End Of The Road festival 2012 @ Dorset (Engleska) (2/2)
U prvom dijelu recenzije End Of The Road (EOTR) festivala 2012. godine bavili smo se općenito festivalom i nekim njegovim većim koncertima, za ovaj drugi dio ostavili smo manje kantautorske nastupe koji i čine dobar dio EOTR-a.
EOTR nigdje službeno ne navodi pojam “folk” vezano uz svoj program. Potkrade im se i nešto izvođača koje nikako ne bi mogli smjestiti niti u prošireno shvaćanje folka, poput Explosions In The Sky ili The Fall prošle godine, ali po dobrom dijelu lineupa ovo je folk festival. Kako zamišljate da izgleda folk festival 2012. godine negdje na engleskom govornom području? Vjerojatno vizualizirate publiku sa Newport Folk festivala šezdesetih, dakle danas barem šezdesetogodišnjake, zarasle u bradu i sa pivskim trbusima koji probijaju iz kariranih košulja, kako se otužno okupljaju i protestiraju protiv nečega uz Dylana koji sam stoji na pozornici sa akustarom i držačem usne harmonike oko vrata? Barem oni Newport veterani koji u ovih četrdeset godina nisu prešli na drugu stranu i postali bankari. Nije tako. Publika su hipsteri u tridesetima, sa outfitom pažljivo odabranim da izgleda nemarno. A izvođači? U međuvremenu je Pitchfork izmislio pojam alt.folk, ali suštinski je to još uvijek “Dylan na akustari s držačem usne harmonike”. Samo tko su danas ti Dylani koji su sposobni sami izaći na pozornicu i držati više tisuća ljudi satima bez daha. Evo nekoliko odgovora:
Justin Townes Earle (Ivan). Na EOTR-u 2009. godine jedan od karizmatičnijih izvođača bio je bradonja Steve Earle, country i americana veteran, teksašanin koji je slavu stekao albumom Guitar Town iz 1986. („My old friend the blues“ sa toga albuma jedna je od najizvođenijih pjesama na mom iPodu.) Dvije godine kasnije na Garden stageu ga je naslijedio tridesetogodišnji sin, Justin Townes Earle koji je ime dobio po očevom mentoru Townesu Van Zandtu. Ovaj mršavi gorostas ubacio je u petu brzinu na samom početku dinamičnog seta koje je ravnomjerno rasporedio među svoja četiri albuma. Mješavina americane, soula, countryja i šaljivih doskočica bila je dovoljan poziv da ovog diva iz Nashvillea poslušamo još jednom isto večer na nenajavljenom gigu u Tipi tentu gdje nas je, ovoga puta bez pomoći benda, transportirao u rodni Nashville vještim prebiranjem po žicama gitare te izvedbom drugog djela za tridesetogodišnjaka bogatog repertoara. Kakav otac takav sin.
First Aid Kit (Ivan). Šetajući šumom botaničkog parka Larmer Tree Gardensa možete nabasati na zaista svakojake prizore. Od čudnih eksponata preko plastičnih figurica minijaturnih vojnika od plastike koje sam skupljao kao klinac do Patti Smith koja drži svojevrsnu propovijed u improviziranoj škatulji koja liči na dnevnu sobu sa klavirom. 
Patti nam je pokušala objasniti kako su koorporacije zle i kako ljudi imaju moć no to me nije spriječilo da napustim njezinu sektu i na prve zvuke zaista prelijepe melodije koja se parala šumom napustim njezino svetište i pridružim se prepunom Garden Stageu na kojem je upravo započinjao nastup First Aid Kita. Iza ovog neobičnog naziva benda kriju se dvije izuzetno talentirane šveđanke, sestre Johanna i Klara Soderberg koje su ove godine izbacile svoj drugi album Lion’s roar. Odmah na prvu vidljiva je njihova fasciniranost američkim folkom i americanom, što posebice dolazi do izražaja u fantastičnoj Emmylou, ljubavnoj priči u kojoj veličaju svoje najveće uzore majke Emmylou Harris i June Carter i očeve countryja Johnnyja Casha i Grama Parsonsa („I’ll be your Emmylou and I’ll be your June If you’ll be my Gram and my Johnny too“). Pomalo melankolične, ali istovremeno optimistične folk balade uz fantastičnu vokalnu izvedbu i pratnju bubnjeva (koji nisu bili prisutni na prvom albumu) nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Jedan od njih je i Paul Simon na čijoj su dodjeli Polar Music nagrade tjedan dana ranije izveli stvar America i gotovo ga doveli do suza. Na EOTR-u smo imali čast svjedočiti reprizi Americe u, usudio bih se reći, superiornijem aranžmanu. Daleko najveći red na potpisivanju albuma dovoljno svjedoči o dojmu koji su sestre ostavile. Da, bio sam među prvima u redu.
