas je i dalje farma tako da se nema sto vidjeti. Nisu napravili muzej od nje. U vlasnistvu je iste familije kao 1900. |
![]() |
||
8.11. | 9:59 PM | @gfilipic ma trebao sam neku americku lađu. ovako mi se ekipa podsmjehuje na semaforu iz onih svojih monster pickupa |
9.11. | 7:38 AM | @mirnabar Stars naravno. napisao sam Sun? da poslusaj backgroud instrument kroz cijelu stvar nakon prve strofe. blueser se vidi na snimci u Man in Sand |
9.11. | 8:16 AM | Kakav dan jučer. Kakvo mjesto Clarksdale. Zaglavio sam sinoc na blues svirci, zahaklao me deda muzikant u svilenoj košulji |
9.11. | 8:17 AM | Valjda dva sata mi je pricao svoju zivotnu pricu. Nisam zato niti tvitat mogao sinoc 🙂 |
9.11. | 8:17 AM | A apsolutno nista ga nisam razumio. Dobitna kombinacija southern akcenta i nedostatka zubi |
9.11. | 8:18 AM | Nakon nekog vremena odustao sam od pokusaja povezivanja priče, samo sam klimao i povremeno ispustao ‘meeeen’ |
9.11. | 8:19 AM | Na kraju sam skužio da je deda broke i da mi pokusava uvalit svoj CD za 10$. Mogao je odma reć i skratio bi si trud 🙂 |
9.11. | 8:20 AM | Pa ako neko treba Josh ‘Razorblade’ Stewart – Live at Ground Zero nek se javi kad zaripam 🙂 Dobro je, slušam upravo u svojoj kolibi |
9.11. | 8:21 AM | Deda je i poznat, ima ga po netu i youtube-u, progledao sam sada. Nosi zlatni lanac s žiletom na njemu, u skladu s ‘Razorblade’ nadimkom |
9.11. | 8:21 AM | Idući mjesec slavi 65. rodjendan, zvao me na slavljenicki koncert u Ground Zero. To je jedna od rijetkih stvari koje sam razumio 🙂 |
9.11. | 8:22 AM | Nije on u višesatnoj priči toliko puno toga rekao. Imajte na umu da je južnjak, a oni govore brzinom kao da upravo lagano gube svijest |
9.11. | 8:23 AM | Inace Clarksdale je zakon, cijeli gradić je rock and blues memorabilia, svaki dućan galerija |
9.11. | 8:23 AM | U malom downtownu radi desetak klubova s živom svirkom koja je vrhunska, bar ono sam sam vidio. Izbora ima i utorkom u studenom |
![]() |
||
9.11. | 8:24 AM | Ovo malo putnika sto je sinoc bilo u gradu su tu zbog muzike, tumaraju od kluba do kluba, my kind of people |
9.11. | 8:25 AM | I onda mi ekipa po Zagrebu prodaje priču kako u US vrijedi vidjeti dva mjesta: NY i SF, kao sve ostalo je dosadno i glupo |
9.11. | 8:25 AM | Za sve njih: u US ne vrijedi vidjeti mozda dva mjesta, sve ostalo je fascinantno i to svaki grad na svoj način 🙂 |
![]() |
||
9.11. | 8:41 AM | Inace cijene su vrlo OK, piva pola kile po 2 dolara u birtiji gdje svira band (nigdje ne naplacuju upad) |
9.11. | 9:12 AM | Dorucak u stali ShackUp Inn. Svira Blonde On Blonde. Lik za sankom puši (nisam to bas viđao po US) |
![]() |
||
9.11. | 9:13 AM | Nek ovaj dorucak potraje forever. Ili barem do kraja Blonde On Blonde 🙂 |
9.11. | 9:16 AM | Ova Shuck Up Inn, štala pretvorena u birtiju, je i koncertni prostor: veliki stage i Kulusic-like galerija |
![]() |
||
9.11. | 9:18 AM | Nažalost sinoć nije bilo svirke u Shack Up Inn-u. Mislim da ću se morati jednom vratiti u Mississippi Deltu, ova 2 dana su ništa |
![]() |
||
9.11. | 9:26 AM | Jos o ShuckUp Inn-u B&B: Ovaj B&B znaci bed and beer. Gazda osobno svakom gostu preporuča beer za doručak |
![]() |
||
9.11. | 10:13 AM | Ground Zero Club. Najpoznatiji blues club u svemiru. Izgleda star 100g a otvorio ga je M Freeman 2001. 🙂 |
9.11. | 10:16 AM | btw Morgan Freeman je rodom iz Mississippi Delte, zivi tu su susjednom gradicu do Clarksdale-a |
![]() |
||
9.11. | 10:37 AM | Malo trivije uz ovaj Ground Zero selfie: Robert Johnson, onaj sto je veliki uzor Claptonu, Keith Richardsu, Johnny Winteru itd.. |
