Kolekcija vinila, najbolje po godinama – uvod
Posted on April 7, 2023 1 Comment
Negdje krajem 2022. godine netko mi je na Twitteru poslao arhaični blog post s izazovom “popiši najbolje albume po svakoj godini, ali iz svoje kolekcije”, s porukom da se okušam. Na prvu me to zaintrigiralo, ali trebalo mi je par mjeseci da se pokrenem. Odnosno da napravim pripreme nužne za ovaj opsežan pothvat, usudio bi se tako ga nazvati.
U ovom izazovu vidio sam priliku da oživim svoju kolekciju ploča, da ju iznova istražim i presložim. Mogao bi kroz to definirati gdje su praznine u kolekciji koje bi trebalo potražiti i nabaviti. Naravno, najbitnije od svega, da uživam u svom tom poslu. Više od 30 godina marljivo skupljam ploče, dovlačim ih sa svakog putovanja. Trenutno ih je u kolekciji više od 1.100, a postojeća klasifikacija u polici po žanrovima i dekadama osamdesete, devedesete.. jer se opirem abecednom redu, pokazala se ipak dosta problematična kad treba pronaći neki album. Sve to bi mogao riješiti kroz ovaj izazov i dobro se zabaviti.

Kako bi uopće mogao krenuti trebao sam ažurnu listu svih albuma po godinama. To imam, mislio sam na početku, prije par godina sam sve popisao u mobilnoj Discogs aplikaciji, odnosno sučelju imena Doscographic koji u pozadini koristi Discogs bazu, cjelovito blago svih ikad izdanih nosača zvuka. Mislim da sam kroz povijest samo jednom ili dva puta naletio s nekim opskurnim ruskim izdanjem da ga nisam mogao locirati na Discogs tražilici, zaista skoro sve ima tamo.
Ali nažalost ispalo je kako je ta baza u kojoj sam popisao svoju kolekciju neupotrebljiva za ovu namjenu. Problem je u godini izdanja, jer Discogs album smješta u godinu tiska, a ne godinu objave albuma. Tako na primjer Low od Davida Bowieja, reizdanje vinila iz 2018. godine, Discogs smješta u 2018. godinu. A svi znamo da sjajni Low spada u glazbeni epsku 1977. godinu, vjerojatno najbolju godinu u povijesti glazbe. Našao sam elegantan način kako to riješiti, u Discogs bazi nudi mi Notes polje za upis napomene – tamo ja ubacim godinu albuma 1977. te nakon izvoza komplet kolekcije u Excel tamo s formulom povučem tu svoju upisanu godinu albuma iz Notes polja preko godine iz Discogsa.
Način rješavanja ovog problema je pronađen, sad je trebalo proći cijelu kolekciju od preko tisuću albuma te detektirati takve pomaknute u godini kako bi ih mogao ispraviti. A sedamdesetih i osamdesetih većina “domaćih” licencnih izdanja pomaknuta je godinu ili dvije. Ne znam koji je tome razlog, ali Jugoton, Suzy, PGP i ekipa uglavnom su kasnili za godinom izlaska albuma. Otvorio sam 1980. za primjer, godina od koje ću krenuti s projektom, tamo sam našao prvi album Dire Straitsa, onaj s bijelim coverom, koji je kod nas objavljen s dvije godine zakašnjenja pa Dylanov Desire album, s magičnom violinom Scarlet Rivera, koji je kod nas kasnio čak četiri godine (originalno izašao još 1976. godine). Sve to je trebalo pregledati i korigirati godine.
Zatim CD-ovi, njih nisam imao popisane u Discogsu. Zaključio sam da bez njih ne mogu suvislo kompletirati ovaj izazov jer CD-ovi pokrivaju dobrih desetak godina u kojima se ploče uglavnom nisu ni štampale. Većina albuma izašlih u drugoj polovici devedesetih te početkom dvijetisućitih nije ni štampana na vinilu, tek neko kasnije reizdanje je eventualno donijelo i vinilni primjerak albuma. Ako zanemarim CD-ove ostat će mi nerelevantan izbor u tim godinama. Zbog toga sam se primio popisivanja oko 500 albuma na CD-ovima koje sam nedavno spasio iz garaže gdje su trunuli godinama dok nisu dobili svoje istaknuto mjesto na polici s knjigama.
Popisivanje CD-ova je relativno brzo i jednostavno jer uglavnom svi CD-ovo sadrže barkod kojeg Discogs prevede na album, pa se popisivanje svede na skeniranje, kao u poštanskom uredu. Naravno ovdje iznova treba paziti na reizdanja i ručno upisati godinu albuma kod njih. CD-ovi se komercijalno koriste od 1984. godine kada je prvi pušten u prodaju (Bruce Springsteen – Born in The USA), ali u širu upotrebu ušli su tek negdje 1989. Svi bitni albumi izdani prije toga, kroz povijest, tad su negdje, oko početka devedesetih, štampani na CD-u. Primjer, ako imate na CD-u bilo što od prvih 7-8 albuma Ramonesa, Discogs će vam godinu izdanja smjestiti u devedesete kada je štampan CD pa se mora ručno ispravljati na godinu izlaska albuma.


Nakon tri mjeseca priprema napokon sam spreman da zagrizem u izradu liste. Sad tek kreću slatki problemi odabira. Postavio sam si neke okvire pravila dodatno na originalni izazov, tako da je lista pravila:
- Album mora biti iz vlastite kolekcije, fizičko izdanje, ovo je osnovno pravilo.
- Potrebno je odabrati barem tri albuma svake godine, ovo sam proširio u odnosu na jedan album iz originalnog izazova, činilo mi se previše isključivo samo jedan album odabrati. Ostavit ću bitnim godinama mogućnost da se može navesti i do pet albuma, ali nikada manje od tri.
- Nema ponavljanja izvođača na cijeloj listi, kroz sve godine. Ovo mi se učinilo interesantno pravilo na originalnom izazovu pa sam ga uzeo i proširio na tri albuma godišnje. Pojasnit ću to na primjeru 1980. od koje krećem, ako tamo iskoristim Roxy Music Flash & Blood, time se isključuju svi drugi Roxy Music albumi iz top 3 odabira po ostalim godinama. Nema više niti Avalona 1982. niti Country Life sredinom sedamdesetih u godišnjoj listi. Znači svaka godina se mora kombinirati s ostalim godinama, voditi računa za svaki odabir što sve drugo isključujemo iz odabira ostalih godina. Odabir postaje šahovska partija.
- Prvo pravilo ovog kluba je naravno da se ne priča o ovom klubu.
Ostaje mi i kategorija EX YU albuma, smještena u zasebnom pretincu na polici s pločama. Njih mi nekako nije prikladno vrednovati zajedno s inozemnim produkcijom. Popisat ću ih u tablici te godine, eventualno spomenuti neki album van konkurencije, ali neću smještati EX YU album na top 3 listu.
Krenut ću od 1980. na gore pa se kasnije vratim na sedamdesete i šezdesete. Razlog tome je spomenuti pomak Jugoton i inih izdanja pa tek u dubljoj analizi svake godine s početka osamdesetih pronalazim dodatne albume koje treba vratiti u sedamdesete.
Ovjde ću popisati linkove na svaku godinu, za sada evo prva:


1980. godina
Posted on April 7, 2023 1 Comment
[objavljeno 5.4.2023.]
U konkurenciji za 1980. godinu, po pravilima objašnjenim u uvodu, imam popisano 58 albuma, lista je pri dnu posta. Odnosno 57 jer jedan se ponavlja dva puta, Bijelo Dugme, Doživjeti stotu nije greškom dva puta popisan, radi se o dvije različite naslovnice tog albuma. Treću varijantu tog covera, onu donju sa sisama, ne vjerujem da ću nabavljati obzirom kuda su otišle cijene EX YU rocka. Ti album, štampani u platinastim nakladama, nekad ih je svaka kuća imala u regalu, prije desetak godina su se maltene džabe dijelili po buvljacima, sad najčešće drže cijene od preko 50 eura po ploči.
Za top 3 1980. godine izdvojio sam:
The Cure – Seventeen Seconds
(Polygram Dischi S.p.A. – talijanski press, izdanje iz 1980.)
Drugi album britanskih The Cure, s ovom izborom elimirao sam mogućnost uvrštavanja Cure u listi neke naredne godine, a Pornography (imam neko rijetko japansko izdanje vinila), Head on the Door pa i Desintegration bili bi legitimni kandidati u svojim godinama. Toliko mi je drag Seventeen Seconds. Ima u tome utjecaja sigurno i to što ovu ploču čuvam 33 godine, nabavljena je u Trstu 1990. prilikom legendatnih odlazaka autobusom po traperice. Diskoteka 33 zvao se alternativni record store u Via Milano. Ploča i danas sjajno zvuči, ogledni primjerak zašto se Roberta Smitha cijeni i kao vrhunskog inženjera hi-fi zvuka. Nedavno kod zagrebačkog koncerta povadio sam cijelu Cure kolekciju, od početka pa do Wish albuma devedesetih, dok sam ih intenzivno pratio, imam sve osim The Top. Koji i tako nije top pa mi i nije ni bitan za popunjavanje kolekcije.
Joy Division – Closer
(Factory records, Limited Edition, Reissue, Remastered, Repress, White, 180g, 2017, godina)
Uvijek sam bio više Unknown Pleasures tip nego Closer, tako da je ovo uvrštavanje Closera svojevrsna kalkulacija kako je 1979. (kada je Unknown Pleasures izašao) krcata svime i svačime pa mogu sada potrošiti Joy Division. A i Closer imam na vinilu (i na CD-u), dok Unknown Pleasures samo na CD-u. Closer, smireniji od punkerskog Unknown Pleasures, Closer kao najava New Ordera, jer slušajući B stranu Closera sada mi se čini da bi Joy Division otišli u New Order smjeru i da nije bilo odlaska Iana Curtisa. Zanimljivo i kako kad bi birao album s najbolje snimljenom bas gitarom, vjerojatno bi mi prvo pali na pamet Seventeen Seconds i Closer, oba iz 1980. godine.

Dexy’s Midnight Runners – Searching For The Young Soul Rebels
(Parlophone, Reissue, Remastered, 2014. godina)
Dexy’s Midnight Runners, britanski soul band koji će s nekim kasnijim albumom zadobiti širu pozornost s pamtljivim singlom Come on Eileen, na ovom tematskom albumu prvjencu funkcionira kao izdvojena cjelina od ostatka karijere. Naglašena puhačka sekcija dva saksofona i trombon nose cijeli album. Bend je na slikama s albuma te svim tadašnjim nastupima tjerao image lučke bande sa dokova New Yorka 18. stoljeća, outfit kojeg su napustili nakon tog albuma. Prema legendi Kevin Rowland tad je Dexy’s članove tjerao da kradu po dućanima i švercaju se po vlakovima tokom turneje, kako bi se bolje uživli u svoj scenski nastup. Searching For The Young Soul Rebels jedinstveni je spoj ranog punka sa soul ritmovima engleskog Motowna te sjajno zvuči na vinilu.


Od EX YU sekcije 1980. godine, dosta široke, izdvojit ću prvi album Prljavog Kazališta, jedan on onih što sada vrijede bar 50 eura u ovakvom očuvanom stanju. Zanimljivo da ploča još uvijek nosi naljepnicu koliko sam je platio, 5 eura, prije samo nekoliko godina u Bugarskoj. Na putu za Tursku stali smo dva dana u Plovdivu, a ja kud god idem istražim što se nudi na record store ponudi pa sam tako našao i ovog u Plovdivu, vidio sam na netu da ima nešto EX YU rocka izlistano pa mi se učinilo interesantno. Tipično bugarsko okruženje, Plovdiv, tada europski grad kulture, u blještavom uglancanom centru pijuckaju se čajevi, u rimskom kazalištu nastupa neka talijanska opera, al prelaskom jedne ulice izlazi se iz centra i ulazi u neasfaltirani divlje izgrađen kvart gdje ja guram dječja kolica po blatnim ulicama, cijela familija mi prigovara dok pokušavam naći record store s neta. I nađem ga, gledam malo po njemu, ništa zanimljivo nema. Pitam gazdu za YU izdanja, ovaj odma okreće na srpski, dođi prijatelju, vodi me u zaključani podrum, pali svjetlo: a tamo odaja s blagom, soba sa cijelim jugoslavenskim rockom, sve je bilo, izdanja Dugmeta koja nisam ni znao da postoje, cijela Čorba.. Ma sve. Dan danas se grizem kako sam malo toga uzeo tamo, možda desetak ploča. Da ne ispadne da je vrijednoat prvog Prljavog Kazališta samo u mistici bugarskog podruma, ako niste cjelovito poslušali Crno bijeli svijet, probajte sada, probajte makar Neka te ništa ne brine koja zatvara A stranu, zaboravite sve što je kasnije radilo Prljavo Kazalište.
No | Artist | Title | Label | Format |
1 | Acker Bilk And His Paramo | Acker’s Choice | Telefunken | 2 x Vinyl LP, Compilation |
2 | Arsen Dedić | Pjevam Pjesnike | PGP RTB | Vinyl LP |
3 | Azra | Azra | Jugoton | Vinyl LP |
4 | Bijelo Dugme | Doživjeti Stotu | Jugoton | Vinyl LP |
5 | Bijelo Dugme | Doživjeti Stotu | Jugoton | Vinyl LP |
6 | Blondie | Autoamerican | Chrysalis | Vinyl LP |
8 | Bruce Springsteen | The River | CBS | 2 x Vinyl LP |
9 | Charles Aznavour | Canto L’Amore Perch | G & G Records | Vinyl LP , Reissue |
10 | Charles Mingus | Me Myself An Eye | Suzy : Atlantic | Vinyl LP |
11 | The Cure | Seventeen Seconds | Polydor : Fiction Records | Vinyl LP |
12 | The Dave Brubeck Quartet | Tritonis | Concord Jazz | Vinyl LP |
13 | Dexys Midnight Runners | Searching For The Young S | Parlophone : Late Night F | Vinyl LP , Remastered |
15 | Don Williams | I Believe In You | MCA Records : MCA Reco | Vinyl LP |
14 | Graham Parker | The Up Escalator | Terre | Vinyl LP |
17 | Drago Mlinarec | Sabrano | Jugoton : Jugoton | Vinyl LP |
18 | Elvis Costello | Get Happy! | Suzy | Vinyl LP |
19 | Elvis Costello & The Attrac | Armed Forces | Suzy : Radar Records : Ra | Vinyl LP , Misprint |
20 | Gene Norman Special Adde | Gerry Mulligan Quartet / | GNP Crescendo : Diskos | Vinyl LP, Reissue |
21 | Gheorghe Zamfir | Träumerei | Philips | Vinyl LP |
22 | Gloria Gaynor | I Have A Right | PGP RTB : Polydor | Vinyl LP |
23 | Ian Dury | New Boots And Panties!! | ZKP RTVL : Stiff Records | Vinyl LP |
24 | Ibrica Jusić | Čovjek Bez Kafića | Jugoton | Vinyl LP , Repress |
25 | Jethro Tull | Stormwatch | RTV Ljubljana : Chrysalis | Vinyl LP |
26 | Joan Armatrading | Me Myself I | PGP RTB : A&M Records | Vinyl LP |
27 | Joan Baez | The Best Of Joan C. Baez | PGP RTB : A&M Records : A&M Records | Vinyl LP, Compilation |
28 | Joni Mitchell | Mingus | Suzy : Asylum Records | Vinyl LP |
29 | Joy Division | Closer | London Records | CD Album, Reissue |
30 | Joy Division | Closer | Factory : Factory | Vinyl LP , Limited Edition |
31 | The Knack | …But The Little Girls Understand | Capitol Records | Vinyl LP |
32 | Lene Lovich | Stateless | RTV Ljubljana : Stiff Recor | Vinyl LP |
33 | Madness | Absolutely | Stiff Records | Vinyl LP |
34 | Merle Haggard | The Way I Am | Beograd Disk : MCA Recor | Vinyl LP |
35 | The Modern Jazz Quartet | European Concert | Label | Vinyl LP |
36 | Nat King Cole | A Mis Amigos | Capitol Records | Vinyl LP , Reissue |
37 | Neil Diamond | You Don’t Bring Me Flowe | CBS : Suzy | Vinyl LP |
40 | Pat Benatar | Crimes Of Passion | RTV Ljubljana : ZKP RTVL : | Vinyl LP |
41 | Pekinška Patka | Plitka Poezija | Jugoton : Jugoton | Vinyl LP |
42 | Pete Townshend | Empty Glass | Atlantic : Suzy | Vinyl LP |
43 | Petula Clark | Petula Clark | Vogue | Vinyl LP, Compilation |
44 | Prljavo Kazalište | Crno Bijeli Svijet | Suzy | Vinyl LP |
45 | Ramones | End Of The Century | Sire : Warner Bros. Records : Rhino Records : Warner Strategic Marketing | CD Album, Reissue |
46 | Rani Mraz | Odlazi Cirkus | PGP RTB | Vinyl LP , Repress |
47 | Rod Stewart | Greatest Hits | Suzy : Warner Bros. Recor | Vinyl LP, Compilation |
49 | Roxy Music | Flesh + Blood | PGP RTB : Polydor | Vinyl LP |
50 | Ry Cooder | Borderline | Warner Bros. Records | Vinyl LP , Repress |
51 | Seid Memić Vajta | Vajta 2 (Ponoćni Valcer) | Diskoton | Vinyl LP |
52 | Srebrna Krila | Ja Sam Samo Jedan Od Mn | Jugoton | Vinyl LP |
53 | Steve Gibbons Band | Street Parade | Polydor | Vinyl LP |
55 | Various | Antologija Flamenko Gitar | PGP RTB | Vinyl LP, Compilation |
56 | Village People | Can’t Stop The Music The | Casablanca | Vinyl LP |
57 | Warren Zevon | Stand In The Fire | Asylum Records : Asylum | Vinyl LP |
58 | Zinka Milanov | Operne Arije | Jugoton | Vinyl LP |
Nadopuna (25.4.2023.)
Jedna od ideja ovog slaganja arhive po godinama je i otkrivanje što sam bitnog propustio u obrazovanju. Evo odmah na početku lijepog primjera toga iz prve godine koju sam obradio. Sa svojim postom potaknuo sam na Twitteru druge sakupljače da poslože i slikaju svoj izbor iz 1980. godine. Za oko mi je zapeo prvi UB40 album kojeg je netko istaknuo iz svoje kolekcije. Nisam inače poklonik onog što znam od UB40, nije mi nikada padalo na pamet uzimati njihove albume, ali na osnovu ove preporuke krenuo sam u potragu i evo danas naletio na taj album u Freebirdu, u onoj hrpi smeća što prodaju za jedan euro. Neko ludo izdanje opskurnog Beograd Diska, izdano odmah 1980. godine, kada i u Britaniji, s jedinstvenom naslovnicom, nigdje drugdje u svijetu nije s tom naslovnicom izdan album. Album ima puno grešaka na dizajnu omota (i/ili na tisku ploče) – izostavljana je s popisa jedna stvar (25% se zove), zatim umjesto Food for Thought (kako piše na poleđini naslovnice) na ploči se nalazi druga stvar Reefer Madness (koje nema na britanskom LP-u). Ipak, najbitnije od svega, ploča zvuči sjajno, tehnički, bez ijedne ogrebotine, ne znam zašto je završila u boksu za jedan euro? Muzički također album je sjajan, evo vrtim ga cijelo popodne, veze ovo nema s onim salonskim regge coverima po kojima se uglavnom pamti kasniji UB40. Saksofon je očito također bio jak te 1980. godine, nije samo bas gitara kako sam ranije istaknuo. Gore opisani prvi Dexy’s album i ovaj prvi UB40, ako želite ogledne primjerke odličnih albuma koji su vođeni saksofonom, evo ih, da ne čekate, proći će još dosta godina do pojave Morphine.
Dopuna kolekcije:
- UB40 – Signing Off, Beograd Disk
- Ian Dury and The Blockheads – Laughter, RTV Ljubljana


