Top lista koncerata na kojima nisam bio (najbolji koncerti 2014. godine)

Sve je počelo u jesen 1990. godine s nastupom Ramonesa u Zagrebu. Ne radi se ovdje, vjerujem, samo o meni? Mnogima iz moje generacije rođene sredinom sedamdesetih ovo je bio prvi veliki koncert. Još uvijek jasno pamtim uvodnu Dobar, Loš, Zao temu uz ljubičasti dim na pozornici iz kojeg uz “one, two, three, four” izranjaju Johnny i C Jay stojeći na pojačalima u onom gardu raširenih nogu. Uvjeren sam da i starije generacije te Ramonese smatraju početkom svoje koncertne naobrazbe jer se u Zagrebu prije toga, osamdesetih, dešavalo malo toga, koncertni mrak usporediv s današnjim Splitom, poneki “veliki” koncert svakih godinu-dvije.

Ta koncertna renesansa Zagreba iz razumljivih je razloga potrajala samo do ljeta 1991. godine kada je opet utonula u srednji vijek idućih skoro deset godina. Zagreb sredine devedesetih je grad bez koncertnih klubova, grad gdje se izlazi u nekakve disko klubove, daleke rođake današnjih klubova, slijepi ogranak evolucije, neandertalce klupskog pokreta. U tih par lijepih mjeseci s 1990. na 1991. gutao sam gotovo sve što je dolazilo u Zagreb na krilima tečaja Ante Markovića s nerealno jakim dinarom. Tako sam prisustvovao akustičnom folku Suzan Vega i avangardi Laurie Anderson, dakle čak i na takvim sadržajima koji nadilaze shvaćanja jednog petnaestogodišnjaka, te se izgleda trajno navukao na kulturu odlazaka na koncerte.

Gaslighti u Tvornici

Gaslighti u Tvornici by Edi

Svi koji smo krenuli opsesivno pohodit koncerte u bilo kojem trenutku sigurno smo bili prisiljeni slušat stare iskusne znalce koji uljepšano uzdižu neke prošle nastupe iz vremena dok još nismo bili svjesni postojanja tih bandova. Svatko od nas vjerojatno bi mogao sastaviti svoju top listu koncerata na kojima nije bio. Ovaj blog post prvenstveno je o takvoj listi koncerata na kojima nisam bio te o poveznici tih davnih koncerata na aktualne iz 2014. i 2015. godine. Iako sam u početku teksta postavio Ramonese kao početak zagrebačke koncertne scene, ipak je bilo ponešto i prije toga. Te devedesete ja sam širom otvorenih očiju upijao Reljine priče o “savršenim” zagrebačkim klupskim nastupima koje su uprizorili Pixies, Ride i Fugazi. I danas živim u uvjerenju da Zagreb nije i neće vidjeti boljih i bitnijih koncerata od ta tri pionirska s kraja ’89 ili početka ’90. Koncerti su uvijek bolji u pričama nadahnutog gotičara nego u stvarnosti, naročito u vrijeme kada nije bilo YouTubea da pokvari priču.

Ovaj uvod povukao sam iz razloga što sam prvotno odlučio da nema smisla pisati post o koncertima 2014. godine. Prijašnjih godina pisao sam o top 20 koncerata, za 2014. morao sam se dobro zamisliti ne bi li ih uopće skupio 20, bez top predznaka. U općem presingu početkom godine uspio sam jedva uloviti jedno vikend popodne i na mobitelu natipkati post o najboljim albumima 2014. godine. I sada u ožujku, u euforiji zbog upravo bukiranog puta na povratnički Ride nastup, sjetio sam se da lanjski jarunski Pixiesi usprkos svemu spadaju u najbolje koncertne momente godine, povezao sve to s 25 godina starim pričama iz Jabuke i evo posta s deset najboljih koncerata 2014. godine na koje me nanio put, uz spomen i nekoliko razočaranja.

