OFF festival 2012 @ Katowice (Poljska)

U moru festivala koje je Terapija popratila ovo ljeto, evo i jednoga iz malo udaljenijih krajeva. Krasni mali festival imena OFF festival održan je prvi vikend kolovoza u Katowicama na jugu Poljske. Obzirom da Terapija prva predstavlja ovaj festival hrvatskom čitateljstvu, u tekstu ćemo jednaku pažnju posvetiti popratnim sadržajima, organizaciji, lokaciji i putu na festival kao i onom glavnom: glazbenom sadržaju. Razloga za to ima više, prvi je što OFF festival zaista zaslužuje da ga se detaljno opiše i nahvali te da tim putem narednih sezona dobije redovnu publiku i s ovih prostora. Drugi razlog pomalo šturog opisa koncertnog dijela festivala i preskakanja opisa svakakvih čuda koje je nudio odličan lineup je vrlo jednostavan: nismo prisustvovali tim koncertima. Naime, posjeta festivalu s vašim četverogodišnjakom ima puno prednosti, poput nemjerljivog ponosa što zajedno s djetetom uživate u istim zadovoljstvima, ali i dovodi do toga da niste u mogućnosti skakati između pozornica s onim tempom i koncentracijom kao kada ste sami posjećivali festival. Nama je svaka večer festivala završavala prije ponoći i ne postoji taj Metronomy koji bi nas tamo zadržao uz usnulo dijete u naručju.

[ Thurston Moore ]

Prije opisa koncertnih događanja prva dva dana, onih u terminima do tih 11 sati kada nam dijete pada od umora, pokušati ćemo dočarati okolnu atmosferu festivala. Krećemo prvo s jedine dvije negativne crtice zabilježene o festivalu. Niti na jednom festivalu nije sve idealno:

  • Neki suludi poljski zakon o zabrani konzumacije alkohola na javnim okupljanjima primijenjen je vrlo striktno. To znači da zagrijavanje pivom ili osvježenje radlerom morate odraditi u ograđenom getu, na izlazu iz tog prostora redari pažljivo pregledavaju da ne prošvercate pivu do nekog od stageova. Znate one idilične trenutke kada se s pivom u ruci izvalite na polupraznu livadu glavnog stagea i lijeno gledate prvi podnevni band festivala? E, to ovdje nećete doživjeti, barem ne s pivom. Pretpostavljam da je domaćim posjetiteljima ovo konzervativno pravilo nešto normalno, ali nama je bilo zaista nespojivo s open-air festivalom.
  • Ona debilana s festivalskim bonovima umjesto novca ovdje je dovedena do apsurda. Hrana ima svoje bonove, svaka vrsta pića ima posebne bonove. Čak su odvojeni bonovi za pojedinu vrstu pive. Naravno, bonovi se ne mogu vratiti ili zamijeniti jedni za druge. I zadnju noć festivala sigurno ćete ostati gladni s hrpom bonova za pivu u džepu, ili siti i žedni s plavim monopoly bonovima za hranu. Ili ćete kao ja ostati bez željenog Tikka Masala napoja jer ćete nakon dvadeset minuta čekanja ustanoviti da vam nedostaje jedan plavi bon, a nabavka istog je u tom trenutku pola festivala daleko. Možda ja to ne razumijem, ali stvarno ne vidim smisao tih bonova na festivalima? Je li jedini razlog nepovjerenje u vlastite ljude, spriječiti cure sto toče pivu da potkradaju gazdu? Je li to vrijedno frustriranih posjetitelja koji zbog komplicirane procedure manje potroše i pišu ovako negativne reviewe? Valjda organizatori znaju nešto sto ja ne znam? Pred par godina prvi puta sam došao na engleski End Of The Road festival i oduševio se pristupom organizatora koji ne samo da nemaju bonova nego i poručuju: ukoliko ne želite uživati u finoj pivi koju nudimo po fer cijenama slobodno do stagea ponesite mlaki six-pack iz samoposluge. Ali to je druga priča…
[ festivalski odmor ]

Pozitivnih dojmova s festivala je puno puno više od ove dvije kritike pa da nabrojimo ono što nas je najviše oduševilo:

  • Prvenstveno tu je programski koncept i fokusiranost na aktualnu neovisnu scenu. Neću sada razglabati što pojmovi indie ili alternative znače u glazbenom kontekstu danas, ali vjerujem da znate na što ciljam. Festivali sličnog usmjerenja postoje u Engleskoj (spomenuti End Of The Road ili Green Man) i Njemačkoj (Rolling Stone Weekender, Haldern), ali mislio sam da iza toga počinje isključivi teritorij ljetnih festivala s konceptom “za svakog ponešto, samo da skupimo što više publike”, skupina u koju se ove godine potiho uključio i naš Terraneo. Zato sam bio zaista pozitivno iznenađen kada sam vidio da OFF više nego uspješno proširuje na istok meni do tada poznatu granicu takvih festivala, festivala koji nikada neće dovesti Muse za headlinera.
  • Publika. Fantastična publika koja je na festivalu prvenstveno zbog glazbe. Program festivala je počinjao oko 14h. Već oko 16h svi stageovi su bili solidno popunjeni. Tako je npr. i jedno zaista recentno ime, Daughn Gibson, u ranom terminu prije 17h izvodio svoje country samplove pred punim i oduševljenim šatorom Scena Eksperymentalna (prijevod s poljskog vjerujem nije potreban) u koji sam jedva ušao. Ili npr. na Wedding Presentu u prvim redovima bio sam okružen Poljacima koji su u transu recitirali cijeli tekst Seamonstersa. A to, priznati ćete, nije malo dostignuće, iščeprkati tekst ispod onih slojeva Steve Albini buke.
  • Prateći sadržaji u obliku stotina ligeštula, vrećastih fotelja, umjetnih pješčanih plaža oko malog jezera, maštovitih coffee shopova, hrpe štandova, itd. Recimo čak desetak štandova bilo je nakrcano LP pločama za prodaju. Svi ti sadržaji su daleko iznad onoga što nude naši festivali. Cijeli taj ugođaj festival je nama, koji smo na festivalu bili s četverogodišnjim djetetom, sugerirao da na festival krenemo izravno s doručka i par sati prije početka prvih svirki uživamo u tom okruženju s djetetom. Imajte na umu i da je OFF mali festival. Nemam podatke o posjeti i teško mi je procjenjivati brojke, ali posjetitelja je svakako manje nego ove godine na InMusicu ili Terraneu.
  • Organizatore treba pohvaliti i za odličan tiskani program festivala: knjiga od stotinjak stranica s predstavljanjem svih bendova, dostupna i na engleskom, dijelila se na ulazu bez dodatne naplate. Drugi dan festivala dijelile su se i festivalske novine koju su već sadržavale reviewe svih nastupa prethodnog dana.
[ Other Lives ]

O Šleskoj. Zanimljivost OFF festivala je i upoznavanje s dijelom europske povijesti o kojoj sam ja osobno prije puta jako malo znao. Katowice su središte gornjeg dijela povijesne europske pokrajine Šleske (ili Silesije). Sam grad u administrativnim granicama ima nešto više od 300.000 stanovnika, ali šire gradsko područje s puno gradova slične veličine (Gliwice, Rybnik, Chorzow, itd.) čini megalopolis s populacijom od 4 mil. Impresivna brojka, da. Povijest Šleske koju sam čuo ovom prilikom od Poljaka nažalost je slična nekim nama bližim pokrajinama. Danas se Šleska nalazi većim dijelom u Poljskoj, s jednim dijelom u Češkoj, gdje živi i značajnija poljska manjina. U pokrajini živi čak 10 mil. stanovnika, velikom većinom Poljaka, dok su prema popisima prije stotinjak godina većinu stanovništva (čak 75%) činili Nijemci, koji su protjerani i raseljeni 1945. godine. Zanimljivost je i da većina starosjeditelja Šleske još komunicira na šleskom jeziku, koji se ne smatra dijalektom poljskog nego je zaseban jezik. Slušajući ovu kratku povijest pokrajine, gdje se južna granica Poljske prema Češkoj više puta vojno mijenjala u prvoj polovici 20. stoljeća, još mi je više na značaju dobila ona interesantna slika zapamćena s nedavno završenog Eura. Odlučujuću utakmicu za prolazak u idući krug domaćin Poljska igrala je protiv Češke u Wroclawu, najvećem gradu Šleske. Utakmica je završila neočekivanom pobjedom Češke golom Jiračeka, češkog veznjaka s frizurom iz nekog drugog vremena. Tim rezultatom Češka se progurala na to mjesto u četvrtfinalu, a Poljska ispala. I razočarana domaća publika nije tražila upaljač više za gađanje Čeha ili sudaca, možda čak nisu niti demolirali tramvaje oko stadiona nakon utakmice, nego su ovacijama ispratili boljeg u utakmici, Čehe, te im tako čestitali prolazak grupe. Najljepši moment Eura.

[ Petr Jiraček zabija Poljacima ]

O organizatoru festivala. S kojim god Poljakom da krenete u razgovor o OFF festivalu, uvijek ćete završiti na Arturu Rojeku, osobi koja stoji iza festivala. To ime izgovara se s poštovanjem i divljenjem, nešto kao ime Mate Škugora kod nas. Artur je pokrenuo festival pred šest godina u obližnjim Mysłowicama, njegovom rodnom mjestu. Prije dvije godine festival je narastao i preselio na sadašnju lokaciju u Katowice. Artur Rojek službeno nosi titulu programskog direktora festival, a interensantno je da je Artur pokretač i frontmen jednog od najznačajnijih poljskih rock benda Myslovitz. Da, bend nosi ime po tom industijskom gradiću u Gornjoj Šleskoj, a epitet “najznačajniji” prenosim iz razgovora s Poljacima, nije da se imalo razumijem u poljsku scenu. Kako je OFF festival rastao i napredovao iz godine u godinu, i to ne isključivo u poljskim okvirima (npr. ove godine se OFF festival našao u vrlo uglednom društvu deset “essential” europskih glazbenih festivala po izboru Pitchforka), tako je Artur Rojek sve manje vremena imao za angažman u svom matičnom bendu. Ovo proljeće je Artur Rojek objavio da zbog OFF festivala definitivno napušta svoj bend Myslovitz nakon dvadeset godina karijere, objava koja je izazvala dosta interesa u Poljskoj. Bend Myslovitz nastavlja dalje s novim frontmenom i upitnom budućnosti (opet prenosim ocjene Poljaka iz razgovora).

[ festivalska kava ]

O cijenama. Odlazak iz Zagreba do Katowica je jednostavniji nego što to možda izgleda na prvi pogled. Nekih 7 sati ležerne vožnje preko Beča i Brna uz samo pedesetak kilometara koji nisu puni autoput. Ušarenite auto s tri vignete (slovenska, austrijska i češka) i samo ravno. Cijene na festivalu su povoljne, ali možda i ne u onoj mjeri koliko sam očekivao. Prošla su vremena kada smo npr. 2006. banuli na slovački Pohoda festival i ismijavali se sa cijenom točene pive (odličan Zlatni Bažant) od 3 kune. Cijene na OFF festivalu usporedive su npr. s cijenama upravo završenog Terranea, vjerojatno i malo povoljnije. Tako je festivalska ulaznica bila oko 360 kn, dnevna ulaznica 150 kn, pivo 13 kn itd. U usporedbi s Terraneom plus je puno šira gastro ponuda i ponuda pive: uz standardnu točenu festivalsku pivu (odličan nizozemski lager) moglo se kupiti i raznih marki flaširanih užitaka. Minus ide u smjeru polupraznih čaša točene pive. Naime iz nepoznatog razloga odlučili su nam uskratiti jedan decilitar kupljene pive pa je mjera na točionicima pive postavljena na iritirajuće 0.4 litre!? Ako već festival nije osjetno jeftiniji od naših domaćih, nešto drugo je: smještaj i prijevoz. Soba s doručkom u vrlo pristojnom hotelu u Katowicama je oko 40 Eur, tramvajska karta 3 kn a taksi od festivala do hotela 25 kn. Lokacija festivala je lijepi šumoviti park sa jezerima vrlo blizu centru Katowica, podsjetila me lokacija na zagrebački Jarun i InMusic. U parku postoji i mogućnost kampiranja za vrijeme festivala. Nažalost, kao što sam već spomenuo, zbog skučenog rasporeda nismo niti festival stigli odgledati u cijelosti, a kamoli istražiti što još nude Katowice mimo festivala. Ali treba nešto ostaviti i za iduću godinu.

[ King Creosote ]

Petak, prvi dan festivala. Dan ranije bili smo na Woodstock festivalu na sjeveru Poljske. Planirani rani polazak prema Katowicama i OFF-u zbog jutarnje kave s poljskim prijateljima primaknuo se podnevu. Iza toga uslijedila je zamorna vožnja sporim cestama po selima središnje Poljske. Kao da vozite potez Turanj -Tušilović – Krnjak. I to stotinama kilometara. Zbog toga smo na prvi dan festivala stigli tek oko 8 navečer, što bi bilo normalno vrijeme dolaska za neke naše festivale, ali ne i za OFF gdje program počinje već u 2 popodne. Propustili smo tako nekoliko interesantnih imena poput novog projekta Blixa Bargelda, engleskih veterana Death in Vegas i za mene najvećeg propusta u obliku punokrvne rokerice momka iz Philadelphije Kurta Vilea i njegovog benda The Violators. Na njihovom repertoaru često se nađe obrada Springsteenove Downbound Train pa sam se tako vjerojatno propustio uživo uvjeriti se u nešto što mi se prema dostupnim youtube snimkama čini kao krunski dokaz bezvremenske kvalitete Born In The Usa materijala kada se oljušti od ljigave produkcije osamdesetih. Ono što jesmo uspjeli vidjeti taj prvi dan festivala bilo je zaista minimalno: King Cresnote i Jon Hopkins, čudna kombinacija škotskog kantautora i producenta elektronske glazbe, snimili su lani odličan album Diamond Mine koji je pokupio hrpu otočkih nagrada. Za razliku od albuma, koji je zaista za preporučiti, live izvedba ne sadrži skoro ništa od snimljene magije. Uživo nema slojeva elektronike Jona Hopkinsa, on na stageu sjedi za koncertnim klavirom i uglavnom glumi gljivu jer mu je klavir potpuno utišan u odnosu na akustaru Cresnotea, koji pak svojim iritantno unjkavim glasom nije u stanju otpjevati vokal onako kako ga je zabilježio na albumu. Šator smo napustili negdje u polovici njihovog seta razočarani unakaženim izvedbama onih prelijepih momenata albuma.

[ Josh T. Pearson ]

Ostatak večeri uglavnom se svodio na skrivanje od pljuskova koju su se u intervalima spuštali na festival. Ta Poljska je izgleda neka vlažna zemlja? To mi je bio četvrti dan ukupno proveden u Poljskoj i četvrti kišni dan, prvo sam dvije noći proveo u prokislom dječjem šatoru u Poznanu za vrijeme Eura, dan prije na Woodstocku na sjeveru Poljske također je padala kiša i polako sam već gubio strpljenje s Poljskom. Ono, izgleda da me ta zemlja ne želi? Pod kišom pobjegli smo u Eksperimental šator koji nam je donosio Josha T Pearsona, teksaškog čudaka i skorog zagrebačkog gosta na Glory Dayz festivalu koji je lani izdao solo album nakon jedanaest godina pauze od zadnjeg (i jedinog) izdanja njegovog kultnog benda Lift to Experience. Josh nastupa sam s akustičnom gitarom i više ne izvodi ništa od Lift to Experience materijala. Izgledalo mi je da kiša nije bila jedini razlog do vrha punog šatora jer je publika u punoj koncentraciji pratila Joshove recitale, kao da im je to bio nastup koji su čekali cijelu večer. Komorne pjesme Josh je razbijao vještom i simpatičnom komunikacijom s publikom, uz početnu pošalicu sada već tradicionalnu svim izvođačima iz Texasa: naglašavanje ružnoće njihove zemlje. Ono, bio sam tamo, i to upravo u Joshovom rodnom Dentonu: je ravno i suho, ali na poseban način i lijepo. Barem štovatelju Amerike poput mene. Joshovi recitali bili su idealna kulisa za uspavati naše dijete izmoreno od napornog dana. Iz tog razloga smo, umjesto ponoćnog Metronomy nastupa koji je kretao na glavnom stageu, podvukli crtu pod prvi dan OFF festivala i s usnulim djetetom na ramenu krenuli u potragu za taksijem. Srećom, spomenuta odlična organizacija festivala niti ovdje nije zakazala, na samom festivalskom ulazu taksiji su čekali poredani u dugačku kolonu. Dojam nakon prvog dana i nije bio obećavajući: žurba, kiša i malo toga viđenog ostavilo je gorak okus, ali to će se potpuno promijeniti idući dan.