9.11. | 10:38 AM | ..umro je 1938 ovdje u Delti, imao 27 (naravno) godina ubio ga ljubomorni muž jer mu je ovaj bubao zenu |
9.11. | 10:39 AM | ostalo je sačuvano snimljeno samo 29 Robert Johnson pjesama, ukupno tek 41 snimka |
9.11. | 10:41 AM | Ima odličan dokumentarac o Robertu Johnsonu snimljen 90tih, Keith Richards gostuje u filmu |
![]() |
||
9.11. | 11:24 AM | Ofishili prva Rock snimka Ike Turner 1951. Preteća Elvisu. Ike je iz Clarksdalea |
![]() |
||
9.11. | 11:28 AM | Našao sam danas mog ‘Razorblade’ kompu od sinoc u Muddy Waters muzeju, ima veliki dio o njemu |
9.11. | 11:33 AM | Napustam Clarksdale 😦 Preskacem Tupelo (rodno mjesto Elvisa), idem drito za Memphis, ruta lokalnim cestama |
![]() |
||
9.11. | 11:37 AM | Gledam po fotkama: snimio sinoć u klubu u Clarksdaleu. Jukebox sa singlicama. Radi još 🙂 |
![]() |
||
9.11. | 11:39 AM | Clarksdale ugođaj na odlasku |
![]() |
||
9.11. | 11:39 AM | Društvo na mom trijemu sinoć |
9.11. | 11:41 AM | @bezweze joj kojih festivala ima tu u Delti proljeće i jesen. ja sam sada uletio u mrtvoj sezoni.. |
![]() |
||
9.11. | 11:59 AM | Ground Zero Blues Club. Morgan Freeman i to. Nije bio gazde za šankom |
9.11. | 1:29 PM | Prosao Askew Mississippi. Mjesto ima 5 kuca. Lokalna cesta, ni jednog auta nisam sreo |
9.11. | 1:30 PM | Lik sa šiltericom, sjedi sam na nekoj kutiji, zagledao se u moj auto dok sam lagano dolazio na cruize controlu s nekih 35mph |
9.11. | 1:31 PM | U odlasku u retrovizuru sam vidio da je gledao u Mazdu sve dok nisam nestao u prašini. Sve je trajalo par minuta |
9.11. | 1:31 PM | Brijem da mu je ovo bio jedan od interesantnijih događaja dana. Ne bi se iznenadio ako me se sjeti s vremena na vrijeme 🙂 |
Tennessee, Memphis (mapa) | ||
9.11. | 2:57 PM | I’m at Graceland (3717 Elvis Presley Blvd. Memphis) |
9.11. | 3:25 PM | Graceland tura je od 32 do 75 dolara. Uzeo najmanju. I još imam filing da me je neko zavaljao |
![]() |
||
9.11. | 3:36 PM | Graceland. Disneyland za penzionere |
9.11. | 3:38 PM | Zar su Elvisa stvarno pokopali u vrtu iza kuće? Malo morbidno? |
![]() |
||
9.11. | 3:46 PM | Gotova već Graceland tura. Koja prevara. Vratite mi moja 32 dolara |
9.11. | 3:53 PM | @ibirus snima ovaj novi SLR i HD video. Jebote trebao sam sinoc snimit Razorbladea kako mi objašnjava svoj život. Kako se nisam sjetio |
9.11. | 3:56 PM | Kažu da je noćnom životu na Memphis Beale Street ravan jedino onaj na New Orleans Burbon Street |
9.11. | 3:58 PM | Nažalost kasnim jedan dan u odnosu na plan pa preskačem Memphis izlazak i idem direkt za Nashville |
9.11. | 4:00 PM | Kaze moj GPS da stizem još na pivu u Nashville večeras |
![]() |
||
9.11. | 4:03 PM | @dinkenet aha, prevara. ajd sreća da je Graceland van Memphisa pa nisam puno vremena izgubio, stignem još na Nashville izlazak |
9.11. | 4:06 PM | @dinkenet u stvari 42 dolara. zaboravio sam da su mi i parking naplatili. Nabijem ih |
9.11. | 7:41 PM | Kako znas da se predugo voziš po Interstateu? Kada ti reklame s McDonalds pomfrijem prestanu izgledati primamljivo |
9.11. | 7:42 PM | Stao na pumpu uzeti jabuku. ne mogu vise jesti njihov fast food junk |
9.11. | 7:44 PM | #np ‘Nashville Skyline’ by Bob Dylan & Johnny Cash cc @IvanKovacevic3 |
Tennessee, Nashville (mapa) | ||
9.11. | 8:39 PM | I’m at Music City Hostel (1809 Patterson Nashville) |
9.11. | 8:39 PM | Nashville. Koja smrzotina ovdje. Zagrebačka zima |
9.11. | 8:41 PM | Au, dorm sa šest kreveta. Zima je pa je prozor zatvoren. Idem do birtije po alkoholnu anesteziju za spavat u tom smradu 🙂 |
9.11. | 9:37 PM | Upravo sam prehodao 45 min. do Nashville downtowna. Onaj hostel nije bas tako blizu centru kako sam jutros na google maps mislio |