Sinead O’Connor @ Womad festival, Engleska

Womad festival slikan iz Ferris wheela

Womad festival slikan iz Ferris wheela

Definitivno pozitivno iznenađenje godine. Nisam puno očekivao, njen zadnji album poslušao sam jednom prije koncerta i nije me nimalo zainteresirao. Kao i svaki prethodni uostalom. Ali uživo! Kupila me odmah s otvaranjem i izvedbom covera Queen Of Denmark Johna Granta. Iza toga slijedio je klasični Best Of, sve one stvari koje ste sigurno negdje čuli, ali sada u kristalno čistoj i glasnoj izvedbi, uz pratnju vrhunskog banda. Povlačim sve negativno što sam ikada do sada rekao o Sinead. S istim oduševljenjem opisujem i Womad festival u središnjoj Engleskoj, po imenima u lineupu vjerojatno najjači globalni world music festival, koji mi se jako svidio i nadam se da ću imati prilike vratiti se na njega u narednim godinama.

Van Morrison @ Cambridge Folk Festival, Engleska

Detalj s Cambridge folk festivala

Detalj s Cambridge folk festivala

Kada u nazivu festivala vidim riječ “folk” prva asocijacija je ne neko okupljalište ostarjelih hipika koji još uvijek žive u šezdesetosmoj i vjeruju da će glazba promijeniti svijet. Ta asocijacija pokazala se u potpunosti točna u Cambridgeu. Festival je 2014. slavio svoj pedeseti rođendan, a uvjeren sam da je većina sadašnjih posjetitelja bila nazočna i na prvom uprizorenju tog festivala 1964. godine. Uvidio sam tamo da je muzika koju slušam muzika za stare ljude. Živim dalje s tom spoznajom.
Nisam inače bezrezervni obožavatelj starog čangrizavca Van Morrisona, zadnjih desetak godina njegovi novi albumi su mi uglavnom blijedi i nepamtljivi, uz Born To Sing izuzetak. Ali uživo je to vrhunski jazz nastup velikog barda s naglaskom na nova iščitavanja Astral Weeks standarda. Zbog Van Morrisona je vrijedilo maltretirati familiju s odlaskom na festival gerijatrije u Cambridge.

Pixies @ INmusic festival, Zagreb

Oliver

Oliver “Tuku” Mtukudzi, takozvani Bob Dylan iz Hararea, na Womadu

INmusic je gadno promašio 2014. godine s ozvučenjem na glavnoj pozornici. Ono što su su 2013. doveli do savršenstva i razdrmali pola Zagreba, 2014. su sveli na ozvučenje vatrogasnog doma koje je uništilo koncertni doživljaj svim prisutnima. Ne mislim sad tu na zvuk po strani, pored šanka, koji je naravno bio mutna amorfna masa, nego i na sweet spotove ispred pozornice i pored mix pulta gdje vidite Black Francisa kako vrišti, ali to ne čujete. Žamor publike smeta vam u koncentraciji na Pixiesa koji uzaludno svom silom tuku po gitarama. Međutim, ako pokušam zanemariti taj tehnički aspekt Pixies nastupa, sve ostalo bilo je sjajno, vraćen kredibilitet koji nose još od, u uvodu spomenutog, nastupa u Kulušiću 1989. godine. Ovoga puta nastup bez zagonetnog osmjeha Kim Deal, te Mona Lise alternativnog rocka, ali nastup daleko bolji od mlake i nezainteresirane izvedbe na Šalati 2006. godine.

Frank Turner and the Sleeping Souls @ Kino Šiška, Ljubljana

Ovo je više režirana predstava nego rock svirka. Unaprijed je poznat redoslijed setliste, zna se kada ide stage diving, kada zove neku curu iz publike na pozornicu te kada nabada Eulogy na jeziku zemlje gdje nastupa. Ali izuzetno zabavna predstava. I prvi koncert na koji me dijete nagovaralo: “Tata, molim te, idemo na Franka”.