Najbolji albumi 2017. godine
Posted on January 12, 2018 Leave a Comment
Već pet godina zabilježim godišnju listu najdražih albuma, svake godine u različitoj formi i s različitim brojem albuma, ali uvijek izbjegavam unutar liste rangirati albume. Svi su oni, zapravo, najbolji u godini, svaki u svom području. Ove godine je lista poredana po redoslijedu kako sam ih otkrivao, odnosno po mjesecu izlaska albuma koji je naveden uz naziv albuma, što se kronološki uglavnom i poklopilo.
Iako sam uspio tri imena s liste pogledati uživo ove godine, od toga nažalost nije ostala neka fotografija. Zbog toga sam kao ukras ovom postu ubacio youtube klipove te Deezer playlistu s 20 najboljih pjesama godine. Playlista je slagana za tradicionalni događaj Ruralna gorila portala te se uvelike poklapa ovom s listom albuma.
Kaia Kater – Nine Pin (objavljen 2016. godine)
Album Kanađanke karipskih korijena, diplomantice Appalachian music collegea, ustanove koja zaista postoji negdje u brdima jedne od Virginija, snimljen je u jednom danu i na (uglavnom) jednom instrumentu, zvečavom bendžu. Na svakoj godišnjoj listi mora biti pokoji album objavljen prethodne godine, a otkriven sa zakašnjenjem, nemoguće je precizno odvojiti susjedne godine po strogom kriteriju. Oduševi me, svaki put iznova, koliko raznovrsno može zvučati album izveden na jednom jednostavnom instrumentu. Nine Pin mi je vrh folk albuma godine, ali s obzirom na njegovu relativnu opskurnost, kako bi ga negdje smjestili, spomenuti ću da stilski blizak razvikanom zadnjem albumu Rhiannon Giddens.
Son volt – Notes of Blue (veljača 2017.)
Uvijek sam bio puno više tim Wilco nego tim Son Volt, u toj mjeri da bih u hrpi ovogodišnjih (odličnih) izdanja vjerojatno i preskočio povratnički album Son Volta da mi Vedrana nije denuncirala uvodnu Back Against The Wall, možda i najbolji singl 2017. godine. Ostatak albuma je ljuti Delta blues, novi teritorij na koji je Jay Farrar iznenađujuće uspješno stupio.
Grandaddy – Last Place (ožujak 2017.)
Iz (glazbeno) afirmativnih devedesetih, mojih studentskih godina, koje su usmjerile područja interesa kojeg ću istraživati ovih dvadesetak godina, Grandaddy su izašli kao neupitni autoriteti. Njihova prva dva albuma klasici su svog doba.
Postoji taj mit, koji možda i nije mit, da se povratničkim albumima takvih velikana treba prići s oprezom, a ove godine je bilo puno takvih slučajeva, poput Ride ili Slowdive. Za razliku od ova dva potonja povratnika, koji su pobrali široke hvalospjeve, povratak Grandaddyja je prošao potpuno nezapaženo. Čak i na njihovom koncertu, kojeg sam pogledao netom prije nego je otkazan ostatak turneje zbog iznenadne smrti basista Kevina Garcie, naglasak je bio na presjeku starih albuma, uz samo dvije stvari s Last Placea. Nezasluženi tretman odličnog povratničkog albuma junaka space popa.
Ian Felice – In The Kingdom of Dreams (kolovoz 2017.)
Prvi samostalni album Iana Felicea je neočekivani trijumf. I prvi kompletni Felice Brothers album još od 2008. godine, kada je jedan od trojice braće, Simone Felice, krenuo samostalnim putem. Na In The Kingdom of Dreams Simone se vratio, ovoga puta u ulozi producenta, dok je pratnja na albumu ritam sekcija Felice Brothersa (koji su prisutni i na još jednom albumu moje ovogodišnje liste, onom Conora Obersta). Na albumu je u prvom planu ekspresivni ogoljeni vokal Iana Felicea i iznimna pjesmarica koja će također proći uglavnom nezapaženo, čak i na portalima naklonjenim americani, slično kao i lanjski uradak BJ Barhama. Nakon Kaie Kater ovo je već drugi Appalachian album na ovogodišnjoj listi. Neće biti i zadnji.

Felice Brothers u Manchesteru 2012. godine
Connor Oberst – Salutations (ožujak 2017.)
Treći Appalachian, brdski, album u nizu. Iako Connor Oberst dolazi iz središta velike ravnice, danima udaljene od najbližeg brda, iz (nama) mistične Nebraske, album je snimljen u naglašenoj folk produkciji i zvuku kojeg povezujemo s brdskim pojasom američke istočne obale. Vjerojatno ne bih ni preslušao ovaj album, kao što sam preskočio i nekoliko prethodnih njegovih uradaka, da Connor nije objavljen za Super Uho festival u Primoštenu. Na kraju je taj nastup ispao koncert godine, a Salutations jedan od albuma godine. Jedna zanimljivost: većina stvari s ovog albuma izašla prvo 2016. godine na akustičnom albumu Ruminations, da bi ih Connor 2017. ponovo snimio, ovoga puta umotano u Catskill folk (muzički uži pojam od Appalachiana, zemljopisno jedno od brda iz Appalachian lanca, u glazbenoj povijesti najpoznatije po kolibi gdje se Bob Dylan sedamdesetih zatvorio s dečkima iz Banda kad su snimili one albume). Prateći band na ovom albumu su Felice Brothers, dečki odrasli na Catskillu, s violinom i harmonikom u postavi, koji s Connorom odradili i cijelu turneju, uključujući i Primošten. Cijeli bend osim Iana Felicea koji je bio zaokupljen svojim spomenutim samostalnim albumom.
Magnetic fields – 50 Song Memoir (ožujak 2017.)
50 Song Memoir je tematski album snimljen na 50. rođendan Stephena Merritta s 50 pjesama od kojih je svaka posvećena jednoj godini autobiografije Stephena Merritta, koji je na albumu odsvirao 50 instrumenata. Album na kojem je Stephen Merritt svoju sklonost konceptualnim albumima i muzičkim suprotnostima doveo do krajnosti, tako imamo album akustične elektronike te album “storytelling” stihova na matricu koja je posveta npr. Kraftwerku ili Ultravoxu. Puno sam slušao 50 Song Memoir kao pripremu za njihov londonski koncert, složio sam kasnije i izbor “najbolje od najboljeg” s albuma, jer kada se iz opsežnih 50 stvari s peterostrukog CD-a izabere 10 najboljih, izgubi se koncept autobigrafske priče po godinama, ali i dobije najbolji album godine.
Hurray for the Riff Raff – The Navigator (ožujak 2017.)
Uz možda The Weather Station, ovo je jedini album ovdje koji je sadržan po svim relevantnim godišnjim listama pa nema potrebe objašnjavati o čemu se na ovom konceptualnom albumu radi. Samo ću navesti introspektivni doživljaj kako se već skoro desetak godina trudim razumjeti Hurray for the Riff Raff. Gledao sam ih uživo davne godine i uvijek mi se činilo da tu mora biti nešto interesantno, ali nikada nisam uspio da me neki njihov (ili njen, još uvijek nisam siguran treba li o njima pisati kao o bendu ili samostalnom projektu) album povuče na ponovno slušanje. Sve do The Navigatora. Sav hajp koji tijekom godine raste oko ovog albuma je opravdan i zaslužen.
RVG – Quality of Mercy (lipanj 2017.)
Jedini pravi debut album na ovoj listi te vjerojatno i najmanje poznati uradak ovdje? Melburnski RVG donose kompaktni album od samo osam pjesama koje sjedaju negdje između post-punka i retro-popa, s puno referenci na neizbježne Go-Betweense, ali i na prepoznatljivi zvuk bendova s Novog Zelanda devedesetih godina. U godini kada iz Australije dolaze intenzivni i inventivni King Grizzardi, RVG igraju na staro, ali ovo je lista mojih najdražih i najslušanijih albuma godine, a ne pokazivanje revolucionarnih radova.
Lukas Nelson & Promise of the Real – self-titled (rujan 2017.)
Lukasa Nelsona nećete pronaći na puno godišnjih lista, valjda nije prigodno priznati da je odličan album snimio momak kojeg se prvenstveno promatra kao kopiju legendarnog oca te kroz prateći band Neila Younga. Možda i kao ironiju na takav status “cover izvođača”, Lukas Nelson je ovaj album zamislio kao stilsku kupusaru koja je imala sve šanse da ispadne pretenciozni promašaj, svaka pjesma ovdje izvlači neki drugi segment američkog muzičkog nasljeđa. U takvom širokom rasponu su i gosti na albumu, od Lady Gage do oca Willieja.
Deer Tick – Deer Tick, Vol. 1 (rujan 2017.)
Deer Tick su 2017. godine izdali dva albuma, Vol. 1 i Vol. 2. Oba su izašla na isti dan, ali uz naglasak da se ne radi o duplom albumu nego o dva odvojena albuma. I zaista se radi o dva albuma, Deer Tick su odlučili razdvojiti dva smjera kojima naginju od svojih početaka, akustični folk i trash punk. Ovdje naslovljeni albuma je ovaj folkerski, koji je toliko dobar da nikada nisam ni stigao do punkerskog. Najbolji Deer Tick još od njihovog prvijenaca War Elephant iz 2007. godine, u neku ruku jako i blizak ugođaju tog albuma, ali ovoga puta vrhunskih odsviran i produciran.
Ako ste ovaj tekst otvorili iz obazrivosti prema autoru te sada pogledom prelazite po svim tim masno otisnutim nepoznatim imenima koja vam ne znače puno, bitno je razumjeti da postoji mikrosvijet, možda mali, u kojem je John Joseph McCauley (autor i frontmen Deer Ticka) velika zvijezda, a Ashamed (pjesma koja otvara spomenuti prvi album War Elephant) veliki hit koji se na koncertima zborno pjeva.
The Clientele – Music for the Age of Miracles (rujan 2017.)
The Clientele su skrivena ljepota engleske scene, malo kome poznata, usprkos tome što su na sceni već 20 godina. Iako ih muzički recenzenti uglavnom vežu uz pop ikone poput Camere Obscure ili Belle and Sebastiana, meni je prva asocijacija na njih vezana uz jednu drugu škotska perjanicu, Teenage Fanclub – velikane devedesetih koji su najbolje ostarjeli. The Clientele harmonije su Teenage Fanclub s malo manje naglašenim gitarama.
The Weather Station – self-titled (listopad 2017.)
Album kanadske kantautorice Tamare Lindeman, koja se krije iza imena Weather Station, najljepše je djelo s kraja 2017. godine i opravdana titula nove Joni Michell.
Simon Joyner – Step Into The Earthquake (listopad 2017.)
Za Simona Joynera kao utjecajnog kantautora čuo sam davno, ali vjerojatno nikada ne bi uzeo nešto poslušati da nije bilo nadahnutog teksta Srđana Strajnića na Stereoart.me ovu jesen. Prodavač antikviteta iz Nebraske (Simon, ne Srđan), a Nebrasku ovdje koristim da dodatno međusobno povežem albume s liste, odnosno da povežem Simona Joynera s Connorom Oberstom (koji ga i navodi za svoj uzor), već 25 godina snima albume kao na traci, prosječno jedan godišnje. Step inside the Earthquake je album koji najviše vrtim sada krajem godine, iznimni tekstovi i dylanovski izričaj Simona Joynera, vokal za koji će vam sigurno neko sigurno reći “zar ne čuješ da ovaj ne zna pjevati”, a ne razumiju kako je upravo u takvom pomaknutom izričaju sadržana ljepota.
Charles Lloyd & The Marvels – I Long To See You (objavljen 2016. godine)
Ovaj album Charlesa Lloyda je prilika da prvi put, od kad vodim godišnje liste, smjestim jedan jazz album među najbolje albume godine. Prilika koju neću propustiti, iako je album nominalno izašao još 2016. godine, dodajem ga ovdje kao bonus. Dosta jazza slušam, vjerojatno svake godine sve više, većina vinila koje kupujem je jazz, ali uvijek se to radi o starijim albumima. Nisam siguran što je posrijedi, možda moje poznavanje jazza nije na potrebnoj razini za bolje razumijevanje novijeg, slobodnijeg, jazza ili kod jazza zaista vrijedi “prije bilo bolje”, ta uzrečica koja inače odaje kad neko izgubi entuzijazam za preslušavanjem i prihvaćanjem nove muzike. I Long To See You je novi album “starog” jazza. Charles Lloyd je saksofonist zbog kojeg sam i zavolio jazz pred dvadesetak godina kad sam prvi put poslušao njegov album Canto. U pratećem bendu The Marvels krije se još jedan velikan, Bill Frisell, gitarista čiji prepoznatljivi zvuk električne gitare morate odmah zamijetiti i prepoznati. Povući ću paralelu sa zvukom gitare Marka Knopflera kao primjerom, sjećam se kad sam prvi put slušao Slow Train Coming, najbolji album kršćanske faze Boba Dylana, te na Precious Angel tražio cover ploče da provjerim što Knopfler radi da ovom albumu, potpuno uvjeren da to mora biti njegova gitara. Toliko je prepoznatljiva i gitara Billa Frisella na ovom albumu Charlesa Lloyda. Kao preporuku s ovog albuma, izvukao sam divnu izvedbu tradicionalne La Llorone koju otvara gitara Billa Frisella u uvodnih par minuta, da bi se tek u polovici stvari (kod studijske snimke, ova s videa uživo traje puno duže) lijeno uključio saksofon Charlesa Lloyda koji polako hvata zaostatak za ostalim glazbenicima.
Najbolji albumi 2016. godine
Posted on January 9, 2017 Leave a Comment
Listu najboljih albuma među onima koje sam preslušavao u 2016. godini podijelit ću u šest tematskih cjelina, gdje se svaka sastoji od tri albuma:
- albumi iz 2016. godine koji nisu iz 2016. godine
- albumi starih junaka koji su se vratili u stilu
- albumi s otoka
- najbolje od najboljeg
- albumi ruralnog izričaja
- albumi starih junaka koji nikad nisu razočarali
Za početak ove godišnje liste izdvojio sam tri najbolja albuma 2016. godine koji nisu iz 2016. godine. Ovi albumi su ljuta 2015. godina, ali ja sam ih zamijetio u 2016. Mišljenja sam da bi ovo trebala biti redovna kategorija svih godišnjih listi?
Asaf Avidan – Gold Shadow
Falseto Asafa Avidana sigurno ste čuli, čak i ako vam ime ovog Izraelca ne znači ništa. Njegova Reckoning Song pred koju godinu bila je globalni hit u elektro obradi nekog europskog DJ-a, niste mogli od nje pobjeći u bilo kojoj birtiji koja u krug vrti boutique music. Nemojte da vas taj iritantan pjesmuljak zavara, Asaf je veliki kantautor. Na prošlogodišnjem albumu ogolio je produkciju te napisao Labirinth Song, najbolju pjesmu Leonarda Cohena koju nije napisao Leonard Cohen. Uvodna Over My Head skladno bi se uklopila u četrdeset godina star Dylanov Blonde To Blonde. Iako je u prvom planu njegov vokal, na kojeg nećete ostati ravnodušni, pozitivno ili negativno, album je uživanje i za audiofile.