9.11. | 9:38 PM | Nisam niti jednog drugog pješaka sreo putem. Weird. Samo murja kad prođe autom pored mene onako značajno uspori i skenira me pogledom |
9.11. | 9:40 PM | Mislim da ću za povratak investirat u taxi 🙂 Ako ga nađem, gužva ovdje. Broadway Nashville, teška masovna alkoholizacija na djelu |
9.11. | 9:54 PM | Hrpa live bendova. Ušao u prvu birtiju, odma Willie cover band. mala piva je ovdje po 5 dolara, nema zajebancije |
9.11. | 9:58 PM | Ekipa stvarno nosi šesire na vecernji izlazak. Stensone. I to mlađa ekipa |
9.11. | 10:02 PM | U jebote, ima neka fora tipa ono ‘dok ne pukne zora’ na svadbama, svi eksaju pa okreću praznu čašu na glavu. strašno |
9.11. | 10:06 PM | Spasile su me dvije pive sada nakon pola dana vožnje. Thermalsi album treći su najbolji doping za tešku noćnu voznju. I GA ’59 Sound |
9.11. | 10:20 PM | A najjači su bankari, dečko 20 i koju, u odijelu od soma nečega. i sa stensonom na glavi!? |
9.11. | 11:02 PM | Malo još o Delti, objašnjenja koja sam pokupio po muzejima.. Oduševila me poprilično ta priča |
9.11. | 11:02 PM | Dva su procesa bila značajna za muzičku sliku Delte: prvi je period ‘when cotton was king’ |
9.11. | 11:03 PM | Tada je Mississippi bio jedna od najbogatijih država US-a i privlačio radnu snagu, većinom crne radnike |
9.11. | 11:04 PM | Samo Dockery farma je imala preko 2000 radnika. Farma. Polje pamuka 4x5km. Više nego Facebook danas!? |
9.11. | 11:05 PM | Taj mix ljudi iz raznih sredina po izoliranim farmama, bez dodira s tadašnjim muzičkim mainstreamovima, stvorio je novi pravac |
9.11. | 11:06 PM | Iz tog doba prosperiteta i bogatstva Mississippija potječu i krasni downtowni gradića po Delti |
9.11. | 11:09 PM | Drugi proces ide kasnije kad kreće industrijalizacija na sjeveru. Chicago, Detroit, St Louis.. Treba radne snage za radit na tvorničkoj traci |
9.11. | 11:10 PM | I siromašni, opet većinom crni, jug masovno migrira prema sjeveru. Ruta migracije ide kroz Deltu |
9.11. | 11:10 PM | Samo tada se naravno nije putovalo brzo kao danas, na putu je ekipa iz New Orleansa zastajala po Delta gradićima |
9.11. | 11:11 PM | I malo navecer opalila jam sessione s ovima sto su izašli s Delta farmi. Prenijela znanje 🙂 |
9.11. | 11:12 PM | Na kraju ova dva procesa ostali su sada osiromašni Delta gradići, lijepo sagrađeni u nekim prošlim, za njih boljim vremenima |
9.11. | 11:13 PM | I ekipa u njima masovno zaluđena muzikom |
![]() |
||
10.11. | 12:49 AM | Wifi. Pa da bacim koju fotku. Vicksburg old train station. Uklapa se u priču o nekada bogatoj Delti |
10.11. | 12:52 AM | Ono iza je Mississippi rukavac. Pocetkom 2011. Rijeka se izlila i stanica je bila do pola u vodi. Lokalci su ponosni na brzu renovaciju |
![]() |
||
10.11. | 12:54 AM | Elvisova dnevna soba u Gracelandu ako nekoga veseli 🙂 |
![]() |
||
10.11. | 12:58 AM | Ekipa u Nashville birtiji. Brijem da sam večeras nepripremljen usao u pogrešne. Sutra će biti bolje. Mora |
10.11. | 1:04 AM | Tootsies nisam vidio, nisu puštali unutra zbog gužve kada sam prošao onuda, kasnije mi se nije dalo vraćati |
10.11. | 1:04 AM | Tootsies je legendarno mjesto gdje wannabe singer-songwriteri nastupaju navodno od jutra do jutra. Provjeriti ću odma ujutro |
10.11. | 1:05 AM | U Tootsies su prve nastupe imali Willie Nelson, Patsy Cline, Kris Kristofferson, Waylon Jennings, Hank Williams.. |
10.11. | 1:08 AM | Odšetao sam ipak pješke nazad so hostela u 1 u noci, ne djeluje opasno, valjda i nashvillske bande spavaju u ta doba |