[ Mazzy Star ]

Najveću pogrešku prvog dana pišem u smjeru propuštanja većine Mazzy Star nastupa. Naime, iz nekog razloga, valjda zbog prijeteće kiše i pospanog djeteta, odabrali smo šator sa Josh T Pearsonom ispred Hope & David reuniona. Kakva greška. Negdje pri sredini Josh uspavanki shvatio sam što sam napravio i otrčao do drugog po veličini stagea gdje su Mazzy Star u skoro potpunom mraku, iza masne bas podloge, izvodili svoje klasike. I taman kada sam zauzeo poziciju za pokušaj nemogućeg, uslikati Hope Sandoval na zamračenom stageu, krenuo je onaj akustični uvod u Fade Into You. Magija. Na reunione često gledamo malo podcjenjivački, i naredni dan na OFF festivalu biti će jedan takav primjer, ali u slučaju Mazzy Stara niti u jednom trenutku nisam tako pomislio. Bend je u mojim očima potpuno sačuvao svoj dignitet i nakon viđenih petnaestak minuta nastupa mogu se samo nadati da će neki promotor imati mogućnosti i hrabrosti dovesti ih u Hrvatsku. Sigurno vas zanima kako danas izgleda Hope? Isto. Barem u tom mraku. Kao da je vrijeme stalo onog trenutka kada je sišla s barske stolice braće Reid.

[ Baroness ]

Subota, drugi dan festivala. Sunčana subota uz ugodne temperature od dvadeset i koji stupanj ponukala nas je da preskočimo obilazak centra Katowica te da se izravno s doručka uputimo na festival. Svi oni opisani prateći sadržaji izgledali su kao idealno mjesto za provesti ugodno jutro. Tako smo već prije podneva bili na festivalu (note za Terraneo organizatore: da, festival je otvoren cijeli dan) i proveli ugodno jutro valjajući se u foteljama uz jezero i obilazeći štandove. Tom prilikom pronašli smo i najkorisniji gadget koji mi je pao po ruke zadnje vrijeme: na jednom štandu prodavale su se dječje slušalice za zaštitu od buke. Naime, već godinama vučemo dijete po festivalima i uvijek je borba sa zaštitnim čepićima za uši: često ih ne želi nositi, ili ispadaju, ili ih izgubi. Ove slušalice za prijateljskih 30kn bile su ljubav na prvi pogled, dijete ih nije skidalo do kraja festivala, a zbog njih će koji dan kasnije postati i fotografska zvijezda Terranea.

Prvih nekoliko sati programa sva tri festivalska dana bilo je rezervirano za poljske bendove. Pokušao sam pomoću tekstova u odličnom festivalskom programu pronaći prolaz kroz izloženu poljsku indie scenu koja je paralelno svirala na tri stagea, barem u onoj mjeri koliko je to dozvoljavala zaigranost mog djeteta. Nažalost nisam nakon festivala još stigao provjeriti nekoliko zapisanih imena koji su me zaintrigirali uživo, ali i ovo malo viđenog također dodatno opravdava rani dolazak na festival i propuštanje obilaska Katowica. Prvo ime na lineupu tog dana za koje sam bio spreman bio je Daughn Gibson.
[ Daughn Gibson ]Na njega mi je Bir ukazao pred mjesec dana kao njegov najbolji debut album godine. Bivši kamiondžija snimio je country album na elektronici i uz obilato korištenje sempliranja. Pa si vi sad mislite kao to zvuči. Uživo je zvučalo identično kao na studijskoj snimci, što ne čudi obzirom da se Daughn nije niti trudio glumiti neku glazbenu improvizaciju na stageu, nego je na početku svake stvari kliknuo play na svom MacBooku, obgrlio mikrofon i s bolnim grčem na licu izveo srcedrapajuću country baladu. Njegov duboki vokal podsjeća na Davea Gahana, ta mi je asocijacija prva pala na pamet čuvši kako vjerno i bez greške ponavlja vokal sa studijske snimke.
Vizualno Daughn uspješno njeguje “South East Balkan” style: frizura, tetovaža, uska majica, držanje, sve je tu. Zakleo bi se da mi je on prodao onaj (vjerojatno ukraden) bicikl tjedan dana ranije na berlinskom Mauerparku. Lijepo mi je bilo vidjeti poljsku publiku, koju sam već više puta pohvalio, kako pozna tekstove debitantskog albuma izašlog pred koji mjesec.

[ Retro Stefson ]

Islandski Retro Stefson bio je daleko najbolji nastup festivala po izboru mog djeteta. Ako ste vidjeli neki od njihova dva zagrebačka pojavljivanja, jasno vam je i zašto. Koliko sam popamtio s njihovog nastupa na InMusicu mjesec dana ranije, mislim da je setlista išla istim redoslijedom, a koristili su i iste trikove za animaciju publike. Bez obzira na to, opet nam je bilo jednako zabavno. Pred kraj seta napustili smo prokuhali šator gdje je ponestajalo kisika zbog par tisuća jump jump Poljaka, tako da nismo vidjeli kako su Retro Stefson u krcatom šatoru izveli onu završnu točku s publikom koja trči u krug.
Nakon kraćeg osvježenja požurili smo pred drugi stage po veličini da zauzmemo mjesta za pogledati space rockere iz Oklahome Other Lives. Oduševili su me mjesec dana ranije na engleskom No Direction Home festivalu, ovoga puta njihov nastup činio mi se za koplje slabiji. Umjesto furioznog završetka seta u Engleskoj, ovdje su zatvorili s Cohenovim coverom The Partisan te pomalo i smorili publiku.

[ Other Lives ]

Ali zato su Baroness razvalili odmah nakon toga. Zabiti sjeveroistočne Georgie je područje iz kojeg svakih petnaest godina izađe jedno značajno ime, počevši od The Allman Brothers Benda preko REM-a do Drive-by Truckersa. Možda ćemo uskoro i Baroness moći staviti u istu rečenicu s nabrojanom trojkom, taman je prošlo petnaest godina karijere Truckersa? Strašan novi dupli album Yellow & Green, fantastična live izvedba pred nabrijanom publikom, sve još u po bijela dana, bio je možda i neočekivani vrhunac festivala. Ipak moj izbor za najbolji nastup festival je The Wedding Present. Kada sam ranije ove godine čitao najavu OFF festivala zatekla me objava Davida Gedgea i društva da će na festivalu u cijelosti svirati album Seamonsters iz 1991. godine. Upravo tada preslušavao sam njihov ovogodišnji, više nego solidan, album Valentina te bio nezadovoljan što ga neću čuti uživo. Čemu forsiranje zaboravljenog Seamonstersa, kojeg sam se u magli sjećao s neke TDK kazete prije 20 godina, ispred zanimljivih aktualnih izdanja?

[ Wedding Present ]

Ipak, ta objava natjerala me je da obnovim poznavanje Seamonstersa. Ovoga puta uhvatio sam se remasteriranog izdanja iz 2001. godine i album danas, dvadeset godina od objave, ne zvuči nimalo staro i ispuhano. Naprotiv. Slučajna znatiželja pretvorila je Seamonsters u veliko otkriće i jedan od mojih najslušanijih albuma ovog ljeta, a njihov koncert u najiščekivaniji na festivalu. I formula koncerta gdje se izvode cijeli albumi opet nije razočarala. Štoviše, ne mogu se sjetiti niti jednog negativnog primjera album – koncerta kojem sam prisustvovao? Počevši od uvodnog klasika Dalliance pa do završetka s ljutitom Heather i razarajuće Octopussy, David Gedge uvjerljivo iznosi svoju tjeskobnu priču, a nova postava benda (David je jedini preostao član iz Seamonsters ere) svira na ponos njihovog producenta Stevea Albinija. The Wedding Present sviraju 8.10. u Zagrebu. Ne znam hoće li na repertoaru opet biti Seamonsters ili presjek karijere, ali bez obzira na to zabilježite si odmah datum.

[ Wedding Present ]

Do kraja drugog dana festivala pogledali smo još The House Of Love, nekadašnje perjanice engleske scene te moj možda i prvi “ozbiljan” koncert na koji sam otišao kao srednjoškolac sa 15 godina. Koliko se promijenilo od 1990. kada sam ih širom otvorenih očiju gledao u Domu Sportova? Puno. Bend se razišao nekoliko godina nakon tog zagrebačkog nastupa, kratko zabljesnuo ponovnim okupljanjem i simpatičnim albumom 2005. godine, nakon toga nestao i nekako nisam očekivao da ću ikada više naletjeti na njih. Guy Chadwick približava se šezdesetoj godini života i zaista bujna imaginacija je potrebna da se u sredovječnom gospodinu na stageu prepozna nekadašnja zvijezda. Nasuprot tome za Terry Bickersa izgleda vrijeme teče sporije, još uvijek nosi Bryan Ferry/Mike Cooley frizuru te potpomognut svilenom košuljom i osmjehom zavodi curice u prvim redovima. Samo što curica izgleda više nema na njihovim koncertima. Publiku su većinom činili moji vršnjaci, nostalgičari, a mlađe generacije su očito imale nešto njima zanimljivije za pogledati u to vrijeme. Veselio sam se ponovo čuti krasne melodije sa prvih The House Of Love albuma, a dobio sam neke čudne obrade, ubrzane i spuštene na nekoliko Ramones akorda. Što je Guyu trebalo izbacivanje klavijatura iz postave i otkrivanje punka pod stare dane ostati će mi nepoznanica, ali Shine On ili Christine u ovoj formi bodu uši u toj mjeri da sam se većinu pjesama mrštio od nelagode.

[ The House of love - Terry Bickers ]

Dosta toga zanimljivoga propustio sam i tu subotu. Prije svega tu je Thurston Moore koji je okupio novi band i svirao na glavom stageu u isto vrijeme kada i The House Of Love. Eto gdje je sva mlađa publika otišla. Oni znaju odabrati što valja, za razliku od nas nostalgičara. The Antlers sam preskočio jer ću ih imati priliku vidjeti na ovogodišnjem End Of The Road festivalu. Megafaun, članove bivšeg benda Justina Vernona iz Bon Iver, koji su me razveselili kvalitetom nastupa lani u Engleskoj, ovdje nisam mogao dočekati zbog kasnog termina u kojem su svirali. Isto vrijedi i za legendu Iggy Popa, na odlasku s festivala iz daljine smo gledali tradicionalan “stage invasion” publike uz svevremenske moćne The Stooges rifove.

Zadnji dan festivala, nedjelja, nikako nam se nije uklapao u raspored tako da smo već ranije odlučili krenuti prema Hrvatskoj odmah ujutro i propustiti cijeli dan. Lineupom u nedjelju su dominirali “Šibenčani” Stephen Malkmus i The Swans (Terraneo je počinjao samo dva dana nakon OFF festivala), [ The House of love - Guy Chadwick ]zatim još malo Sonic Youtha u obliku novog benda Kim Gordon, pa odličan škotski post-rock The Twilight Sad, nove engleske indie folk uzdanice Fanfarlo, math-rock čudaci The Battles, veteran Henry Rollins itd. Sve u svemu lineup za jedan klasičan OFF dan, lineup koji nam garantira programsko usmjerenje festivala i tjera nas već sada da planiramo posjet Poljskoj u prvom vikendu kolovoza i dogodine.

(03 > 05/08/2012)

The Felice Brothers & Craig Finn @ Manchester Academy 2

Ovo je moj treći pokušaj da doživim uživo The Felice Brothers, tu esenciju rock and rolla u nepročišćenom obliku. Njihov koncert je nešto o čemu sanjam od trenutka kada sam prvi puta čuo bend 2008. godine na nekom Internet radiju. Nisam vodio arhivu svojih “best of” godišnjih lista, ali siguran sam da bi te godine otkrivena prva dva albuma ovog benda bila u samom vrhu liste.

[ The Felice Brothers & Craig Finn izvode Franky's Gun ]Prvi pokušaj koncertnog doživljaja završio je neslavno. Naime, u Amsterdamu 2009. godine dosađivao sam se ispred glavnog stagea u Paradisu gledajući prateće glazbenike Senegalca Baba Malla kako se uštimavaju dok su Felice Brothersi razvaljivali pomoćnu dvoranu amsterdamskog Paradisa. Ako se ikada zateknete u Paradisu znajte da postoji i ta pomoćna dvorana na katu. Ja sam to otkrio na teži način, nakon propuštenog koncerta. Možda događaj djeluje malo smiješan, ali u stvari je tragičan ako ste potegli iz Zagreba prvenstveno na taj koncert. Drugi susret sa Felice Brothers koncertom bio je na EOTR festivalu 2010. godine. Iza tog nastupa ostao mi je neki neodređen okus: dnevni nastup, kratki festivalski set, energija na stageu neusklađena sa suncem ošamućenom publikom. Nekako u to doba sam ih i prestao detaljnije pratiti, malo razočaran lošijim albumima nastalim nakon odlaska Simona Felicea iz benda. Ovaj Manchesterski nastup zadesio me pomalo i slučajno, odnosno pao je u vikend mog boravka u sjevernoj Engleskoj, a i zajednički koncert sa Craigom Finnom označio je kako je ovo događaj oko kojeg treba organizirati ta četiri engleska dana.
[ majstor slide gitare iz pratećeg benda Craiga Finna ]

To nam je bio treći koncert u četiri slobodne zimske engleske večeri. I kakva je ova bila zadnja koncertna večer? Prostorno daleko najlošija, ciljam ovdje na koncertni klub (ako se ovo skladište može tako zvati), ali zato u svemu drugome fantastična večer. Idemo prvo od najlošijeg te večeri i prostora obećavajućeg imena Manchester Academy 2. Dan prije gledali smo veterane Inspiral Carpets u krasnom Holmfirthu. Prvu večer gledali smo Kill It Kid & I Am Black Bird u malenom klubu Deaf Institute, koji je bio čista suprotnost Manchester Academy 2. Ako vas ikad put odnese u Manchester odite u Deaf Institute i samo se divite prostoru. Nebitno tko svira. Dva bloka dalje nalazi se Manchester Academy sa rezervnom dvoranom u pozadini nazvanom Academy 2: hangarom za više od tisuću posjetitelja bez ijednog šanka i sa ulaznim vratima širine ulaza na Istok Kranjčevićeve. Zaista se nadam se da postoji neki odvojeni požarni izlaz iz te dvorane.

Manchester. Osim na dvoranu gdje se održao koncert moram se ovdje osvrnuti i na šire okruženje: mistični engleski North i sam Manchester. Mislim da je tematika zanimljiva, jer koliko god to područje bilo poznato i promovirano kroz glazbu i nogomet, jako malo posjetitelja se odlučuje posjetiti sjever Engleske. Vjerojatno ste negdje čuli o novoj renesansi Manchestera, centru kulture i noćnog života, engleskoj verziji Barcelone i sličnim hvalospjevima kojima ga obasipaju vodiči poput Lonely Planeta. Koliko su istinite te usporedbe? Otprilike kao i ljetošnje nazivanje Dinama “balkanskom Barcelonom”. Grad se raspada. Čuveni Northern Quarter, svjetski centar alternativne kulture osamdesetih, sada je kvart napuštenih radnji sa izlozima zaštićenim daskama. S time da je to još dobro u odnosu na ostatak Sjevera, Manchester ipak nema onih zastrašujućih potpuno napuštenih dijelova grada poput susjednih Liverpoola ili Bradforda, ali nije niti daleko od toga. Centar Manchestera, pješačka zona kojim dominira monstruozni Arndale shopping mall, pust je već u 7 navečer. Jedini znaci života su pomicanja CCTV kamera na svakom uglu. Spomenuti Arndale shopping mall zaslužuje poseban osvrt: srušiti nekoliko viktorijanskih blokova na glavnom trgu kako bi se napravio najveći i najružniji shopping centar u Europi posljedica je odluke nekog majstora urbanizma iz sedamdesetih godina. Svaka sličnost sa našim urbanistima četrdeset godina kasnije ovdje je naravno slučajna.
Ovo mi je bio drugi posjet Manchesteru. Prije pet godina dva dana sam se čudio praznom i napuštenom centru, ovoga puta ipak sam zahvaljujući koncertima pronašao dio grada koji živi noćni život. Ako od glavne pješačke ulice krenete na jug, nakon pola sata hoda praznim ulicama prolazite ispod pruge i ulazite u “University of Manchester” južno predgrađe gdje se sve mijenja: pubovi, restorani, klubovi rade do jutarnjih sati, studentska populacija daje potrebnu živost usnulom i sumornom gradu.