Karl Blau
Quiet Hollers – self-titled
Tamo negdje 2000. godine dosta sam napora uložio da nabavim album engleskog benda imena Cousteau. Iz današnje perspektive to je bilo romantično doba prije nego je muzika postala široko dostupna na internetu. I danas mi taj dragi CD stoji u svom papirnatom omotu na polici, još uvijek ga ponekad poslušam, da bi se svaki put iznova začudio kako to da ti dečki nisu napravili značajniju karijeru. Nakon tog sjajnog debuta izdali su mislim još jedan album pa negdje u tišini nestali. Sjetio sam se Cousteaua i njihovog (ne)uspjeha kad sam pronašao ovaj album Quiet Hollersa, anonimnog benda iz Kentuckyja, benda kojeg još uvijek ni Wikipedia nije otkrila. Kao i spomenuti Cousteau, Quiet Hollers je iznimno pristupačan album, na prvo slušanje je primjetno da hitovi ispadaju jedan za drugim i čekaju da ih radio stanice zavrte.
Bill Ryder-Jones – West Kirby County Primary
West Kirby County Primary zvuči kao Pavement povratnički album kojeg Pavementi nisu snimili prilikom okupljanja 2012. godine. Izvrnute strukture pjesama, čudna rješenja, a opet ogoljen album koji na prvu daje taj dojam kao da je snimljen u spavaćoj sobi autora (i je, snimljen je u njegovoj spavaćoj sobi). Bill Ryder-Jones završio je u ovoj kategoriji jer mi je nedostajao treći album iz prethodne godine (izašao je u prosincu 2015. godine), mada bi se odlično uklopio i u niže obrađenu lo-fi kategoriju britanske scene ili u neku novu kategoriju samostalnih albuma koje su snimili bivši članovi pomalo zaboravljenih bendova, zajedno sa sjajnim albumom Kevina Morbyja. Bill Ryder-Jones je bivši član i gitarista originalne postave engleskih The Coral, koje je Inmusic ove godine izvukao iz naftalina.
Iduća tema su albumi starih junaka od kojih možda i nisam toliko puno očekivao, kad ono oni oduševiše.
BJ Barham – Rockingham
Album koji sam vjerojatno i najviše vrtio zadnjih par mjeseci, a prišao sam mu s rezervom nakon relativnog razočaranja sličnim samostalnim izletima Pattersona Hooda, Mikea Cooleya ili Craiga Finna prethodnih godina. Da budem edukativan, BJ je frontmen i tekstopisac American Aquariuma, velikog benda koji se nazvao po stihu Wilco pjesme. Ovaj album osobnijih i polaganijih pjesama BJ Barham snimio je pod svojim imenom, vjerojatno smatrajući da se takav repertoar ne uklapa u American Aquarium pjesmaricu.
Naziv benda American Aquarium je i podsjetnik koliko je Wilco nekada bilo kultno ime na američkoj sceni. Ovogodišnji album Wilca, karikaturnog imena Schmilco, također spada u ovu kategoriju povratnika nakon razočaranja s prošlim Star Wars uratkom. Schmilco zvuči muzički jednostavno i pastoralno, ali nije nimalo jednostavan za razumijevanje te na onaj dobar stari Wilco način traži opetovana preslušavanja gdje svaki put u nekom drugom momentu pomislite da ste ga u potpunosti ulovili. Ali niste. I nikada nećete.
Drive By Truckers – American band
Patterson Hood se preselio u Portland pa pati za svojim jugom i Alabamom, Mike Cooley je bijesan na trumpovsku Ameriku, rezultat je najbolji Truckers album u ovom desetljeću, nakon brzo zaboravljenog English Oceans albuma iz 2014. godine.
Robert Ellis – self-titled
Prošli Ellisov album bio mi je prenapadno uronjen u mekani nashvilleski country, ali na ovogodišnjem to ne iritira u većoj mjeri, odnosno Ellis je napisao sjajan album samozatajnih hitova kojima ni ispeglana zabavnjačka produkcija ne može nauditi.
Britansku scenu, ovdje izdvojenu u posebnu kategoriju, već dobro desetljeće prati glas kako više nisu u stanju snimiti uzbudljivi album. Ali u lo-fi produkciji, daleko od publiciteta, ipak izlaze intrigantni albumi.
King Creosote – Astronaut meets Appleman
Škotski trubadur unjkava glasa ima iza sebe više od četrdeset albuma koje izbacuje kao na traci, često i po više njih godišnje. Počeo sam ga pratiti prije par godina kad je prvi put u dugogodišnjoj karijeri došao do naslovnica s albumom Diamond Mine, kolaboracijom s guruom elektronike Jonom Hopkinsom.
Astronaut meets Appleman, drugi album Škota u 2016. godini, pravi je dragulj folka i prva preporuka svakome tko želi zaroniti u nepregledni opus Kinga Creosotea.
Gruff Rhys – Set Fire to the Stars
Lutanja Gruffa Rhysa nisu jednostavna za pratiti, zadnjih godina njegovi radovi uvijek su neki oblik istraživanja velškog identiteta. Prošli mjesec izašli soundtrack za film Set Fire to the Stars koji ekranizira američki izlet oca velškog pjesništva Dylana Thomasa te zvuči kao jazz album u izvedbi Gruffa Rhysa. Dakle klasični jazz elementi su tu, instrumenti, swing ritam, sinkopacija iste melodije kroz više pjesama, ali sve uvrnuto na način karakterističan Gruffu Rhysu, kao da ste dali jazz bendu iz pedesetih godina da svira krautrock. Najpristupačniji album samostalne Gruff Rhys karijere.
Dan Michelson and The Coastguards – Memory
Dan Michelson sigurno je uporište engleske scene, što iznova dokazuje sa svakim novim albumom. Snimljen minimalistički u stilu American recordings Johnnyja Casha, s baritonom Dana Michelsona koji iz prvog plana vodi album i upada u nadmetanje s klavirom pratećeg benda The Coastguards. Ovo je najbolji “Nick Cave” album u godini kad je i Nick Cave snimio sličan uradak.
Kategorija najbolji albumi godine, bez neke posebne tematske poveznice između ova tri albuma:
Kevin Morby – Singing Saw
Najbolji “Bob Dylan” album godine. Na prvo slušanje album je malo čudan, vokal pomaknut u odnosu na melodiju, ali kada ga jednom uhvatite onda Singing Saw ostaje bez slabe točke. Neočekivano remek djelo bivšeg basiste pomalo nebitnih folk rockera Woods.
Modern Baseball – Holy Ghost
Njihov colleague rock na ovom albumu postao je ozbiljniji, tekstovi više nisu o Facebooku nego o osobnim demonima dvojice autora. U izboru albuma američke scene koja se ne libi odvrnuti gitarska pojačala stavit ću Modern Baseball ispred opet odličnog Dinosaur Jr. albuma.
Karl Blau – Introducing Karl Blau
Bard iz Seattlea ima iza sebe dvoznamenkasti broj albuma, ali moram priznati da sam za njega čuo tek ove godine kad je izbacio ovaj album obrada country klasika. Koliko god “album country klasika” zvučalo nezanimljivo, rezultat je iznenađujuće ispao sam vrh albuma godine, i to ne samo meni. Falling Rain je hipnotički hit godine, u stilu najboljih radova War On Drugs. Nemojte Karla Blaua po sadržaju ovog albuma i po mojoj pratećoj fotografiji s End Of The Road festivala odmah smještati u country ladicu, ovo što radi najbliže je upravo spomenutoj philadelphijskoj sceni na čelu s Kurt Vileom. Iz prve ruke mogu potvrditi da raskošne aranžmane sa studijske snimke Karl Blau u potpunosti ponovi i uživo.
Kategorija ruralnog zvuka američke prerije i Appalachiana. The Fellice Brothers vratili su se svom polazištu i snimili album usporediv s ranim radovima, ali ispred njih izdvojio bi ove sjajne albume:
Joe Purdy – Who will be next
Album s puno politike u kojem Joe iz brvnare negdje u brdima Appalachiana pokazuje kako se može sve jasno objasniti samo uz pratnju svoje gitare. U ovoj kategoriji teško mi je bilo odabrati samo tri albuma pa moram barem spomenuti još Williama Tylera, bivšeg Lambchop gitarista, i njegov instrumentalni album Modern Country.
The Pines – Above the Prairie
Umjesto opisa izvadit ću jednu stvar s albuma pa nju uparite s nazivom albuma i grafikom naslovnice koja prikazuje staru brvnaru u sred prerije.
Grant Lee Phillips – The Narrows
Grant Lee Phillips, bard čije porijeklo vuče od američkih Indijanaca, preselio se iz Californije u Nashville te tamo snimio The Narrows. Nashville je i mjesto prikladnije zvuku kojeg snima nakon raspada velikih Grant Lee Buffalo. Grant Lee Phillips je jedan od šest imena s ove liste koje sam uspio vidjeti uživo ove godine. Solidan postotak ako uzmemo u obzir da nitko od njih nije došao do Zagreba, koji se zadnjih par godina malo po malo vraća se u koncertno sivilo istoka Europe. Dojam mi je da sve manje meni interesantnog dolazi do nas, čak i kad prolaze ovim krajevima, poput Avidana u Ljubljani ili Grant Lee Phillipsa koji je nastupio u Grazu. To što sam odgledao toliko koncerata s godišnje liste albuma je svakako i uzročno povezano, odnosno neki od tih albuma ne bi bili ovdje na listi da nije bilo koncerta, bilo da sam se na koncertu oduševio pa nakon toga vrtio album ili u pripremi za koncert zavolio album. Tako sam proljetos detaljnije ušao u samostalne radove Grant Lee Phillipsa, kao priprema za njegov berlinski koncert, te se pitao zašto sam ga ignorirao cijelo desetljeće.
Za kraj, evo i kategorije stare garda, ovoga puta ona koja nikada ne razočara.
Teenage Fanclub – Here
Pridružujem se sveprisutnim pohvalama ovogodišnjeg albuma “britanskog benda koji je najbolje ostario“. U ovu kategoriju svakako spada i sjajan album Lucinde Williams, The Ghosts of Highway 20, tematski smještan u Louisianu i uronjen više u blues nego prethodni njeni radovi. S godinu dana odmaka izgleda mi The Ghosts of Highway 20 kao njen najkompletniji album u zadnjih 18 godina, iako mi je isto izgledalo i za njenih zadnjih par uradaka.
The Wedding Present – Going, Going
David Gedge je svašta umiješao u ovaj album, u uvodnih desetak minuta albuma izgleda kao da je bend odsvirao fragmente Godspeeda, Sigur Rosa i Dead Can Dance. Usprkos tome, album ne zvuči pretenciozno, barem ne meni, nego kao dobrodošlo proširenje prepoznatljivog Wedding Present zvuka.
Band of Horses – Why Are You Ok
Iako su daleko od staža kojeg u nogama nose preostala imena iz ove kategorije, ono što povezuje Band of Horses s njima je konstantna kvalitete diskografije te način na koji novi album zvuči svježe i dostojno godišnje liste, a ne kao hod po utabanoj stazi.
Lista objavljena na terapija.net.
The View @ Tvornica, 09/02/2016
Posted on February 12, 2016 Leave a Comment
“Za neke bendove bi idealno bilo da se u Tvornici pregradi i mali pogon”, komentirao je Goran Pavlov pomalo otužan nastup škotskih indie rockera koji su se pokazali, ako ćemo mjeriti prema interesu publike, kao najslabija karika ovog iznimno bogatog koncertnog tjedna u Zagrebu.

Pozornica
The View nisu puno marili za Google SEO optimizaciju kada su smišljali ime za bend. Nakon što sam ih ipak nekako uspio izguglati kako bi provjerio koje su dečki godište, očekivano sam pronašao da su planetarnu slavu doživjeli još kao maloljetnici, toliko su mladi da nitko od njih nije bio ni rođen kada je njihov Dundee United u jesen ’86. rutinski izbacio Hajduk iz Europe. Valjda je među srednjoškolcima u škotskom Dundeeju 2005. godine, kada je osnovan The View, bilo popularno imenovanje benda po objektima u relacijskoj bazi podataka?
Slaba posjeta njihovog prvog zagrebačkog koncerta u utorak pokazuje da je spomenuti uspjeh The Viewa sredinom prošlog desetljeća bio planetaran samo iz britanskog kuta gledanja. Ostatak svijeta, odnosno onaj njegov dio koji prati anglo-američku popularnu kulturu, već dugo ne obraća pažnju na harangu, ovdje bez aktualnog političkog konteksta, koju otočka muzička kritika svako malo stvori oko nekog mladog benda. To je stvarnost koju nikako da prihvati zagrebački INmusic koji svake godine uporno gura neke našoj publici nebitne britanske bendova poput The Kooks, The Coral ili Foals koje im je tamošnji promotor valjda prodao pod festivalske zvijezde. Ili su u INmusicu svjesni da The Kooks ne znače puno našoj publici, ali domaći gost ovdje i nije ciljana skupina?

The View
Uspjeh srednjoškolaca iz škotske provincije daleke 2006. godine izgledao je zaista impresivno. Sva tri singla koji su bili preteća prvom albumu The Viewa imala su visoki plasman na nacionalnoj ljestvici singlova, što je rezultiralo time da je album Hats Off to the Buskers u prvom tjednu izlaska zasjeo na broj jedan britanske ljestvice albuma. Bilo je to doba kada je Britanija napokon preboljela The Smithse i okrenula se žalovanju za ugaslim The Libertinesima pa su The View odmah dobili etiketu “novi Libertinesi”, etiketu koje se nikada nisu riješili.
Osjetio sam se pozvanim da napišem nešto o prvom nastupu The Viewa u Zagrebu prvenstveno iz neke ugodne nostalgije koja me obuzme svaki put kad vidim neki spomen ovog benda. Nostalgija je vezana uz zimu prije punih devet godina kada sam s Dinkom jurio krivom stranom ceste preko pola Engleske, osokoljeni čudom od nove navođene sprave koja se zvala GPS, kako bi stigli na davno prije rasprodani, prvi liverpoolski nastup vrućih “novih Libertinesa” u Carling Academyju, glavnom koncertnom prostoru tog uzbudljivog grada. The View su ubrzo nakon tog početnog uspjeha iz sezone 06/07 utonuli u neku prosječnost britanske indie scene, svaki naredni album bio je za korak beznačajniji od prethodnog, ali su zadržali dobar glas s energičnim koncertnim nastupima, prvenstveno na domaćem terenu gdje su svake godine atrakcija velike pozornice T in the Parka, najvećeg škotskog ljetnog open air festivala koji se održava pored njihovog Dundeeja. Prošlogodišnji album Ropewalk, peti po redu, koji je i promoviran na ovoj turneji, donio je odmak od staza utabanih s ranijim uradcima i sadrži puno širi stilski raspon. Kada sam ga lani prvi put poslušao, svojom ispeglanom produkcijom i retro minijaturama podsjetio me na nekog križanca novijih The Strokesa i Vampire Weekenda. Sada kada je stigla promotorova najava za ovaj koncert vidio sam da je album, gle čuda, producirao Albert Hammond Jr., gitarist The Strokesa, a završni miks ušarafio producent Vampire Weekenda. Album je vrlo slušljiva cjelina, uz nekoliko radiofoničnih hitova na otvaranju i zaista je šteta da The View nisu njime privukli veći broj znatiželjnika u Tvornicu.

The Stamp
Red je da nešto napišem i o samom koncertu u malom pogonu Tvornice. Kao predgrupa nastupili su britanski The Stamp koji su koncert započeli pred potpuno praznom dvoranom, brojniji je bio sastav na pozornici od publike, ako se publikom može nazvati nekoliko prisutnih uz šank koji su se slučajno tamo zatekli. Vremenom se publika polako punila pa su se i Stampovci na pozornici malo opustili, prvenstveno tu mislim da njihovog ukočenog bubnjara koji je bio uprizorenje naturščika iz ranih radova Emira Kusturice. Simpatično je bilo vidjeti i dečke iz The Viewa kako iz publike aktivno uživaju u izvedbi svojih suputnika s turneje, a i novopridošla publika je počela reagirati na rockabilly poskočice koje su The Stamp ubacili u drugi dio svog seta. Do početka nastupa zvijezda večeri napunila se tek nategnuta trećina kapaciteta malog pogona Tvornice, a The View je otvorio koncert sa šetnjom po prethodnim albumima, dakle onim dijelom repertoara koji je vjerojatno najmanje zanimao publiku. Za nijansu preglasan zvuk mene je otjerao u zadnji dio dvorane, ali veći dio prisutnih nagurao se u prvih par redova, ne dopuštajući da ima slaba posjeta pokvari atmosferu. Kasnije je u setlisti ipak prevladao onaj prvi album iz 2006. godine, Hats Off The Buskers, čiji su hitovi ostavljeni za zatvaranje nastupa. Novi album Ropewalk, s kojeg su izvedene mislim samo četiri numere, odsviran je u razbarušenom sirovom stilu ranih The View, daleko od slojevitih studijskih verzija.