Deer Tick & The Gaslight Anthem, Tvornica @ Zagreb

Deer Tick u Tvornici by Edi

Deer Tick u Tvornici by Edi

Opet se dogodio Wilco, u smislu najava ovog koncerta gdje su se doajeni natjecali u tome tko će euforičnije najaviti “najveći živući band“, a masa revoltirana takvim hvaljenjem njima relativno nepoznatog banda bijesno po društvenim mrežama omalovažavala Gaslighte s epitetima cover banda. Sve se je tu večer posložilo kako treba. Vikend. Sjajan uvod Deer Ticka koji su nastupili kao predgrupa, nastup jednak zanimljiv kao i onaj glavnih zvijezda večeri. Solidna količina fanova koji su otpjevali sve Gaslight hitove. Moment kada je, nakon nekog uvodnog napora s novog albuma i Brianovog pozdravnog obraćanja publici, Tvornicom zaorio The59 Sound rif možda je i moj koncertni moment godine? Zajedno s njim može ići i Deer Tick s prvom zagrebačkom izvedbom Ashamed pola sata ranije, vjerojatno najboljom ooo ooo stvari ikada napisanom. Ovo mi je bilo treći put da gledam Gaslighte, nakon sjajnog nastupa u Munchenu 2010. godine veselo sam otišao u London 2013. i jako se razočarao, hladna londonska publika skupa s nezainteresiranim bandom dovela je do toga da se i nisam osobito veselio ovom trećem susretu u Zagrebu. Ali odlično je ispalo, vraćeno povjerenje u najveći živući band.

Young Rebel Set @ Stockton Calling festival, Engleska

Jedini koncert o kojem sam prošle godine pisao post pa tamo sve piše.

Jason Isbell @ Cambridge folk festival

Picture 516

Jason Isbell, Amanda Shires i Jimbo Hart u Dentonu 2011. godine

Bard iz Alabame se potpuno odmaknuo od svojih rock početaka, raspustio prateći band i izvodi isključivo akustični set uz pratnju supruge na violini. Da mi je drago zbog toga, nije, ali da Jason Isbell zvuči impresivno i u takvom izdanju, zvuči. Imao sam priliku ga gledati u 2011. drukčijem okruženju, u malom saloonu u Dentonu, Texas, u alkoholnoj fazi s 400 Units bandom u pratnji. Alkoholiziran je bio Isbell, da ne shvatite pogrešno. Naravno da mi je to bio dojmljiviji nastup od ovog u engleskom festivalskom šatoru, ali i doživljaj jedne Cover Me Up u ovakvom ogoljelom izdanju je nešto što se dugo pamti.

Swans @ Jedinstvo, Zagreb

Swansi u Jedinstvu by Edi

Swansi u Jedinstvu by Edi

Swansi su na ovoj listi predstavnik onoga čega u Zagrebu sve više nedostaje, poticajnih klupskih koncerata. Poticajnih u smislu da nakon njih još danima osjećate polet i dodatnu energiju što god radili. Društvo Michaela Gire svakom novom turnejom uspijeva podići ljestvicu, tako da me veseli što ću ih ponovo gledati u svibnju na Primaveri.

Tamikrest  @ Vintage i Bombino @ INmusic festival, Zagreb

Poklonik sam Saharskog bluesa, a najbolja takva svirka ove godine nekom greškom je završila u prostoru VIB-a, jednim od tih novih koncertnih prostora u gradu koji mi nikako nisu dragi. Uz to, kvaliteta INmusica koju najviše cijenim je ta da uporno svake godine dovedu jedno vrhunsko ime iz Zapadne Afrike, iako im to ne donosi nikakvu komercijalni rezultat. Barem sudeći po minimalnoj posjeti na maloj pozornici na takvim koncertima. Ove godine razveselio nas je Bombino, tuareški blues virtuoz, koji je oduševio malobrojne što su imali znanja uraniti taj dan na popodnevni INmusic termin.