[ sjever Engleske ]

The Felice Brothers. Google mi pokazuje da su tekstovi na hrvatskom o ovom bendu dostupni u tragovima pa ću ovaj koncertni izvještaj iskoristiti i za općeniti uvod o bendu. Početnu postavu činila su tri brata Felice: Ian, James i Simone te njihov prijatelj iz sela imenom Christmas (!). Referenciram se na selo jer sva četvorica potječu iz Palenvillea, mjestašca ispod Catskill planina u gornjem dijelu New York State. Zanimljivo je da se u istom selu nalazi koliba u koju su se Dylan i The Band zatvorili i snimili The Basement Tapes. Originalna lokacija Woodstock festivala je na livadi van sela. Da, Woodstock festival nije održan u mjestu Woodstock koji je kasnije pobrao slavu, ali to je dio druge priče. Otac trojice braće u taj kraj doselio se s Manhattana. Odnosno došao je tamo početkom sedamdesetih u hipi hodočašće, oduševio se planinama i ostao živjeti u napuštenoj kolibi bez struje i vode. Legenda kaže da se nikada više nije vratio na Manhattan.
Po formiranju banda momci se 2005. godine sele u NYC gdje su duže vrijeme imali svoju poziciju na Union Squareu, uličnom glazbom financirali život i pokušali snimiti album. Na prvim albumima dosta je velika konfuzija što gdje spada jer su sve prvo izdavali kao EP sa malom edicijom, pa zatim nekoliko EP-a u formi albuma koji su opet sadržavali različite stvari za američko izdanje i kasnije europsko. Na tim albumima sva tri brata izmjenjuju se na vokalu, dok im Christmas asistira ponekad i svirkom kuhačom po rebrima daske za pranje veša (postoji li neko kraće ime za tu napravu?). Horvi nam je u kružnom mailu nedavno dao preporuku da žanrovski smjestimo bendove čije koncerte opisujemo. Uz Felice Brotherse išla bi americana, roots rock, punk, folk, appalachian sound.. Ovdje navodim smjerove vezane uz prva tri albuma. Smjer u kojem je otišao zadnji album mislim da niti njima nije jasan?

[ The Felice Brothers ]

Početkom 2009. godine bend napušta Simone Felice i sa naramkom novih napisanih pjesama koje se nisu uklapale u Appalachian zvuk Felice Brothersa osniva hvaljeni The Duke and The King, čiji prvi album Nothing Gold Can Stay spada u najbolja izdanja 2009. godine. The Felice Brothers nastavljaju svojim putem, s novim bubnjarom Dave Turbevilleom i dodanim violinistom Greg Farleyom. Krasne Simoneove balade s prva dva Felice Brothers albuma poput Radio Song i Scarecrow postaju dio koncertnog repertoara Simone Felicea, Felice Brothers ih nikada više nisu izveli. Trenutna UK turneja Felice Brothersa vezana je uz njihov prošlogodišnji album Celebration Florida, album s kojim su prvi puta napravili značajniji uspjeh na US ljestvici prodaje (najviša pozicija No 5 na tjednoj Billboard 200 listi albuma).

[ Craig Finn & James Felice ]

Craig Finn. Woody Alen rock and rolla. S jednakim nestrpljenjem čekao sam ovaj “supporting act” kao i glavni nastup večeri. Za Craig Finna mislim da nije ovdje potreban općeniti uvod kao za braću Felice, iza njega je ipak zagrebački nastup na Jarunu 2007. godine s matičnim bendom The Hold Steady, nastup koji se još uvijek prepričava širom otvorenih očiju. Svirali su tada pred možda jedva 150 ljudi koji su kasnije proširili oduševljene dojmove pa danas znate sigurno stotine poznanika koji se kunu da su bili tamo? A veća je šansa da nisu nego da jesu, vjerojatno su jednostavno zakasnili taj dan. Ispalo je kasnije da smo to ljeto gledali The Hold Steady na svom kreativnom vrhuncu, inspiracija benda nakon tog nadahnutog zagrebačkog nastupa krenula je nažalost rapidno padati. Idući album Stay Positive dobio je još hvalospjeve kritike, ali više po inerciji prijašnjih albuma nego po kvaliteti tog uratka. Heaven is Whenever, album iz 2010. godine, bio je iznimno neujednačeno djelo. Kritika ih je tada već napustila s pohvalama, ali bitnije od toga je da i Craig Finn uviđa kako vozi slijepom ulicom te raspušta bend na nekoliko godina i okreće se solo projektu. A taj solo projekt zove se “Clear Heart Full Eyes” i izašao je u siječnju ove godine. Album je snimljen u teksaškom studiju s iznajmljenim studijskim glazbenicima bez i jednog drugog uključenog Hold Steady člana. Usprkos prepoznatljivom Craig Finn vokalu album poprilično odudara od standardnog Hold Steady opusa: nema onih karakterističnih party-alkohol tematika, a steel guitar unosi potrebnu mirnoću Craig Finn tekstovima koju su ovoga puta većinom vezani uz priče o raspadu veze. Nakon početnog kraćeg saživljavanja sa albumom, moje veliko oduševljenje tim djelom još traje. Kada bi me u ovom trenutku pitali za najbolji album 2012. godine prvo bi prstom pokazao na “Clear Heart Full Eyes”.

Sam izvještaj s Craig Finnovog dijela koncerta biti ce kraći od najave. Razlog je taj što smo propustili veci dio nastupa. Nažalost već viđeno više puta na koncertima u inozemstvu. Na netu je pisalo “doors open 19:30”. Mi smo ispred Manchester Academy dvorane bili već oko 18 na dogovorenoj pivi s Martinom, lokalnim fanom glazbe američkih ruralnih područja. U 19:30 krenuli smo zajedno na koncert, izgubili 20 minuta na čuđenje mnogobrojnim okupljenim dugokosim rokerima ispred dvorane (u glavnom Manchester Academy prostoru istu večer svirali su Black Stone Cherry). Par minuta prije 20:00 ulazimo u spomenuti žalosno ružni prostor da bi zatekli popunjenu dvoranu i Craig Finna kako završava svoj nastup. Dobro, odsvirao je još tri stvari, na prve dvije od njih probijao sam se do prvih redova pored mrzovoljnih Engleza ne bi li ulovio koju fotku. Taman kada sam se stacionirao išla je Craigova najava “only one more song”. Eh…

[ Craig Finn s pratećim bendom ]

Osim tog ranog početka koncerta zatekla me i postava na stageu. Kada sam čitao o Craigovom snimanju albuma sa studijskim glazbenicima koje nije prije toga niti poznavao nekako sam očekivao njegov solo nastup, a dočekao me bend u proširenom sastavu, s tri dodatne gitare uz Craig Finna. Sve punokrvni Midwest momci, svaki u svom dezenu karirane košulje, hladnokrvno su (da ne kažem nezainteresirano) odrađivali svoj nastup. Poznajem takve face, proveo sam lani nekoliko dana po Nashvilleu gdje je jeftini hotel u kojem sam odsjeo bio pun takvih neošišanih wannabe singer-songwritera s bradom starom par dana i gitarom na ramenu. Nakon bezuspješnih pokušaja da svirkama po barovima Nashville ulove snimanje albuma slijedi konobarenje u country karaoke barovima. Onda ugledaju oglas kako Craig Finn traži prateće gitariste za europsku turneju i to im se učini bolja šansa od karaoka. I evo ih na stageu kako mehanički odrađuju svoju rolu, bez imalo entuzijazma unesenog u to što rade. Možda griješim u ovoj mojoj konstrukciji njihovog puta do Manchester stagea, ali vjerujem da sam bit pogodio. A Craig Finn? Potpuno atipična rock figura. Da ga sretnete na ulici nikada ne bi prepoznali rock mesiju. Prije bi ga smjestio na Elland Road u Leedsu da galami na drugoligaški nogomet uz pivo i pite od mesa. U stvari, Craig i je veliki fan američke verzije druge nogometne lige. Baseballa. Prošle godine je s The Baseball Project spjevao nadahnutu odu svojim Minnesota Twinsima (Craig je iz Minneapolisa). Nego da se vratim na njegov Manchesterski koncert, odnosno onu jednu stvar koju sam tamo koncentrirano popratio. Nažalost propustio sam live izvedbe vrhunaca albuma poput pjesama “No Future” ili “Balcony”, na tom završetku Craig Finn nastupa dočekala me “Rented Rooms”. Pjesmu Craig najavljuje s pričom o životu u iznajmljenoj sobi gdje kaže da to nije ona dobra priča kada imate 22 godine pa dođete navečer u sobu zavaljani i nađete cimera u istom raspoloženju te se zajedno dokrajčite. Ovo je priča kada imate 38, rastavu iza sebe i u stanju depresije trpite cimera u iznajmljenoj sobi. Kada vam Craig Finn ekspresivno izvede svoju priču uživo nekako ne sumnjate da u njoj ima autobiografskih momenata. Pogledao sam nakon koncerta je li Craig Finn nedavno rastavljen, ali u stvari nisam niti sumnjao da ću pronaći potvrdan odgovor. Ovih dana izašla je vijest da kreće snimanje filma prema tekstovima iz Dylanovog Blood on the Tracks albuma, na tragu Sean Pennovog filma The Indian Runner koji je snimljen po Springsteenovoj Highway Patrolman sa Nebraske. Možda zvuči pretenciozno ali nadam se da će i tekstovi Craig Finna jednoga dana ući u to ekranizirano visoko društvo.

[ Ian Felice i Christmas Clapton ]

Po završetku svog nastupa Craig Finn najavljuje Felice Brotherse, ističe kako je njihov veliki fan te kako je bio počašćen pozivom na zajedničku turneju. Pred punom Manchester Academy 2, dvoranom veličine Tvornice, Felice Brothers otvaraju sa starom Murder by Mistletoe i Greatest Show On Earth. I odmah ostavljaju bez daha. Savršenstvo u njihovoj nesavršenosti. Vokal Iana Felicea liči malo i na Dylanov, u onom smislu da će vam sigurno netko primijetiti: pa zar ne čuješ da taj čovjek ne zna pjevati. Ili zar ne čuješ da ova harmonika na Frankie’s Gun nije usklađena s ostalim instrumentima. Da, ali… Ma nema smisla trošiti prostor na takva objašnjenja, znate o čemu pričam. Svirka Felice Brothersa u Manchesteru bila je sirova, vesla, hrapava i bučna. Bila je poput gledanja Poguesa na njihovom vrhuncu. Ponovno otkriveno oduševljenje ovim bendom, vrijedilo je pokušati treći puta otići na njihov koncert i napokon pronaći ono što sam tražio. Moment za pamćenje: očekivani ulet Craig Finn-a na Frankie’s Gun. Ako pogledate po YouTubeu vidjeti ćete koliko Craig Finn ima gostovanja po tuđim stageovima. Gdje god mu se ukazala prilika on je uskočio kao gost pa sam ga i ovdje očekivao na zajedničkom bisu. Ali pojavio se ranije, na Frankie’s Gun utrčao je na stage u punom sprintu, uz pratnju harmonike Jamesa Felicea, kako bi uhvatio mikrofon za prve stihove ovog možda i jedinog hita Felice Brothersa. Drugi Moment za pamćenje: zatvaranje urnebesnog koncerta sa nabrijanom i gorkom “Darkness on the Edge of Town” koja je ovdje zvučala i mračnije od originala. Koncert za pamćenje.

[ Ian Felice ]

Za kraj moram spomenuti i jednu pozitivnu crticu iz Manchestera. Ne može loš biti grad u kojem iza 11 navečer, nakon koncerta, uđete u prvi pub i tamo zateknete šaroliku postavu, od studenata do Craig Finn vršnjaka, kako svi zajedno meditiraju uz do kraja pojačani cijeli Van Morrisonov “Astral Weeks”. Vrijedi provesti četiri dana na sjeveru Engleske. Makar i po cijenu uništene probave epskom gurmanskom borbom “curry vs baked beans”.

Fotke by me // (18/03/2012)

Inspiral Carpets @ Holmfirth, Yorkshire (Engleska)

Inspiral Carpets još postoje, mada su danas nešto drugo od onoga što očekujete. Bend je nažalost pomalo zaboravljen u ovom tisućljeću, sa zadnjim albumom izdanim još davne 1994. godine. Na putu za koncert razmišljao sam kako mi se uvijek čini nepravedno kada razne muzičke enciklopedije guraju Inspiral Carpetse u ‘treći ešalon’ manchesterskih bendova s početka devedesetih, u sjenu razvikanijih perjanica Madchester scene: Stone Roses i Happy Mondays.

[ Inspiral Carpets - Clint Boon & Stephen Holt ]

Za ispričati priču o ovom koncertu potrebno je vratiti se u prošlost i opisati čime su se Inspiral Carpets bavili zadnjih dvadesetak godina. Iako se službeno raspao još 1995. godine, bend je bio povremeno aktivan sve ovo vrijeme sa nekoliko reuniona u zadnjih desetak godina. Prvi je bio nakon 8 godina pauze, 2003. godine, i s te turneje ostao je lijepi DVD Live in Brixon Academy koji me redovito razveseli u zimskim mjesecima. Nakon te ‘last tour and final goodbye’ serije koncerata i neuspješnih solo pokušaja pojedinih članova benda uslijedila je naravno iduća turneja 2007. godine, priča viđena kod svih Madchester bendova. Kod nas bi se to zvalo ‘Parni Valjak’. U čemu je ovaj reunion tour, koji je krenuo u Sheffieldu početkom ožujka, ipak poseban: po novoj “staroj” postavi benda i povratku korijenima. Naime Carpetsi nisu imali strelovit uspon kao neki od bandova Madchester scene. Inspiral Carpets postoje još od 1983. godine kada su Stephen Holt i Gram Lambert osnovali bend na sveučilištu u Oldhamu (dijelu Greater Manchestera). Prve demo radove snimali su u studiju producenta Clinta Boona, koji se ubrzo priključuje bendu i za svojim klavijaturama postaje najprepoznatljivije lice Inspiral Carpetsa. U prvim godinama rada bend nije imao puno toga zajedničko sa zvukom koji ce ih kasnije proslaviti: bili su garage punk bend sa nekoliko snimljenih EP-a, šire poznati po tome što su tada uz The Fall bili omiljeni bend radijskog voditelja John Peela.

Pjevač Stephen Holt napušta band 1988. godine i Clint Boon raspisuje audiciju za novog pjevača. Zanimljiva priča iz tog doba je i pokušaj golobradog Noela Gallaghera na audiciji. [ Inspiral Carpets - Stephen Holt ]Noel nije prošao (izabran je Tom Hingley), ali ostaje krajem osamdesetih uz Carpetse kao groupie na turneji i kasnije gitarski tehničar benda. Sa prepoznatljivim vokalom Tom Hingleya bend 1990. godine snima album Life, njihovo od kritike i publike najbolje prihvaćeno djelo čiji se hitovi, poput This Is How It Feels, i danas često mogu čuti u coverima drugih izvođača.

Nakon dužeg rasapa od posljednje reunion turneje bend se oglašava 2011. godine: prvo pjevač Tom Hingley preko twittera objavljuje konačni raspad Inspiral Carpetsa da bi dan nakon toga Clint Boon to demantirao i najavio okupljanje sa originalnim pjevačem Stevenom Holtom i snimanje novog albuma, prvog nakon 17 godina. Ono sto nisam znao prije ovog koncerta u Holmfirthu je da se osim Stephena Holta nakon 24 godine u bend vratio u originalni garage punk zvuk. Ali idemo redom.

[ Picturedorme Homfirth ]

Jedna od ljepota odlazaka na koncerte širom Europe je i otkrivanje novih omiljenih koncertnih prostora, a Picturedrome Holmfirth je svakako na vrhu liste. Holmfirth je malo lijepo selo u Peak District National Parku (između Sheffielda i Manchestera) s kamenim kućicama i uskim ulicama.