Alt-J, Willis Earl Beal, Porcelain Raft (Bir). Kad smo već spomenuli Pitchfork i njegovo promoviranje alt.folk-a, važno je istaknuti da je End Of The road festival koji se trudi i prikupiti sve eminentnije izvođače u usponu. Neke od njih organizatori ovog festivala bukiraju tik prije nego ih recenzija na Pitchforku (i sličnim trendseterskim sajtovima) lansira u orbite prepoznavanja, pa zapravo dobijemo ekskluzivu, jer možda svjedočimo njihovim zadnjim „malim“ nastupima. Alt-J su ove godine bili najvruća roba. Osim što je bilo pakleno sparno i vruće u šatoru u kojem su svirali, bili su i najposjećeniji gig koji svi zainteresirani jednostavno nisu uspjeli vidjeti. Meni je pomalo neshvatljiv hajp stvoren oko njih, jer su ovi mladići na stejdžu u potpunoj suprotnosti s glazbom koju izvode. Bereezeblocks je totalno neurotično zarazna stvar koja tjera na gibanje, a njih četvorica izvode je poput drvenih marija ukipljeni u mjestu. Ta diskrepancija između glazbe i nastupa, te zagušljiva gužva brzo su me otjerali van iz šatora. Na istom mjestu puno bolje su mi sjeli druga dva izvođača čije vrijeme tek dolazi – Porcelain Raft i Willis Earl Beal. Wilis Earl Beal je karizmatični „tamnoputi Tom Waits“ koji uz beat koji pušta s magnetofonske trake vrišti, zavija i gospelski propovijeda tekstove svojih pjesama. Iako jegov nastup na prvi pogled djeluje kao marketinški trik, sa svim zavlačenjem u plašete, valjanjem po pozornici i naskakivanjem na publiku, ono što zapravo zarobljava publiku jest njegov vokal. Upravo on razotkriva neupitan Wilisov talent i u trenucima kad se a capella probija, taj vokal doziva duhove svih croonera koji su takav način pjevanja definirali sto godina unazad. 
On zvuči poput Toma Waitsa, ali i poput šizofrenog gospel propovjednika čiji glas pogađa direktno u srce. U šator sam zapravo samo povirio, s namjerom da produži na Garden Stage slušati First Aid Kit, no nisam se mogao odvojiti sve do kraja nastupa. Slično je bilo i za nastupa Porcelain Raft. Iza ovog imena krije se Mauro Remiddi, talijan s londonskom adresom, koji je ove godine izdao zapažen album eksperimentalnog indie popa. Skroman i pomalo stidljiv u nastupu, Mauro svira gitaru i programer/klavijature, dok ga uživo prati i bubnjar, kojeg je za ovu prigodu posudio iz benda „Yuck“, s kojima je prijatelj i suradnik. Glazba koju Mauro stvara je jednostavno lijepa i svakom ljubitelju distorziranog dream popa tih pola sata nastupa bilo je dovoljno da se prepusti uranjanju u saharinski, hipnotičan zvuk shoegazeastih slojeva gitare, tamburina, ponavljajućih beatova i androginog Maurova vokala. Melankoličan nastup za uživanje izveden u intimnijem ambijentu nego što su to njegovi glazbeni srodnici Beach House uradili večer prije.