The View
Nakon što se smjeste u svoj bijesni autobus, a nikada nisam vidio toliku metalnu zvjerku za turneju poput one koja je bila parkirana ispred Tvornice, vjerujem da će mladi Škoti, razočarani brojnošću publike, gledati da što prije napuste Zagreb, bez obećanja o zaustavljanju ovdje na nekoj budućoj turneji. Jedino ako INmusic u nekom idućem uprizorenju ne odluči privući škotsku publiku?
Tekst je originalno objavljen na terapija.net.
Top lista koncerata na kojima nisam bio (najbolji koncerti 2014. godine)
Posted on August 6, 2015 Leave a Comment
Sve je počelo u jesen 1990. godine s nastupom Ramonesa u Zagrebu. Ne radi se ovdje, vjerujem, samo o meni? Mnogima iz moje generacije rođene sredinom sedamdesetih ovo je bio prvi veliki koncert. Još uvijek jasno pamtim uvodnu Dobar, Loš, Zao temu uz ljubičasti dim na pozornici iz kojeg uz “one, two, three, four” izranjaju Johnny i C Jay stojeći na pojačalima u onom gardu raširenih nogu. Uvjeren sam da i starije generacije te Ramonese smatraju početkom svoje koncertne naobrazbe jer se u Zagrebu prije toga, osamdesetih, dešavalo malo toga, koncertni mrak usporediv s današnjim Splitom, poneki “veliki” koncert svakih godinu-dvije.
Ta koncertna renesansa Zagreba iz razumljivih je razloga potrajala samo do ljeta 1991. godine kada je opet utonula u srednji vijek idućih skoro deset godina. Zagreb sredine devedesetih je grad bez koncertnih klubova, grad gdje se izlazi u nekakve disko klubove, daleke rođake današnjih klubova, slijepi ogranak evolucije, neandertalce klupskog pokreta. U tih par lijepih mjeseci s 1990. na 1991. gutao sam gotovo sve što je dolazilo u Zagreb na krilima tečaja Ante Markovića s nerealno jakim dinarom. Tako sam prisustvovao akustičnom folku Suzan Vega i avangardi Laurie Anderson, dakle čak i na takvim sadržajima koji nadilaze shvaćanja jednog petnaestogodišnjaka, te se izgleda trajno navukao na kulturu odlazaka na koncerte.
Svi koji smo krenuli opsesivno pohodit koncerte u bilo kojem trenutku sigurno smo bili prisiljeni slušat stare iskusne znalce koji uljepšano uzdižu neke prošle nastupe iz vremena dok još nismo bili svjesni postojanja tih bandova. Svatko od nas vjerojatno bi mogao sastaviti svoju top listu koncerata na kojima nije bio. Ovaj blog post prvenstveno je o takvoj listi koncerata na kojima nisam bio te o poveznici tih davnih koncerata na aktualne iz 2014. i 2015. godine. Iako sam u početku teksta postavio Ramonese kao početak zagrebačke koncertne scene, ipak je bilo ponešto i prije toga. Te devedesete ja sam širom otvorenih očiju upijao Reljine priče o “savršenim” zagrebačkim klupskim nastupima koje su uprizorili Pixies, Ride i Fugazi. I danas živim u uvjerenju da Zagreb nije i neće vidjeti boljih i bitnijih koncerata od ta tri pionirska s kraja ’89 ili početka ’90. Koncerti su uvijek bolji u pričama nadahnutog gotičara nego u stvarnosti, naročito u vrijeme kada nije bilo YouTubea da pokvari priču.Ovaj uvod povukao sam iz razloga što sam prvotno odlučio da nema smisla pisati post o koncertima 2014. godine. Prijašnjih godina pisao sam o top 20 koncerata, za 2014. morao sam se dobro zamisliti ne bi li ih uopće skupio 20, bez top predznaka. U općem presingu početkom godine uspio sam jedva uloviti jedno vikend popodne i na mobitelu natipkati post o najboljim albumima 2014. godine. I sada u ožujku, u euforiji zbog upravo bukiranog puta na povratnički Ride nastup, sjetio sam se da lanjski jarunski Pixiesi usprkos svemu spadaju u najbolje koncertne momente godine, povezao sve to s 25 godina starim pričama iz Jabuke i evo posta s deset najboljih koncerata 2014. godine na koje me nanio put, uz spomen i nekoliko razočaranja.
Sinead O’Connor @ Womad festival, Engleska
Definitivno pozitivno iznenađenje godine. Nisam puno očekivao, njen zadnji album poslušao sam jednom prije koncerta i nije me nimalo zainteresirao. Kao i svaki prethodni uostalom. Ali uživo! Kupila me odmah s otvaranjem i izvedbom covera Queen Of Denmark Johna Granta. Iza toga slijedio je klasični Best Of, sve one stvari koje ste sigurno negdje čuli, ali sada u kristalno čistoj i glasnoj izvedbi, uz pratnju vrhunskog banda. Povlačim sve negativno što sam ikada do sada rekao o Sinead. S istim oduševljenjem opisujem i Womad festival u središnjoj Engleskoj, po imenima u lineupu vjerojatno najjači globalni world music festival, koji mi se jako svidio i nadam se da ću imati prilike vratiti se na njega u narednim godinama.Van Morrison @ Cambridge Folk Festival, Engleska
Kada u nazivu festivala vidim riječ “folk” prva asocijacija je ne neko okupljalište ostarjelih hipika koji još uvijek žive u šezdesetosmoj i vjeruju da će glazba promijeniti svijet. Ta asocijacija pokazala se u potpunosti točna u Cambridgeu. Festival je 2014. slavio svoj pedeseti rođendan, a uvjeren sam da je većina sadašnjih posjetitelja bila nazočna i na prvom uprizorenju tog festivala 1964. godine. Uvidio sam tamo da je muzika koju slušam muzika za stare ljude. Živim dalje s tom spoznajom.Nisam inače bezrezervni obožavatelj starog čangrizavca Van Morrisona, zadnjih desetak godina njegovi novi albumi su mi uglavnom blijedi i nepamtljivi, uz Born To Sing izuzetak. Ali uživo je to vrhunski jazz nastup velikog barda s naglaskom na nova iščitavanja Astral Weeks standarda. Zbog Van Morrisona je vrijedilo maltretirati familiju s odlaskom na festival gerijatrije u Cambridge.
Pixies @ INmusic festival, Zagreb
INmusic je gadno promašio 2014. godine s ozvučenjem na glavnoj pozornici. Ono što su su 2013. doveli do savršenstva i razdrmali pola Zagreba, 2014. su sveli na ozvučenje vatrogasnog doma koje je uništilo koncertni doživljaj svim prisutnima. Ne mislim sad tu na zvuk po strani, pored šanka, koji je naravno bio mutna amorfna masa, nego i na sweet spotove ispred pozornice i pored mix pulta gdje vidite Black Francisa kako vrišti, ali to ne čujete. Žamor publike smeta vam u koncentraciji na Pixiesa koji uzaludno svom silom tuku po gitarama. Međutim, ako pokušam zanemariti taj tehnički aspekt Pixies nastupa, sve ostalo bilo je sjajno, vraćen kredibilitet koji nose još od, u uvodu spomenutog, nastupa u Kulušiću 1989. godine. Ovoga puta nastup bez zagonetnog osmjeha Kim Deal, te Mona Lise alternativnog rocka, ali nastup daleko bolji od mlake i nezainteresirane izvedbe na Šalati 2006. godine.Frank Turner and the Sleeping Souls @ Kino Šiška, Ljubljana
Ovo je više režirana predstava nego rock svirka. Unaprijed je poznat redoslijed setliste, zna se kada ide stage diving, kada zove neku curu iz publike na pozornicu te kada nabada Eulogy na jeziku zemlje gdje nastupa. Ali izuzetno zabavna predstava. I prvi koncert na koji me dijete nagovaralo: “Tata, molim te, idemo na Franka”.
Deer Tick & The Gaslight Anthem, Tvornica @ Zagreb
Opet se dogodio Wilco, u smislu najava ovog koncerta gdje su se doajeni natjecali u tome tko će euforičnije najaviti “najveći živući band“, a masa revoltirana takvim hvaljenjem njima relativno nepoznatog banda bijesno po društvenim mrežama omalovažavala Gaslighte s epitetima cover banda. Sve se je tu večer posložilo kako treba. Vikend. Sjajan uvod Deer Ticka koji su nastupili kao predgrupa, nastup jednak zanimljiv kao i onaj glavnih zvijezda večeri. Solidna količina fanova koji su otpjevali sve Gaslight hitove. Moment kada je, nakon nekog uvodnog napora s novog albuma i Brianovog pozdravnog obraćanja publici, Tvornicom zaorio The ‘59 Sound rif možda je i moj koncertni moment godine? Zajedno s njim može ići i Deer Tick s prvom zagrebačkom izvedbom Ashamed pola sata ranije, vjerojatno najboljom ooo ooo stvari ikada napisanom. Ovo mi je bilo treći put da gledam Gaslighte, nakon sjajnog nastupa u Munchenu 2010. godine veselo sam otišao u London 2013. i jako se razočarao, hladna londonska publika skupa s nezainteresiranim bandom dovela je do toga da se i nisam osobito veselio ovom trećem susretu u Zagrebu. Ali odlično je ispalo, vraćeno povjerenje u najveći živući band.Young Rebel Set @ Stockton Calling festival, Engleska
Jedini koncert o kojem sam prošle godine pisao post pa tamo sve piše.
Jason Isbell @ Cambridge folk festival
Bard iz Alabame se potpuno odmaknuo od svojih rock početaka, raspustio prateći band i izvodi isključivo akustični set uz pratnju supruge na violini. Da mi je drago zbog toga, nije, ali da Jason Isbell zvuči impresivno i u takvom izdanju, zvuči. Imao sam priliku ga gledati u 2011. drukčijem okruženju, u malom saloonu u Dentonu, Texas, u alkoholnoj fazi s 400 Units bandom u pratnji. Alkoholiziran je bio Isbell, da ne shvatite pogrešno. Naravno da mi je to bio dojmljiviji nastup od ovog u engleskom festivalskom šatoru, ali i doživljaj jedne Cover Me Up u ovakvom ogoljelom izdanju je nešto što se dugo pamti.Swans @ Jedinstvo, Zagreb
Swansi su na ovoj listi predstavnik onoga čega u Zagrebu sve više nedostaje, poticajnih klupskih koncerata. Poticajnih u smislu da nakon njih još danima osjećate polet i dodatnu energiju što god radili. Društvo Michaela Gire svakom novom turnejom uspijeva podići ljestvicu, tako da me veseli što ću ih ponovo gledati u svibnju na Primaveri.Tamikrest @ Vintage i Bombino @ INmusic festival, Zagreb
Poklonik sam Saharskog bluesa, a najbolja takva svirka ove godine nekom greškom je završila u prostoru VIB-a, jednim od tih novih koncertnih prostora u gradu koji mi nikako nisu dragi. Uz to, kvaliteta INmusica koju najviše cijenim je ta da uporno svake godine dovedu jedno vrhunsko ime iz Zapadne Afrike, iako im to ne donosi nikakvu komercijalni rezultat. Barem sudeći po minimalnoj posjeti na maloj pozornici na takvim koncertima. Ove godine razveselio nas je Bombino, tuareški blues virtuoz, koji je oduševio malobrojne što su imali znanja uraniti taj dan na popodnevni INmusic termin.
Gruff Rhys @ Womad festival, Engleska

St Louis Gateway Arch, 192m visoki metalni luk, najveći luk na svijetu, najviši SAD spomenik i najviša građevina u St Louisu. Spomenik je u čast širenja SAD-a zapadno od Mississippija i nadvisuje Lewis & Clark muzej koji se nalazi u podnožju luka.
Za kraj teksta priznat ću da ako želim biti precizan onda mi ipak nisu Ramonesi bili prvi ozbiljan koncert. U jesen 1990. godine, samo par dana prije Ramonesa, Dom Sportova posjetili su britanski The Mission, danas zaboravljeni gotičari, ali u to doba moćni Reading headlineri. Kao predgrupa svirali su neki tada nepoznati Riječani imena Let 3 čiji je frontmen na pozornicu izašao na dvometarskim štulama, gol do pasa i sam u vodi, a koncert je nadglasala Antičevićka koja je bez prestanka urlala “kako je jebeno zgodan”.
Od tri u uvodu spomenuta ključna zagrebačka koncerta s kraja osamdesetih i početka devedesetih, dva sam smjestio u aktualni kontekst ovog posta: Pixiese i Ride. Treći, Fugaze, nažalost ne mogu, za sada nisu izašle neke najave ponovnog okupljanja. Zato ću ovdje postaviti snimak njihovog nastupa negdje iz tog vremena, nastup koji izgleda upravo onako kao što u mojoj mašti izgledaju ti mistični prvi zagrebački koncerti.
Japan 2002. by Dzjuka
Posted on July 26, 2015 Leave a Comment
Godina je 2002. Spremam se za svoj drugi godišnji odmor i svoj drugi let avionom. Ljeto prije veselo sam prve zarađene plaće potrošio po Engleskoj. Sada ću malo dalje, na drugi kontinent, u drugu kulturu.
Putovao sam ponešto u godinama nakon toga, ali kada me danas neko pita koje putovanje mi je bilo najdojmljivije, bez razmišljanja odgovaram svjetsko u Japanu. Uvjeren sam ne samo meni. Na prvoj utakmici u Niigati, gradu s druge strane Vladivostoka, na kraju svijeta, bilo nas je malo iz Hrvatske, možda stotinjak. Kada danas sretnem bilo koga s tog puta u Niigatu uvijek se razveselimo, izgrlimo, raznježimo.
Nekim čudom ostao je sačuvan dnevnik puta koji je Dzjuka marljivo pisao po notpadima na računalima istočnjaka gdje smo odsjedali. Iz tog razloga je veći dio teksta u nastavku bez naših dijaktričkih znakova. Neki dan sam obećao Šabi i Danijeli poslati taj tekst pa me to potaknulo da ga iznova pročitam. Vrlo zabavno, barem meni koji sam, iz gore opisanih razloga, potpuno neobjektivan vezano uz to putovanje. Šteta bi bilo to ne podići u post, to veselje prvog susreta s aerodromima, brzim vlakovima, svijetom.
Koliko je putovanje 2002. godine bilo drukčije iz sadašnje perspektive putovanja opisati ću na par primjera:
- Avionske karte kupovale su se u nekakvim turističkim agencijama, nije još bilo internet agregatora avionskih karata. Mislim da sam tada prvi i posljednji put ušao u tu ustanovu imena turistička agencija.
- Rezervacija smještaja preko interneta bila je u srednjem vijeku. U Niigati, najvećem gradu japanske zapadne obale, nisam uspio pronaći hotel koji bi mogao rezervirati. Što ćemo sada? Putovat ćemo dva dana bez spavanja, doći u nekakvu Niigatu gdje nemamo smještaja. Izyahuao sam tada nekog Japanca koji je digao homepage gdje je pisalo da je Niigate i da voli sve što vole mladi, bilo je to vrijeme kad su i normalni ljudi dizali vlastite stranice, bio je tamo njegov mail pa sam mu poslao upit sa zamolbom ako nam može pomoći kod rezervacije smještaja. Završili smo u njegovom selu negdje pored Niigate.
- Spomenuo sam da je Dzjuka pisao taj dnevnik u notepadu i mailom ga povremeno slao frendovima u Zagrebu. Blogovi još nisu postojali. Društvene mreže neće se još par godina pojaviti. Dzjuka je kupio u Japanu USB stick, čudo tehnologije, s nezamislivih 100 Mb kapaciteta. Platio ga je 100 dolara. Pokvario se idući dan, čim smo napustili taj grad. Sjetio sam se toga jučer kad mi je @bur7al tutnuo USB s Feralima, stick je veličine nokta i ima 30 GB.
- 2002. je još bilo relativno kul otići na nogometno prvenstvo, bilo je neke romantike u tome prije nego je nogomet lokalno i globalno postao ovo što je danas.
Da ne duljim više s uvodom, evo Dzjukinog dnevnika, opširnog i punog entuzijazma na početku, sve šturijeg kako odmiče dugih mjesec dana puta. Naime, otišli smo na cijelo prvenstvo, uvjereni prije puta da Hrvatska ide barem do finala.
PETAK, 31.05.02
ZAGREB – SPREMANJE ZA PUT
Nakon dugog i temeljitog planiranja (100% Zoletove zasluge) uslijedilo su moje kratke (jednodnevne) i stresne pripreme za put: nabava i spremanje stvari. Cijeli dan proveden u autu (ured, Metro, Getro, banka, doktor, ljekarna … thx Ireni za pomoć) i na mobitelu (većinom konzultiranje sa Zoletom i provjera situacije njegovih ukočenih leđa)
Našlo se ipak vremena za pogledat tekmu (prvo poluvrijeme u bircu, a drugo u Metrou) i cugu navečer u Paradisu. Zole je išao kod doktora, na masaže, injekcije, tablete i nastojao nadoknaditi neprospavanu noć od bolova. Sve je završilo oko dva ujutro kad su Zole i Vedrana došli po mene i put je počeo …
SUBOTA, 01.06.02
ZAGREB-LJUBLJANA
Što reći za put od ćuku i pol (mrvicu više zbog udaljenosti aerodroma od Ljubljane). Prazna cesta, siguran vozač (thx Vedrana), suvozačko mjesto moje (Zole je iza ležećki ravnao leđa pripremajući ih za let). Možda bi vožnja i kraće trajala da nas dvojica nismo stalno prigovarali Vedrani zbog brze vožnje.
LJUBLJANA (BRNIK)
Aerodrom manji od svlačionice klubova iz lige prvaka, sa sendvičima punoljetnim po američkom zakonu, lošom kavom i još gorim cijenama (možda ipak previše volim pljuvati po Slovencima?). Vidjeli smo dosta naših navijača (većinom BBB koji su išli preko Minkena noseći veliku zastavu) i par slovenskih koji su letjeli za jeftiniju 😦 Koreju. Uglavnom, čekirali smo karte, rjesili se velike prtljage, doručkovali, popili kavu, mahnuli Vedrani, skoknuli do djutića i tako, sve u zarezima, ušli u avion …
LJUBLJANA – FRANKFURT
Ista stvar kao i s putem do Ljubljane. Ćuku i sitno. Uspio sam odspavati većinu puta tako da sam prespavao klopu (navodno sam je odbio, onako u snu…). Zole je rekao da je klopa bila u minusu, riječ je bila o sendviču koji bi i Buci pojeo u jednom zalogaju (nisam pitao da li je ostavio zadnjih par zalogaja kao svaki put u Plješevickoj – ali to ga ionako ne bi nasekiralo).
FRANKFURT (AERODROM)
Budući da smo imali četiri sata slobodno, potražili smo birc gdje ćemo pogledati završetak prve tekme (Irska – Kamerun) te cijelu drugu (Danska – Urugvaj) Točnije, tražili smo, ali tamo u bircevima nema TV, a ako i ima, to su u biti monitori za obavijesti o dolasku i odlasku aviona. Obzirom da nismo znali kako ce Zoletova leđa podnijeti težinu njegovog ruksaka i da sam od Ljubljane sam ja sam preuzeo Vedraninu ulogu nosača torbi, otišli smo u čekaonicu čekati avion. Tu smo upoznali četvoricu naših: Riba iz Zagreba (profesor zemljopisa, pise navijački dnevnik za Klik), Bilić (tip je viši od Zoleta – 2.06m), Boris – Mostarac i Josip – Vjevo – Osječanin.
Dečki su prošli skoro sve tekme naše repke u kvalifikacijama i fakat su me oduševili. Uglavnom, složili smo se da je aerodrom u banani jer nema nigdje TV-a za pogledati tekmu. A mi mislili da su Nijemci nogometna nacija… Bili oni to ili ne (navodno ih ide jako malo na SP), avion nas je čekao pa smo ih nas 6 ostavili da to sami saznaju.
FRANKFURT – TOKYO
Let od 10 ili 11 sati (više se ne sjećam) sam proveo spavajući, papajući (kad su mi dali prvi obrok, mislio sam da me je teta stjuardesa zamijenila za malog Japanca, ili me je pripremala za japanske porcije – ne znam) i napeto očekujući spuštanje. Da, upoznali smo nekog Talijana koji je jadan dobio mjesto između mene i Zoleta (ne znam ko nam je rezervirao karte, ali … dobro, pogodio je državu, ali fulao spol). Mali je tipični digić, svilena šulja, zalizana kosa, nema pojma engleski, ali uspio je objasniti da je iz Bologne, da prati košarku i nogomet i da će gledati talijanske tekme.
Uglavnom, osim nas šestorice iz Hrvatske, malog digića i njegovih teta (rekao je da su mu prijateljice, a godište su moje bake) avion je bio (barem naš dio) pun Japanaca i Japanki koji su se vraćali iz Europe. E, lažem… iza nas su sjedili Francuz, Francuskinja i Argentinac koji su se tako lijepo zabetonirali s Gin-tonicom, da su ujutro bili strgani (sad, nakon ponedjeljka, znam zašto su to napravili).
NEDJELJA, 02.06.02
NARITA AIRPORT
Sletili smo, dobili Short stay vizu (90 dana) i uvalili se u čekaonicu gdje smo se stali dogovarati oko toga kako ćemo do Niigate. Svi smo se složili da je 100$ za autobusnu povratnu kartu malo previše pa su padali prijedlozi oko stopiranja, švercanja … Tu su nam se pridružili još četvorica naših (Nikola iz Zagreba i trojica Istriana, mislim iz Pule).
Na kraju smo Zole i ja odlučili uzeti JR Pass za 14 dana (svi vlakovi i busovi besplatno), ali tu je nastao problem. Naime JR Pass je moguće dobiti samo u putničkim agencijama od kojih 99% ne radi nedjeljom. Stoga smo kao pravi inženjeri odlučili pitati na informacijama koje od agencija danas rade. Tu smo se prvi put susreli s onim na sto smo se dans već navikli… da je službeno osoblje ovdje vrlo srdačno, uslužno, nasmijano, da neki cak pričaju engleski i da nikad iz prve ne skuže što smo pitali ili zamolili. Tako smo od tri službenika na informacijama dobili različite odgovore na naše pitanje za agencije koje rade nedjeljom. U međuvremenu su pristigli i Boysi iz Minhena (petoricu nisu pustili u Japan jer su bili na MUP-ovom popisu huligana) koji su imali informaciju o nekoj sasvim desetoj agenciji koja radi nedjeljom. No, Zole i ja smo odlučili za jednu od one prve tri i nakon par sati vucaranja po aerodromu napokon krenuli prema Tokiju tražiti agenciju.
TOKYO – NIIGATA
Ušli smo u vlak i došli do stanice u čijoj se blizini nalazila agencija. Budući da Japanci nikad ne objašnjavaju lokaciju s adresom (bojim se većina ulica i nema naziv, a numeriranje je rađeno po autoincrement principu: ko prvi napravi kuću, dobije sljedeći slobodan broj), ja sam čuvao stvari a Zole se otišao boriti s traženjem agencije. To je značilo da sam popio svoju prvu kavu u Japanu i počeo se privikavati na cijene (stvar je vrlo jednostavna – ne pretvarati u dolare, a kamoli u kune).
Nakon Zoletovih muka oko vađenja JR Pass-eva (to ce vam Zole ispričati) sjeli smo u Shinkan-sen za Niigatu i krenuli. Impresija o podzemnoj, prvoj kavi i prvoj vožnji shinkan-senom (bullet train) imam koliko hoćete, ali onda nikad neću stići do današnjeg dana.
NIIGATA