Nekim čudom u mjestu se nalazi Picturedrome, 100 godina staro kazalište pretvoreno u koncertni prostor za oko 1000 ljudi (broj stanovnika sela je jedva malo veći od tog kapaciteta) sa dvije razine balkona i onim funkcionalnim padajućim podijem poput londonske Brixton Academy tako da svi prisutni imaju dobar pogled na stage. Zajedno sa starosnom strukturom publike u rasprodanom Picturedromu to dovodi do kurioziteta da je veća gužva bila u zadnjim redovima dvorane nego ispred stagea.

[ Publika na Picturedrome galeriji - od 7 do 77 godina ]

Koncert je krenuo odbrojavanjem unazad 5 minuta na video zidu nakon čega je bend izašao uz prepoznatljivu ‘Moo’ ikonografiju. Već po uvodnih nekoliko pjesama bilo mi je jasno da će koncert biti nešto potpuno različito od očekivanja: nepoznati vokal i garažni zvuk nisu imali puno zajedničkog s nečim što sam poznavao kao Inspiral Carpets. Dojmovi su bili dvojaki, s jedne strane nastup je bio zanimljiv i moćan, a sa druge strane nisam vidio ono po što sam došao. Uzalud sam taj dan u autu prisjećao se tekstova hitova poput Uniform i Two Worlds Collide, setlista nastupa je bila bazirana većinom na materijalu iz osamdesetih uz tri ili četiri nove stvari sa albuma koji ce izaći u 2012. godini. Onih nekoliko hitova iz devedesetih, poput Saturn 5 ili Dragging Me Down, izvedeni su u punk aranžmanima da se uklope u novi-stari zvuk.

Nastupom je dominirala ekstatična bas – bubanj kombinacija Martyn Walsha i Craig Gilla koja je dobro protresla stogodišnju građevinu. Stephen Holt, kojem je to bio jedan od prvih nastupa kao frontmenu Inspiral Carpetsa nakon 24 godine pauze, suvereno je vladao stageom uz onaj tipično “manchesterski” nastup i mlataranje besposlenim rukama. Valjda u nekom statutu Manchestera piše da vokal benda ne smije svirati niti jedan instrument? [ Inspiral Carpets - Martyn Walsh, Craig Gill & 'Moo' ikonografija ]Po reakcijama ostatka publike i ozarenim licima nakon koncerta rekao bi da je nostalgija moćna stvar i da su svi bili zadovoljni viđenim iako nitko od prisutnih u usputnim komentarima na šanku nije iskazao veći entuzijazam prema nadolazećem albumu. Nekako mi se čini da će album proći nezapaženo, Inspiral Carpets vjerojatno ipak pripadaju prošlosti?

Koliko ozbiljno bend shvaća svoj povratak korijenima vidim sada i na njihovoj stranici koju sam otvorio da pogledam raspored turneje. U desnom gornjem kutu stranice, tamo gdje Tech firme uz logotip ubace i onaj blesavi marketing slogan, sada stoji “Insprial Carpets – garage band”! Htio sam se na stranici uvjeriti i da je ovaj “seoski” koncert ipak izuzetak, ostatak turneje su standarne UK glavne koncertne postaje i veći kubovi, neki od njih davno rasprodani i sa dodanim dodatnim datumima u istom prostoru. Zanimljivost je i da su Carpetsi odgodili nekoliko narednih datuma turneje nakon Holmfirtha zbog rođenja kćeri Clinta Boona. Mala Luna rođena je na dan Holmfirth koncerta i rapoloženi otac spomenuo ju je nekoliko puta tijekom koncerta. Dobrom raspoloženju pridonijela je i dramatična pobjeda Oldham Athletica nad Sheffield Unitedem u zadnjoj minuti nakon što su gubili 2:0, također više puta spomenuta na stageu tako da sam morao nakon koncerta ići potražiti spomenuti događaj na YouTubeu. Pa ako vas interesira čista nogometna euforija upišite u YouTube ‘Sheffield United 2-3 Oldham Athletic’.

[ Holmfirth - pokrajnja ulica ]

Krasna subotnja večer završila je proslavom St. Patrick’s Daya u seoskom pubu na brdu iznad Holmfirtha i buđenjem idućeg jutra u priručnoj spavaonici iznad puba uz mukanje stada krava pod prozorom i miris pržene šunke i jaja iz kuhinje u pubu. Može li se očekivati više od subotnjeg izlaska na koncert?

Fotke by me // 21/03/2012

The Walkabouts @ Tvornica

Nostalgija. Tako jedino mogu objasniti krcatu Tvornicu ovaj utorak na nastupu pomalo zaboravljenih Walkaboutsa na turneji nakon šest godina pauze u radu benda. Koncert je inicijalno najavljen za mali pogon Tvornice ali naknadno je zbog interesa prebačen u prepolovljenu veliku dvoranu koju smo do vrha napunili svi mi nostalgičari za devedesetim godinama.

[ The Walkabouts @Tvornica, 17/01/2012 ]

Turneja prati uglavnom nezapažen lanjski album Travels In The Dustland. U najavi koncerta ugodno mi je prisjetiti se koliko je ovaj bend značio prije petnaest godina kada smo širom otvorenih očiju, nakon odličnog Setting the Woods on Fire albuma, pratili njihov prelazak sa Sub Pop-a na veliki Virgin Records i izdavanje najkomercijalnijeg albuma Devil’s Road. U to doba Walkaboutse se moglo vidjeti redovito i po MTV-u, dok je još MTV nešto značio i dok se tamo mogla vidjeti zanimljiva glazba. Postali su tih godina na neki način i naš domaći bend, redovito su nas posjećivali u mračnim devedesetima godinama kada su interesantni koncerti u Zagrebu bili više izuzetak nego pravilo. Vjerojatno zato je i tako bistro sjećanje na terasu GK Jabuka i prvi zagrebački nastup Walkaboutsa 1996. godine, u vrijeme kada je Jabuka bila i koncertna pozornica. U međuvremenu se Chris Eckman, alfa benda (omega je Carla), preselio u nama bliske krajeve. Već deset godina Chris živi u Ljubljani kao slovenski zet te često posjećuje Zagreb bilo zbog nastupa u raznim projektima ili producentskog rada sa hrvatskim bendovima. Kada su Walkaboutsi objavili datume svoje 2012. turneje bez Zagreba nekako sam imao osjećaj da je to greška, njihova povezanost za Zagrebom je prevelika da bi samo tako preskočili ove prostore. I bila je greška, par tjedana kasnije na njihovoj stranici pojavio se i termin Zagreb 17.1. Tvornica i pripreme za nastup najdugovječnijeg americana benda mogle su početi. A pripreme su bile u obliku ponovnog slušanja njihovog novog albuma koji me na prvu nije nimalo zaintrigirao. Nažalost nije niti na drugu pa sam ostavio koncertnom nastupu Walkaboutsa da me eventualno uvjere da griješim. I jesu.

Prije nastupa Walkaboutsa na stage je izašla djevojka pod umjetničkim imenom Terri Tarantula. Radi se o Terri, dugogodišnjoj bubnjarici Walkaboutsa, koja je prošle godine izdala svoj prvi solo uradak. Njezin minimalistički nastup uz mini sintesajzer izgubio se u žamoru brojne publike pa smo nekako sa olakšanjem dočekali povratak Terri na bubnjeve i izlazak ostatka Walkaboutsa na stage. Vezano još uz Terri i njezin bubnjarski nastup u Walkaboutsima: nažalost pozicija bubnjeva u dubini stagea pod slabim osvjetljenjem nije isticala efektan nastup koji možda nije dostigao standard kojeg je postavila Linda Pitmon na šibenskoj buri, ali nije bio ni daleko od toga.

[ The Walkabouts @Tvornica, 17/01/2012 ]

Walkaboutsi izlaze pojačani novim gitaristom, otvaraju sa Every River Will Burn sa novog albuma i odmah daju do znanja što možemo očekivati na koncertu: odličan kristalni zvuk, nastup moćniji i nabrijaniji nego na albumu i Chrisa koji je izgleda jako fasciniran Neil Young ostavštinom. Vidjelo se to još na zadnjem zagrebačkom koncertu u Ksetu, a naročito ovaj utorak u Tvornici. Odmah pred kraj te uvodne pjesme uletilo je višeminutno Chrisovo cijeđenje gitare. I Neil Young kretnje su bile tu, sve školski. Upravo taj Chrisov bijes na gitari i nova dodatna treća gitara na stageu podigli su ukupan dojam, pa sam više puta tokom večeri pomislio kako prisustvujem svom najboljem Walkabouts nastupu. A gledao sam ih možda i desetak puta (ako računam i solo Chris & Carla nastupe) ali uvijek je nedostajalo ono nešto, onaj trenutak koji podigne publiku. Objašnjavao sam sebi uvijek da su to Walkaboutsi, njihovi momenti za pamćenje su dirljiva izvedba Take Me u mraku ITD-a, a ne podizanje adrenalina furioznim nastupom. Ovoga puta je sve bilo na mjestu, nije smetala niti setlista u kojoj su zaobiđeni skoro svi moji favoriti iz sada već skoro trideset godina rada benda. Čak mi je i bilo drago što je odsviran dobar dio zadnjeg albuma, sve izvedeno zvučalo je bolje od studijske snimke, a i pokazivalo je da bend vjeruje u svoj novi rad i ne želi živjeti na staroj ostavštini.

[ Carla u akciji @ Tvornica, 17/01/2012 ]

Uz šest ili sedam brojeva sa novog albuma u setlisti su najzastupljenija bila ona dva albuma izdana za Virgin Records, Devil’s Road i Nighttown, sa po tri stvari od svakog. Regularni dio koncerta završio je furioznim izvedbama Jack Candy i Stopping-Off Place uz posvetu “This one is for Mate”. U pauzi jednog od spomenutih Neil Young-like orgijanja pao je i Springsteenov State Trooper recital, na oduševljenje starijeg dijela publike koji je i bio u većini tu večer u Tvornici. Carla je još jednom pokazala koliko se dobro osjeća na stageu, impresivan nastup, sa osmjehom na usnama cijelo vrijeme i glasovnim kvalitetama koje nisu nimalo izgubile sa godinama. Zaista je lijepo bilo gledati bend koji dostojanstveno stari i čije stare CD-ove sa ponosom mogu istaknuti na svojoj polici.

Nadam se da nećemo ponovo čekati šest godina da Walkaboutsi krenu na turneju.

(17.1.2012)

The Bambi Molesters – A Night In Zagreb

The Bambi Molesters ‘A Night In Zagreb’ je prvi službeni koncertni snimak benda zabilježen u obliku dvostrukog CD-a i DVD-a u režiji njemačkog redatelja Marca Littlera. Nastup je snimljen u ožujku 2011. godine u zagrebačkom Teatru &TD, istom mjestu na kojem su Bambi Molestersi nekih godinu dana ranije euforično promovirali svoj zadnji studijski album ‘As The Dark Wave Swells’ u dvije rasprodane večeri zaredom.

Suradnja Bambi Molestersa i mladog redatelja njemačke neovisne scene Marca Littlera počela je 2009. godine kod snimanja albuma ‘As The Dark Wave Swells’ kada je video za naslovnu stvar toga albuma u produkciji Littlera iskočio kvalitetom i u globalnoj konkurenciji. Marc Littler i njegov Slowboat Films imaju iza sebe veći broj nagrađivanih igranih i dokumentarnih uradaka, a posebno su aktivni na filmovima sa glazbenom tematikom poput hvaljenog ‘The Folk Singer – A Tale of Men, Music & America’ iz 2008. godine. Još od ožujka ove godine, kada sam u Teatru &TD za vrijeme koncerta sa zanimanjem pratio rad njemačkih snimatelja oboružanih Canon 5D Mark II kamerama za HD video snimanje, napeto iščekujem da vidim njihov rezultat.

A rezultat u vidu objavljenog filma vrlo je impresivan. Littler postavlja glavne likove, članove benda Ladu, Dalibora, Dinka i Hrvoja, u uloge misterioznih junaka o kojima se u filmu ništa ne zna. Razgovora nema, muzika kreće sa uvodnom špicom i ne staje svih 90 minuta projekcije. Brze izmjene kadrova benda na stageu i detalja snimljenih širom Zagreba prate energiju live nastupa dok je publika prisutna u Teatru &TD potpuno nevažan faktor, jedva da se i primjećuje u filmu.
Tijekom nastupa na stageu se pridružuju i gosti. Luka Benčić, vođa riječkih My Buddy Moose, proširio je zvučnu sliku benda sa klavijaturama tijekom većeg dijela koncerta. Dvojac na trubi i saksofonu, Andrej Jakuš i Ozren Žnidarić, pomogli su da izvedbe pjesama sa zadnjeg albuma zvuče kao vjerne kopije studijskim snimkama. A Chris Eckman iz ove godine ponovno aktivnih The Walkaboutsa već tradicionalno se pridružio Bambi Molestersima prilikom izvedbi pjesama njihovog zajedničkog projekta The Strange.

Uz ovakvu produkciju koja se približava savršenstvu ostaje žal što nastup Bambi Molestersa nije zabilježen koju godinu ranije kada su bili na svom kreativnom vrhuncu. Ne mogu se osloboditi dojma da je bend izgubio na energiji nastupa nakon pauze 2008. godine, što je popratio i smanjeni interes publike zadnjih godinu dana. U prilog tom dojmu ide i otužno poluprazna kino dvorana iako ovaj film svakako zaslužuje da ga se doživi na velikom platnu. Šira publika ostala je nezainteresirana za ovu jedinu kino projekciju filma pa su nam društvo u pijuckanju prigodnog viskija uz druženje sa bendom nakon projekcije činili uglavnom akreditirani izaslanici drugih portala te prijatelji benda.

Veza ‘The Bambi Molesters – A Night In Zagreb’ filma i Zagreba nije samo u naslovu. Marc Littler je film ispresijecao video kadrovima Zagreba snimljenih iskusnim fotografskim okom. To su kadrovi koji bude želju da izravno iz kina krenete po kiši na samotnu noćnu šetnju Gradecom. Te slike Zagreba nisu uljepšane, to je Zagreb oljuštenih fasada, zaključanih željeznih vrata i prisavskih stambenih blokova. Kadar snimljen negdje sa kule Lotrščak, slučajno ili ne, fokusira se na ogromnoj Hoto dizalici koja upravo uništava Cvjetni trg. Zagreb u kakvom živimo.

Kada god želim nekom dragom stranom posjetitelju i prijatelju pokloniti uspomenu na Zagreb uvijek se nađem u problemu. Licitarska srca, paprenjaci i kravata? Budimo ozbiljni. E pa primjerak ovog ‘A Night In Zagreb’ DVD-a mogu sada ponosno pokloniti u takvim prigodama jer predstavlja Zagreb na način usporediv onome kako to radi neka ukoričena retrospektiva Toše Dabca.

 

End Of The Road festival 2011 @ Dorset (Engleska)

Uvod. U prvom vikendu rujna održano je šesto izdanje engleskog End Of The Road (EOTR) festivala. Bila je to i treća godina festivala s našim prisustvom. Karte za festival i letovi za London kupljeni su još 2010. godine, prije objave lineupa, i svi smo nestrpljivo iščekivali 1.9. da napokon sjednemo u taj EasyJet i krenemo na naš omiljeni festival (upućujem vas na članak za najavu festivala gdje sam objasnio zašto mislim da je EOTR najbolji festival koji možete posjetiti).

[ Need a lift ]

Idemo odmah na bitno. U četiri dana festivala puno smo bendova pogledali, u ovih godinu dana pripreme za festival puno smo albuma preslušali, tako da nam je sada problem kako sažeti ovaj izvještaj na ono što je bitno. Zato ćemo istaknuti odmah glavno, prije nego izgubimo čitatelje s količinom teksta: Okkervil River i The Walkmen vjerojatno su najbolji klupski koncerti koje možete vidjeti. Točka. Proglašeno konsenzusom među autorima ovog izvještaja i temeljeno na ponavljanju gradiva (koncert u klubu, EOTR nastup). Energiju i doživljaj njihovog live nastupa ni blizu ne možete zamisliti slušajući studijske albume. Nakon svakog njihovog odgledanog nastupa krene rasprava na koju nitko nema suvislog odgovora: zašto ti bendovi ostaju relativno nepoznati usprkos dugogodišnje karijere i zašto ih zaobilazi komercijalni uspjeh?

Ima još nešto bitno. Organizatorska ekipa EOTR-a pokreće novi festival na proljeće, termin je drugi vikend lipnja. Festival nosi naziv No Direction Home (u upotrebi je i kratica NDH koja kod nas ima ne-festivalske asocijacije) i smješten je na novoj lokaciji, Welbeck Abby u Šervudskoj šumi, središnja Engleska. To je u osnovi sve što se za sada zna o novom festivalu, ali i to je dovoljno da razveseli sve nas kojima je godinu dana između dva EOTR-a preduga pauza.

Izvještaj s ovogodišnjeg EOTR-a koncipirali smo na drukčiji način od uobičajenog festivalskog: redoslijed nije po odgledanoj kronologiji nastupa nego je posložen po našoj subjektivnoj ocjeni. Zato su i headlineri ispali iz izvještaja, neki od njih nisu oduševili niti jednog člana našeg tima ili smo jednostavno imali druge koncertne prioritete u njihovom terminu. [ Bir pronalazi šumska mala vrata ] Uz pojedine izvođače naveli smo i preporuke najboljih momenata diskografije, naročito kod onih manje poznatih koji još nemaju recenzija na Terapiji. Ipak iza ovog našeg odlaska na EOTR stoji cjelogodišnja priprema, morao bih se dobro zamisliti da nađem izvođača kojeg sam pogledao u ova četiri EOTR dana, bez da sam ranije istražio i probavio njegove studijske uratke.

1. Okkervil River (Bir, Garden Stage, Subota 21:30) Jedna od već u najavi spomenutih čari EOTR festivala su i pozornice razmještene po šumi botaničkog parka, na kojima neočekivano možete naletjeti na nenajavljeni tajni nastup nekog od izvođača. S obzirom da u ranim poslijepodnevnim satima nikako nisam uspio naletjeti na neki band koji bi mi zadržao pažnju, odlučio sam se upoznati s parkom i šumom obilazeći sve instalacije, igraonice i ostala čuda porazbacana uokolo. Osim što sam pronašao male ljude i skrivena vrata, tumarajući šumom naletio sam i na članove Okkervil Rivera, koji su bili u izviđanju mjesta na kojem bi mogli nastupiti. Nažalost, njihov tajni nastup (koji je ipak bio objavljen na Twitteru) sam unatoč tom susretu propustio, ali ono što nikako nisam smio propustiti bio je programom najavljeni nastup kojim su tu večer zatvarali Garden Stage. Zbog nesretno složenog rasporeda, sa žaljenjem propuštam nastup glavnog headlinera Mogwai na Woods stageu, i nakon M. Warda natisnut u prvi red na ogradi željno iščekujem nastup mini headlinera večeri. Veći dio izvođača pričali su s oduševljenjem o ovom festivalu, njegovoj lokaciji, odnosu prema izvođačima i publici, te posebno o bebama paunima koje šetaju livadama, pa ni Okkervil River nisu bili izuzetak. [ Okkervil River @Garden stage ]No oni su, čini se, posebno inspirirani svirajući ovdje (već su stari gost EOTR festivala), jer osim već spomenutog tajnog giga, ono što su nam pružili bilo je nesputano zadovoljstvo sviranja rock’n’rolla u svojoj najdivljijoj varijanti. Krenuli su snažno s Wake up and be fine, da probude sve koji su se možda uspavali uz M. Warda te nam zajamče dobro raspoloženje i zabavu. I odmah se energija sa stagea prelila u publiku i sinergija je bila potpuna. Svi su pjevali sve tekstove sudjelujući u Okkervil histeriji. Will je divljao, skakao i razvlačio kabel mikrofona, bacio naočale (nakon čega mu je lice poprimilo izraz pomahnitale japanske bube iz crtića), a naše najveće udivljenje izazvala je sitna Lauren Gurgiolo na gitari koja je kao srođena sa svojim ogromnim fender jaguarom razvaljivala rifove i solaže. Izmjenjivale su se stvari s posljednja 3-4 albuma, da bi na posljednjoj (od divljanja i urnebesa zaboravih više kojoj) Will napravio totalni rusvaj, potpuno izgubivši kontrolu i porazbacavši sve instrumente, mikrofone, iščupavši kablove. Rusvaj je bio toliki da nije više bilo šanse za oporavak kako bi se odsvirao bis, iako smo svi u publici bili gladni nastavka i još dugo ih pozivali da se vrate. Na koncu je Will sav izvan sebe od oduševljenja (i tko zna čega još) izašao i ispričavao nam se što to nisu u stanju učiniti. Ne znam u kojem su trenutku Okkervil River prošli preobražaj od amerikana outsajdera do bogova rokenrola, ali ovo pred nama je bio savršeno odsviran, otpjevan, odskakan set rokenrol zvijezda. Stvarno velik-mali band i svakako naj nastup festivala. (Op. Krešo: zadnja stvar na kojoj je Will razvalio svoje gitare bila je Unless It’s Kicks, još mi zvoni taj rif u glavi)

[ The Walkmen @Garden Stage ]2. The Walkmen (Mirna, Garden Stage, Petak 20:15) U petak smo na Garden Stageu posvjedočili jednoj od najboljih svirki na festivalu. The Walkmen su američki indie rock band s 11-godišnjim stažem i članovima rasutim između Philadelphije i New Yorka. Osobno nisam pobornik veza na daljinu, ali ova očito funkcionira. I to savršeno. Band iza sebe ima 6 studijskih albuma od kojih bi izdvojila “You and Me” iz 2008. kao jedan od onih koji su “ljubav na prvo slušanje”. Hrapavi ton vokala Hamiltona Leithausera zvuči kao da iza sebe ima bezbroj fajrunta u kafanama i isto toliko kutija crvenog Marlbora. Iza takvog glasa ne očekujete gracioznu pojavu visokog, plavog momka u odijelu … Ali njegova pojava uz ovakvu svirku je svakako plus! Ipak, zvijezda koncerta je definitivno bio bubnjar Matt Barrick … čovjek koji je većinu vremena izgledao kao da će iskočiti iz vlastite kože … to se cijeni … kad netko svira kao da mu je to zadnje u životu! Ta manična energija je uspješno prenesena i na publiku koja je dala do znanja da su The Walkmen dostojni i headliner termina na glavnom Woods stageu. Zašto oni nisu planetarno popularni, nemam pojma.

(Bir) Sa znatiželjom i veseljem očekivao sam ovaj nastup. Glavno mi je pitanje bilo mogu li The Walkmen ponoviti onu magiju svirke u malom prostoru, no već sa prvom stvari moj strah bio je otklonjen i do kraja nastupa The Walkmen su se potvrdili kao jedan od najjačih live izvođača danas. I The Rat je naravno opet rasturila sve prisutne. A kao plus, Hamilton je očito bio pod utjecajem okolne prirode i beba paunova, pa nas je, iako pomalo uštogljeno, ipak počastio pokojom pričicom između pjesama, što nažalost nije bio slučaj u Ljubljani.

[ Gordon Gano @Big Top Stage ]

3. Gordon Gano & the Ryans (Krešo, Big Top Tent, Petak 21:00) Zbog nastupa bivšeg vođe Violent Femmesa pojačanog sa braćom Ryan napustio sam na polovici savršeni The Walkmen set i požurio u olinjali Big Top Tent poslušati legendu. I nisam nimalo zažalio. Niste znali da Gordon Gano izdaje solo albume? Izgleda da niste jedini, na nastupu se skupio manji broj znatiželjnika i čim je Gano krenuo po stvarima sa zadnjeg albuma primijetio sam da sam jedini u publici koji urliče tekst pjesama. Nastup je nudio miks čvrstih električnih pjesama sa zadnjeg (i jedinog) studijskog albuma ove postave (Under The Sun iz 2009) i folk akustičnih izvedbi Violent Femmes hitova. Kada Gano i bro Ryan odlože gitare te uzmu violinu i mandolinu, bio je to siguran znak da slijedi jedan od Violent Femmes klasika koji su dizali euforiju u malobrojnoj publici do razine koja mislim da nije ponovljena na ovogodišnjem EOTR-u. Moram ovdje i naglasiti kvalitetu spomenutog Under The Sun albuma, meni jednog od najboljih izdanja te 2009. godine. Riječ je o albumu koji je uredno ignoriran od medija i publike. I danas je problem na Googleu pronaći dvije normalne recenzije tog albuma, tako da me i nije toliko začudila spoznaja da naslušana engleska publika na EOTR-u nije bila upoznata s tim materijalom. Ali to ih nije spriječilo da toplo prime pjesme s albuma koji je na kraju odsviran u cijelosti. Naslovna pjesma sa zadnjeg albuma zatvorila je regularni dio koncerta. To sedmominutno savršenstvo za koje sam se nadao da će ponoviti nabrijanu youtube izvedbu. I jesu, bio je to onaj moment ovogodišnjeg festivala koji zauvijek ostaje upamćen. Ta izvedba nije samo mene ostavila oduševljenog. Malobrojna, u pravilu rezervirana, engleska publika ovoga puta nije odustajala od pozivanja na bis. Znate već da je to na festivalima uglavnom uzaludna misija. Ali ovoga puta band se zaista vratio nakon duže pauze, Gano je izjavio kako ga nije briga za davno probijeni vremenski termin, uzeo svoju violinu i prstima odsvirao uvod u Blister in the Sun. Nastavak možete lako zamisliti. Flashback Jabuke od prije 20 godina. Meni je Gordon Gano bio možda i najdraži nastup ovogodišnjeg EOTR-a: vrhunski prateći band, odličan novi repertoar upotpunjen starim hitovima i karizma punk institucije Gana. Ne smeta ni što izgledom sve više vuče na Ala Bundyja. Ili na Mladena Stubljara na ovoj slici gore, što je primjetio prijatelj.

[ Doug Paisley @Tipi stage ]

4. Doug Paisley (Mirna, Tipi tent, Nedjelja 19:30) Početkom prosinca prošle godine izašao je prvi popis bendova koji će nastupati, njih 20ak. Popis je isti tren ispisan i zakucan za pluteni pano. Neka igre počnu! Skidanje albuma, preslušavanje, križanje popisa, slaganje naše EOTR 2011 kompilacije. Krvav posao, dabome! Treće ime na popisu bilo je Doug Paisley. Nakon samo par slušanja i on-line uhođenja postao je moj favorit, eventualni donor i budući otac moje djece, osobni trubadur i zamjena za persen nakon napornog dana! (ovo zadnje sam izmislila, ali Doug zaista ima umirujuće djelovanje). Taj simpatični Kanađanin već više od 10ak godina nezapaženo luta alt-country scenom, između ostalog i kao pratnja na turneji Bonnie Prince Billyju. Tek 2008. godine izdaje svoj prvi album jednostavnog imena Doug Paisley, a pjesmu “What About Us” objavljuje i Mojo Magazine na jednoj od svojih kompilacija. Dvije godine kasnije izdaje još jedan izvrstan album, “Constant Companion “. Iskreno, ne znam koji bih prije preporučila. Poslušajte oba i prosudite sami. A sad … koncert. Mislim da je nedjeljna Paisleyjeva svirka ogledni primjer zašto se ljudi svake godine vraćaju na EOTR festival. Iako postoji hrpa dodatnih aktivnosti, lokacija je prekrasna, hrana i jabukovača božji, ljudi su tu prvenstveno radi glazbe. Loša sam u procjeni pa ću bubnut brojku, ali recimo da je tu večer 500-tinjak ljudi sjedilo u šatoru i u grobnoj tišini poslušalo cijeli koncert. Naravno, bilo je smijeha i interakcije s publikom u pauzi između pjesama, ali s prvim taktovima bi glasovi utihnuli, a šatorom bi odzvanjali samo njegov glas i akustična gitara. Nastup je počeo sa, meni najdražom pjesmom, “No One But You”. Nakon prvog refrena “Who would be so cruel/To someone like you/No one but you” ja sam već umrla i uskrsnula 100 puta. Doug nije jedan od onih izvođača koji vas ostavlja bez daha bogatim aranžmanima, popratnim efektima i virtuoznim svirkama. On je tu da svojim tekstovima o pitanjima srca, i života općenito, pritisne sve prave botune i ostavi vas s knedlom u grlu te da vas u pauzi između pjesama nasmije i osvoji jednostavnošću i duhovitošću. Ako ste ljubitelj alt-country glazbe, neka vam Doug svakako bude domaća zadaća!

[ Bob Log III @Woods stage ]

5. Bob Log III (Krešo, Woods Stage, Subota 16:00 i surprise nastup oko 2 ujutro) Napisao sam kako mi je teško pronaći odgledani nastup kojega nisam ranije proučio na albumima. E pa evo jednoga. Bob Log III je EOTR veteran, na nastupima prijašnjih godina pridobio je veliki broj poklonika pa je tako ove godine smješten na najvećem Woods stageu. Riječ je o blueseru koji uvijek nastupa sam, obučen u neko svemirsko svjetleće odijelo s kacigom na glavi. Desnom nogom lupa bas bubanj, lijevom činele, a glas mu je provučen kroz telefonsku slušalicu. Gitaru svira u stilu nekog prljavog bluesa, u velikoj brzini, tako da to poprima i plesne elemente. Zvuči vam sve ovo blesavo? I meni bi da čitam. Nije tu riječ o muzici koju bi preslušavao kod kuće, ali uživo na neki način to sve odlično funkcionira. Prema legendi nitko nikada nije vidio lice Bob Log-a III. Pričali smo o tome s engleskom promotoricom koju smo upoznali na festivalu pa nam je ispričala kako je jednom odsjela u istom hotelu kao Bob Log III, doručkovala sa “grumpy old man” i htjela mu reći “please put your helmet back on”. Ali nećemo sada kvariti stvoreni mit. Bob Log III nas je ponovo dočekao i na nenajavljenom surprise gigu kasno u noći. Na malom stageu u malom prostoru njegov show još bolje funkcionira. Ili možda to nema veze s prostorom nego s konzumiranim Ciderom? Svejedno, zabava je bila vrhunska. Vidjeli smo i točku kada predstavlja svoj band: “On cymbals, left foot. Over here on the bass drum we got right foot. This is my left hand that does all the slide work..” te nakon toga poziva cure iz publike da mu sjednu na svaku nogu dok on svira bubnjeve.
[ Bob Log III @Tipi stage ]Potvrdu kvalitete Bob Log III nastupa dobili smo naknadno i od naše prijateljice Danielle iz Newcastlea koja je prvi dan po povratku sa EOTR-a ponovo otišla na Bob Log III nastup u Newcastleu. Tri puta Bob Log III u tri dana. I kaže da je svaki puta sve bolji. Čak i bez Cidera.

6. M. Ward (Bir, Garden Stage, Subota 19:30) M. Ward i ja nikad nismo bili na ti. Hoću reći da, iako čovjek ima vjerno sljedbeništvo, te je hvaljen i cijenjen u singer/songwriterskom svijetu (a koji čini velik dio mojeg uobičajenog repertoara za slušanje), kad god sam pokušavao slušati njegove albume, nijedan se nije zalijepio. Tako mi je nekako promakla i sva veličina dotičnog, a o njegovima nastupima kod nas mogao sam suditi samo iz onog što sam čuo od drugih. Iz ovih razloga, M. Ward mi uopće nije bio u rasporedu za poslušati. Taj dan su mi favoriti bili isključivo Okkervil River, a sve drugo mi je bilo usputno. M. Ward čak niti to, jer nisam imao volje prije glavne atrakcije slušati “još jednog melankoličnog singersongvrajtera”. No, jedna od čari EOTR-a je i da stvari ne budu onako kako ste si to u početku zamislili, pa sam se tako i ja našao na Garden stageu u vrijeme kad je počinjao M. Ward. Na stage izlazi lik u kariranoj košulji i šilterici, nalik radniku s crpke u Arizoni koji vam je došao natočiti gorivo i provjeriti ulje. A kad se uhvatio gitare, bio je to najživahniji singersongwriter kojeg sam gledao u zadnje vrijeme. Umjesto čovjeka s gitarom za mikrofonom, pred sobom sam gledao i slušao lika koji kao da je izgubio sposobnost bivanja na jednom mjestu. Svaki dio njegovog tijela micao se, a on je bio čas tu, čas tamo. Za čas mi je nepoznavanje repertoara nadoknadila opčinjujuća izvedba. Ostatak brojne publike poznavao je repertoar i nije imao mojih problema. S oduševljenjem su pozdravljali svaku novu stvar, a u potpunom miru i tišini slušali i uživali tijekom izvođenja iste. Akustična gitara, klavir, električna gitara. Jedan glas, jedan instrument bilo je ono što nam je pružio M. Ward. Pravo osvježenje (ili čak raritet) nakon solo izvođača naoružanih loopovima u dosta nastupa odgledanih tijekom festivala. A kao poseban dragulj i magičan trenutak bila je izvedba Story of an Artist, cover Daniela Johnstona, kojeg je M. Ward izveo za klavirom, a na stageu mu se pridružila violinistica/kantautorica Jolie Holland (koja je taj dan nastupala na istom stageu u ranijim satima), te se priča o umjetniku transformirala u duet od kojeg zastaje dah i trnci vam prolaze rukama. Jedan od rijetkih nastupa na festivalu koji je imao i bis zatvorila je nadahnuta obrada Buddyja Hollyja koja je ipak završila u loop snimljenom melodijom i glasom M. Warda kako ponavlja “Rave on”. Ovime je nas, oduševljene, pozdravio, a meni ostavio želju za podrobnijim preslušavanjem i upoznavanjem albumskog opusa.

[ Cider ]

7. Junip (Mirna, Tipi Tent, Četvrtak 21:00) Tko od bendova nastupa na tzv. “nulti” dan festivala obično saznajemo u zadnji čas. Bir je pribjegao CSI tehnikama te je za bendove o kojima se špekuliralo po forumima provjerio kada i gdje su na turneji (Op. Bir: zapravo sve je riješio newsletter samog benda o UK turneji i zgodna praznina na početku iste). Sve je ukazivalo na Junip koji je u vrijeme festivala bio na UK turneji. Junip je švedski trojac koji je, nakon 5-godišnjeg hiatusa, prošle godine izdao album “Fields” i pokupio lovorike na glazbenim portalima. Zaštitni znak grupe je pjevač Jose Gonzales koji je uz Junip ostvario i uspješnu solo karijeru. U Tipi Tent smo stigli dovoljno rano, uzeli pive na šanku i zauzeli mjesto blizu pozornice. I onda je krenulo … što? … beskonačna tonska proba. Ne znam je li bilo u pitanju naše nestrpljenje pa nam je bio iskrivljen pojam vremena ili su ga stvarno satrali?!? Kada su napokon počeli, prva pomisao je bila kako Joseov glas hipnotizira i sasvim mi je jasno zašto ga je posuđivao u marketinške svrhe! Uzrokuje instantnu ugodu i osobno bih kupila sve što se reklamira uz ovakav soundtrack! Antipod Joseovom smirujućem glasu i gitari je Tobias Winterkorn koji čini čuda na orguljama/sintesajzeru i dodaje dozu histerije! Sve to uokviruju Elias Araya na bubnjevima i pridruženi član na basu i efektima. Pjesme na trenutke zvuče kao uspavanke, dok su na trenutke na rubu distorzije! Ludilo! Nisam sigurna je li cijela svirka trajala dulje od tonske probe, ali su se svakako iskupili!

[ Steve Smyth @Tipi stage ]

8. Josh T. Pearson (Bir, Garden Stage, Nedjelja 19:00) Slično kao dan prije s M. Wardom, još jedan autor iznenadio me i oduševio svojom izvedbom i osobnom karizmom, a da mi je prijašnje poznavanje lika i djela dotičnog bilo površno. O Joshu T. Pearsonu sam znao da je neki obrasli i kosati lik s velikim šeširom koji se voli fotkati s puškom u ruci nalik kakvom ludom pustinjaku iz Teksasa. Glazba je izrazito mračna i tužna te teško probavljiva i zahtjevnijem slušatelju. Također, priča o davno snimljenom jednom albumu s bandom Lift to Experience, nakon kojeg je Joshu trebalo 10 godina da izda svoj sljedeći, solo materijal, uklapa se u sliku o pomalo nestalnoj i mističnoj figuri. Bio je to nastup koji sam htio vidjeti iz čiste znatiželje, bez da sam puno očekivao od tog pustinjaka. No, predrasude su gadna stvar, pa iako se pred nama stvarno ukazao bradati pustinjak, ono što je slijedilo bilo je daleko od bilo kakvog mračnog i komornog iskustva. Da, glazba jest mračna, tugaljiva i teška, ali sam Josh je osoba koja se uvlači pod kožu svojom neposrednom i vedrom komunikacijom između pjesama. Naglasivši kako je loš u pričanju viceva i bolje izvodi tužne pjesme, svoje je riječi demantirao urnebesnim showom u kojem je podjednako oduševljavao svojim pričama između pjesama i hipnotičnim mračnim country baladama. Već na samom početku, dok je sjedio i prebirao po žicama gitare, naglasio je kako čeka da počne kiša, jer bez kiše i njegove pjesme ne zvuče kako treba. Ubrzo je krenula “Sweetheart I ain’t your Christ”, za koju je rekao kako je rado izvodi u crkvama, a koja zapravo vrlo satirično zvuči kad ju izvodi jedan ovako isusoliki tip. A kad je tijekom izvođenja iste kiša stvarno i počela, Joshovom oduševljenju nije bilo kraja. “I’m so proud of myself”, rekao je izrugujući se nama koji kisnemo, dok on sjedi u zaklonu stagea. Zatim je krenuo na “Woman, when I raised hell”, a nama u publici nadrealnost izvedbe pojačala je bakica obučena u prnje koja je puhala balone od sapunice i slala ih u Joshovom smjeru. A da ne bi sve samo ostalo na šalama i atmosferi, treba reći da pjesme sa za sada jedinog solo albuma ” Last of the country gentlemen” u živoj izvedbi zvuče opčinjavajuće moćno i tužno. Iako nije neki gitarist, već usporeno prebire po žicama, svaka nota nalazi se na pravom mjestu i u stanju je prikovati cjelokupnu publiku u nepomičnom transu. Stvarno je impresivno vidjeti s kojom lakoćom je Josh doslovce okupirao pažnju svojim tugaljivim glasom i minimalističkim pristupom sviranju, gdje svaka neodsvirana doba i tišina u pjesmi imaju težinu jaču od gromoglasne simfonije, te u potpunosti zarobljavaju vašu pažnju. Magičan nastup.

[ Phosphorecent @Garden stage ]

9. Phosphorescent (Krešo, Garden stage, Subota 16:30) Dvije komponente koje čine EOTR toliko privlačnim već smo naglasili: vrhunski lineup odabran od organizatora i prelijepo okruženje šume sa stageovima na proplancima. Mislim da treću bitnu komponentu nismo dovoljno istaknuli, a to je publika. Popodnevni set Phosphorescenta po jakom suncu došlo je pogledati više tisuća ljudi i solidno popunilo Garden Stage. Phosphorescent je nastupio solo, bez pratećeg benda, dakle samo Matthew i njegova gitara. Preusporeno i pretiho za par tisuća ljudi? Nimalo. Tišina za vrijeme cijelog seta bila je tolika da je meni bilo neprikladno slikati kako zvuk okidanja SLR-a ne bi remetio savršenu tišinu. I onda pred kraj nastupa Phosphorescent kreće svirati uvod u devetominutnu Los Angeles sa zadnjeg albuma, a meni pomisao kako šteta da nema nikoga na stageu da mu drži one krasne prateće vokale. I pogađate, u trenutku kada se trebaju uključiti prateći vokali, cijela publika se budi iz one potpune tišine i pjeva melodiju back vokala. Jedan od najljepših trenutaka EOTR-a. Magičan trenutak, rekao bi Bir.

[ Midlake @Woods stage ]

10. Midlake (Bir, Woods Stage, Nedjelja 19:00) Magičan nastup pripremao se i na glavnom Woods stageu. Zatvaranje prije zatvaranja, Midlake su bili moj headliner zadnjeg dana, jer nakon što ih vidim i konačno čujem Roscoe uživo, mogao sam samo vrludati po festivalskom dobru, eventualno pjevušeći Head home. A prije puta kući, ovi teksašani, sada već mali kolektiv od 7 članova, su nam isporučili svoju verziju americane natopljene britanskim folkom i zvukom flaute, kao što smo i mi već bivali natopljeni laganom kišicom. Kiša i pašnjaci, noć i magična svjetla na Woods stageu, nisu mogli biti bolji dekor za čuti i doživjeti nastup ovih bradonja. Fotografija u pozadini, koja krasi i naslovnicu posljednjeg albuma, a na kojoj svi sjede u druidskim haljama, samo je naglašeno podsjetila kako se nalazimo u blizini velikog sjedišta druidske mitologije, Stonehengea. Stvarno nema bolje lokacije za pogledati ih. A to kao da su i sami osjetili, jer su nam pružili svoju magiju savršenog zvuka koji plijeni bravuroznim gitarističkim dionicama i pastoralnim melodijama. Možda im se može zamjeriti malo pretjerivanja u tom britanskom srednjovjekovnom zvuku (dečki, znamo da vam se to sviđa, ali ajd’ lakše malo), jer je flauta ubačena i u one pjesme u kojima nije prije bila (kao da cijeli Van Occuphanter opet žele snimiti s flautom), pa sve stvari počnu sličiti jedne drugima, ali onda band naglo krene u peto-šestominutni gitaristički jam, kao da nas želi uvjeriti da su to oni stari Midlake i vratiti iz magovskih snatrenja. A jel’ Roscoe upalila? Jesam li čuo savršenu stvar? Možda, iako ne u potpunosti. Krivac tome zove se Monkeywrench, festivalsko domaće pivo, koje me potjeralo od stagea do britanske verzije Toi Toi upravo prije izvedbe Roscoe, pa sam nešto samo načuo kroz filtar žuborenja u plastičnom okruženju. Bilo je to jedno magično pišanje.

[ John Grant @Garden stage ]

11. John Grant (Krešo, Garden Stage, Nedjelja 21:30) John Grant, nekadašnji frontmen profinjenih denverskih The Czars, dolazi na EOTR ove godine kao velika zvijezda i u završnom terminu zadnjeg dana zatvara Garden Stage. Veliki uspjeh za čovjeka koje se nakon raspada The Czars 2004. godine povukao potpuno iz glazbe. Iznenađujući povratak uslijedio je 2010. godine kada izlazi njegov prvi samostalni album Queen Of Denmark snimljen uz pomoć i pratnju teksaških Midlake koji su ga time navodno izvukli iz bankrota i osobne propasti. Queen Of Denmark se tiho pojavio u proljeće 2010. godine, npr. sjećam se rujna prošle godine kada je brojna hrvatska publika pohodila Wilco koncert u Beču i ismijavala se sa bradatim medvjedom na klaviru što je svirao kao predgrupa. U intervjuu iz tog doba John Grant govori da mu je osnovni cilj da zaradi nešto novaca na turneji kako bi si mogao kupiti odijelo za nastup i platiti zubara da mu sredi propale zube. Samo dva mjeseca kasnije britanski magazin Mojo proglasio je Queen Of Denmark za najbolji album godine i prašina koja se digla oko toga još se nije slegla. Čak je i Sale Dragaš u onom malom prostoru (svake godine sve manjem) koji dobiva u našoj dnevnoj tiskovini uvrstio Queen Of Denmark u svoj izbor najboljih albuma 2010. Pred početak nastupa zatekla me već poprilična gužva na Garden stageu i razočaravajuće prazan stage sa samo jednim klavirom na njemu. Razočaravajuće iz razloga što se John Granta uživo može uloviti u dva različita izdanja: solo nastup ili uz Midlake pratnju. Obzirom da su Midlake završili svoj EOTR nastup samo sat vremena ranije, i obzirom da je EOTR poznat po međusobnim gostovanjima izvođača, nekako smo uzeli skoro pa za sigurno da ćemo čuti John Granta u onim bogatim aranžmanima uz kompletnu Midlake pratnju. Prvi pogled na stage bez bubnjeva odmah nam je dao do znanja kako smo se uzalud nadali. Midlake su se kasnije zaista pojavili u pozadini stagea, ali samo kao promatrači koji su upijali solo nastup svog kompanjona. A John Grant je izašao na stage u Fleet-Foxes-drvosječa-like outfitu, sjeo za svoj klavir i odmah nas uveo u središte svog hvaljenog albuma sa Mraz i Easier. Moćan vokal uživo zvuči čak i uvjerljivije nego na albumu. Prvi dio koncerta bio je rezerviran za Queen Of Denmark album, a drugi dio kada je na red trebao doći stariji The Czars repertoar nažalost nisam dočekao. Bila je to nedjelja navečer i moja leđa, koja su stoički trpjela četiri dana stajanja i nošenja kamere, ozbiljno su se naljutila i inzistirala na odlasku u sjedeći Tipi Tent na Darrena Hanlona. U svađi koja je nastupila morao sam popustiti i otići sa preprepunog Garden Stagea koji je uživao u solo nastupu velikog John Granta.

[ Šuma Stage ]

12. Lanterns on the Lake (Bir, Big Top Tent, Nedjelja 13:30) Najveća čar svakog festivala jest u otkrivanju novih bandova, odnosno slučajno pronaći onaj jedan band koji ti je skroz promaknuo u pripremama i proučavanju programa prije festivala. Takav band pronašao sam i ovdje. Zovu se Lanterns on the Lake i dolaze iz Newcastlea. Kad me Emmy The Great potjerala od velikog Woods stagea prema Gardenu, gdje sam htio uloviti Megafaun, čudni zvuci su me privukli i zaletio sam se u Big Top šator, te ostao zarobljen u njemu. Zarobljen u čarobnoj šumi zvuka koji me nosio nekim dalekim prostranstvima van ovih u kojima se festival održavao. Zamislite krajolike iz dokumentarca Heima, dodajte im vilenjake i patuljke i blizu ste doživljaju zvuka ovog banda koji bih opisao kao Sigur Ros s dodatkom elektronike, folk americane jedne Cat Power ili Hope Sandoval. Šteta što ovaj band nije svirao na Garden stageu u neko sumračno doba dana. Nadam se da će Lanterns on the Lake postati planetarno popularni vrlo skoro, jer oni su spremni.

13. Drum Eyes (Bir, Big Top Tent, Petak 17:30) Glasan i energičan nastup rano popodne već prvog dana festivala nešto je što obećava. Drum Eyes su peteročlani eksperimentalni psihodelični kolektiv iz Brightona kojeg okuplja japanski producent DJ Scotch Egg. Postava s dva bubnjara (jedan od njih je EDA iz japanskog noise kolektiva Boredoms), hrpom elektroničkih efekata, gitara i violinom izvodi totalno oslobađajuću mješavinu stilova koji uključuju elektroniku, drone, noise i kraut rock. Skakanje, vrištanje, muzika iz videoigrica, sastavni su dijelovi kompozicija, a Dj Scotch Egg se valja po podu, skače na leđa, napada publiku krpenim pijetlom na ruci, dok bubnjevi izvode plemenske ritmove. Ovo razorno iskustvo vas totalno hipnotizira, pa dok gledate nastup ovog “broda luđaka” i vi također bivate uključeni u kovitlac obrednog bubnjanja, vriskova, šumova i psihodeličnih solaža. Nastup Drum Eyes je doživljaj koji se prepričava i koji se ne propušta.

[ Micah P Hinson @Garden Stage ]

14. Micah P Hinson (Krešo, Garden Stage, Petak 14:30) Znate ono kada izvjestitelji s koncerata obzirno napišu kako neki nastup baš nije bio za svačiji ukus (hintovi: Gall, Benčić, Terraneo, The Fall). Ovdje nema potrebe biti obziran, nastup Micah P Hinsona nije bio za ničiji ukus. Katastrofa. Micah je u rano popodne izašao na sunčani Garden Stage s imobiliziranom rukom, dakle bez gitare, u pratnji svog gudačkog kvarteta. Nisam siguran na čemu je bio u tako rano doba dana, ali nikako nije uspijevao složiti dvije suvisle rečenice u pričama među pjesmama. A svirka gudačkog kvarteta uspješno mu je parirala u rastrojenosti. Zašto onda uopće uvrštavam Micah P Hinsona u izvještaj? Htio bih pokazati kako nije na EOTR-u sve idealno, ali bi prvenstveno htio skrenuti pažnju na njegove albume koji su mi jedno od dražih otkrića ove godine. Naročito debut album iz 2004. kojeg i dalje evo vrtim čak i nakon ovog lošeg koncertnog iskustva. Neki Englezi su me kasnije uvjeravali da Micah ima ili nezaboravan koncert ili tragičan. Nas je nažalost zapao ovaj potonji.

15. Ostalo. Nominalno su headlineri ovogodišnjeg EOTR-a bili Mogwai, Beirut i Joanna Newsom. A svi troje su ispali iz našeg izvještaja? Razlog je i u tome što smo početni dvojac nedavno recenzirali prilikom Terraneo i Pohoda nastupa. A Joannin solo nastup na harfi kojim je zatvoren ovogodišnji EOTR? Štojaznam, recimo da nije bio za svačiji ukus. Ne znam zašto mi je pala na pamet asocijacija sa Maksmagnus princezom? [ Megafaun @Tipi stage ]Ali zato smo vidjeli još puno drugih nastupa koji su potpuno zaslužili biti u društvu ovih gore četrnaest pa ću ih ovdje barem nabrojati: Darren Hanlon (Mirnin izbor ispred John Granta), Megafaun (najsimpatičniji band festival, napeto očekujem novi album ovih dana), Laura Marling (princeza, ali prava, ovoga puta ne Maksmagnusova), Wild Nothing (Britpop je živ), Kurt Vile (moćan Neil-Young-like distorzirani nastup s akustičnim početkom i završetkom), The Fall (znate sve s Terranea), Tinariwen (hipnotizirajuće), Lykke Li (rasplesala šumu), Gruff Rhys (super zabavno), Wild Beasts (ozbiljno, najbliža usporedba bio bi Elbow), Willy Mason (wannabe Dylan), Jolie Holland (country-jazz-blues), Steve Smyth (australski Bebe Ne Vole na speedu), Dan Mangan (americana otkriće ovog EOTR-a) itd.

Epilog. Stvarno ste uspjeli pročitati sav ovaj tekst gore? Čestitamo. U završnom dijelu još malo općenitih informacija o EOTR festivalu koje nismo napisali u najavi festivala. Osnovna razlika u odnosu na opisano u toj najavi je u veličini festivala. EOTR je narastao. Svih ovih godina bio je limitiran na 5.000 posjetitelja, ove godine je ta brojka bila negdje dupla. Najbolje čuvana festivalska tajna Engleske se pročula i organizatori su se odlučili za povećanje. Glavni stage više nije prekrasan Garden, sada su nabili novi veliki Woods stage na mjestu gdje je prijašnjih godina bio kamp te na taj novi stage postavili izvođače za koje su smatrali da će privući najviše publike. Je li EOTR bio bolji prije ili sada sa više ljudi? To je kao da pitate mog starog je li se bolji nogomet igrao u vrijeme Ike Buljana i Šurjaka ili danas. Naravno da je uvijek bilo bolje prije. Ali veliku ulogu u toj ocjeni ima činjenica da smo prije bili mlađi, s više entuzijazma i oduševljeni nečim novim. Realno, EOTR nije izgubio duplim povećanjem broja posjetitelja. I dalje je zadržao svoju magičnu atmosferu. I dalje nema pijanih engleskih tinejdžera.
[ Comedy stage ] I dalje na festivalu upoznajete ljude sa sličnim pogledima na “Life, The Universe, and Everything” te nakon festivala ostajete sa njima u redovnom kontaktu. Neke stvari su čak i bolje ove godine: novi krasan Comedy stage za stand up komičare napravljen je u dijelu šume koja ranije nije bila dio festivala. Ove godine je Comedy program bio znatno proširen, s programom sva tri dana od podneva do kasnih noćnih sati.
Nama se, u tih manje od četiri dana provedena u Engleskoj, sve idealno poklopilo. Počevši od prekrasnog toplog i sunčanog vremena, što je rijetkost u Engleskoj. Uz festival uspjeli smo ugurati i dva izleta: Salisbury katedrala uz zalazak sunca i iskopine Roman Baths u rano jutro. Obje građevine daleko su nadmašile moja očekivanja i spadaju negdje u vrh moje all time liste. Čak nam je i ludi GPS kojeg smo posudili za naš put napravio uslugu. Izgleda da je bio podešen na zemljopisno najkraću rutu između aerodroma i festivala umjesto najbrže pa nas je provezao najužim cesticama countrysidea Južne Engleske kroz hrpu sela gdje nas je svakih par milja prekrasan lokalni pub zvao na pintu Real Alea. Ali dobro, ovo nije putopis nego izvještaj s festivala pa idemo ga zatvoriti sa najavom iduće godine.

[ Garden stage ]EOTR 2012. Iduće godine EOTR više nije sam, pridružuje mu se na proljeće i sestrinski festival No Direction Home. Potpisnicima ovog izvještaja već su karte za oba festivala “u žepu”. Odnosno u Inboxu. Sada nam predstoji napeto iščekivanje objava lineupa. EOTR ima običaj da za svaku objavu unaprijed najavljuje termin i sat, među EOTR zajednicom to su događaji ravni izvlačenju skupina Lige Prvaka. Ako dobijete želju za posjetom nekog od ova dva festivala slobodno nam se javite. Nađemo se na pivi i dogovorimo logistiku puta, zajedno smo jači. U trenutku objave ovog izvještaja karte s povoljnijom cijenom (nažalost samo povoljnijom, ne i povoljnom) za oba festivala su još dostupne na EOTR stranici.

(01 > 04/09/2011)

 

Blitzen Trapper: American Goldwing

Blitzen Trapper otkrio sam tek lani, u vrijeme kada je bio aktualan njihov prijašnji album Destroyer of the Void. Kako to često biva kod američke indie scene, kvalitetnim bandovima treba ponekad i desetljeće da izađu iz potpune anonimnosti. I kada napokon dođu do mojeg playera onda slijedi dugotrajan posao iščitavanja bogatog kataloga ranijih albuma. Zašto mi se to stalno dešava samo sa američkim bendovima, a ne mogu se sjetiti niti jednog sličnog engleskog primjera? Bila bi to tema za poduži esej povezan i s temom zašto američka scena nema instant zvijezda kojima nakon jedne pjesme objavljene na MySpaceu (ili po novom na SoundCloudu) proriču “next Smiths” karijeru. Ostavimo sada tu temu za neku drugu priliku i pogledajmo što nam donosi Blitzen Trapper na novom albumu izdanom samo godinu dana nakon spomenutog odličnog Destroyer of the Void.

American Goldwing je šesti album u desetgodišnjem radu Blitzen Trappera i treći u nizu nakon prelaska benda na Sub Pop etiketu. Bend djeluje iz Portlanda i vrti se oko frontmena, gitarista i autora svih pjesama Erica Earlya. Imam neke subjektivne simpatije prema bendovima koji dolaze iz Portlanda jer je to izolirano mjesto u bespućima američkog sjeverozapada već duže vrijeme na vrhu moje liste destinacija koje bi jednoga dana htio posjetiti. Nedavno sam o tome pokrenuo razgovor sa basistom jednog manjeg Delta Blues benda nakon što sam na njegovoj gitari primijetio Keep Portland Weird naljepnicu. Dečko nije imao nikakve poveznice sa Pacific Northwestom, ali mi je sa oduševljenjem opisivao bogatstvo subkultura u Portlandu i na kraju naveo Portland kao njegovo top izbor za život u US-u. Doći će mi jednom i taj Portland na red..

Naziv albuma American Goldwing asocira na legendarnu Hondinu krstaricu sa dva kotača iz sedamdesetih godina te istovremeno opisuje i ugođaj cijelog albuma koje je u većoj mjeri okrenut američkoj glazbenoj ostavštini tog vremena. Moja prva asocijacija je bila kako slušam idealan materijal za podizanje razine adrenalina pri vožnji nekom ravnom američkom cestom bez kraja.

Uvodni blues rock Might find it Cheap kreće bombastično u prljavoj produkciji i priziva korijene američkog južnjačkog rocka u stilu kako to rade philadelphijski Marah. U narednoj Fletcher uključuju se klavijature i stvara se ugođaj iz nekog klasika The Allman Brothers Banda. Ipak moji favoriti su sporije country-rock stvari kasnije na albumu gdje uz minimalizam akustične gitare, banja i usne harmonika dobivamo neki novi John Wesley Harding četrdeset i koju godinu kasnije. Tako My Home Town, Girl in a Coat ili krasna Stranger in a Strange Land koja zatvara album bi se sjajno uklopile u Appalachian zvuk meni jednog od najdražih albuma 2011. godine: Canary daytonskih Southeast Engine.

American Goldwing je iznenađujuće fokusiran album benda od kojeg sam navikao na razna iznenađenja i eksperimente u ranijim radovima. Na albumu nećete čuti ništa novo što vam nije poznato od ranije, album ne opravdava “weird” slogan Portlanda, ali ne treba to gledati kao nedostatak. Upravo naprotiv. Obzirom na to koliko skretanja u smjerovima nam donosi svaki novi Blitzen Trapper uradak možemo sa nestrpljenjem očekivati buduća izdanja i nove smjerove. I nadati se da će predstojeća American Goldwing europska turneja dotaknuti i naše krajeve. Na zadnjoj turneji 2010. godine nisu putovali južnije od Beča. Možda ovoga puta dobijemo priliku, uz nadolazeći Wilco i nedavne Fleet Foxes, vidjeti još jedan bend koji pomiče granice americana žanra?

Ocjena albuma [1-10]: 8

U potrazi za idealnim festivalom – End Of The Road

Volite glazbene festivale? Ili ih baš i ne volite ali volite live glazbu pa su festivali tu nužno zlo, istrpit ćete već tu gužvu samo da vidite interesantne bendove. Ako ste iz Lijepe naše onda ste vjerojatno bili na INmusicu i Terraneu. Probali ste i manje festivale? HarteraDirty Old Festival? Ili ste bili na većim manifestacijama u susjedstvu? Exit,SigetFrequency? Htjeli ste vidjeti aktualniji lineup? Onda ste morali na Southside ili Primaveru. Ili na neku englesku masovku? Ili možda čak i preko Velike bare?

[ End Of The Road festival 2009 ]

Bez obzira koji dio nabrojanog ste prošli sigurno ste se zatekli u razmišljanjima tipa: pa zar zaista na festivalu mora biti diktatura jedne marke piva? I to kud baš one koju ne podnosim. Ili koga više briga za Jamiraquai ili Cypress Hill i zašto sam ih morao gledati u headliner terminu? I zašto je ovolika gužva kad hrpu posjetitelja opće ne zanima glazba i nemaju strpljenja pogledati više od pola nastupa dnevno? A i tu polovicu jednog nastupa su upropastili svojom pričom za vrijeme one tihe stvari. Takav tok misli obično završi na snu o idealnom festivalu kojeg bi izolirali na neki prekrasan velebitski proplanak i u Hartera-like intimni ugođaj dovukli Primavera lineup.

U ovoj najavi engleskog End Of The Road (EOTR) festivala koji za par dana kreće po šesti put pokušati ću vam objasnit zašto mislim da je Simon Taffe (organizator EOTR festivala) uspio u kreiranju tog idealnog festivala. I zašto ja već sada znam gdje ću biti prvi tjedan rujna 2012. godine. I 2013…

[ End Of The Road festival 2009 ]

Festival je smješten u krasnom okruženju parka Larmer Tree Gardens u južnoj Engleskoj, tridesetak kilometara od Stonehengea. Prvo izdanje festivala bilo je 2005. godine i Simon ga je pokrenuo bez ikakvog ranijeg iskustva u sličnom glazbenom poslu. Nakon dugogodišnjeg staža kao posjetitelj po raznim engleskim festivalima imao je plan pokupiti najbolje ideje koje su mu se svidjele na tim festivalima te dodati neke svoje zamisli i organizirat svoj idealan festival. Jednostavno se nadao da će biti dovoljno ljudi koji razmišljaju kao on da posjete taj festival. Osnovne postavke novog festivala bile su:

    • Lokacija festivala mora biti atraktivna sama po sebi i izolirana od urbanih središta. Znači ne gola livada ili napuštena tvornička hala. Pronašao je Larmer Tree Gardens, prekrasan botanički vrt udaljen nekih pola sata vožnje od najbliže civilizacije gdje se danas pauni šepure među posjetiteljima festivala.
    • Cijeli lineup festivala mora biti po njegovom ukusu i odabiru, dakle lineup slaže prema svojoj kolekciji ploča. I ne zove La Roux i Nouvelle Vauge da prošire targetiranu publiku festivala.
    • Nije želio festival gdje publika dolazi u 9 navečer pogledati headliner Coldplay i nije ih briga tko je ranije svirao. Dakle cijeli lineup je jednako važan, cijeli lineup je headliner. Zato i svaki band na festivalu ima puni termin, nema onih kratkih festivalskih nastupa od sat vremena.
    • Posjetiteljima se mora ponuditi vrhunski odabir hrane i pića po normalnim cijenama. Animirati lokalne pubove i restorane te na festivalu ponuditi desetke i desetke vrsta piva, nekih jučer skuhanih u lokalnoj pivnici, po cijenama istim ili nižim od seoskog puba.
    • Uvesti element iznenađenja u festival. Simon priznaje da je ideju za to dobio na američkom SXSW-u gdje razni bandovi sviraju nenajavljene setove po cijelom gradu te je smislio kako proširiti tu ideju. Objasniti ću vam kasnije na koji način je to izveo.
  • Postaviti festival bez velikih sponzora. Ljudi ne žele ta tri dana, koja žive u nekom ljepšem svijetu, gledati telekomunikacijske šatore, pivske reklame i bježati od hostesa koje dijele reklamne kape.
[ End Of The Road festival 2009 ]

I kako je to izgledalo te 2006. prve festivalske godine? Skoro pa katastrofalno, piše Simon. On je skupio lineup prema svojoj kolekciji ploča i skromnim financijskim mogućnostima te udrio po reklamama širom Engleske na mjestima gdje je mislio da pogađa ciljanu publiku. Kada se primakao termin festivala na par tjedana uvidio je da iz zarade (od u tom trenutku nekoliko stotina prodanih karata) ne može platiti niti kemijske WC-e. Jedino rješenje koje mu je tada stajalo na raspolaganju bio je angažman nekog zvučnijeg imena da privuče publiku. Simon kaže da je i danas zahvalan Ryanu Adamsu koji je tada progutao priču o podršci novom festivalu i pristao svirati za osjetno manji honorar od uobičajenog. Festival je tu prvu godinu završio sa 1.600 prodanih ulaznica (kapacitet šume gdje se održava je procijenjen i limitiran na 5.ooo) i Simon je više stotina tisuća funti gubitka morao pokriti sa prodajom svoje kuće gdje je živio. Ali je krenulo. I tih 1.600 posjetitelja se oduševljeno vratilo iduće godine. I nagovorili su svoje prijatelje…

Danas je festival još uvijek limitiran na tih 5.000 posjetitelja zbog veličine prostora i očuvanja botaničkog parka. Festival se rasproda još negdje na proljeće svake godine i Simon je mislim odustao od bilo kakvog marketinga. Već dvije godine nisam vidio reklamu u UNCUT-u, to mu zaista nije potrebno obzirom da polovicu karata proda i prije objave ikakvog lineupa. Simon se danas ponosi pričom kako ga je nakon festivala 2009. nazvao osobno Jeff Tweedy, rekao da su čuli za festival i pitao mogu li Wilco dogodine nastupiti. Sponzori se i dalje drže dalje od festivala. Čak nema niti preprodavača karata tipa Ticketmaster u priči, jedino mjesto gdje možete kupiti kartu je jednostavna službena stranica festivala. Ta neposrednost u organizaciji festivala jednostavno osvaja. Ove godine mi je suorganizatorica festivala Sophie poslala email u kojem piše da im je malo skupo slati printanu kartu poštom izvan UK obzirom da paket sadrži CD i magnet za frižider, pa da ukoliko mi nije bed stavili bi moje ime na ulaznu listu, a da osobno nju potražim i preuzmem moj paket. Ma gdje će mi biti bed kada me tako lijepo pitaš.