Doug Paisley (Ivan). Neslavna uloga ranog izvođača (13:30h) u kišnu nedjelju nije neka sreća no to nije omelo kanadskog alt-country samotnjaka Douga Paisleya u animiranju publike i izvedbi koja je vrlo brzo otjerala oblake i izmamila sunce. Akustična gitara i stand up comedy/priče o životu u Kanadi dionice između pjesama bile su dovoljne da se solidno popunjena Garden pozornica tranformira u veliko uho. Doug nas je poveo na putovanje od prvijenca iz 2008. koji nosi njegovo ime, preko izvrsnog Constant Companiona sve do ovogodišnjeg Golden Embersa. Ispričavši pozadinu i okolnosti u kojima je nastala svaka pjesma dao je novu dimenziju albumima koje sam tek nedavno poslušao. Požalio se da je vuk samotnjak koji jedini doticaj sa većim brojem ljudi ima na koncertima. Možda je baš zato na coveru albuma Constant companion uz svoju fotografiju postavio vlastitu lutku? U svakom slučaju ukoliko tražite idealnog akustičnog suputnika na putovanjima Doug je i više nego dobar izbor.
Za kraj ovogodišnjeg EOTR pregleda spomenuti ćemo preostale headlinere (Beach Boys i Grizzly Bear uz Grandaddy koje smo prošli u prvom dijelu pregleda) te napraviti uvod u naredni EOTR 2013. godine.
Patti Smith, Beach House, The Shivers (Mirna). Retrospektivno pisanje festivalske recenzije je terapijska aktivnost. Dok pišem uz grijalicu jer sam upravo smrzla vani na neugodnih -3°C, s nostalgijom se prisjećam početka rujna, blatnog Dorseta i Patti Smith. Baka punka nakon 8 godina je izdala novi album s autorskim pjesmama po imenu Banga i njezino ime na popisu glavnih izvođača me dosta razveselilo. Iako je koncert na EOTR, kao i kod većine ostalih bendova, bio izvrsna prilika za promociju novog albuma, set lista se sastojala od fer omjera novih i starih stvari. Tako da smo uz, dobro nam poznate Gloria, Because the Night i People Have the Power, imali priliku čuti i nove April Fool, Amerigo, Banga … Da, bilo je tu i neizostavnih propovijedi, ponekad duhovitih, te pokoja nesuvisla priča. Sve skupa solidan nastup i harmonična interakcija s publikom.
Na spomen Baltimorea prve asocijacije su mi The Wire i duo Beach House. S ovim drugima sam se upoznala nekad u 2011. kada mi je Bir dao njihov album Teen Dream na preslušavanje. Ubrzo su postali omiljena glazbena pozadina za sve aktivnosti koje ne zahtijevaju preveliku koncentraciju jer ih ne svrstavaju džabe u dream-pop. Melankolične melodije i glas pjevačice Victorie Legrand su idealna formula za odjavljivanje iz stvarnosti, a gdje ćeš bolje ‘odlutat’ nego u ambijentu EOTR.
Najdražih ovogodišnji opskurni bend su The Shivers. Na njih sam slučajno naletila prije 2 godine u jednom od uobičajenih YouTube maratona. Deer Tick je napravio obradu njihove pjesme L.I.E. i u scenariju u mojoj glavi upravo su EOTR veterani Deer Tick ti koji su kumovali njihovom angažmanu na festivalu. Keith Zarriello je nervozan lik na gitari čiju pojavu neutralizira lik Joanne Schornikow na klavijaturama. The Shivers nisu nikakav revolucionarni bend niti svojom glazbom otkrivaju toplu vodu, ali su svakako vrijedni preslušavanja pogotovo za „hopeless romantic“ publiku.
Grizzly Bear (Bir). Na kraju bih spomenuo i jedno razočaranje, jer takvih uvijek bude koliko god sve bilo savršeno. Najveće razočaranje ovog festivala bili su mi Grizzly Bear sa svojim nimalo headlinerskim nastupom, iako su bili headliner na najvećem stejdžu druge večeri festivala. Njihov Veckatimest mi je bio među top 10 albuma u godini izlaska, no nakon viđenog ovdje totalno su mi pali u očima. Predstavljanje tada još neobjavljenog materijala i šaranje kroz starije hitove bilo je totalno neusklađeno, neusvirano i diletantsko. Svaki član benda kao da je svirao neku svoju melodiju, a Ed Droste je poput napušenog dripca sipao loše fore, iščuđavao se nad vlastitom popularnošću i nije mogao pogoditi ton. Kao da nikad nisu nastupali, borili su se cijelo vrijeme sa svojom headlinerskom pozicijom. Kad headliner iscrpi uvježbani set pjesama nakon samo 60 minuta svirke, a koje pritom zvuče raštimano, te potom šepajući skrpa dvadesetak minuta na inzistiranje publike, zaslužuje samo tjeranje sa stejdža. Ili odlazak na drugi stejdž, što sam i učinio prije kraja ove grozne muke. Nevjerojatno da je i novi ovogodišnji album Grizzly Bear-a zapravo ugodno slušljiv dok ništa što su tu večer izveli na stejdžu nije bilo takvo.