Niigata station
Niigata-station … iliti po naški glavni kolodvor. Tu nas je na južnom izlazu trebao dočekati Saito-san (tip kojeg je Zole našao preko neta i koji nam je rezervirao smještaj), ali kako smo u dogovoru s njim trebali doći busom, čovjek nas nije čekao gdje smo se dogovorili nego je čekao bus. Tako smo na kraju mi čekali njega. Tu smo smo sreli ekipu iz aviona plus petoricu novih koji su došli vlakom preko Rusije. Oni su već imali gitaru u rukama, pjevali naše pjesme i tankali se pivom.
Zole i ja smo se slikali uz plakat za SP kad nam je prišla neka Japanka i ponudila da nas uslika obojicu. Na hrvatskom !? Riječ je o Ikuko Yamanato, profesorici japanskog jezika i klavira. Ovdje je prevoditelj za policiju i prvu pomoć. Inače radi i živi u Rijeci. Gledao sam uokolo i moram reći da nije bilo Meksičkih navijača na vidiku.
Dočekali smo i Saito-sana koji je sa sobom dovukao snimatelje iz lokalne TV postaje koji će snimati emisiju o neobičnoj susretu Japanca i dva Hrvata. Mi smo htjeli odmah do hotela, istuširati se i odspavati, ali Japanci su inzistirali da moramo na večeru (tako je kad TV postavlja uvjete). Ostavili smo velike torbe na kolodvoru i odvezli se s našim domaćinima u neki tradicionalni japanski restoran gdje su nas smjestili u odvojenu sobu od ostalih gostiju (što je bilo dobro za ostale goste, jer nisu morali trpjeti smrad naših nogu nakon dugog puta). Dok smo mi jeli, pili sake i pričali o Hrvatskoj i Japanu, slušali o nazivima jela, običaja, znamenitostima Niigate, cijelo vrijeme nas je snimala TV. Na kraju večere smo dali kratke izjave i napokon krenuli u hotel.
Hotel SeikoKan je tradicionalni Japanisee Inn udaljen od grada cca 40 minuta vožnje autom. Nakon prijave na recepciji, pozdravili smo se s Saitom i njegovom ekipom te otišli pogledati sobe. Hotel nije velik, ali budući da smo mi bili jedini gosti, imali smo svu pažnju naših domaćina. Raspremili smo stvari i osvježili se tušem. Krešo je se opustio u vrućoj japanskoj kupci (što mu je definitivno popravilo stanje leđa) i otišli smo dolje u lobi da se probamo javiti našima doma. Dolje smo upoznali vlasnika i njegovu cijelu obitelj. Bacili smo priču do iza ponoći i prije spavanja uspjeli vidjeti rezultate tekmi.
PONEDJELJAK 03.06.02 (UTAKMICA)
NIIGATA
Da, utakmica…. A nama je prošao još jedan cijeli dan do 15.30 kad je utakmica počela. Probudili su nas ujutro na doručak gdje su nas opet dočekali TV i mali Saito od juče. Za vrijeme doručka (japanski doručak nije nešto s cim se moze započeti dan) su nas opet ispitivali, snimali, smijali se … Zatim smo pogledali vrt iza hotela (preživjevši napad zmije), otišli do lokalnog hrama gdje smo zvonili zvonom, slikali se i lagano se počeli sekirati na TV i Saita, jer njima izgleda nije bilo jasno da tekma počinje za nešto manje od 6 sati.
No, ipak smo morali otići do nekakvog prekrasnog jezera i, kasnije (ili je to bilo prije), u Northern Culture Museum. Šta smo vidjeli, ne znam, imamo na slikama. Napokon smo došli nazad do Niigate, nekako uspjeli objasniti Saitu i TV-ekipi da ne želimo vise kameru iza leđa. Uspjeli su shvatiti iz petog pokušaja, pa smo se pozdravili s njima i krenuli prema stadionu. Došli su i Meksikanci, na tisuće njih odjednom. Veseli i nasmijani. Svi smo se slikali sa svima.
Organizacija i prijevoz do stadiona su bili fenomenalni (i još su). Busevi voze svake minute, nema gužve, sve bez najmanjeg zaustavljanja (osim pokazivanja karte za utakmicu prilikom ulaska u bus)
HRVATSKA – MEXICO (BIG SWAN STADION)
Stadion je najljepši koji sam do sad vidio. Zašto? to trebate vidjeti u živo. Skroz je uz more, okružen je kanalima s morskom vodom tako da morate preci preko mosta da bi došli do ulaza. Sve je japanski čisto i uredjeno. Putem do ulaza na nasu tribinu slikali smo se s malim milijunom Japanaca (da smo tražili 100 jena po slici sto je manje od 1 USD, pokrili bi sve troškove našeg puta i boravka). Ušli smo na tribinu, spustili se iza gola i počeli navijati. Tu je bio Knjaz sa snimateljem, Boysi i dosta naših navijača iz svih krajeva Hrvatske. Najviše iz Japana (iako je izgledalo da smo popunili 10-ak redova, samo u prva tri su bili nasi, a iza nas nasi Japanci. Počelo je navijanje, a uskoro i tekma. Pjevalo se, pljeskao, vrijeđalo i sve kaj ide uz tekmu. Dobili smo bubanj od nekog Japanca, pa su Riba(sa vaterpolo kapicom na glavi) i dečki naizmjenično bubnjali i diktirali ritam navijanja. Najuporniji je bilo Vjevo koji je forsirao “i znaj, ja volim Hrvatsku” i moram priznati da se to lijepo culo na cijeloj tribini (za TV prijenos ne znam, budući da je Meksikanaca bilo mnogo vise)
NIIGATA
Kako je tekma završila to svi znate (slažem se sa Sasom da u subotu navija za Italiju, jer za koga on navija, taj gubi. Zadnji primjer su Boston i Sacramento), tako da smo svi otišli u minus. Knjaz (Grga, Jole, imate pozdrav) me je pitao da li imamo šanse za prolaz u sljedeći krug i moram priznati da je odabrao krivi trenutak (malo sam ironično odgovarao, ali na svu sreću, kamerman nije skužio da treba mene snimati)

Mehiko
Uglavnom, vratili smo se u grad gdje smo odlučili da ne idemo ovakvi posrani nazad u Tokyo, pa smo iznajmili sobu u Single inn-u. Navečer smo izašli van i nakon bezuspješnog traženja naših navijača, završili smo u nekom pubu u kojem su Meksikanci slavili zasluženu pobjedu. Putem smo upoznali Mirka i Slavicu, iz Australije, koji su nam se pridružili u ispijanju piva. Vlasnik puba je pustio snimku tekme, a mi smo se upoznali s Meksikancima i fakat mi je drago, ako smo već izgubili, da smo izgubili od njih. Ljudi se znaju veseliti pobjedi i pritom ne provocirati poražene (znam sigurno da bi ih mi ubili od zajebancije, da je tekma završila u nasu korist) Tu su bili i Englezi iz Portsmoutha koji su došli gledati tekmu zbog Prosinečkog. Zaružili smo s njima i Meksikancima do ranih jutarnjih sati i totalno zaboravivši na poraz, došli do hotela iza 5.30 ujutro
UTORAK 04.06.02
NIIGATA – TOKYO
Budući da u Single Inn-u doručak traje do 10.00, a to je ujedno i vrijeme za check out, ustali smo se, onako mamurni, taman na vrijeme (9.45) da se spustimo na doručak i vratimo u sobu pokupiti svoje stvari. Nasli smo se s Mirkom i Slavicom te krenuli skupa prema Tokiju. U vlaku smo sreli dvojicu naših iz Vinkovaca koje smo upoznali dan ranije dok su tražili hotel. Kad smo ih pitali da li znaju za Auto Simun, jer mi kao radimo software za P.Z.Auto, oni su odmah zaključili: Vi ste oni papci iz MIT-a. Da nas znaju svugdje, znaju nas.
TOKYO
Nakon presjedanja iz shinan-sena u JR Line pa na lokalni vlak i jedno 10 minuta pješice došli smo do našeg smještaja na sljedećih 10 dana. Hotel Joyoh. BTW, u shinakn-senu sam procitao clanak u Japan Times-u o smjestaju u Tokiju i nas hotel je istaknut kao najbolji za ljude koji ne traze preveliki komfor, a zele svoju privatnost uz najbolju moguću cijenu. To znaci da je Zole genijalac koji, ako IT ode u onu stvar, uvijek moze naci posao u turističkoj agenciji. Hotel i soba imaju sve sto nam treba (jedina primjedba je da fali TV u lobiju). U sobi je krevet, stolić, TV, hladnjak i klima uredjaj (sve u 3 kvadratna metra), WC i umivaonici su na svakom katu. Imamo i kupaonicu, tus kabinu, stroj za pranje rublja, 2 PC-a. Super.

Preostala dva kuta Juyoh gajbe
Kad smo završili s osvježavanjem i raspakiravanjem stvari spustili smo se u lobi i upoznali ekipu koja odsjeda s nama u hotelu. Najviše je Iraca, Engleza i Nijemaca. Ima naravno puno Japanaca, tu su i Meksikanac, Talijan, Australac (koji ce s nama na Italiju)
Poslali smo par mailova, pogledali neke tekme (nemam pojma koje), kupili hranu i pice da nam hladnjak ne radi bez veze i nakon par pivi otišli u krevet. Zole oko 03.00, a ja, kao i svaku večer do sad, iza 05.00 (ovdje se svi borimo s vremenskom razlikom, tako da je u lobiju oko 03.00 uvijek vrlo živahno)
SRIJEDA 05.06.02
KYOTO

Kyoto iz tornja
Probudili smo se prije 08.00, i krenuli prema Kyotu, jer smo se dogovorili s Mirkom i Slavicom da se nadjemo tamo u 12.00. Međutim, uletjeli smo u jutarnju gužvu (gužva u ZET-ovim tramvajima je mila majka za japanska mjerila), pa smo uspjeli zakasniti nekih sat vremena. No nasi novi prijatelji su nas čekali (znajući i sami koliko su Hrvati točni, iako bili u zemlji poput Japana) pa smo s njima krenuli u obilazak Kyota. Ovo obilazak nemojte shvatiti doslovno, jer za obilazak svih znamenitosti u Kyotu treba 10-ak dana (prema Lonley planetu). Dakle, bili smu u nekom tornju (Koyto Tower) gdje smo bacili pogled na grad. Gdje smo god pogledali vidjeli smo naseljeno područje. Isto vrijedi za cijelo područje od Tokija do Kyota
Cijelim putem nema šanse da vidite bilo sta osim kuca i malih rižinih polja.
Nakon tornja (koji nam je bio usput) otišli smo busom do hostela gdje su se smjestili Mirko i Slavica. Iznajmili smo bicikle i krenuli u obilazak hramova od kojih su najpoznatiji bili bas u blizini hostela. Obišli smo dva hrama (nema ih smisla opisivati, vidjet ćete slike, mogu samo reci da su prekrasni) i vratili se do hostela. Naravno da je taj dio Kyota brdovit pa smo se stalno spuštali i penjali (Boki, da si nas vidio, treba nam jedan dobar trener za brdske utrke) To nas je toliko strgalo, da smo povratkom u Tokyo cijelo vrijeme spavali. E da, prije povratka smo večerali i posjetili zabavni park, u koji smo ušli samo zato sto je Mirko dan prije vidio simulator rally-a pa sam ga morao pobijediti u tome, sto sam i učinio.
ČETVRTAK 06.06.02
LJENČARENJE

Tokyo iz Juyoha
Prvi dan pravog godišnjeg odmora. Ustajanje u 13.00, klopanje, malo interneta, malo notepada (u njemu ovo pišem), odlazak u Irski pub i gledanje prve dvije tekme. Druženje s Englezima, Ircima i našim prijateljem Lucanom iz Australije. Trecu tekmu smo pogledali u nekom lokalnom restoranu. Popili brdo pive i to je to. Zole je već u krpama, a ja čekam da u Hrvatsku dodje vrijeme za spavanje (ovdje je sad 03.30) i završavam ovaj tekst.
PETAK 07.06.02
Još jedan dan sličan jučerašnjem. Uz jedinu razliku da smo otišli u drugi kvart. Akasuka (ili tako nešto… nemam plan podzemne uz sebe, a lose pamtim nazive) je u istom dijelu Tokija gdje je i nas hotel. Mi se u stvari nalazimo u Taito City. Ni ja nisam još shvatio da li je to grad, gradić, ili dio Tokija, ili sve troje.
Nema veze… Uglavnom, čuli smo da tamo ima jako puno malih trgovina gdje se mogu kupiti najrazličitije stvari. Stoga smo nakon ustajanja (spavao sam do iza podneva – sinoć smo zaružili s nekim Ircem i Norvežankom do ranih jutarnjih sati ubivši litru votke i gomilu pivi) otišli u Akasuku gdje smo kupili rekvizite za mec protiv Italije (crvenu periku i sesire u kojima azijski seljaci rade u rižinim poljima)

Church pub
Budući da smo htjeli pogledati tekmu, očajnici smo tražili bar ili restoran koji ima TV. Bilo je gore nego na frankfurtskom aerodromu – nigdje TV-a, a oni su domaćini svjetskog prvenstva – fuck. Uz to, još jedna primjedba, u Japanu ne prenose utakmice koje se igraju u Koreji, osim jakih mečeva ili na satelitu. Nevjerojatno.
Kad smo već digli ruke i krenuli nazad prema Uenu (tamo je irski pub koji ima prijenose svih utakmica) naletjeli smo na francuski birc koji je imao ogroman TV i jeftinu pivu. nije bila ni gužva kao jučer u Irskom pubu. Stoga smo odlučili ostati i pogledati sve tri utakmice (ipak smo na SP)
Nakon sto su Svedjani maznuli Nigeriju, ja sam vodjen svojim instinktom (i uz pomoć vlasnika birca) našao McDonalds i probao neke japanske Mac-ove. Isto sranje, ali su jeftiniji od uličnih prodavače hrane.
U biti, najjeftinije je u dućanima. Imaju gomilu gotove hrane. Od sandwicha do cijelog menija. Samo im na blagajni kazete da stave to u mikrovalnu (točnije, pokažete rukom na mikrovalnu i kimate potvrdno glavom nakon toga), koje su manje – vise u svakom dućanu.

French bar
Nakon Mekija smo gledali Španjolce i Paragvajce, a ja sam pred kraj poluvremena odlučio malo protegnuti noge i uslikati par slika. Prvo na sto sam naletio je bilo malonogometni teren sa zelenim tepihom i mantama, gdje su neki Japanci haklali. Nisu bili losi. Zatim sam pogledao cijene obleke i odustao od takvih poklona. Roba, meni nepoznate (japanske) marke, stoji od 160$ na gore. Jedino sto je prihvatljivo su T-Shirts s koji su jeftiniji od pranja prljavih majica u javnim praonicama rublja. Znate ono, ubaciš žeton u vešmašinu i bariš komade – je, da, tristo (ovo je fora, a ne scenarij cjenkanja)
Kad sam krenuo nazad, naletio sam na game park kojih samo ovdje imaju vise nego mi registriranih nogometnih klubova. Ovaj nije bio velik (malo manji od Brnika), ali ostao sam unutra vise od pola sata. Tranu ima svega, uz ulaz su pucačine i borilačke igre (tu nije bilo gužve), zadim slijede tetrisoidene igre, raznorazne strip-igre. Najveći je kockarski dio gdje se uz poker aparate, elektro rulete (Buci, Mali, Dinko… koji raj… ali nisam igrao) možete kladiti na konjske utrke. Kakve konjske utrke ? Majstori imaju maketu trkališta s malim konjima na kotače. Sve ostalo je isto. Odaberete svog favorita, ubacite jene i navijate za komad plastike kojim upravlja software a ne jokey. Da smo ga mi MITovci pisali, možda bih i bacio koju kladu očekujući bug i veliku zaradu… ovako nisam htio riskirati (uz to, sve su tipke s japanskim nazivima).

Klađenje na konje
Tu su i neke coin-igrice. Ubacujete žetone koji padaju u neke pokretne posude koje kad se prepune izbacuju žetone (od prethodnih igrača) van !?! Možda ja nisam dobro skužio… ali izgledalo je kao prozirni poker aparat (zamislite da ih je Apple počeo izradjivati… bas tako bi izgledali) Umro sam od smijeha kad sam vidio da neki Japanac lupa po bubnjevima i tako skuplja bodove (bio je u Audicija nivou) Drugi je obučen u elektronske boksačke rukavice blokirao udarce i samrao digitalne protivnike. Sad znam zašto su tako vitki, iako se puno vise na kompjuteru.
Na kraju sam odlučio potrošiti 100 jena za partiju tetrisa da vidim da li je igranje u KSET-u ostavilo nekog traga. Iako nisam briljirao (zbog joysticka) na kraju sam bio uvjerljivo najbolji te sam svoj potpis (CRO) ovjekovječio Krckovom kamerom (stari, sve je ok s aparatom, jedino sto ovdje ne mogu downloadati slike. Bojim se da cu morati kupiti još jednu memorijsku karticu) Na izlasku sam primijetio neku simulaciju nogometa, a u demu koji se vrtio, Hrvatska je nakon neuspješnog napada, primila gol iz kontre. Od Nigerije !? (budući da su oni maločas definitivno ispali iz stvarnog takmičenja, nisam se sekirao)

Glenn Kotche
Vratio (nakon sto sam već pomislio da sam se izgubio) sam se taman da vidim kako Španjolci osiguravaju ulazak u osminu finala. Birc se polako napunio s ljudima pred večernju utakmicu. Argentina-Engleska. Nije bilo puno Europljana (Zole, Lucan i ja, po dva Engleza i Nijemca, vlasnik koji je Francuz), ali zato je bilo pun kufer Japanki koje su navijale za Englesku. Kako su smiješne. Vicu cim bi se nešto moglo dogoditi. Aji, hai, aaaaaaaaa, ooooooo. Strasno… Najviše uzdaha je bilo kad su u krupnom planu prikazivali Beckhama ili Batistutu. Čupanje za kosu, hihotanje … Beatlesi su 286-ica za ovu dvojicu.
Budući da je Lucan engleski navijač (živi u Australiji, starci su mu Englezi) svi smo bili sretni i zadovoljni rezultatom, pa smo nakon tekme, putem do hotela, uboli po pivu da lakše zaspemo. Meni nije pomoglo, pa sad pijem treću i završava ovaj update u nadi da ce dodatno zračenje monitora i Asahi (naziv pive – u jednom od sljedećih mailova vise o pivama) u
tome uspjeti.
SUBOTA 08.06.02 i NEDJELJA 09.06.02
Ludilo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Lesli Eldridž
Kako smo ih zgazili…. Sad znam zašto smo došli ovdje. Koja ludnica. Cijelu noc nakon utakmice smo proveli u centru Tokija (Ropongi) slaveći u nekom pubu s Ircima i Japancima. Bilo je super. Napokon smo vidjeli i zgodne Japanke. Mada, nakon 10 piva, sve izgleda dobro. (Poruka za Irenu i Vedranu: Samo smo gledali) Utakmicu ste svi vidjeli na TV. Mi smo ovaj put pazili da ne napravimo ništa sto smo radili prije utakmice s Meksikom. Nismo se obrijali, nismo davali interview-e, zamijenili smo rekvizite … Naravno, sad ćemo to sve ponoviti protiv Ekvadora.
Došli smo u hotel oko 07.00 i ja sam prespavao Meksiko – Ekvador i Turska – Kostarika. Pogledali smo prvu pobjedu Japanaca u restoranu blizu našeg hotela i sad se spremamo na spavanje.
Probat ćemo sutra kupiti karte za Irsku protiv Saudijske Arabije i za Englesku protiv Nigerije. Ovdje u hotelu je fakat sve u znaku SP. Kupuju se karte za bilo koju tekmu.