Gruff Rhys @ Womad festival, Engleska

St Louis Gateway Arch, 192m visoki metalni luk, najveći luk na svijetu,  najviši spomenik u SAD-u i najveća građevina u St Louisu. Spomenik je u čast širenja SAD-a zapadno od Mississippija.

St Louis Gateway Arch, 192m visoki metalni luk, najveći luk na svijetu, najviši SAD spomenik i najviša građevina u St Louisu. Spomenik je u čast širenja SAD-a zapadno od Mississippija i nadvisuje Lewis & Clark muzej koji se nalazi u podnožju luka.

Gruff Rhys predstavio je svoj aktualni projekt American Interior na maloj B&W pozornici Womad festivala. Bowersi nisu samo zakupili ime te pozornice, nego su je i nakrcali s oku i uhu ugodnim ozvučenjem. American Interior ovdje nazivam projektom, a ne albumom, jer je Gruff od te zanimljive priče napravio čudo, uz album izbacio je i mobilnu aplikaciju te snimio film. Projekt prati put Johna Evansa, velškog istraživača iz 18. stoljeća, koji je zabrijao da negdje u bespućima američke prerije obitava indijansko pleme koje govori velški, potomci Velšana koji su otkrili Ameriku stoljećima prije Kolumba. Osim Velšana, Evans po Americi (i po Gruffovim pjesmama) traži i jednoroge. Iako na kraju nije pronašao traženo, čak ni jednoroge, Evans je na svojim putovanjima napravio prve mape gornjeg toka Mississippija i Missourija koje su kasnije pomogle Lewisu i Clarku u njihovom čuvenom pothvatu deset godina kasnije. Nakon tog Womad nastupa polako se konvertiram u Gruffologista i dublje istražujem djela Gruffa Rhysa. Još uvijek nisam uspio pogledati raniji Gruffov filmski uradak, Separado!, o putovanju Patagonijom. Pa ako netko ovo čita i može mi pomoći u nabavci istog…

Jason Isbell u Dentonu 2011. godine

Jason Isbell u Dentonu 2011. godine

Razočaranja koncertne 2014. godine. Neka su bila čak i komično loša. Pod razočaranja naravno vodim samo one nastupe gdje sam prije koncerta puno očekivao, loših nastupa bilo je puno više od ova tri ovdje istaknuta. Krenimo od Rufusa u Lisinskom, zar ljudi stvarno plaćaju tolike iznose da ga gledaju? Cat Power u Brusselsu. Čitao sam negdje ranije da ima problema s introvertiranim nastupom, ali ovo je bilo besmisleno. Drive-by Truckersi u Antwerpenu bili su korektan nastup, ali ništa više od toga. Kao uostalom i zadnji album koji su promovirali na toj turneji. Nakon što sam ih ranije dva puta gledao nadahnute na domaćem terenu u Maconu, Georgia i bruklinskom Williamsburgu, ovo mora ići u razočaranja.

Za kraj teksta priznat ću da ako želim biti precizan onda mi ipak nisu Ramonesi bili prvi ozbiljan koncert. U jesen 1990. godine, samo par dana prije Ramonesa, Dom Sportova posjetili su britanski The Mission, danas zaboravljeni gotičari, ali u to doba moćni Reading headlineri. Kao predgrupa svirali su neki tada nepoznati Riječani imena Let 3 čiji je frontmen na pozornicu izašao na dvometarskim štulama, gol do pasa i sam u vodi, a koncert je nadglasala Antičevićka koja je bez prestanka urlala “kako je jebeno zgodan”.

Od tri u uvodu spomenuta ključna zagrebačka koncerta s kraja osamdesetih i početka devedesetih, dva sam smjestio u aktualni kontekst ovog posta: Pixiese i Ride. Treći, Fugaze, nažalost ne mogu, za sada nisu izašle neke najave ponovnog okupljanja. Zato ću ovdje postaviti snimak njihovog nastupa negdje iz tog vremena, nastup koji izgleda upravo onako kao što u mojoj mašti izgledaju ti mistični prvi zagrebački koncerti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: