Low @ Schorndorf, Njemačka 07/11/2013
Dva slowcore koncerta u dva dana u dva grada međusobno udaljena 600 kilometara. Naime, u petak smo gledali Spain u Belgiji, u subotu Low u Njemačkoj. Što vam je privuklo pažnju u ovoj uvodnoj rečenici? Trebala bi činjenica da je u 2013. godini moguće u Europi pronaći čak dva koncerta ove glazbene vrste za koju se mislilo da je izumrla. Slowcore je proglašen žanrom alternativnog rocka negdje u prvoj polovici devedesetih, upravo sa izlaskom debut Low albuma. Kritika je tada u slowcore pravac ugurala sve bendove što su prijašnjih godina snimali albume koji su bili neka profinjena suprotnost tada razvikanim i sveprisutnim grungeu i britpopu: slowcore karakterizira spori ritam bez agresije, jasno naglašen svaki instrument i čisti zvuk gitare bez distorzije. Tako su slowcoreom proglašeni u tom trenutku već ugašeni Galaxie 500, neki radovi American Music Cluba te američke atrakcije Codeine i Red House Painters. U novo formirani slowcore pravac 1995. godine ujahali su u ovom tekstu aktualni Spain, pa engleski Mojave 3 i mnogi drugi bendovi. Pročitao sam negdje lijepu usporedbu da slowcore u svom najboljem izdanju može biti intenzivniji od punka, ali treba biti iskren i priznati da spori tempo može biti dosadan poput proučavanja uzorka tapeta ako vas ne pogodi u žicu. Teško je sada definirati koliko je slowcore pokret trajao, ali negdje već 2000. godine prestao se šire spominjati, većina ovdje spomenutih bendova prestala je s radom, a Low, prva asocijacija na slowcore, počeli su eksperimentirati i besmisleno je više bilo po njima ravnati glazbeni pravac. Naravno da se spora muzika i dalje snimala te uglavnom klasificirala u općenitiji pojam dream pop, ali nije tu više bilo te čistoće zvuka i naglašenosti pojedinih instrumenata koja je karakterizirala slowcore. Uostalom negdje do 2000. godine rasplinuli su se pojmovi grunge i britpop pa je i kritika izgubila interesa u traženju ili naglašavanju njihovih suprotnosti.
Low @ Schorndorf
Gdje su danas nabrojani protagonisti slowcore pravca? Ovo bi bila odlična tema za novi dokumentarac Igora Mirkovića, svakao suvislija od najavljenih 12 (!?) epizoda nove serije o mlatimudanima ispred zagrebačke Zvečke s kraja sedamdesetih koju će HTV platiti 12 mil. kuna. Ja ću se u ovom tekstu zadržati na Low, a nadam se da ću uzmoći volje završiti i post o krasnom Spain koncertu dan ranije u belgijskom Antwerpenu. Low su i nakon 20 godina na sceni neupitni autoritet na indie rock području, hedlajneri hvaljenih festivala i koncertna atrakcija za koju je netko poput mene spreman provoziti pola Europe. Njihov ovogodišnji album The Invisible Way našao se na mnogim listama najboljih albuma godine.
Josh Haden, sin proslavljenog Charlie Hadena, lani je ponovo okupio Spain koji su snimili album nakon 10 godina neaktivnosti. I to kakav album, njihov spoj jazza i rocka nikada nije zvučao bolje. Trenutno su na europskoj turneji na kojoj promoviraju i predstojeći album koji izlazi početkom 2014. godine. Na koncertima im se skuplja, khm, nekih par desetina ljudi, sve mojih vršnjaka. Ali to je realnost i razvikanijih bendova od Spain.
Schorndorf
Ovaj uvod sa slowcoreom napisao sam iz razloga što pretpostavljam da vas nekoliko koji ćete pročitati ovaj tekst to ne radite (samo) iz razloga što poznajete detaljno bubnjarsku tehniku Mimi Parker pa vas zanima kako su Low zvučali u Schorndorfu, nego da vas ima i znatiželjnih koji nisu (i vjerojatno nikada neće) poslušati Low album, ali vas muči kojeg vraga je neko spreman potegnut do njemačkog sela za koje nikada niste čuli da vidi bend za kojeg niste sigurni jeste li ikada čuli. Za takve čitatelje evo i kratki uvod u Low. Bend potječe iz Dulutha, Minnesota, grada u bespućima američkog sjevera poznatijeg kao mjesto gdje je odrastao Robert Zimmerman prije nego je pobjegao u Greenwich Village i uzeo ime Bob Dylan iz poštovanja prema velškom pjesniku Dylanu Thomasu. Low je osnovao Alan Sparhawk 1993. godine, u bendu je imao samo još basista pa je za bubnjevima angažirao svoju suprugu Mimi Parker koja je ritam davala na setu s jednim dobošem i jednom činjelom, istom minimalističkom setu bubnjeva na kojem o danas svira. Da cijeloj priči damo i dimenziju van muzike: Alan i Mimi još su vjenčani, imaju dvoje djece i aktivni su članovi Mormonske crkve. Low je dakle obiteljski bend, a treći Low član često se mijenja, trenutno je u postavi nova akvizicija, mladi Steve Garrington.
Schorndorf je mjesto tridesetak kilometara udaljen od Stuttgarta. Iz Stuttgarta vodi autoput na sve četiri strane, na sjever za Frankfurt, na istok za München, zapad za Belgiju i jug za Zürich. A Schorndorf je u nekom petom smjeru tako da morate proći centar Stuttgarta pa nekom lokalnom cestom pronaći lijepo mjestašce među brdima Baden-Württemberga. Zašto se rock klub s kvalitetnim koncertnim programom smjestio u lokalnoj Bednji i dalje mi je nepoznanica, vjerojatno ima veze s nekim poticajima lokalne zajednice da se revitalizira turizam. Takva čudna lokacija s redovnim kvalitetnim koncertnim programom izgleda i nije neki endem u zapadnoj Europi. Lovel nas je zadnjih mjeseci upoznao sa svom silom koncerata u luxemburškom Esch-sur-Alzetteu, a isti koš mogli bi smjestiti i naš lanjski posjet engleskom Holmfirthu. Schorndorf tu ima i drugih aduta: očuvan povijesni centar sa stoljetnim zgradama prošaranih drvenom strukturom fasada i mnoštvo primamljivih restorana i barova. Iznimno ugodno mjesto za izaći na večeru i koncert. Cijene po lokalnim hotelima na subotnju noć nisu toliko ugodne, ali smo zahvaljujući Sandri, koja je imala volje vježbati svoj njemački i telefonski zvati svratište koje ne odgovara na mailove, prespavali na tavanu u jeftinom prenoćištu.
Manufaktur
Klub imena Manufaktur, po logici stvari smješten u uređenoj hali neke napuštene schorndorfske tvornice, vjerojatno je najbolje klupsko mjesto za pogledati Low. Ističem ovdje klupsko jer Low inače običavaju svirati po kazalištima ili crkvama, odnosno često izbjegavaju konvencionalna koncertna mjesta. Što je to lijepo u Manufakturu? Prvenstveno to što odlično lokalno pšenični pivo ne dobijete u plastici nego u pripadajućoj elegantnoj 30cm visokoj čaši. Da vas ne zaboli ruka od držanja teškog kristala tu su i visoki stolovi strateški raspoređeni po prostoru. Pozitivni dio ugođaja svakako čini i publika koja je vjerojatno iz raznih smjerova potegnula da Schorndorfa vidjet uživo izvrnutu bubnjarsku tehniku Mimi Parker. Odgledao sam nešto koncerata po raznim svjetskim poprištima, ali nigdje nisam vidio toliko ljudi koji stoje s pivama u rukama i u potpunoj tišini uživaju u nastupu. Dva puta sam nešto šapnuo Šabi na početku koncert, da bi se zatim i ja ubacio u introspektivnu seansu.
Low @ Schorndorf
Low su zaista koncertna atrakcija vrijedna puta. Suprotnost vokala Mimi i Alana, koji su često titulirani kao moderni Emmylou i Gram, naglašena je slowcore podlogom u kojoj je jasno raspoznatljiv svaki ton i svaki dodir metlicom po bubnju. Mimi bubnjeve svira na onaj svoj prepoznatljivi način, stojeći, u jednoj ruci metlica, u drugoj palica s prigušivačem. A taj bubanj je toliko pojačan da vlada zvučnom slikom i tvori prepoznatljivi Low pulsirajući i hipnotizirajući ritam. Treći član benda, multiinstrumentalist Steve Garrington, šeta između klavijatura, udaraljki i bas gitare tijekom onih nekoliko eksplozija buke tokom koncerta. U setlisti uglavnom je prevladavao spominjani zadnji album The Invisible Way, na moje veselje obzirom da nisam veliki poklonik nekoliko prijašnjih Low ostvarenja. Nakon Low koncerta, opijeni nestvarnim Mimi Parker vokalom, uvjereni ste da ste se tu večer našli na pravom mjestu u pravo vrijeme. Bend koji je svoj kreativni vrhunac dostigao nakon skoro dvadeset godina na sceni, dostignuće kojim se malo tko može pohvaliti.
Da još istaknem značaj Schorndorfa na široj koncertnoj mapi, spomenuti ću i da je ovo bio jedini Low koncert na ovoj turneji u 1.000 kilometara između Milana i Berlina. Nisam se tamo našao slučajno, pratio sam Low objavu turneje i planirao kako da odem do Italije vodjeti njihov koncert. Onda je ispalo da mi je Schorndorf točno na putu prilikom povratka s gostovanja Dinama u Eindhovenu. E sada, da li je veća glupost pratiti ovakav Dinamo po gostovanjima ili loviti koncerte u sred zime po njemačkim nedođijama, to ostavljam na slobodnu prosudbu.
Panorama kišnog Schorndorfa
Članak je originalno objavljen na terapija.net.
Uljesura.com 
Kad se dvije tako velike gluposti spoje dobiješ ovakav izlet. Sjajan uvod sa Slowcoreom i rivju koncerta, imam osjećaj kao da sam bio tamo 😉
Kad se takve dvije gluposti spoje ne može nego ispasti sjajno, super je uvod sa slowcoreom (podsjetio sam se detalja i saznao nešto novo) i rivju koncerta kao šlag na kraju. Rivju je toliko dobar da imam osjećaj da sam bio tamo 😉 Nisam istraživao (još) starije albume ali ovaj mi se često vrti u pozadini.