10.11. | 1:10 AM | Svratio u White Castle putem. Nisam nikada bio tamo ranije. Jel gledao neko Harold & Kumar movie? |
![]() |
||
10.11. | 1:14 AM | Naručio menu No 6. A cura mi spekla 6 njihovih burgera 🙂 Nisam se bunio, savladao sam ih 🙂 |
![]() |
||
10.11. | 1:22 AM | Ne znam koliko se kuži na slici ali ovo je dječji dućan u Nashvillu. Kaubojke, prsluci, šeširi za klince |
10.11. | 1:30 AM | @koprek zadovoljan sam bio s White Castle. a i činjenica da je bilo 6 burgera te da mi još nije zlo, to im je isto plus 🙂 |
10.11. | 1:39 AM | @LovelPetrovic da, malo burgeri bacaju na žeton-size. ali imaju 2 reda mesa 🙂 |
10.11. | 9:40 AM | Inače hosteli su većinom europska priča koja se nije proširila po Americi, u US samo par gradova ima hostele |
10.11. | 9:40 AM | Opcija za jeftini smjestaj su oni depresivni roadside moteli, ima ih i za samo 30tak dolara po zabitima |
10.11. | 9:41 AM | Ali problem je što su ti jeftini moteli u većim gradovima na cesti van centra, u onom odvratnom moru junk shoppinga parkinga i pumpi |
10.11. | 9:42 AM | Pa do njih možes doci samo autom. Ne možes navecer u downtown na pivu. odnosno možes samo na bezalkoholnu pivu.. |
10.11. | 9:43 AM | Ipak sam ja iz Zagreba pa imam averziju prema taxiju. taxi=lopov. Trebati ce puno Cammeo godina da razbije te traume |
10.11. | 9:44 AM | 🙂 RT @blogowski: Evo ga vratio se @kresoz iz USA na TL sa #bhw Ne smetajte sada 🙂 I da znate da je to bolje nego sex & city ili friendsi |
![]() |
||
10.11. | 12:31 PM | Sjeo u Tootsies na pivu. Podne. Stvarno sviraju novi kantautori cijeli dan. Ovi sada su odlični |
![]() |
||
10.11. | 12:33 PM | First thing to do in Nashville. Pokloniti se hramu. Velikanu. Ryman Auditorium |
![]() |
||
10.11. | 12:37 PM | Ryman Auditorium Concert Hall. Stoji tu od 1892. Kaze legenda: dvorana s najboljom akustikom na svijetu |
![]() |
||
10.11. | 12:39 PM | Naplaćuju 14$ upad da mozes slobodno tumarat po Rymanu. Ma i krvi bi im dao samo da me puste unutra 🙂 |
![]() |
||
10.11. | 12:42 PM | Nashville downtown je moderan. Poslovni neboderi sve usminkano. Nema divljeg zapada kojeg sam očekivao |
10.11. | 12:43 PM | U sred tog downtowna stoji velikan. Ryman. Početkom ’70 dotrajala zgrada je zatvorena. Bio je već plan za rušenje i novi neboder |
10.11. | 12:44 PM | Public pritisak, pokret za Cvjetni i to, uspjeli su ovdje u borbi. Početkom ’90 Ryman je renoviran i ponovo otvoren ’94, nakon 20g pauze |
10.11. | 12:47 PM | Nema ko ovdje nije svirao i izdao live koncert, gift shop ima cijeli zid Dvd-ova ‘Live at Ryman’ |
10.11. | 12:48 PM | Pogledajte npr. fantasticni Wilco – Ashes of American Flags DVD. Dosta snimaka tamo je iz Rymana |
![]() |
||
10.11. | 12:52 PM | Aha, skužio sada da ima soba iza u Tootsies, tamo je paralelno drugi bend. Neki Hootie&TheBlowfish-like. U 1pm 🙂 |
10.11. | 12:52 PM | Mislim da bi mogao komotno neko vrijeme živjeti u Nashvilu. Nosit ću i odijelo ako treba. I Stenson na glavi. I oboje zajedno 🙂 |
10.11. | 1:40 PM | večeras mi dolazi draga u Nashville, završila svoj poslovni dio US. završavam i ja onda svoj solo dio tripa #bhw |
10.11. | 1:42 PM | hehe, nije ni svjesna da je čekaju tri dana ture po zabitima Georgie. Deliverence 🙂 |
10.11. | 1:45 PM | prije toga opet sam si natrpao danas raspored, htio bi vidjeti Studio B turu, Country Hall of Fame pa AA Bondy koncert večeras |
![]() |
||
10.11. | 2:34 PM | at Pizza Hut. Ljudi oko mene mlate pizze debljine autobusnog kotača |
10.11. | 4:13 PM | @afireBT ma fulao sam i Gibson Factory u Memphisu, ne mozeš sve stići… |
10.11. | 6:04 PM | Ajde možda sam pretjerao s onim da bi mogao živjeti ovdje. U voznji do večerasnjeg hotela stao sam u K-Mart po Usb Auto Charger |
