Najbolji albumi 2017. godine
Već pet godina zabilježim godišnju listu najdražih albuma, svake godine u različitoj formi i s različitim brojem albuma, ali uvijek izbjegavam unutar liste rangirati albume. Svi su oni, zapravo, najbolji u godini, svaki u svom području. Ove godine je lista poredana po redoslijedu kako sam ih otkrivao, odnosno po mjesecu izlaska albuma koji je naveden uz naziv albuma, što se kronološki uglavnom i poklopilo.
Iako sam uspio tri imena s liste pogledati uživo ove godine, od toga nažalost nije ostala neka fotografija. Zbog toga sam kao ukras ovom postu ubacio youtube klipove te Deezer playlistu s 20 najboljih pjesama godine. Playlista je slagana za tradicionalni događaj Ruralna gorila portala te se uvelike poklapa ovom s listom albuma.
Kaia Kater – Nine Pin (objavljen 2016. godine)
Album Kanađanke karipskih korijena, diplomantice Appalachian music collegea, ustanove koja zaista postoji negdje u brdima jedne od Virginija, snimljen je u jednom danu i na (uglavnom) jednom instrumentu, zvečavom bendžu. Na svakoj godišnjoj listi mora biti pokoji album objavljen prethodne godine, a otkriven sa zakašnjenjem, nemoguće je precizno odvojiti susjedne godine po strogom kriteriju. Oduševi me, svaki put iznova, koliko raznovrsno može zvučati album izveden na jednom jednostavnom instrumentu. Nine Pin mi je vrh folk albuma godine, ali s obzirom na njegovu relativnu opskurnost, kako bi ga negdje smjestili, spomenuti ću da stilski blizak razvikanom zadnjem albumu Rhiannon Giddens.
Son volt – Notes of Blue (veljača 2017.)
Uvijek sam bio puno više tim Wilco nego tim Son Volt, u toj mjeri da bih u hrpi ovogodišnjih (odličnih) izdanja vjerojatno i preskočio povratnički album Son Volta da mi Vedrana nije denuncirala uvodnu Back Against The Wall, možda i najbolji singl 2017. godine. Ostatak albuma je ljuti Delta blues, novi teritorij na koji je Jay Farrar iznenađujuće uspješno stupio.
Grandaddy – Last Place (ožujak 2017.)
Iz (glazbeno) afirmativnih devedesetih, mojih studentskih godina, koje su usmjerile područja interesa kojeg ću istraživati ovih dvadesetak godina, Grandaddy su izašli kao neupitni autoriteti. Njihova prva dva albuma klasici su svog doba.
Postoji taj mit, koji možda i nije mit, da se povratničkim albumima takvih velikana treba prići s oprezom, a ove godine je bilo puno takvih slučajeva, poput Ride ili Slowdive. Za razliku od ova dva potonja povratnika, koji su pobrali široke hvalospjeve, povratak Grandaddyja je prošao potpuno nezapaženo. Čak i na njihovom koncertu, kojeg sam pogledao netom prije nego je otkazan ostatak turneje zbog iznenadne smrti basista Kevina Garcie, naglasak je bio na presjeku starih albuma, uz samo dvije stvari s Last Placea. Nezasluženi tretman odličnog povratničkog albuma junaka space popa.
Ian Felice – In The Kingdom of Dreams (kolovoz 2017.)
Prvi samostalni album Iana Felicea je neočekivani trijumf. I prvi kompletni Felice Brothers album još od 2008. godine, kada je jedan od trojice braće, Simone Felice, krenuo samostalnim putem. Na In The Kingdom of Dreams Simone se vratio, ovoga puta u ulozi producenta, dok je pratnja na albumu ritam sekcija Felice Brothersa (koji su prisutni i na još jednom albumu moje ovogodišnje liste, onom Conora Obersta). Na albumu je u prvom planu ekspresivni ogoljeni vokal Iana Felicea i iznimna pjesmarica koja će također proći uglavnom nezapaženo, čak i na portalima naklonjenim americani, slično kao i lanjski uradak BJ Barhama. Nakon Kaie Kater ovo je već drugi Appalachian album na ovogodišnjoj listi. Neće biti i zadnji.
Felice Brothers u Manchesteru 2012. godine
Connor Oberst – Salutations (ožujak 2017.)