Ibaraki
Sad idem jer ovdje je gužva. Svi čekaju na svoj red, pa neću duljiti. Čujemo se sutra.
PONEDJELJAK 10.06.02 i UTORAK 11.06.02
Danas smo bili na utakmici Irska – Saudijska Arabija. Karte smo dobili od Saudijaca (naganjali smo ih dva dana) Tako smo upoznali Yokohamu i stadion na kojem ćemo u četvrtak razvaliti Ekvador.
Inače, čitamo redovito vijesti iz Hrvatske i moram priznati da ponekad poželim da sam tamo – pogotovo kad upadnemo u gužvu u metrou. ZETove gužve su mila majka za njihov rush-hour – ne znam zašto se tako zove kad im gužve traju pola dana, iako imaju gomilu linija i još vise vlakova koji, kao sto svi znate, nikad, ali fakat nikad do sad nisu kasnili ni sekunde…
Sutra ce Zole u obilazak sjevernog Japana, a ja u Tokio u shopping (bit ce suvenira…)
Javim vam se prije odlaska u Koreju
SRIJEDA 12.06.02
Spavanje, spavanje, tekma, klopa, spavanje …
ČETVRTAK 13.06.02

I na strani, i kod kuće, Tomo brani nemoguće (+ Elvis Brajković i Šarić)
Nalazim se u hotelu Yokohama gdje je i naša repka. Čekam kartu za našeg frenda iz Australije. Imam sliku s Kovačem, Olićem i Jozicem. Plus još jedna s Vlakom. Oce se slikati, ali nemaju karata.
Sutra idemo u Hiroshimu, a prekosutra palimo na kontinent. Javim se opširnije (ako stignem) nakon tekme….
…
…
…
Pijemo u hotelu s Nijemcima, Englezima i Ircima. Njihove repke su prošle skupinu, a oni manje vise svi idu doma raditi. Nasi papci su nas zajebali, ali mi ćemo i dalje pratiti ovo čudo uživo.

Japanka
Bas sam sad telefonom kupio kartu za četvrtfinale… Sad cu mirno uživati u godišnjem, bez stresa i sekiracije. Pogledati koju tekmu, preprodati koju kartu, kupovati suvenire, slikati, kupati se u oceanu…
Prica za Bokija: nakon tekme Njemačka – Irska u Ibarakiju murija je potjerala prodavače dresova i ostalih rekvizita iz podzemne. U cijeloj strci, dečki su ostavili dva ruksaka i jednu pederušu (sve s Rominim znakom) Dakle, imam obećanje od jednog Švabe (Andi) da ce mi poslati pederušu postom (sad mu kao treba, bla, bla) Nije bitno… imam izgovor zašto Boki nije dobio poklon.
Pitanje za Sasu: Joxa, buraz… nisi zašto si navijao za naše večeras… a lijepo smo se dogovorili…
Svima ostalima: puno tužnih i pijanih pozdrava iz Tokija
PETAK 14.06.02 i SUBOTA 15.06.02

Maketa centra Hirošime nakon znate već čega
Napokon na kontinentu. Sad mogu kuci kad god hoću. Na noge ako treba. Došao bih do 2006 taman da saznam da se Hrvatska nije kvalificirala…
Dakle, napustili smo Tokyo drugi dan nakon poraza od Ekvadora i uputili se prema Hiroshimi. Odsjeli smo u Hiroshima Youth Hostelu, gdje se Zole zarakijao s nekim Meksikancima, a ja sam utučen otišao spavati. Sutradan smo obišli A-Dome i uputili se u Shimonoseki.
Tamo smo čekajući trajekt vidjeli kako Nijemci na sebi svojstven način prolaze u četvrtfinale. Upoznali smo četvero naših iz Kanade kojima je ovo drugo SP.
Nakon sto smo se ukrcali u trajekt i smjestili se u ‘sobu’ (oni koji su bili u vojsci – znaju zašto navodnici), upoznali smo se Ircima. Koja luda ekipa. Dvojica su došli od Irske do Japana za 69 (zaokružio bih na 70, ali ovako je preciznije… i perverznije) dana. Vecinom stopirajući. Jedino su kroz Sibir opalili vlakom. Nakon sto sam ih proglasio najluđim ljudima, smirili su me da postoje dva Engleza koji su išli vlastitim autom, te još dvojica ili trojica koji su to odradili biciklom.

Busan, Koreja
Dakle, s Ircima i nekim Meksikancima smo pogledali tekmu (Irci navijaju za samo dvije momčadi na svijetu: Irsku i onu koja igra protiv Engleske) i gadno se
zapeglali s tekilom i pivom (morat cu iskontrolirati jetru kad dodjem u rvacku) te nakon sto smo skužili da je sve na brodu zatvoreno, otišli spavati.
Danak smo platili sljedeće jutro, jer dok su svi ostali čekali na iskrcavanje, mi smo cackali krmelje, gasili požar u unutrašnjosti i trošili zadnje jene na doručak, kavu i cigarete.
No, nije bilo panike. Čekanje se odužilo na dva sata (prva naznaka da je Koreja bliza nama). Kad smo napokon izašli iz broda, prošli granicu, carinu i kaj sve ne, dočekala nas je Judy i krenuli smo s njom prema našem novom domu u sljedećih pet dana.
U samom vlaku sam se sve vise uvjeravao da su Japanci fakat priča za sebe… jer, ovo je već ličilo na ZET. Vruće, ljudi se deru, prosjak žica lovu (nije snalažljiv ko nasi, jer nema tekst poruke na engleskom), neki tip prodaje mirišljave vrećice … sve u 10 – ak stanica. Karta… 3 kn. Od naše stanice smo uzeli taksi i platili 15 kn. To mi daj. Jeftino brate. Iako sam svjestan da je nakon Tokija sve jeftino (osim možda Londona), ovo je jeftinije nego kod nas.

Judy
Neka tako i ostane. E da smo barem cijelo vrijeme bili ovdje. Možda bi i grupu prošli…
E, da, uspio sam napokon downloadati slike pa vam šaljem par na kojima nismo lose ‘ispali’… Sutra idem naci frizera (i u Japanu je sisanje jeftinije nego u
Hrvatskoj) i platiti par kuna za svoj budistički look.
NEDJELJA 16.06.02 – ČETVRTAK 20.06.02 (BUSAN)
Budući da su nasi junaci već kod kuce na zasluženom godišnjem odmoru (cuo sam da ih je dočekalo troje ljudi na aerodromu – valjda ce i nas toliko dočekati), ovdje vise nema sekiracije oko nogometa. Gledali smo svih 8 utakmica 1/16 finala (propustili smo većinu tekmi po grupama) i jedino nam je zao Iraca.
Tu smo tekmu gledali ‘doma’ jer sam cijeli prvi dan izgubio na download i upload slika (a vi bez komentara)
Drugi dan smo dočekali Lucana i otišli navečer u grad pogledati Brazil – Belgija. Nasli smo self-service (Mladjo iz Paradisa bi uživao) pub i isprobali većinu korej(an)skih piva. Najbolja (a kasnije smo utvrdili i najzastupljenija) je Hite, ali budući da je tu bio
drug Budweiser, korejske pive su eliminirane u prvom krugu nakon tri kola.
Nakon tekme smo trazeci lokaciju za zadnju pivu završili u kvartu gdje ako kazete fuck ili fuckin’ (Lucan i ja koristimo to u konverzaciji kao u Tarantinovim filmovima) odmah se pojave trojica šampona (Head and Sholders – bez vrata) i pokazuju vam neki prolaz u podrumu gdje ni mrtav – pijan ne bih olakšavao mjehur, a kamoli nešto drugo.

Busan
Na kraju smo se spustili u neki noćni klub nadajući se ne preskupoj pivi i popunjenom prostoru (ponedjeljak je i ovdje šugav dan za izlaske) Dočekalo nas je još šampona i odvelo u nekakvu sobu s foteljama, velikim stolom (s praznim casama) i 4 TV-a. A na TV-u pogodite sta (Bubasvabe trazi …) Odmah smo im objasnili da mi ne želimo plaćati bogatstvo za jeftini viski ili pivo gledajući gole tete na TV-u i strahujući (nadajući se ?) koga bi nam poslali još u sobu. Zahvaljujući mom znaju engleskog (i njihovom neznanju) kad sam im objasnio NO SEX… BAR… DRINK !!! odmah su me razumjeli i kimajući glavom odveli do sanka… Koji je nekako previse ličio na prostoriju iz koje smo maločas pobjegli uz jednu sitnu razliku. Na TV – u su bili neki stričeki koji nisu licili na konobara sa željom da nas posluzi pivom.
Objasnili smo našim domaćinima da ipak nismo toliko žedni pa da ćemo potražiti neko drugo mjesto. Oni su tupavo kimali glavama, a mi smo ubrzavali 2 koraka po sekundi na kvadrat.
Zatim smo pitali neku tetu da li ima koji bar u blizini, ali budući da je ona samo sutila i smješkajući pokazivala (opet) prema dolje, u podrum, zahvalili smo se i napokon našli neki bar/restoran u kojem smo čekali 20 minuta da nam netko od konobara pridje, pa još toliko da nam donesu pive. Kad ni nakon 45 minuta nismo dobili cugu (volim ja predigru, ali sto je previse…) otišli smo kuci kukajući za Japanom i njihovim vending machines (zvučim k’o ‘rvati iz Amerike) gdje se piva dobije na svakom koraku bez objašnjavanja: Ne, ne želim plavušu, ne ni crnku… ni to hvala lijepo… ‘OCU SAMO PIVO!!!!!

Tekmica
U utorak smo otišli na gradsku plažu. Super! Not! Plaza je ogromna, pjescana, iza nas cesta, a ispred nas ocean… kojem bi i more iz splitske rive pozavidjelo na nečistoći. Kako smo ponijeli loptu, raspucavali smo je po plazi i nakon sto smo shvatili da se glupo znojiti bez mogućnosti kupanca, smazali smo neke odvratne hamburgere (dobio sam rizu umjesto peciva) i otišli gledati Japan-Turska.
Inače, hrana je ovdje toliko začinjena, da fakat možete pojesti psa, a da ne skužite (a kako i bi kad prije nismo probali psa). Nakon zadovoljavanja svih uvjeta za rad u cirkusu kao gutači vatre, Zole i ja smo došli do jednostavnog zaključka: Izbjegavati sve sto je crveno. U najboljem slučaju je slatki paradajz sos (Bljak)… a u najgorem… pa, probajte kebab kod Cibone s onim ljutim umakom i zamislite da postoji stvar 10 puta jača od tog umaka (vjerujte mi na riječ da postoji)
Nakon ove anti-crvene digresije (molim HDZ-ovce da ne pljescu nego ponovno pročitaju prethodni ulomak) reci cu još da je Turska rutinerski pobijedila Japan. Hvala Bogu, još da Italija spraši Koreju, pa cu moci napokon u miru upaliti TV, bez da gledam povijesne trenutke zabijanja gola Portugalu s dva igraća vise po 9786897569786-ti put.

Korejska zastava
I da, osisao sam se… na nulu… 35 kn.
Navečer smo otišli u grad pogledati kako ce Italija razbiti Koreju i naravno… to se nije dogodilo. Preci cu na Saletovu metodu… navijam za Koreju u 1/4 finalu (valjda ce upaliti)
Društvo nam od tada prave nasa domaćica Judy i njezina frendica Sonny. S njima je sve puno lakše. Kad oces pivo dobiješ pivo, kad ne znaš gdje si one saznaju… Kad nemaju menu na engleskom, ne moraš biti pantomimičar da narucis pohanu piletinu s krumpirom i salatom. A tek ćevape s lukom i kajmakom … Uglavnom, hvala im.
Proslava oba gola i slavlje nakon toga je neopisivo. Ludi su k’o mi nakon Njemačke, samo je njih malčice vise pa ih je bilo 4.000.000 na ulicama. Neponovljivo. Osim ako fakat maznu Španjolce.

Žaba
Uspjeli su kasnije na četiri različita TV-programa davati ponovljenu snimku utakmice… U biti, koeficijent da ćete naletjeti na snimku Koreja – Italija na jednom od 30 TV kanala je 1.02
Toliko slavlje zadalo nam je problema u povratku kuci. Podzemna ne vozi, a TAXI puni ko ZETov bus u 06.45 iz Prečkog za Kozari Bok. Nekako smo se dokopali busa koji ce nas maknuti iz centra grada i poslije taxijem ravno doma.
Srijedu (prvi dan bez utakmice) smo proveli na izletu. Gdje smo bili, sto smo vidjeli… pitajte Zoleta. Meni je toga dosta.
Navečer smo popili pivu i završili u karaoke clubu… Prostor je na istu foru kao i onaj gdje vas ako trazite sank proglase pederom, s jednom razlikom da se na TV-u vrte neki opuštajući prizori (dupini, sume, tete iz Baywatcha, planine…)
Sat vremena je 50-60 kuna, ali bilo je mrak. Svi smo pjevali. U stvari Lucan i cure su pjevali, a Zole i ja zavijali. Najjači je bio My Way (imam slike za Mitju) Toliko nam se svidjelo (ni sam ne vjerujem dok ovo pišem) da smo platili !?!??? još ćuku vremena i prali Beatlese, Stonse, neke Korej(an)sku Doris Dragovic, Olivera i sve sto smo uspjeli pronaći.
Ispucanog i promuklog glasa (a nakon Ekvadora sam se poveselio da cu barem zaljeciti grlo do kraja boravka ovdje), natečenih nogu i s bolom u ledjima spavao sam k’o klada do 13.30.
Četvrtak sam proveo u shoppingu – USB memory stick od 128 MB bit ce dosta da dovučem sve slike bez uploada na Yahoo, a imam i hrpu majica. Zatim lagana večera, posjet Game parku i spavanac. Laka mi noc. Da, prethodno sam isprobao čudo od kartice i … radi!
PETAK 21.06.02 – ULSAN
Odvalili smo busom do Ulsana jer sam imao dvije karte za Njemačka – SAD koje sam htio prodati. Budući da u Koreji situacija s preprodajom nije bajna kao u Japanu, na kraju dana sam se veselio gubitku od samo 30-ak dolara.
Inače, danas je za Lucana prestalo svjetsko prvenstvo. Brazil je izbacio Engleze i sad čovjek djeluje kao i mi nakon Francuske, Jugoslavije, Ekvadora. Koje bjelilo u licu… strasno. Zole je otišao u Busan, a Luc i ja smo zapalili na stadion. Tamo se cijena karata mjenjala k’o na burzi. Ispod cijene, pa pada i pada, pa naglo naraste… a mi prodajemo spiku, lazemo, muljamo i napokon uvala…
Nakon sto sam se rjesio karata, uzeli smo taksi do grada. Vec sam rekao da je taksi jeftin… pa se jadni taksisti snalaze na razne nacine. Jedan od njih je pokupiti vise ljudi koji se ne poznaju i odvesti ih od stadiona u centar… i svima naplatiti cijenu na taksimetru. Cestitamo!!! Mi smo nakon polustane preprike dogovirili 2000 Wona unjesto 6200.
Sretni kako smo izgubili pola sata da zaradimo 3$ (a prethodno sam izgubilo cijeli dan da izgubim 30$) vratili smo se u Busan i dočekali Zoleta koji je zavrsio u Ruskoj cetvrti. Nije ništa priznao, pa cu reci da je samo gledao…
SUBOTA 22.06.02 – BUSAN

mah mah Busan
Koreja – Spanjolska… Nakon petodnevne najave utakmice na svih 30 kanala, odlučio sam obuci svoju crvenu majicu i vidjeti to ludilo u gradu… Tekmu smo gledali vani, pa u bircu, a produžetke i penale na kolodvoru, jer nam je vlak za Seoul kretao u 18.15 (jedanaesterci su trajali od 18.02 od 18.11) Tako smo se trceci i slaveći ulazak Koreje u polufinale pozdravili s domaćinima i krenuli vlakom do Seoula (točnije… Suwona)
U Suwonu su nas dočekali Sim i njegova zena s ružama. Skroz sam se rastopio. Odveli su nas kuci i nakon kratke price zaspali smo k’o klade.
NEDJELJA 23.06.02 – UTORAK 25.06.02 – SUWON, SEOUL
Ljudi… besplatan smještaj… klopa tri puta dnevno… pranje vesa… sve džabe i sa smjeskom. K’o da smo doma…