10.11. | 6:09 PM | K-Mart. Dno. Gore od Lidla i Plodina zajedno, a to je mjera. Mall ko mall, švi shopping mallovi su gadni, ali ekipa sto tumara unutra |
10.11. | 6:11 PM | Jedva sam našao osobu ispod 100 kila u K-Martu. Računajuci i ove od metar pedeset. Nisam odolio da potajno ne uslikam |
![]() |
||
10.11. | 6:16 PM | Evo ova slika je zanimljiva, pokazuje Nashville modu (desna) i veličinu (lijeva) |
10.11. | 6:20 PM | Nisam siguran koliko se vidi ali ova lijeva (ne nije trudna 🙂 ima tetoviranu krunicu: lanac oko noge i križ uz gornju stranu stopala |
10.11. | 6:20 PM | I po ovoj zimi ponosno nosi japanke da to pokaže |
10.11. | 6:23 PM | ako vas ikad put navede negdje u prostranstvima velike američke ravnice samo gledajte da ne ulazite u K-Mart i sve će biti dobro |
10.11. | 9:20 PM | Povratak u Nashville downtown za koncert. AA Bondy, sin Alabame. Grad izgleda nadrealno u daljini po noci. Nashville Skyline. Svidja mi se Nashville |
![]() |
||
10.11. | 9:25 PM | Svirka je u Mercy Lounge. Lijepi prostor. I respektabilna lista nastupa na history listi na njihovom webu. |
10.11. | 9:40 PM | Sastav publike na svirci isti kao u Zg: glavnina studenti, oni art osvijesteni. Nešto nas starijih sto se sjećamo doba kada su Bullsi ubijali |
10.11. | 9:42 PM | Te nekoliko još starijih sijedih weirdoa u transu, ti su garant na svakom koncertu. Nema niti jedne K-Mart fizionomije |
10.11. | 9:44 PM | i Oprah je iz Nashvilla. Možda je i bila danas u K-Martu |
10.11. | 9:48 PM | Koncert je bio 10 dolara. Cijenim |
10.11. | 10:22 PM | Malo o cesti i americkim udaljenostima, dok sam jos solo u drustvu s twitterom |
10.11. | 10:24 PM | Kaze mi auto da sam prošao preko 1.000 milja od starta u Dallasu. Poprilično |
10.11. | 10:24 PM | A naveća nadmorska visina ceste do sada bila je petlja na ulazu u Nashville. Brdašca ne vidjeh nigdje |
10.11. | 10:28 PM | Suluda je veličina americke ravnice. Da bi neki jadnik iz npr Oklahome dosao igdje mora udrit road trip koji bi se kod nas smatrao epic postignućem |
10.11. | 10:28 PM | Ako putem stane negdje random i popne se na krov auta vidjeti će samo polja kukuruza na sve strane |
10.11. | 10:29 PM | Trebalo mi je dosta vremena da se naviknem na mjerila udaljenosti koja vrijede u američkoj ravnici |
10.11. | 10:31 PM | Htio sam putem što vise voziti lokalnim cestama. Izbjegavati odmorišta uz Interstate (autoceste) i kavu piti u lokalnim birtijama po selima |
10.11. | 10:32 PM | Ono kad imas filing da je tvoj ulazak najzanimljivije sto se desilo selu još od lani kada je tornado Franku odnio traktor 🙂 |
10.11. | 10:33 PM | Sisao sam tako u Lindale TX ali nisam mogao naci nista otvoreno za popit kavu. Reko nema veze i idućem mjestu ću.. |
10.11. | 10:34 PM | I onda se vratim nazad na cestu i vidim putokaz da je iduce mjesto za 101 milju 🙂 |
10.11. | 10:36 PM | Imao sam par puta osjecaj da se satima vozim izmedju 2 susjedna mjesta. I onda pogledam mapu i udaljenosti: stvarno se vozim satima 🙂 |
10.11. | 11:54 PM | Sad me je murja zaustavia dok sam vozio na aerodorm po Vedranu. Bilo je ono filmski, mrak, on prilazi odozada s baterijom i rukom na gunu, ja ruke na volanu |
10.11. | 11:55 PM | Već sam se bio pomirio sa sudbinom |
10.11. | 11:56 PM | Nisam ništa zajebo, zadnje svjetlo mi nije radilo. Ljubazan cop objasnjavao mi je gdje je moj rentacar office da sutra to promijenim |
![]() |
||
11.11. | 7:55 AM | ‘Nash Vegas’ Broadway Nashville downtown po noci se zatvarara za aute, 40tak clubova, niti u jednom se ne naplaćuje upad #bhw |