Treći Appalachian, brdski, album u nizu. Iako Connor Oberst dolazi iz središta velike ravnice, danima udaljene od najbližeg brda, iz (nama) mistične Nebraske, album je snimljen u naglašenoj folk produkciji i zvuku kojeg povezujemo s brdskim pojasom američke istočne obale. Vjerojatno ne bih ni preslušao ovaj album, kao što sam preskočio i nekoliko prethodnih njegovih uradaka, da Connor nije objavljen za Super Uho festival u Primoštenu. Na kraju je taj nastup ispao koncert godine, a Salutations jedan od albuma godine. Jedna zanimljivost: većina stvari s ovog albuma izašla prvo 2016. godine na akustičnom albumu Ruminations, da bi ih Connor 2017. ponovo snimio, ovoga puta umotano u Catskill folk (muzički uži pojam od Appalachiana, zemljopisno jedno od brda iz Appalachian lanca, u glazbenoj povijesti najpoznatije po kolibi gdje se Bob Dylan sedamdesetih zatvorio s dečkima iz Banda kad su snimili one albume). Prateći band na ovom albumu su Felice Brothers, dečki odrasli na Catskillu, s violinom i harmonikom u postavi, koji s Connorom odradili i cijelu turneju, uključujući i Primošten. Cijeli bend osim Iana Felicea koji je bio zaokupljen svojim spomenutim samostalnim albumom.
Magnetic fields – 50 Song Memoir (ožujak 2017.)
50 Song Memoir je tematski album snimljen na 50. rođendan Stephena Merritta s 50 pjesama od kojih je svaka posvećena jednoj godini autobiografije Stephena Merritta, koji je na albumu odsvirao 50 instrumenata. Album na kojem je Stephen Merritt svoju sklonost konceptualnim albumima i muzičkim suprotnostima doveo do krajnosti, tako imamo album akustične elektronike te album “storytelling” stihova na matricu koja je posveta npr. Kraftwerku ili Ultravoxu. Puno sam slušao 50 Song Memoir kao pripremu za njihov londonski koncert, složio sam kasnije i izbor “najbolje od najboljeg” s albuma, jer kada se iz opsežnih 50 stvari s peterostrukog CD-a izabere 10 najboljih, izgubi se koncept autobigrafske priče po godinama, ali i dobije najbolji album godine.
Hurray for the Riff Raff – The Navigator (ožujak 2017.)
Uz možda The Weather Station, ovo je jedini album ovdje koji je sadržan po svim relevantnim godišnjim listama pa nema potrebe objašnjavati o čemu se na ovom konceptualnom albumu radi. Samo ću navesti introspektivni doživljaj kako se već skoro desetak godina trudim razumjeti Hurray for the Riff Raff. Gledao sam ih uživo davne godine i uvijek mi se činilo da tu mora biti nešto interesantno, ali nikada nisam uspio da me neki njihov (ili njen, još uvijek nisam siguran treba li o njima pisati kao o bendu ili samostalnom projektu) album povuče na ponovno slušanje. Sve do The Navigatora. Sav hajp koji tijekom godine raste oko ovog albuma je opravdan i zaslužen.
RVG – Quality of Mercy (lipanj 2017.)
Jedini pravi debut album na ovoj listi te vjerojatno i najmanje poznati uradak ovdje? Melburnski RVG donose kompaktni album od samo osam pjesama koje sjedaju negdje između post-punka i retro-popa, s puno referenci na neizbježne Go-Betweense, ali i na prepoznatljivi zvuk bendova s Novog Zelanda devedesetih godina. U godini kada iz Australije dolaze intenzivni i inventivni King Grizzardi, RVG igraju na staro, ali ovo je lista mojih najdražih i najslušanijih albuma godine, a ne pokazivanje revolucionarnih radova.
Lukas Nelson & Promise of the Real – self-titled (rujan 2017.)
Lukasa Nelsona nećete pronaći na puno godišnjih lista, valjda nije prigodno priznati da je odličan album snimio momak kojeg se prvenstveno promatra kao kopiju legendarnog oca te kroz prateći band Neila Younga. Možda i kao ironiju na takav status “cover izvođača”, Lukas Nelson je ovaj album zamislio kao stilsku kupusaru koja je imala sve šanse da ispadne pretenciozni promašaj, svaka pjesma ovdje izvlači neki drugi segment američkog muzičkog nasljeđa. U takvom širokom rasponu su i gosti na albumu, od Lady Gage do oca Willieja.
Deer Tick – Deer Tick, Vol. 1 (rujan 2017.)
Deer Tick su 2017. godine izdali dva albuma, Vol. 1 i Vol. 2. Oba su izašla na isti dan, ali uz naglasak da se ne radi o duplom albumu nego o dva odvojena albuma. I zaista se radi o dva albuma, Deer Tick su odlučili razdvojiti dva smjera kojima naginju od svojih početaka, akustični folk i trash punk. Ovdje naslovljeni albuma je ovaj folkerski, koji je toliko dobar da nikada nisam ni stigao do punkerskog. Najbolji Deer Tick još od njihovog prvijenaca War Elephant iz 2007. godine, u neku ruku jako i blizak ugođaju tog albuma, ali ovoga puta vrhunskih odsviran i produciran.