Simova familija
Ukratko, obišli smo Seoul (koliko se to moze u par dana), upoznali neka mjesta i ljude te u utorak navečer pogledali domaćine protiv Švaba i nakon sto se još jednom potvrdilo da je Lineker u pravu, utučeni smo otišli spavati.
SRIJEDA 26.06.02. POVRATAK
Ovdje neću duljiti kao u dolasku.
Suwon – Incheon (aerodrom) – autom. Do Frankfurta smo letjeli 10 i pol sati, čekali oko ćuku vremena i onda još ćuku i sitno do Ljubljane. Tu su nas dočekali Zoricka i Dinko… pa preko male Bregane (bravo Dinac) u Zagreb…
Krevet na visini od 70 cm, priča se samo hrvatski, ima kruha….. jeeeeeeeeeee…
Sad ćemo u Bugrasku, Belgiju … pa sve do Portugala ….
Najbolji albumi 2014. godine
Posted on January 2, 2015 1 Comment
Gledajući ovako posloženu listu, 2014. mi izgleda kao odlična godina. Opet se moram ograditi od pretencioznog naslova i napomenuti da je ovo pogled iz moje perspektive, ovo su albumi koje sam najviše vrtio na slušalicama za trčanja Jarunom. Jasno je u kojem smjeru se fokusira moja muzička znatiželja pa tako mogu bez srama priznati da se više ne obazirem na pomodne trendove, recimo Future Islands sam poslušao jednom, FKA twigs niti toliko, ali bez obzira na to još uvijek malo podozrivo gledam čista country imena kojima me Ivan fila. Slušao sam tako recimo dosta Roberta Ellisa ili Sturgilla Simpsona, ali ih i dalje odvajam u posebnu ladicu teškog Countryja.
I ova godina bila je uglavnom puna razočaranja vezano za albume koje sam napeto iščekivao, poput ispraznih The Hold Steady, ravnih Drive-by Truckers ili nickelbackastih Gaslighta. Moji dugogodišnji favoriti The Felice Brothers vratili su se u Appalachian brda nakon potucanja po drugim timovima, ali nažalost sada zvuče blijedo u usporedbi s nekim albumima na ovoj listi.
Lista je koncipirana isto kao i prošlogodišnja, po mjesecima u kojem je pojedini album dominirao.
Siječanj > Doug Paisley – Strong Feelings
Godinu je otvorilo nekoliko sjajnih albuma tradicionalne Amerikane. Nakon sedam godina pauze pojavila se Rosanne Cash i nadahnuto opjevala američki Jug, ali ovdje u siječnju na naslovnicu mora zasjesti Doug Paisley, možda time preobratim kojeg čitatelja na iznimnu muziku koju stvara ovaj Kanađanin. Doug Paisley je nomad koji na koncerte stiže s akustičnom gitarom na leđima, nikada taj pratećeg takta nije zatražio. Ako mislite: evo još jednog kantautora koji nešto prebire po gitari i recitira bez melodije, reći ću da njegovi koncerti i tehnika sviranja gitare spada u muzički najljepše trenutke koje sam vidio zadnjih godina. Na Strong Feelings aranžmani pomalo odvlače ugođaj u smjeru salonskog countryja, ali to nimalo ne smeta da album bude jedan od vrhunaca ove godine.
Veljača > Young Rebel Set – Crocodile
Nova imena često otkrivam preko festivala. Ali ne na blef na samom festivalu, nego mjesecima ranije, kako festival objavljuje lineup, tako ja preslušavam albume i slažem svoj prolaz kroz satnicu festivala. Ovo proljeće put me odnio na Stockton Calling festival koji okuplja lokalne bendove iz sjeverne Engleske pa sam tako naišao na Young Rebel Set. Na prvo slušanje simpatičan bend s nekoliko radiofoničnih hitova. Na drugo slušanje puno više od toga. Pisao sam o njima i Crocodile albumu u postu iz Stocktona pa ću samo ponoviti kako se nadam da ću jednog dana moći reći kako sam gledao veliki bend u njihovim počecima kod trijumfa na domaćem terenu.
Ožujak > Catrin Finch and Seckou Keita – Clychau Dibon
Gledao sam ih ovo ljeto na Womad festivalu, ali ovo nije festivalsko otkriće poput Young Rebel Seta. Na njih sam naletio prije objave festivalskog lineupa, vjerojatno na nekoj world music preporuci najboljih ostvarenja prethodne godine. Zahvaljujući Womadu, najrazvikanijem svjetskom world music festivalu, ove godine sam zagrabio dublje u veliko bogatstvo glazbe koja dolazi s afričkog kontinenta pa ću od tamo izdvojiti ovu iznimnu kolaboraciju. Catrin Finch je velška harfistica, Seckou Keita je senegalski majstor kore, poznato world/jazz ime čije sam albume s jazz triom krenuo opsesivno nabavljati u ožujku. Kora je instrument iz Zapadne Afrike, od klasičnog instrumentarija najbliži upravo harfi. A ovdje izvučeni album je dokaz da harfa ne služi isključivo za prizivanje žaba u Maxmagnusu i da ne kažem za što na Cohenovim koncertima.
Travanj > Natalie Merchant – Natalie Merchant
Poslušati novi album Natalie Merchant u 2014. godini zvuči vjerojatno jednako besmisleno kao i poslušati novog Morrisseya? A onda ga jednom zavrtite i shvatite da imate jedan od albuma godine. Mislim na Natalie, s Morrisseyem nisam probao. Njena izvedba nikad nije bila upitna, ali na njenim samostalnim albumima iz devedesetih nešto je nedostajalo. I onda, nakon 13 godina pauze bez originalnog materijala, Natalie izbacuje ovakvu ljepotu. Asociralo me ovo na događaj iz sredine devedesetih kada je neki doajen tipa Leskovar ili Dragaš, nisam siguran koji od njih, od sve sile nove i uzbudljive muzike te godine na vrh svoje godišnje liste izvukao Van Morrison “B sides” kolekciju. Jadan čovjek, mislio sam tada, ništa on ne razumije muziku. Kada danas pogledam unazad i izvučem albume iz te recimo 1995. godine, nisam daleko od odluke da priznam kako je bio u pravu s Van Morrisonom.
Svibanj > The Delines – Colfax Avenue
Colfax Avenue simbol je istočnog Denvera, ovjekovječen u literaturi Neala Cassadyja. Delines je Richmond Fontaine, gdje je Willy Vlautin napokon shvatio da vokalni izražaj nije njegova najbolja strana pa ovdje tu ulogu preuzima njihov povremeni back vokal, Amy Boone iz Texasa. Ali kako preuzima. Njen prvi angažman kao frontmena nakon još u devedesetima ugašenog austinskog country benda The Damnations. Amy je u srednjim četrdesetima, ako ćemo vjerovati stihovima albuma, zasjala u stilu nove Beth Gibbons. Na Willy Vlautin priče s Midwest ugođajem. Nikad bolji Richmond Fontaine album, bez obzira što nije snimljen pod Richmond Fontaine imenom.
Lipanj > Delta Spirit – Into the Wide, Afghan Whigs – Do to the Beast, Hamilton Leithauser – Black Hours
Ovdje je prvotno bio The War On Drugs, ali sada to više nema smisla nakon svih ovih godišnjih lista koje ih obavezno stavljaju unutar prva dva mjesta. Pretjerali su. Kako je lipanj bio mjesec gdje sam imao dva tjedna sam sa sobom, dakle vremena za puno toga preslušati, izvukao sam tri albuma koje se sjećam da sam stalno vrtio na putovanju. Podcijenjeni Delta Spirit s energičnim pulsirajućim basom, izvrnutu verziju Sinatre Hamiltona Leithausera te iznova okupljene heroje The Afghan Whigse, album koji možda ne sjeda na prvu, ali odmah bez straha znate da samo treba biti uporan.
Srpanj > John Fullbright – Songs
John Fullbright je momak u ranim dvadesetima, iz neke zabiti u Oklahomi. Ovo mu je drugi album, a ja ga pratim od lani kada me je oduševio s inspirativnim nastupom na Calgary Folk festivalu. Preslušao sam puno kantautorskih albuma ove godine, shvatili ste već da je to bio i ostao dominantni žanr u mojoj slušaoni, ali ovakvi albumi ne pojavljuju se često. Izvući ću paralelu s mladosti Johna Fullbrighta pa napisati da je u tim godinama Neil Young snimio After the Gold Rush, a Van Morrison Astral Weeks te da Songs može u istu rečenicu s njima.
Kolovoz > Matthew Ryan – Boxers
Otkriće Matthew Ryana ove godine ravno je recimo onog Rockyja Votolatoa pred par godina, osim sjajnog novog albuma tu se otvara i desetgodišnji opus vrijednog kantautora. A ovdje uvršteni Boxer sve otkriva na prvih par taktova odlične uvodne naslovne pjesme. Ovo je album koji već dugi niz godina čekam od Gaslighta. Matthew Ryan je snimio svoj Born to run.
Rujan > Dan Michaelson and The Coastguards – Distance
Nedavno je Bilanda napisala da želi zagrepsti duboko ispod površine engleske scene, ali Twitter je nažalost u pretrazi već izgubio taj lijepi tvit pa ga moram rekonstruirati iz sjećanja. Možda je Dan Michaelson taj odgovor koji je donedavno ležao u muljevitom dnu, mada mi se čini da ove godine zasluženo postaje poznato ime. Album koji po svim mjerilima zaslužuje biti u godišnjoj listi, album kakav razvikani Bill Callahan nije u stanju snimiti.
Listopad > Lucinda Williams – Down Where the Spirit Meets the Bone
Lucinda je ogledni primjerak imena kojeg će euforični poklonici countryja poput Nicka Hornbyja ili Ante Tomića uvijek dizati u nebesa. Istovremeno će njeni albumi, koje snima u pravilnim trogodišnjim intervalima, prolaziti neprimijećeni i kod pažljivijih pratitelja takve scene. A ovogodišnji dupli Down Where the Spirit Meets the Bone zaista je nezasluženo prošao u sitnom fontu po relevantnim magazinima iako je riječ je o djelu u rangu s njenim klasicima iz devedesetih godina. Zbog Lucinde je iz ove liste ispao srodan album Rosanne Cash, čija slika američkog Juga imena The River & The Thread također zaslužuje sam vrh ove godine, ali sam je izbacio iz veljače jer mi je lista s njom izgledala kao nashvilleski Narodni radio.
Studeni > Allo Darlin’ – We Come From the Same Place
Kaže Bir da su nedavno na nekoj od ovih naših radio stanica najavili Go-Betweense kao “one hit bend”? U to ime predstavljam ovdje “Go-Betweens” album godine. Ili 21. stoljeća? Ovi dragulji imena Allo Darlin’ pojavili se pred koju godinu, dobrih deset godina nakon što su Belle & Sebastian snimili zadnji dobar album i ostavili prazninu na području takozvanog “inteligentnog popa”. Allo Darlin’ su jedan od bendova koje želim vidjeti na koncertu u idućoj godinu, nakon što me je do sada pratio neobičan peh u tom naumu: 2013. godine prvo smo zbog gužve na obilaznici oko Birminghama zakasnili na njihov singalong na velikoj livadi EOTR festivala, a idući dan nepažnjom propustili nenajavljen nastup na Tipi pozornici istog festivala. Ove godine čak je anđeoski glas Australke Elizabeth Morris, vokala Allo Darlin’, gostovao u lipnju u Zagrebu, nažalost u vrijeme dok sam imao nogometnih poslova.
Prosinac > Amelia Curran – They Promised You Mercy
Amelia Curran je jedino ime koje se i prošle godine našlo na ovakvoj godišnjoj listi. Ovo je novi album “ženske verzije Leonarda Cohena”, Kanađanke s atlantske obale, album koji sam čekao cijelu godinu. Slično kao i prethodni, prvih nekoliko pjesama zavarat će vas s pitkim popom, a onda sadržaj postaje kompleksniji. Folk Amelie Curran nažalost vjerojatno nikada neće otići dalje od redovnih trijumfa na Juno awardsima, kanadskoj verziji Porina, kao i puno drugih bendova koji izgleda funkcioniraju samo unutar Kanade i nikada ne dolaze na naš kontinent.
Članak je originalno objavljen na terapija.net.
Četiri dana u Amazoni – drugi dio
Posted on August 30, 2014 2 Comments
U ova dva posta htio sam opisati kako izgleda kada jedan poklonik Mister No-a dolazi prvi put u Amazonu, štoviše prvi put u Južnu Ameriku, ima par dana na raspolaganju i ne želi to utrošiti na način da ga turističke agencije vodaju okolo kao tele. Ako niste pročitali prethodni post, upućujem vas prvo tamo jer je priča povezana.
Drugi dio teksta o Amazoni počet ću opet s par zanimljivosti, ovoga puta o prometnoj povezanosti. Osim svojom veličinom, rijeka Amazona imponira i dužinom toka, samo par kilometara kraća je od najduže svjetske rijeke Nila. A duž cijelog tog toka preko nje nije sagrađen niti jedan jedini most. Ceste u Amazoni gotovo da su jednako tako rijetke. Transamazonika, 4.000 kilometara duga prometnica zvučnog naziva, koja kreće od Atlantika i završava na granici Perua, probijana je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ambiciozno je zamišljena da će cijela biti asfaltirana te da će potaknuti naseljavanje stanovništva iz siromašnih sušom pogođenih područja sjeveroistočnog Brazila u nepregledna prostranstva središnje Amazone. Na kraju je asfaltirano samo prvih par stotina kilometara Tranamazonike, a cesta je jedino pomogla u izvlačenju bogatstva Amazone, ono stanovništvo iz sušom pogođenih područja se svo iselilo u Sao Paulo. Danas je Transamazonika pola godine neprohodna zbog blata u kišnoj sezoni, a ostatak godine njom se mogu probiti samo terenci ili kamioni prilagođeni za off-road vožnju. Tako iz danas dvomilijunskog Manausa ne možete auto dovesti do ostatka Brazila, jedina asfaltirana cesta iz njega vodi na sjever do Venecuele. Dakle prometna infrastruktura Amazone nije se puno pomakla od vremena Mister No-a (radnja stripa smještena je negdje u kraj pedesetih godina prošlog stoljeća), i danas su jedine opcije rijeka ili avion. Željeznica nije nepoznanica samo u brazilskoj saveznoj državi Amazoni, taj oblik infrastrukture u cijelom Brazilu postoji samo u tragovima. Brazil je relativno rano proglasio neovisnost od Portugala, još 1822. godine, tako da ga nije zahvatila gradnja željeznica koje su europski kolonizatori masovno sijali po svojim kolonijama u drugoj polovici tog stoljeća.
Dan danas ne postoji čak niti željeznička pruga između dva najveća brazilska grada, Rio de Janeira i Sao Paula, iako su udaljeni samo par stotina kilometara.
Ovaj uvod sam napisao kako bi dočarao izoliranost tih par gradova razbacanih po nepreglednom prostranstvu Amazone, području koje je veće od nekih kontinenta. A ako je tako u gradovima, koji ipak imaju redovne avionske linije s ostatkom Brazila, zamislite kako je onda po indijanskim selima širom džungle. Iako nema cestovne infrastrukture, u Amazonsku džunglu ipak su došli neki drugi oblici modernizacije, o tome pročitajte u ovom drugom dijelu mog dnevnika.
Drugi dan u Amazoni. Još uvijek se navikavam na vlagu u zraku. Naučio sam kako se opustiti u onoj visećoj plahti. Hammock se to zove, mislim da nema prikladne hrvatske riječi? Dan prije prvi puta sam legao u to čudo, prvo sav zgrčen od straha kako ću tresnuti dole. Osim obilaska Juniorove farme uz ručak, na koju me ponosni vlasnik poveo, ostatak dana proveo sam uz TV i prvenstvo. U Brazilu to oduzme većinu dana jer prva utakmica kreće već u jedan popodne. Kao što sam i pretpostavio dan ranije, nisi se u Alteru pojavili nikakvi drugi turisti zainteresirani za turu, dakle sutra moram nešto smisliti za da ipak uđem u tu džunglu, kada sam već došao ovamo. Najzanimljiviji događaj dana bila je kupovina naramka banana na uličnom štandu s voćem, a uzeo sam ih jer navodno iz banana koje sam gulim ne mogu pokupiti sve one boleštine kojima me plašila medicinska sestra prilikom cijepljenja prije puta, u Zagrebu. Banane su bile krasne, velike, tvrde, zelene, jedini mali problem s njima pojavio se kada sam ih krenuo slasno večerati. Naime nije se radilo o bananama nego o nekom nejestivom drvetu engleskog imena plantain, zlom rođaku banane koji se može jesti tek nakon dugotrajnog kuhanja. Naučio sam to na teži način.
Treći dan u Amazoni. I četvrti. Povezani su tematski, a i čine mi cjelinu jer nisam nešto spavao između njih. Odmah izjutra krenuo sam dole do trga, koji je bio improvizirana luka za vrijeme poplave, da dogovorim turu po džungli, odlučan da ne pristajem na onu ucjenu od 400 dolara, cijenu koji su tražili dva dana ranije. Nastupili su mučni pregovori, onaj vodič što zna engleski odbija bilo kakav dogovor, jedini je od vodiča to jutro na trgu, uživa u svojoj monopolističkoj poziciji i podsmjehuje mi se ispod tankih brčića. U bezizglednoj situaciji pada mi na pamet jedna ludost: vidio sam Beta kako se besposlen mota oko svog čamca, idem probati vidjeti da mi on složi neku rutu. Ionako mi se ovaj s brčićima zamjerio. Objašnjavam ja Betu rukama: ja, ti, čamac, hodamo kroz šumu, krčimo put mačetom, krenemo danas popodne, spavamo negdje, sutra cijeli dan, tražimo jaguara, nas dva, za 100 dolara? Pristaje naravno. Znamo se, pili pivu zajedno pred dva dana. Kaže nema klopu spremnu? Ma nema problema, kažem ja, vidio sam ima mortadele tu u dućanu, složit ću nam ja sendviče, pogledamo u selu prvu utakmicu danas pa krećemo iza toga. Sve može.
Izgrlili se mi, obojica sretni zbog dogovora. Na povratku preko trga nisam izdržao da se pobjedonosno ne osmjehnem onom prevarantu s brčićima. Složio ja tako punu vreću sendviča uz Njemačka-Portugal te u dogovoreno vrijeme, 4 popodne, evo me opet na trgu.
Dočekao me Beto i pun čamac Indijanaca? Beto naime iskoristio priliku da malo zaradi sa strane pa napunio ekipu koja traži prijevoz do svojih sela. Dok smo mi razveli tu indijansku bandu duž rijeke, a svaki je na odvojenom mjestu izašao na obalu negdje u sred ničega i istog trena se stopio s džunglom, počela je polako noć padati. Vidim da se i Beto unervozio, razvalio Tomosa dokle ide i glisira. Kad se već dobrano smračilo, stade Beto u nekoj močvari, zaveže čamac za drvo i nas dva kroz blato izgacamo van do čvrste podloge. Navučem ja tenisice na blatne noge i onda trk uz brdo. Nakon par stotina metara kaže Beto “tu ćemo”. Već se bilo dobrano smračilo. Beto nasjekao par jadnih grana palme da složi šuplji krov između dva drveta, to nam je kao zaklon. Da je kiša pala tu noć vjerojatno bi se potukli, bitanga jedna amazonska, lijena i neodgovorna. Srećom, kišna šuma je imala razumijevanja prema nama tu noć, ali bez obzira na to što nije padalo ja nisam oka sklopio. Visim u onom platnu između dva drveta, a sa svih strana nešto šuška, vuče se kroz grmlje, pucketaju grančice pod nečijim koracima. Po tome kako nešto dahće rekao bi da je krupnog zuba. I siguran sam da sam tamo desno vidio obrise Indijanca s onom puhaljkom? Beto naravno hrče ko neman i time odaje naš položaj.
Jedva ja nekako dočekao svitanje, spakirali mi naša dvije plahte, sažvakali svaki svoj sendvič i krećemo. Nisam inače neki entuzijast vezano uz planinarenje tako da mislim da mi je ruta sa Betom taj dan bila najduža u karijeri. Dobrih 12 sati hodali smo, u to stalno uzbrdo pa nizbrdo. Da, i ja sam mislio da je Amazona ravna nizina do tog dana. U svom tom hodu niti jednu životinju nisam ugledao. Sve one zvijeri koje su me njušile prošlu noć nisu se udostojile pokazati po danu. Dakle potegao sam preko pola svijeta do Amazone i niti jednu šumsku životinju nisam vidio? A lijepo sam mogao na turu u onaj zoološki vrt u Manausu. Ali zato se barem Beto trudio objasniti mi zanimljivosti šume. Na portugalskom. Da sam barem uložio malo truda prije puta i savladao osnove portugalskog. Ovako sam povezao svaku dvadesetu priču uz pomoć rada ruku, poput one o mravima koji su napravili mravinjak skoro moje visine i užurbano nose lišće u njega, ali ne hrane se oni tim lišćem nego tove neke druge kukce unutra i spremaju kolinje. Zatim drvo koje prošeta. Kad nije zadovoljno pozicijom, zakloni mu se sunce ili nema dovoljno vode, drvo digne svoje korijenje i prošeta da si nađe bolje mjesto. U jedom momentu ušli smo među stabla čija su debla pri tlu bila promjera i do desetak metara. Nisam ništa razumio Beta što mi je objašnjavao vezano uz njih, ali prizor je bio kao u SF filmu. Bio sam u Kaliforniji, gdje se ponose sekvojama u Yosemiteu, ali ovo je daleko impresivniji prizor.
Negdje oko podneva taj dan desilo se neminovno, spustila se kiša. Ipak se nalazim na najvlažnijem mjestu našeg planeta. A kiše ovdje kad padaju onda potapaju. Za par sekundi bio sam potpuno mokar, a dan prije naučio sam da je besmisleno navlačiti kabanicu jer si nakon nje jednako mokar od znoja zbog vlage u zraku kao što bi bio mokar pod kišom. Za par minuta silazak niz šumsku nizbrdicu pretvorio se u fliper. Dva puta sam proklizao, izvrnuo se te na leđima malo odvezao bob među stablima. Kiša je lijevala dobra dva sata, ali mi smo u transu hodali dalje, da bi negdje oko četiri popodne stigli do dijela puta koji će mi najdublje ostati u sjećanju, indijanskog sela u džungli. Cijelo selo se skuplja da veselo pozdravi diva došljaka, seoske cure brzo nabacuju ruž i oblače pete da se prošetaju ispred pokislog stranca s blatnjavom guzicom. Naravno da nisam ponio rezervne hlače, i to ne samo taj dan u prašumu, nego za cijeli put, pa sam tako do kraja Brazila smrdio po ustajalom amazonskom blatu.
U selu me ugostio najugledniji član zajednice, Frank, Portugalac koji se ovdje oženio te obavlja dužnost seoskog učitelja. Priča tečno engleski te mi je žao što sam imao samo par sati vremena za razgovor s njim. Engleski je naučio kad je u mladosti radio u restoranu u Švicarskoj. Kasnije ga je život odnio u brazilski Belem gdje je iskoristio znanje engleskog i radio kao prevoditelj u američkoj tvornici. Tako je s Amerikancima kao prevoditelj poslovno i došao u ovaj dio Amazone, zaljubio se tu u selu i ostao živjeti. Kao zna Frank nešto i “jugoslavenskog” jezika jer je još u restoranu u Švicarskoj imao curu iz Jugoslavije koja je zajedno s njim radila u kuhinji. Onda mi sav ponosan krene bacati fraze na nekom meni klingonskom jeziku. Nakon malo čuđenja, sjetio sam se o čemu se radi.
“Šefe, jel ti cura možda bila s Kosova?”
“Je.”
Frank me proveo kroz selo, pokazao školu gdje drži nastavu, kao i nekoliko drugih zajedničkih objekata u selu, nakon čega me u svom domu ugostio na odličnoj amazonskoj oradi. Siti i zadovoljni pogledali smo Brazil – Meksiko u njegovoj spavaćoj sobi, uz slatkaste dimove cigara koje je Frank zamotao od sušenog lišća. Iako je njegova kuća najveća u zajednici, opet je to velika otvorena terasa koja je i kuhinja i boravak, te ta mala soba iza, jedina zatvorena prostorija. Neke od kuća nemaju niti tu jednu zatvorenu prostoriju, Indijanci u Amazoni žive na otvorenom. Pitao sam za poglavicu i tako saznao da jedno pleme u Amazoni živi u više zajednica tako da je poglavica još jedan dan vožnje uzvodno uz neku pritoku. Udaljenosti se izgleda uvijek mjere u danima puta čamcem, Frank je samo nehajno slegnuo ramenima kada sam ga pitao da to konvertira u kilometre. Uostalom ima i pravo, uostalom zašto bi kilometarska udaljenost ovdje bila bitna, vjerojatno životom u ovakvom okruženju postaneš ovakav majstor odbijanja kompliciranja života.
Nije mi namjera ovdje razglabati o onom klišeu treba li zaštititi ove ljude u njihovom tradicionalnom načinu života ili im dovesti modernizaciju koja za posljedicu nosi i postepeno uništenje ekosustava džungle, samo ću opisati što sam vidio. Neka osnovna infrastruktura je stigla u ovaj dio Amazone, selo ima priključenu struju, ali porivi za posjedovanjem izgleda nisu. Frankova kćer, preslatka četverogodišnjakinja tamne puti na majku i plave kose na oca, ponosno mi je pokazivala svoje vjerojatno jedine tri igračke: raspadnutu krpenu lutku, gumenu patku i plišano srce. Nitko u selu nema neki veći broj stoke koju bi držao zbog zarade, kokoši koje žive zajedno s njima na tim otvorenim terasama jedino je što sam vidio. Inače, upravo je stočarstvo glavni uzrok nestajanja džungle u Brazilu, stočarstvo u ogromnim razmjerima. Brazil je najveći svjetski izvoznik govedine. Pričao sam s Frankom imaju li ovi ljudi izbora. Imaju. Dosta ih i odlazi iz ovakvih sela u gradove za poslom. U zadnjih deset godina nezaposlenost u Brazilu pala je s 13% na u ovom trenutku manje od 5%. Za usporedbu, u Hrvatskoj je 20%. U Manausu nezaposlenosti gotovo da i nema. Ovi ljudi mogu sutra otići u grad, raditi i živjeti bolje. Ili živjeti gore? Stvar je to percepcije i odabira. Kao što je i Frank odabrao.
Dosta nakon završetka utakmice, jednog u nizu od razočaravajućih nastupa Brazila na prvenstvu, pojavio se nazad i Beto koji je jadan morao žicati okolo tko bi nas mogao čamcem odbaciti do njegovog plovila koje smo ostavili niže niz rijeku. Izgledalo mi je da taj pronalazak prijevoza nije bio lagan posao u učmalom selu gdje se sve vrlo usporeno odvija. Srdačno sam se pozdravio sa Frankom, familijom i okolnom ekipom, uz grižnju savjesti što nisam ponio neke igračke za poklon djeci koja su me veselo u stopu slijedila po selu. Povratak u Alter otegao se do duboko u noć, sigurno bi uputnije bilo da smo ostali prespavati u selu kao što su nam domaćini predlagali, ali moj ranije bukirani let za Manaus iduće jutro nije to dozvoljavao.
Ovo je prvi put da sam nešto napisao u toj menu inače odbojnoj formi kronološkog dnevnika događaja, formi koja je u ovom slučaju opravdana kako bi dočarala prvi susret putnika koji nema nekog većeg iskustva u avanturističkim putovanjima, ali koji prezire resorte s umjetnim palmama i turističke grupe, s nama egzotičnim svijetom Amazone, mističnog područja koje je svakako vrijedno truda utrošenog da bi se stiglo do njega. Mi se obično ismijavamo s Amerikancima koji u pet dana posjete “cijelu Europu”, a onda uhvatim samog sebe kako razmišljam o tome da sam “bio u Amazoni”. Bio sam kratka četiri dana i time samo pojačao želju da jednom zaista upoznam ovaj prekrasan dio svijeta.
Sve fotke su moje. Ovdje ih se nalazi još nekoliko što nisu stale u post.
Četiri dana u Amazoni
Posted on July 17, 2014 2 Comments
Svaki navijač koji drži do sebe ovih je dana na nekom svom regionalnom portalu objavio dnevničke zapise iz Brazila. Vjerojatno već refleksno okrećete glavu kada vam na Facebooku svakodnevno iskoči neki novi brazilski dnevnik? E pa evo još jedan, možda ipak malo drukčiji, fokusiran na četiri dana provedena u bespućima Amazone, daleko od nogometa i daleko od svakodnevnice na koju smo navikli.
Prije nego krenem s dnevnikom po danima potrebno je pojasniti kako sam otišao u Brazil. Odlučio sam davno da idem bez obzira plasirali se mi na Svjetsko prvenstvo ili ne. Let za Brazil tako sam rezervirao još sredinom prošle godine, u vrijeme dok je Štimac s reprezentacijom glavinjao kvalifikacijama. Dakle motivi za putovanje nisu mi bili primarno navijački i patriotski, nego sam želio vidjeti taj preostali kontinent na kojem još nisam bio te osjetiti možda i zadnje Svjetsko vrijedno posjete. Nadam se da griješim u ovoj zadnjoj tezi, ali put kojim FIFA vodi nogomet, Rusija, Katar, sve zajedno mi ne daje neku nadu. Ali ne želim sada pisati o takvim temama, sjeo sam da napišem koju o Amazoni i Brazilu, nevjerojatnoj destinaciji koja je idealno nadopunila Japan i Južnu Afriku, moja dva prijašnja dojmljiva putovanja na Svjetsko prvenstvo.
Ljepota svakog putovanja nije samo u tih petnaestak dana posjete, ona traje mjesecima, ponekad i godinama, ranije. Čitanje knjiga, pronalaženje filmova i muzike vezanih uz destinaciju. A Brazil je tu fascinantan izvor. Neprekidno čuđenje veličini te zemlje, u prirodi i kulturi. Ovaj tekst nosi naslov vezan uz Amazonu, pa ću krenuti s nekoliko “jeste li znali” informacija o veličini. O ovoj zemlji nema smisla govoriti u europskim omjerima, mapa Europe smiješno izgleda kada ju utopite u mapu Brazila. Brazil je veći od kontinentalnog dijela SAD-a, bez Aljaske. Isto vrijedi i za veličinu Amazone, najveće kišne šume u svijetu. Amazonska šuma najvećim dijelom nalazi se u Brazilu, ali obuhvaća i velike dijelove Bolivije, Perua, Ekvadora, Kolumbije, Venecuele i one tri poltronske države gore desno. Površina koju obuhvaća Amazonska šuma veća je od, pogađate već, kontinentalnog dijela SAD-a. Usprkos dosta priče oko uništenja Amazonske šume, a dugo je samo u Brazilu svake godine iskrčivano šume površine jedne Belgije, još uvijek je preko 85% šume netaknuto, što je čini daleko najočuvanijim prašumskim ekosustavom na planeti. Ili pazite ovo: volumen vode koju rijeka Amazona svake sekunde izbaci u Atlantik veći je od zbroja osam idućih najvećih svjetskih rijeka zajedno. Ovakve informacije gutao sam se zadnjih godinu dana, dok je oduševljenje time što putujem na taj “kraj svijeta” raslo.
Za uvod još ću objasniti zašto ta četiri dana između naše prve dvije utakmice nisam otišao u Manaus kao većina naših navijača. Kada krenete planirati kraći put u Amazonu nekako najlogičnije čini se otići u Manaus da prvo provjerite po onim lučkim birtijama je li Mister No još uvijek obitava tamo. Nakon toga naravno uputiti se van Manausa na neku turu po prašumi. Onda uhvatite čitati forume i ispadne da su se vremena promijenila. Prvo iznenađenje je kada vidite da Manaus danas ima skoro dva milijuna stanovnika te da je najbrže rastući grad u Brazilu. Naime brazilski ekonomski boom poklopio se s odlukom tamošnje Vlade da proglasi tax free zonu u Manausu kako bi pomogla tom nerazvijenom području. Kako je Brazil ubrzo svima postao interesantno tržište, a tamošnji strogi carinski propisi prisiljavaju sve multinacionalke da otvore proizvodnju u Brazilu, odjednom su u Manausu, privučeni tim poreznim olakšicama, počeli nicati proizvodni pogoni velikih američkih i europskih kompanija. Prvi doživljaj Manausa, kada izađete iz modernog aerodroma, je pogled na proizvodni hangar danskog Lega. Dakle ne baš onaj ugođaj divljine zbog kojeg ste došli.
Nadalje, industrijalizacija Manausa i rast populacija rezultirali su uništenjem ekosustava prašume u krugu par stotina kilometara. Za turiste ima nekakav ograđeni park u blizini u koji su ugurali životinje i statiste da glume Indijance pa tamo turističke agencije vode turiste na skupe višednevne true. Ne znam. Jednom se putuje u Amazonu, idem probati pronaći nešto autentičnije. Obzirom da sam znao da neću imati više od pet dana za Amazonu, ako ću pratiti naše utakmice okolo onda i manje, dakle neću imati vremena zaploviti par dana rijekom za doći do neke interesantne destinacije, jedino rješenje u normalnom trošku bilo mi je pronaći mjesto u Amazoni na ruti brazilskih low-cost zračnih kompanija. A osim Manausa takvo se isticalo samo jedno, Santarem, grad od stotinjak tisuća ljudi nekih 800 kilometara nizvodno od Manausa, ali još uvijek 800 kilometara udaljen od ušća rijeke kod Belema. Pronašao sam i da se 60 kilometara od Santarema nalazi Alter do Chao, selo poznato po slikovitom pješčanom sprudu na Amazoni, koji na slici podsjeća na naš Zlatni rat. To je onda to što sam tražio, malo mjesto za bazni smještaj pa ću tamo vidjeti na koji način se može malo doživjeti okolna prašuma.
Prvi doživljaj Amazone. Čim izađete iz kabine aviona zapljusne vas nedostatak kisika zbog beskonačne vlage u zraku i smrad okolnih močvara. Avion me istovario na pistu aerodroma u Santaremu u mrkloj noći, negdje oko tri ujutro. Dok sam ja na pisti razmišljao kako se u sred zelenila koje se naziva pluća planeta u stvari ne može normalno disati, iza mene su na pistu izbacili moj kofer i avion je produžio dalje. Kao u crtanom filmu. Naime ovaj jeftini let koji sam bukirao par minuta nakon ždrijeba prošli prosinac, da ulovim nisku cijenu, putem od Sao Paula sletio je još na par mjesta privlačnih imena: Fortaleza, Sao Luiz itd, te na svakom od njih skupio nešto putnika. Iz Santarema je odmah nastavio dalje za neke meni nepoznate destinacije, ja sam bio jedini putnik koji se iskrcao na ovoj livadi koju je netko ambiciozno nazvao pistom. Ok, tri ujutro je, idem odrijemati par sati u čekaonu aerodroma pa ću kad svane vidjet što dalje. Ovaj detalj nažalost nisam uspješno isplanirao, aerodromska zgrada veličine kvartovske trafostanice bila je zaključana i pogašenih svjetla. Ispred nje na parkingu motaju se neki sumnjivi likovi. Mislim tko ne bi izgledao sumnjiv u ta doba, u sred područja koje se i u brazilskim mjerilima vodi kao opasno. Nigdje policije na vidiku, koja je inače u gradovima domaćinima utakmica bila masovno prisutna na ovakvim mjestima. Što sad? Rezervirao sam prije puta na booking.com neki najjeftiniju smještaj u 60 kilometara dalekom Alteru, idem probati direkt tamo, možda uspijem probuditi gazdu. Udahnuo sam zrak, napuhao balkanska prsa da izgledam opasnije i fol mirnim korakom krenuo na parking, kao znam što radim, uz osjećaj da svi prisutni gledaju moj ruksak kao hodajući bankomat. Ugledao sam nešto što liči na taksi. “Majstore, vozi me u Alter ili bilo kuda, samo vozi“. Veseli taksista me naravno uzeo po bar trostrukoj tarifi, ali i dovezao do nekog zemljanog puta u Alteru gdje smo zajedničkom galamom probudili Paula, gazdu indijanskog porijekla koji je u svom dvorištu sklepao jednu baraku i razapeo one mreže za spavanje između dvije grede te to na booking.com oglasio kao hotel. U četiri ujutro svi smo se rastali sretni, taksista jer je upravo zaradio za cijeli tjedan, ja jer sam se izvukao s onog dijaboličnog aerodroma, a Paulo jer je napokon njegov Internet marketing preko youtube kanala dao rezultat, jedan gost je zaista došao.
Prvi dan u Amazoni počeo je kasno. Nakon noćnog leta odspavao sam do podneva pa se odvukao do Paulove barake ne bi li nažicao kavu. Raspoloženi Paulo odmah zove susjeda čim me vidio, kako bi ga susjed uslikao zajedno sa ogromnim gostom iz daleke zemlje koji je smještaj kod njega bukirao preko, zamislite, Interneta. Paulo je stvarno ok momak, ovo mu je “hotel”, pa vas molim da ga barem lajkajte ako već ne planirate do Altera ovo ljeto.
Pitam ja tako Paula, inače jednog od rijetkih Brazilaca koji je naučio nešto engleskog, što da ja sad radim tu, kako da nađem vodiča koji će me prošetati po prašumi. “Sada ti je kasno za danas, odi dole do rijeke, nađi Beta na čamcima, reci da sam te ja poslao pa nek te provoza malo tu blizu po Amazoni. Usput dogovori neku turu za sutra, ima dole par vodiča koji pričaju engleski.” Ja lagano dole do sela, a dole šok, Amazona je nekih 17 (!?) metara iznad redovnog vodostaja i pola sela je pod vodom. Ona amazonska plaža što sam gledao slike na Internetu je dakle petnaestak metara pod vodom. Kasnije mi lokalci kažu da je to redovno stanje za ovo doba godine, kada dobar dio Amazonske šume postaje poplavljena močvara. Nađem ja Beta, dogovorimo se da me za neki sitan iznos provoza par sati po poplavljenoj šumi, i onda novi šok. Dvodnevnu turu po šumi neki drugi tamo klipan, što natuca engleski, želi mi naplatiti 400 dolara. Američkih. Jer on kao veliki i važan vodič naravno ne vozi čamac i ne želi nositi prtljagu dok hoda, pa to treba biti veći tim itd.. Dobro dečki, nije mi namjera vrednovati vašu uslugu, ali 400 dolara? Pa pogledajte gdje živite, asfalta u selu nemate.
Dogovor je na kraju bio da pokušamo pronaći još nekog za turu koji bi podijelio trošak sa mnom, mada mi je odmah izgledalo malo vjerojatno jer nigdje u selu nisam vidio nikoga ko mi je makar izdaleka ličio na turista. I vozi mene tako Beto u svom čamcu kroz potopljenu šumu, smješkamo se mi jedan drugom jer Beto ne zna ni riječi engleskog, ja slikam tu ljepotu nekih sat vremena dok mi nije dosadilo: “E, Beto, ajmo mi malo negdje pristat?“. Zna on, kaže, i vješto vijuga čamcem kroz gustiš, izađe nazad na otvorenu rijeku pa pravac do neke sojenice na osami. Kad smo prišli tamo vidim da je to restoran, iza njega na brdašcu parkirani auti, uglednici iz Santarema izašli na nedjeljni ručak. Iskrcali se mi kod restorana, kružim ja izgubljeno među stolovima, sve puno, očevi mlate ogromne odreske Arapaime, somine od 150 kila, najveće slatkovodne ribe na svijetu, dok se djeca brčkaju u poplavljenoj Amazoni koja se popela do stolova restorana. Nigdje slobodnog mjesta za mene i Beta.
Ta neugoda dovela je do socijalizacije jer me je gostoljubiv trojac, Junior, Rakel i njen muž Iwan, vidjevši kako ne znam kud bi sam sa sobom, pozvao za njihov stol i ponudio pićem. Junior je ranije bauštelao u Londonu pa je bio veseo s nekim malo popričati engleski, kaže da nije progovorio engleski već dvije godine, od kada se vratio u Brazil. Uvodni isprazni razgovor, o kud si, kako ti se sviđa Brazil, slažemo se i mi, nije bio penal na Fredu, razbio je moment kada sam im rekao koliko me uzeo taksista prošlu noć za vožnju od aerodroma do Altera. Junior se izbezumio i uzbuđeno hodao od stola do stola u restoranu te svim prisutnima objašnjavao “Znate koliko mu je taksist naplatio!”. Zatim se vratio do našeg stola s još par pravednika koje je skupio okolo i idejom “Idemo sada do aerodroma, ti nam pokaži koji je to taksista pa ćemo ga mi nabit“.