11.11. | 7:59 AM | tako da se svaki bend mora svirkom izboriti za tips. i nije mozda uvijek best solution? odu u kuruzu. svako malo ‘rolling on the river’ 🙂 |
![]() |
||
11.11. | 8:05 AM | Walk Of Fame u parku ispred Country Hall Of Fame. a to je glavna zgrada Nashvilla, cijeli blok zauzima |
Alabama (mapa) | ||
11.11. | 10:34 AM | vožnja prema Chattanoogi. Ovdje pocinje Appalachian gorje. Prva brda koja vidim nakon 1100 milja |
11.11. | 10:35 AM | #np Jason Isbell – Stopping By. Volim stvari s referencama na gradove. ‘Stopping By’ je o Chattanoogi |
11.11. | 10:49 AM | Prosao Manchester Tennessee. Tu se negdje održava Bonnaroo festival početkom ljeta. Eh da je otići jednom.. |
11.11. | 10:53 AM | Danas imam vozača pa mogu se igrati po twitteru za vrijeme vožnje |
11.11. | 11:21 AM | Nisam nikad ništa čitao o american civil war. Znanje mi je limitirano na onu limunadu. Patrick Swayze i njegova sestra iz Dinastije |
11.11. | 11:27 AM | Nekako sam brijao da to bila jedna dosadna fronta na sredini između sjevera i juga |
11.11. | 11:28 AM | Na kojoj su jedni druge zajebavali s onim pretpotopnim topovima s velikim drvenim kotačima. i mahali sabljama |
11.11. | 11:32 AM | Medjutim sada ispada da je u svakom mjestu koje sam prošao bila neka bitka, opsada, heroj i sl. Moram malo detaljnije proučiti tu priču |
11.11. | 11:37 AM | Tržio sam si danas Kindle. Last minute preporuka od @Crnojevac veče prije puta uz pivu. 99 dolara stvarno fer cijena |
11.11. | 11:44 AM | @gfilipic manji je od iPada pa stane u dzep jakne. I navodno nemaš onaj staklasti pogled kao nakon par sati čitanja iPada |
11.11. | 11:46 AM | Potražit cu si veceras neku Kindle knjigu o Američkom gradjanskom ratu. Mozda ima iz one ‘for Dummies’ edicije 🙂 |
11.11. | 11:48 AM | Što stvarno igra Schifo danas u Turskoj? Strah me je |
11.11. | 11:50 AM | Ušli smo u Alabamu. Samo par milja ali veseli me |
11.11. | 11:53 AM | uh koja nervoza što ne mogu gledat turke, grč u zelucu |
11.11. | 1:20 PM | pukli turci ko lubenica? jedva čekam doći do hotela veceras i wifi-a da pogledam.. |
11.11. | 1:29 PM | @timofnewbury no, but close 🙂 i’m going to Macon Georgia to see Drive-By Truckers tonight |
Georgia, Macon (mapa) | ||
11.11. | 7:44 PM | Drive-by Turckeeeeers (@ Cox Capitol Theatre w/ 7 others) |
11.11. | 7:52 PM | sparkirali auto u hotelu i prošetali na Truckerse. u Americi! prošetali! 🙂 |
11.11. | 7:54 PM | Cox Theatre, Macon GA. Krasno zdanje. Žao mi je što nisam foto večeras ponio |
11.11. | 7:55 PM | Piva na koncertu je na Delta cijenama. Velika točena 2 dolara 🙂 |
11.11. | 8:36 PM | dotjerao sam Vedranu u drugi red na Truckersima. Nadohvat smo touchdowna na stage |
11.11. | 11:57 PM | Ono kad dođeš zavaljan nazad u hotel u Maconu i gledas Mandžu superheroa na Youtubeu |
![]() |
||
12.11. | 8:50 AM | Downtown Macon GA. Grad je krasan. mislim na arhitekturu. Ugođaj kao nakon nuklearnog rata |
![]() |
||
12.11. | 8:54 AM | 80% radnji prazno, većina razbijena. Ulice puste bez auta. Svi na ulici su crnci. Nose rukavice bez prstiju |
12.11. | 8:58 AM | Citam sad Wiki: 63% of Macon GA su African Americans. Velika nezaposlenost. Macon spada u top 2% US gradova po “crime rate”. MENSA 🙂 |
12.11. | 9:01 AM | Dobro da to nisam znao sinoć kada smo nakon svirke iza ponoci tumarali centrom Macona u potrazi za junk foodom 🙂 |
12.11. | 9:06 AM | The Allman Brothers Band su iz Macona, naucio jucer u Nashville’s Country Hall Of Fame |
12.11. | 9:49 AM | Wikipedia smješta Truckerse u ‘Cowpunk’ žanr. Sviđa mi se žanr 🙂 Gle, Truckersi nisu iz Alabame!? |