Ako ste ovaj tekst otvorili iz obazrivosti prema autoru te sada pogledom prelazite po svim tim masno otisnutim nepoznatim imenima koja vam ne znače puno, bitno je razumjeti da postoji mikrosvijet, možda mali, u kojem je John Joseph McCauley (autor i frontmen Deer Ticka) velika zvijezda, a Ashamed (pjesma koja otvara spomenuti prvi album War Elephant) veliki hit koji se na koncertima zborno pjeva.
The Clientele – Music for the Age of Miracles (rujan 2017.)
The Clientele su skrivena ljepota engleske scene, malo kome poznata, usprkos tome što su na sceni već 20 godina. Iako ih muzički recenzenti uglavnom vežu uz pop ikone poput Camere Obscure ili Belle and Sebastiana, meni je prva asocijacija na njih vezana uz jednu drugu škotska perjanicu, Teenage Fanclub – velikane devedesetih koji su najbolje ostarjeli. The Clientele harmonije su Teenage Fanclub s malo manje naglašenim gitarama.
The Weather Station – self-titled (listopad 2017.)
Album kanadske kantautorice Tamare Lindeman, koja se krije iza imena Weather Station, najljepše je djelo s kraja 2017. godine i opravdana titula nove Joni Michell.
Simon Joyner – Step Into The Earthquake (listopad 2017.)
Za Simona Joynera kao utjecajnog kantautora čuo sam davno, ali vjerojatno nikada ne bi uzeo nešto poslušati da nije bilo nadahnutog teksta Srđana Strajnića na Stereoart.me ovu jesen. Prodavač antikviteta iz Nebraske (Simon, ne Srđan), a Nebrasku ovdje koristim da dodatno međusobno povežem albume s liste, odnosno da povežem Simona Joynera s Connorom Oberstom (koji ga i navodi za svoj uzor), već 25 godina snima albume kao na traci, prosječno jedan godišnje. Step inside the Earthquake je album koji najviše vrtim sada krajem godine, iznimni tekstovi i dylanovski izričaj Simona Joynera, vokal za koji će vam sigurno neko sigurno reći “zar ne čuješ da ovaj ne zna pjevati”, a ne razumiju kako je upravo u takvom pomaknutom izričaju sadržana ljepota.
Charles Lloyd & The Marvels – I Long To See You (objavljen 2016. godine)
Ovaj album Charlesa Lloyda je prilika da prvi put, od kad vodim godišnje liste, smjestim jedan jazz album među najbolje albume godine. Prilika koju neću propustiti, iako je album nominalno izašao još 2016. godine, dodajem ga ovdje kao bonus. Dosta jazza slušam, vjerojatno svake godine sve više, većina vinila koje kupujem je jazz, ali uvijek se to radi o starijim albumima. Nisam siguran što je posrijedi, možda moje poznavanje jazza nije na potrebnoj razini za bolje razumijevanje novijeg, slobodnijeg, jazza ili kod jazza zaista vrijedi “prije bilo bolje”, ta uzrečica koja inače odaje kad neko izgubi entuzijazam za preslušavanjem i prihvaćanjem nove muzike. I Long To See You je novi album “starog” jazza. Charles Lloyd je saksofonist zbog kojeg sam i zavolio jazz pred dvadesetak godina kad sam prvi put poslušao njegov album Canto. U pratećem bendu The Marvels krije se još jedan velikan, Bill Frisell, gitarista čiji prepoznatljivi zvuk električne gitare morate odmah zamijetiti i prepoznati. Povući ću paralelu sa zvukom gitare Marka Knopflera kao primjerom, sjećam se kad sam prvi put slušao Slow Train Coming, najbolji album kršćanske faze Boba Dylana, te na Precious Angel tražio cover ploče da provjerim što Knopfler radi da ovom albumu, potpuno uvjeren da to mora biti njegova gitara. Toliko je prepoznatljiva i gitara Billa Frisella na ovom albumu Charlesa Lloyda. Kao preporuku s ovog albuma, izvukao sam divnu izvedbu tradicionalne La Llorone koju otvara gitara Billa Frisella u uvodnih par minuta, da bi se tek u polovici stvari (kod studijske snimke, ova s videa uživo traje puno duže) lijeno uključio saksofon Charlesa Lloyda koji polako hvata zaostatak za ostalim glazbenicima.
Uljesura.com 