Rezultat nakon kratke termičke obrade. Na TV-u iza vilice Argentina drži onu svoju antipropagandu nogometa.
Par sati i par piva kasnije brazilska ekipa je predložila da s njima odem do Iwanove kući u Santarem pogledati Argentina – Bosna, nakon toga oni će me vratiti do mog smještaja u Alteru. U Brazilu sam, netko me zove kući gledati utakmicu, dakle otmica i sve ono iz crnih kronika što sam slušao prije puta? S druge strane tu je instikt i prikateljska lica preko puta stola. Vjerovao sam instinktu, poslao Beta samog nazad čamcem u Alter i otišao s novim prijateljima iz Santarema. Junior i Iwan bave se uzgojem goveda, obojica imaju ogromne farme s više tisuća grla. U Brazilu je sve ogromno. Junior se vratio u Brazil iz Engleske kada mu je preminuo otac pa je trebalo preuzeti posao na farmi. Tu večer sam pojeo sam vjerojatno najbolji biftek u životu koji su momci složili na roštilju u dvorištu te stekao prijatelje s kojima sam ostao u kontaktu i nakon povratka iz Brazila. Koji put je dobro vjerovati instinktu i zanemariti uobičajen sigurnosni oprez.
Nastavak u drugom dijelu posta >>>>
Sve fotke su moje.