12.11. | 9:51 AM | Odnosno Patterson i Shoona jesu iz sjeverne Alabame ali band je osnovan i radi u Athens, Georgia. Ko REM. To je tu 50 milja sjeverno |
![]() |
||
12.11. | 9:54 AM | @timofnewbury yes, Truckers gig was fantastic last night |
12.11. | 9:55 AM | Predgrupa Truckersima sinoć je bio mladi bend Alabama Shakes. Nemaju još izdani album. Next big thing. Zapamtite. #np |
12.11. | 9:56 AM | Ako je samo 30% white u Maconu onda su valjda svi bili sinoc na Truckersima? Nije bili niti jednog crnca, valjda ne vole cowpunk? |
Georgia, Savannah (mapa) | ||
12.11. | 10:11 AM | Vozimo se za Savannah GA. Na atlanskoj obali. Zadnje odredište ovog US tripa #bhw |
12.11. | 10:13 AM | Prošli smo sinoć kroz Atlantu. Interstate se zabija ravno u svemirski downtown. Ima deset traka u svakom smjeru kroz Atlantu |
12.11. | 10:15 AM | I onda tunelom prođe kroz najvise nebodere Atlante. Ne oduševljava me inace takva betonaža, ali ovo je bilo impresivno po noći |
12.11. | 10:17 AM | Super mi je kako svaka US state tjera svoje zakone. Neke npr. zabranjuju kockanje, onda susjedna state nabije casina 100m od granice |
12.11. | 10:21 AM | Jučer na tromeđi TN, AL i GA bilo je desetak Fireworks-only mallova. za vatromet. Svi s Tennessee strane granice |
12.11. | 10:23 AM | Očito zabranjena prodaja petardi u susjednim drzavama. Dakle, ako si bloke iz Alabame želi raznijeti ruku mora doći u Tennessee 🙂 |
12.11. | 10:26 AM | Navodno Iowa ima neki zakon koji štiti farmere, otkupna cijena pšenice i to, pa su svi proizvodi od žitarica tamo skuplji |
12.11. | 10:28 AM | Onda je Illinois nabio trgovine s margarinom na kile uz granicu gdje svi iz Iowe kupuju. Ukljućujuci naravno i ove zašticene farmere 🙂 |
12.11. | 10:29 AM | Uostalom u Iowi su ionako svi farmeri |
12.11. | 10:33 AM | Ne tako davno svaka state imala različiti ‘dailight saving’ zakon odnosno neke nisu pomicale sat. Pa su pola godine bile 2h od susjeda |
12.11. | 10:52 AM | u stvari, labava konfederacija je bila logično rjesenje za US. Prije provlačenja telegrafa trebalo je više tjedana da ikakva poruka prođe na zapad |
12.11. | 10:53 AM | Naravno pod uvjetom se Apachi ne nasaugaju vatrene vode i skinu pony express poštara na konju, onda poruka uopće ne stigne |
12.11. | 11:00 AM | Zbog toga je svaka US state imala svoju neovisnu izvršnu vlast, sud, policiju.. Savezna vlast bila je predaleko. Tako je ostalo do danas |
12.11. | 11:02 AM | Istočne drŽave su u startu imale svaka svoju vanjsku politiku, neslaganja oko Piranskog zaljeva sa susjedima itd |
12.11. | 11:09 AM | Pogledaje Pennsylvaniu na mapi, ima svoj Neum: uskim ćoškom izlazi na Velika jezera. Oko toga su bile teške razmirice |
12.11. | 11:15 AM | Sada mi je momak na pumpi odbio primit 100$ novanicu. Wtf, ne kužim te fore? A cifra je bila preko 50$ |
12.11. | 11:29 AM | Jeste li znali da su US jedno vrijeme okupirale dobar dio današnjeg Meksika uključujući i Meksiko City? |
12.11. | 11:31 AM | Nije to bilo tako davno, samo 50 godine prije nego je Ryman Auditorium sagrađen |
12.11. | 11:46 AM | Prvotni plan je bio taj komad Meksika pretvoriti u još jednu ogromnu US saveznu drzavu. Nakon 2 godine odustali su od toga |
12.11. | 11:47 AM | Navodno je tadašnji president donio odluku da se teritorij vrati Meksiku jer se bojao etničke neravnoteže |
12.11. | 11:48 AM | Uvidjeli su da bi inače Meksiko-root populacija ubrzo preŠla ove s Euro korjenima |
12.11. | 11:49 AM | Od tih osvojenih teritorija odluČio je samo zadrŽati slabo naseljena područja koja su nazvana New Mexico i California |
12.11. | 11:50 AM | Postavli su neku marionetu na čelo Meksika, natjerali ju da potpiše prepuštanje USu teritorija NM i CA te se povukli |