Alabama Shakes (Krešo). Drugo svojevrsno razočaranje bio je još jedan od razvikanijih novih bendova na festivalu. Gledao sam ih godinu ranije u Maiconu (Georgia) dok su još bili nepoznati i bez albuma i djelovali su svježi i originalni. Čak dva nastupa na ovom festivalu – jedan na najvećem stejdžu i jedan u šatoru, te velika gužva koja se stvorila pred njima, govore o hajpu Alabama Shakes. No cijeli nastup djeluje malo isforsirano i teatralno s nasilnim evociranjem vintage southern rock’n’rolla, te elemenata motown i soul atmosfere. Neupitno atraktivno, no isforsirano i ne možeš se oteti dojmu da je već sto puta viđeno.
Najava EOTR-a 2013. Prvi puta u ove 4 sezone koliko ga ja pratim EOTR nije bio rasprodan ove godine. Mislim da je nekoliko razloga utjecalo na to:
- Povećanje kapaciteta festivala. Više to nije mali festival limitiran na 5.000 posjetitelja. Nema službenih podataka ali sa novom velikom Woods pozornicom procjenjujem brojku sada na vjerojatno duplo više u odnosu na prije dvije godine, barem 10.000 prisutnih.
- Tu je i kriza koja i u Engleskoj ide sve dublje. Propadanje i otkazivanje festivala nije samo naša realnost, isto se dešava širom Engleske.
- Sjajna reputacija EOTR-a bez problema nosila bi se i sa duplim kapacitetom i sa krizom da nije cijene ulaznice, koja je paprena i za Engleske prilike. Svake godine festival bez pardona digne cijenu za 15 ili 20 funti. Tako je festivalska ulaznica u par godina skočila sa 110 funti na sadašnjih vrtoglavih 180 funti. Nije lako biti hipster u Engleskoj ovih dana.
- Tvrdoglavost organizatora koji i dalje dovode svoje omiljene bendove i ne obaziru se hoće li ta imena privući širu publiku. Bitno im je da i dalje tjeraju svoju ekskluzivu, da njihove headlinere ne možete vidjeti na ostalim festivalima po Engleskoj. Pogledajte ovogodišnja tri headlinera: Beach House, Grizzly Bear i Grandaddy. Dva polupoznata New York samodopadna benda i reunion za koji nitko nije čuo da se ponovno okupljaju. Lani je headliner bila Joanna Newsom na harfi. Čisti Maxmagnus.
Izgleda da su organizatore zabrinule ovogodišnje neprodane ulaznice pa su odlučili nešto promijeniti. Nažalost nisu smanjili cijenu festivalske ulaznice, ali po prvoj objavi desetak imena za lineup iduće godine izgleda da se mijenja ova zadnja točka. Objava kreće sa očekivanim EOTR imenima, aktualnim (John Murry, Horse Thief) i atraktivnim (Damien Jurado, King Khan) i onda šok. Belle and Sebastian i Sigur Ros. U Engleskim okvirima imena vjerojatno jača od zbroja sva tri ovogodišnja headlinera, izgleda da je EOTR za 2013. čvrsto naumio rasprodati svoj povećani kapacitet. Kad je već Island sa onim krajolicima iz Heime van ruke, ne mogu se dosjetiti nekog boljeg okruženja za doživjeti Sigur Ros magiju od EOTR šume.
Fotke su by Ivan Kovačević, pogledajte galeriju u boljoj kvaliteti
Članak je originalno objavljen na terapija.net, u tekstu su se raspisali Ivan, Bir i Mirna.
Uljesura.com 
Pingback: End Of The Road festival 2012 @ Dorset (Engleska) (1/2) | Muzika i to
Pingback: Calgary Folk Festival @ Calgary 27/07/2013 | Muzika i to