[ The Hold Steady @ End Of The Road festival 2009 ]

Kako to izgleda u praksi? Moram spomenuti da festival osim glazbenog programa ima i razne druge elemente: književne kutke razbacane po šumi sa gostovanjima pisaca, filmski program, umjetničke radionice, radionice za djecu itd. Ali ovdje ću se fokusirati na ono glavno: glazbeni program. Žanrovski je festival udaljen od bilo kakvog mainstream-a, za primjer toga navesti ću da smo zadnjih par godina kao headlinere gledali npr. Yo La Tengo ili The Hold Steady, bandove koje bi naš INmusic stavio u pet popodne da sviraju pred par stotina ljudi. U tom indie čušpajzu izvođača možda je ipak najnaglašenija američka alt-country scena, već mi je postalo normalno da kada god se oduševim sa nekim meni novim imenom na američkoj singer-songwriter sceni uvijek kasnije pronađem da je isti već nastupao ne EOTR festivalu negdje prijašnjih godina.

Kakav je lineup ove godine? Klasičan endoftheroadovski. Dakle petnaestak izvođača koje sam oduvijek želio vidjeti. Još petnaestak koje sam prvi puta ugledao na EOTR objavi i preslušavanjem spoznao da sam ih oduvijek želio vidjeti. I još petnaestak za koje još nisam svjestan da sam ih oduvijek želio vidjeti. Imena? Mogwai, The Fall (svaka sličnost sa Terraneom je slučajna), Okkervil River, Beirut, Midlake, The Walkman, Tinariwen, M Ward, Joanna Newsom, Lykke Li, Phosphorescent, Gruff Rhys (ex Super Furry Animals), Gordon Gano (ex Violent Femmes), John Grant… Ok, dobili ste sliku.

[ End Of The Road festival 2009 ]

Obećao sam pojasniti što je to “festivalski element iznenađenja”. Kao prvo postoji nekoliko malih stageova razbacanih po šumi na kojima nenajavljeno nastupaju bendovi tokom dana. Dakle imate šansu uloviti headlinere The Fleet Foxes na stage-u od par kvadrata kako sviraju pred 40 ljudi, samo se treba naći na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zatim svaku večer u 11 sati kreće kasnonoćni službeni “surprise program” u malom Tipi šatoru koji traje do rano ujutro. Program nikada nije objavljen, samo znate da će neki od bandova koji su svirali taj dan ponovo izaći u čudnim kombinacijama ili sa čudnim set listama. Lani smo npr. imali ludi zajednički jam session bandova Felice Brothers, Low Anthem i Deer Tick. I konačni element iznenađenja je onaj najlogičniji, što mislim da niti jedan drugi festival ne radi: dovesti izvođača da nastupa i ne objaviti ga u službenom lineupu. Lani su tako na festivalu prvu večer nastupili Mark Lanegan, Isobel Campbell i Willy Mason bez ikakve najave. Godinu prije na stage-u sa Bob Lindom pojavili su se Richard Hawley i Jarvis Cocker. Simonu je jednostavno svejedno, zna da će ionako biti rasprodan bez obzira na objavljeni lineup pa zašto onda ljude ne iznenaditi? I ove godine su forumi puni nagađanja o tome kakva iznenađenja nam sprema EOTR.

Odlazak na EOTR. Ja sam se na EOTR festivalu prvi puta našao 2009. Dvije godine prije toga pratio sam po forumima hvalospjeve o festivalu, a te 2009. termin festivala bio je usklađen sa našom utakmicom na Wembleyu i takav zicer se nije mogao propustiti. Već naredne 2010. godinu je zagrebačka delegacija na EOTR-u već brojala desetak članova, rezultat naših oduševljenih priča od godine prije. Karata za ovogodišnje (2011) izdanje festivala odavno su rasprodane, ali zato možda i nije prerano da već sada krenete planirati naredno EOTR izdanje 2012. godine? Trebam napomenuti i da je EOTR skupi sport u usporedbi sa obližnjim festivalima koje sam spomenuo na početku, festivalska karta je čak 145 funti. Ili 165 Eura. Je li potrebno pretvarati u kune? Ali ako treba i dići kredit, moje je mišljenje kako je vrijedno toga.

[ End Of The Road festival 2009 ]

Eddie Vedder @ Beacon Theatre, New York

New York i Eddie Vedder. Termin koncerta uklopio se unutar mojih šest dana mog boravka u New Yorku, što sam slučajno saznao u veljači prateći Eddieja na Twitteru. Iz poštovanja prema pravim Pearl Jam poznavateljima i fanovima moram odmah napomenuti da sam daleko od tog statusa, nažalost negdje sredinom devedesetih izgubio sam ih iz fokusa u bespućima njihove povijesne borbe sa velikim diskografskim kućama. Ali Eddie mi je zanimljiv za pratiti na Twitteru. I redovito komentira Ligu prvaka, što je iznenađujuća pozitivna osobina za jednog momka sa Zapadne obale.

[ Eddie Vedder @ Beacon Thatre New York, 22.6.2011. ]

Beacon Theatre. Impresivno zdanje na Broadwayu, sagrađeno 1929. godine, prima skoro tri tisuće posjetitelja i jedna je od glavnih koncertnih pozornica New Yorka. Eddie je Beaconu odsvirao dvije večeri za redom u sklopu svoje Ukulele Songs turneje. Ono što mislim da je bitno u priči je moj dojam kuda sve to odlazi. Odnosno već je otišlo. Najjeftinije karte u redovnoj prodaji kretale su se oko 100 dolara. Ali interesantno je da redovne prodaje nije niti bilo: ja sam u najavljenoj prvoj minuti početka prodaje visio na Ticketmasteru i bezuspješno lupao F5. Igrom slučaja i poznanstava kasnije sam došao od dvije karte po redovnoj cijeni, ali bolje da ne znam koliko su fanovi koji su sjedili oko nas na koncertu platili kartu na sekundarnom tržištu (tako se u Americi naziva ono što je u Europi kao zabranjeno, odnosno prodaja karata za rasprodane koncerte po višestruko većim cijenama). Mala piva u Beacon Theatru je 9 dolara!? Nisam kupio, ali sam slikao cjenik. Eddie Vedder T-Shirt je bio 60 dolara! Želim reći kako mislim da bi jeftinije bilo to NY veče otići u Metropolitan operu pogledati Labuđe jezero i pijuckati šampanjac nego uz razvodnjeno pivo slušati Eddieja kako nabija po četiri žice. Valjda se vremena mijenjaju, današnji top manageri i bankari su rokeri u duši?

[ Eddie Vedder @ Beacon Thatre New York, 22.6.2011. ]

Ukulele. Novi Eddie Vedder album Ukulele songs lijepo nam je već predstavila njegova imenjakinja Edi pa vas upućujem na to štivo. Ja ću se pozabaviti samim instrumentom. Jer ovdje se ne radi o apstraktnom nazivu albuma nego je Eddie napravio ono što, koliko je meni poznato, niti jedan drugi poznatiji kantautor nije: snimio cijeli album uz pratnju isključivo ukulela. Instrument potječe s portugalske Madeire. Na Havaje su ga 1879. godine donijeli portugalski mornari koji su na otočju organizirali proslavu uspješnog četveromjesečnog putovanja i zadivili domaćine svojim instrumentom sa četiri žice. Havaji su preuzeli instrument koji je kasnije postao dio otočkog identiteta. Ime ukulele na lokalnom jeziku znači “muha koja skače” i nastalo je jer su lokalci bili oduševljeni brzinom skakanja prstiju portugalskih mornara po vratu i pragovima malenog instrumenta. Eddie Vedder je već više od deset godina javni zaljubljenik u ukulele i album izdan pred mjesec dana je u stvari kolekcija njegovih intimnih pjesama napisanih za ukulele kroz cijelo prošlo desetljeće.

[ Eddie Vedder @ Beacon Thatre New York, 22.6.2011. ]

Glen Hansard je otvarao koncert prije glavne zvijezde. Znatiželjno sam iščekivao i taj nastup, razlog tome je što sam Glena otkrio tek prije nekoliko mjeseci i od tada je redoviti sadržaj mog playera u svim svojim izdanjima (kao The Frames i The Swell Session). A otkrio sam ga jednu večer kada sam odlučio pogledati o čemu se radi u filmu Once koji mi je nedugo prije toga stigao na disk. Nakon odgledanog filma neshvatljivo mi je bilo da mi nitko ranije nije rekao za film: “Nisi pogledao Once? Moraš to vidjeti, fantastičan je, evo uzmi moj USB disk!”. Once je irski film, snimljen 2006. godine u nezavisnoj produkciji (što god da to značilo) i unutar malog budgeta od 160.000 dolara. Film je prvo osvojio publiku na Sundanceu, a godinu završio Oscarom za “originalnu filmsku muziku” koju su podijelili glavni glumci, istovremeno i autori te izvođači soundtracka, Glen Hansard i čehinja Marketa Irglova. Zanimljivo je i da je tada devetnaestogodišnja Marketa postala najmlađi dobitnik Oscara u muzičkim kategorijama. Nakon ovih wiki informacija o filmu evo i moja preporuka: film je uspješno cijepljen od sve one nepotrebne melodrame kojom nas zadnjih godina zasipa serijska holivudska produkcija filmova s glazbenom tematikom. Pogledajte Once. Evo uzmite moj disk. Toliko je dobar film.

I kakav je bio Glen Hansard live? Nemam pojma. Starom dobrom balkanskom navikom ignorirali smo onih 7:15 što je pisalo na karti i pojavili se u Beaconu iza 8, pa tko je ikada vidio da koncert počinje prije dnevnika? Pogađate već, stigli smo taman na pauzu između dva izvođača. Moje, u tom trenutku poprilično veliko, razočaranje srećom sam vrlo brzo zaboravio uz sve ono fantastično što je kasnije uslijedilo. Nagovještaj toga bila je i podloga koja je polagano klizila za zvučnika u pauzi prije početka koncerta. Je li netko negdje dokumentirao koliko je bitno ispravno pogoditi muziku dok publika čeka izlazak izvođača? E pa Cat Power – The Greatest je vjerojatno bio najbolji mogući odabir u tom trenutku.

[ Eddie Vedder @ Beacon Thatre New York, 22.6.2011. ]

I koncert. Kada izađeš sam s jednim instrumentom pred tri tisuće ljudi, od kojih su neki digli kredit za kartu, onda tu nema sredine: ili jesi ili nisi. Eddie Vedder je. Krenulo je lagano, kronološkim redom po novom albumu, uz dugačke anegdote između pjesama. Priče su u više navrata bile prigodno podsjećanje na “The Big Man” Clarenca Clemonsa, dva dana ranije preminulog stupa E Street Banda. Dvoranom se širio kristalno čist ukulele zvuk i Eddie Veder bariton koji fantastično zvuči u akustičnom okruženju, čak i bolje nego na albumu. A onda je krenulo. Uz erupcije oduševljenja kod nas i u cijeloj dvorani. Prvo se repertoar prebacio na Into The Wild materijal, meni jedan od najdražih albuma te 2007. godine. Pa himnična Unthought Known s Pearl Jam repertoara. Onda na stage nenajavljen s gitarom izlazi NY glumačka ikona Ed Norton te pušta svoj glas na Guaranteed. Nakon toga više nije bilo sjedenja (u ionako poslovično neudobnim kazališnim sjedalima). Vraća se i moj neprežaljeni Glen Hansard te izvodi Falling Slowly, onu Oscar pjesmu iz Once soundtracka s početka priče. Eddie Vedder mu drži back vokale, a meni se dlake na rukama nisu slegle do idućeg jutra. Na bisu sva trojica razvaljuju na Hard Sun, jedan on mnogih vrhunaca koncerta.

Dobili smo preko dva sata koncerta kojeg moja suputnica ocjenjuje najboljim ikad viđenim. Zaista je šteta što Eddie u ovakvom intimnom okruženju ne obilazi i europske destinacije.

Fotke by me
(22/06/2011)

The Twilight Singers @ Locomotiv, Bologna (Italija)

The Twilight Singers su prije pet godina inkognito, u mraku Pauka, održali jedan od boljih koncerata što je Zagreb vidio. Usprkos tome rijetko kada sam dobio toliko blijedih pogleda kao kada sam nekome u zadnjih mjesec dana spomenuo na koji koncert idem u Italiju. Ok, navikao sam na to kada je riječ o nekom relativno novom bendu, ali Greg Dulli snima (remek) dijela već dobrih 20 godina. I svaki uradak Whigsa ili Singersa se vrti oko maksimalnih zvjezdica referentnih recenzenata. Skoro dvadeset godina stari Gentleman album danas zvuči jednako svježe i aktualno kao ’93. Usprkos tome Greg Dulli izgleda zauvijek ostaje na marginama trendova, što je vjerojatno je i bolje, ne vjerujem da netko želi da mu jedan od omiljenih bendova postanu novi Kings Of Leon?

Bologna? Ne, Dulli inače ne obilazi sve europske gradove veličine Rijeke. Bologna je nešto drugo, Bologna je postala talijanski koncertni centar za indie scenu. Ako neki bend svira tri koncerta na turneji u Italiji onda su to Milano, Bologna, Rim. Ako svira samo jedan, svira Bolognu (kao Iron & Wine i Band Of Horses u veljači, John Grant u travnju ili Mercury Rev u svibnju).

[ twilight singers ]

Locomotiv? Napisao sam na Twiteru “najbolji small venue unutar 500 km od Zagreba”. Uzmite KSET i studentsku atmosferu, povećajte prostor za jedan broj tako da je još uvijek dovoljno intiman i dodajte vrhunski sound, lijepu pozornicu s crvenim kazališnim zastorima i moćnim light showom. I hrpu nekih “boeing” ventilatora na pozornici tako da Singersima vijore fudbalerke dok peru Bonnie Brae. Nažalost ventilatori su samo za stage vizual, isto kao u Ksetu u klubu nema zraka, ali to valjda tako mora biti?

The Twilight Singers? Jedan od side projekata Grega Dullija koji je nastao još krajem devedesetih, pred kraj Afghan Whigs ere. U veljači ove godine Singersi su za legendarni Sub Pop Records izdali Dynamite Steps album, prvi nakon pet godina pauze. I za razliku od spomenutog zagrebačkog koncerta kada je u tragovima bilo i Whigs repertoara, sada je to čisti Twilight Singers repertoar. Očito je Dulli svjestan kakvu kvalitetu ima u Singers materijalima.

I koncert? U prilog mojoj tezi o relativno nepoznatoj Singers priči ide i činjenica da mali Locomotiv prostor nije bio pun. Prvih par redova popunili su hard fanovi (oni koji prvi takt svake stvari slave kao Baggiov gol Španjolcima u produžetku), a iza njih se normalno šetalo, niti blizu one Iron & Wine gužve iz veljače u istom prostoru. Predgrupa je bila neka talijanska pilana imena Craxi na koju je nepotrebno trošiti prostor. Singersi su izašli pojačani sa starim Talijanom na gitari (izgledom mješavina Dade Topića i Žalosne Sove). Sa plakata sam zapisao da se zove Manuel Agnelli, ime sam odlučio zapamtiti jer je lik pred kraj impresivno izveo dvije stvari na talijanskom uz Singers pratnju, na jednoj je i u duetu ravnopravno vrištao zajedno sa Dullijem. Kasnijim uvidom u Wikipediju vidim da je riječ o frontmenu talijanskog benda Afterhours, jednog od najutjecajnijih talijanskih alter-rock bandova, te da su izvedene stvari iz Afterhours opusa. Također novitet mi je bio što u postavi Singersa više nema “muppet” bubnjara Bobbyja MacIntyreja koji me je oduševio na zagrebačkom koncertu.

[ twilight singers ]
Moja ocjena koncerta: fantastično. Ok, ja nisam tu objektivan, previše sam blizak u doživljaju ovim tifosima iz prva dva reda, pa sam pitao suputnicu (i to životnu) koje je tamo bila, a da nije od ranije znala ništa od repertoara. I njoj je vilica bila ispala. Nema te studijske ili youtube snimke koja može dočarati live snagu Dullijevog glasa i nastupa. Dvije strofe obrade Too Tough To Die je izveo bez mikrofona i nadglasao pratnju od tri gitare (onaj mršavi Talijan Agnelli je cijeli koncert pojačao gitarsku teksturu sa trećom gitarom). Dynamite Steps hitovi, mogu ih sada već i tako nazvati, odlično su popunili set listu. Nova Never Seen No Devil bila je jedan od neočekivanih vrhunaca večeri.

Sada sam pročitao komentare ispod set liste objavljene na Facebooku gdje jedan posjetitelj piše: “wonderful gig…maybe the best performance I’ve ever seen..”. Znam, uvijek ima neki takav komentar fanova vrućih nakon koncerta, ali kod izlaska iz Locomotiva je zaista tako izgledalo..

(3.4.2011) Terapija.net