12.11. | 11:52 AM | U sporazumu prepuštanja stajalo je i da se stanovništvu tadašnjeg Meksika koje ostaje na tom teritoriju garantira puna US prava i vlasništvo nad zemljom |
12.11. | 11:54 AM | To je kasnije ispoštovano djelomično samo u New Mexicu gdje nikome nije bila zanimljiva ta zemlja |
12.11. | 11:56 AM | U New Mexicu i danas ima dosta potomaka starosjedioca koji i dalje pričaju španjolski kao prvi jezik |
12.11. | 11:57 AM | U Californiji su protjerali sve starosjedioce čim se skužilo da ima zlata |
12.11. | 11:58 AM | Ostali su samo španjolski nazivi gradova po CA. Ovi Los Lobos Meksikanci danas po east LA su došli kasnije za poslom, starosjedioca nema |
12.11. | 11:59 AM | Priču mi je ispričao neki simpa američki profesor uz pivu za hotelskim sankom pa prenosim dalje |
12.11. | 12:00 PM | Ja sam njega počastio s zanimljivom povijesti Balkana |
12.11. | 12:03 PM | Ulazimo u Savannah, dosta tvitanja gluposti |
![]() |
||
12.11. | 12:39 PM | Fotka s pumpe. Crna je benzin, zelena diesel. Skoro su me zajebali |
12.11. | 12:42 PM | Škrti smo placati 150 dolara hotel u historic Savannah downtown. Stali smo van grada u jedan od motela koji su po 50 dolara |
12.11. | 12:45 PM | Ulica kod motela. Nema pjesacke staze. Za prošetat bi valjda morao jašit zid izmedju pumpe i KFCa |
12.11. | 2:34 PM | Savannah. Puštaju cijeli Crooked Rain, Crooked Rain (@ Kayak Kafe) [pic]: |
![]() |
||
12.11. | 2:52 PM | Savannah. Lijepa popodnevna setnja. Downtown nema veze s Amerikom: 20tak trgova, kafici na ulicama, ocean |
![]() |
||
12.11. | 2:56 PM | Ljudi actually zive u Savannah centru, nije sve onako uredno kao većina američkih downtowna |
12.11. | 2:57 PM | Mislim da nigdje nisam sjeo u ovih tjedan dana a da nije bilo WiFi-a. Najcesce full open, ne mora se niti za password pitati |
12.11. | 3:02 PM | A kako je Mandzo sinoc nadskočio onog Turčina. Heroj. Nisam tako nesto vidio od kada je Bobo Vieri zabio preko Joe Simunica u Ibarakiju ’02 |
![]() |
||
12.11. | 10:49 PM | Još jedan foto feed s Blackberrya i polako zatvaram #bhw, ovo je zadnja večer puta. Obožavam američke dinerse sa skaj separeima |
![]() |
||
12.11. | 10:56 PM | Kako se gazda dinnera bori s penzionerskom pošasti koja bi pola dana sjedila u skaju i cuclala kavu 🙂 |
![]() |
||
12.11. | 11:09 PM | Country Music Hall Of Fame Nashville. Impresivno. Prozori su klavirske tipke ovo ispred je visokotonac |
![]() |
||
12.11. | 11:12 PM | Steinway na kojem je Elvis snimio Are You Londsome Tonight. Studio B Nashville |
12.11. | 11:21 PM | Btw ono zavijanje Whitney Houston iz Bodyguarda je originalno stvar Dolly Parton. Nisam znao.. |
![]() |
||
12.11. | 11:24 PM | Istovar opreme ispred Ryman Auditoriuma za neku country svirku tu veče |
![]() |
||
12.11. | 11:27 PM | Objektiv me nikada nije volio, ovdje me spalio na jednom od slavnih Savannah trgova |
12.11. | 11:28 PM | I stvarno smo preskakali zidove večeras da bi kupili pivu za hotel kad smo se sada vratili iz Savannah centra. Ovdje si bez auta ništa |
12.11. | 11:32 PM | Savannah suburbs. Najljepse koje sam vidio. Sve skladno: kuce, drvece, ceste. Hvala GPSu sto nas je oveo tuda, vraćamo se ujutro slikat |
![]() |
||
12.11. | 11:40 PM | U polju pamuka Mississippi Delta. Za kraj. |
13.11. | 9:08 AM | Doručak u roadside cafeu na putu za Atlantu. Ima na meniju ‘Fried Green Tomatoes’. Maglovito se sjećam filma o South-u iz vremena kad su videoteke rentale piratski snimljene kazete |
![]() |
||
13.11. | 3:21 PM | Atlanta airport. Trazim HIFI magazin za @bezweze, ali na ponudi je samo ovo. Treba neko? |