End Of The Road festival 2012 @ Dorset (Engleska) (1/2)

8267288888_94ddb89895_bxEnd Of The Road (EOTR) festival održan je u svom standardnom terminu u prvom tjednu rujna. Pitate se zašto se onda tek sada pojavljuje recenzija? Možemo reći da je kraj godine vrijeme za svođenje računa godine na isteku pa ovo objavljujemo pod kategorijom “najbolji festivali 2012. godine”. Mada je u stvari istina da je većina teksta napisana u rujnu, pa je tekst čekao slike, pa su slike čekale završetak teksta i evo nas tri mjeseca kasnije sa zadnjom šansom da objavimo recenziju u koji smo uložili ponešto truda.

Ako niste čitali o festivalu ranije onda vas upućujem na prošlogodišnju najavu gdje je objašnjeno u čemu se EOTR razlikuje od stotina ostalih europskih ljetnih festivala. Kako je to izgledalo ove godine? EOTR je još uvijek festival vrijedan tjedan dana godišnjeg odmora i puta do Engleske. A ovo da je vrijedno “tjedan dana godišnjeg” je najveći kompliment na mojoj gradaciji vrijednosti. Ovo mi je već četvrta godina u nizu i svaki puta me iznova oduševe ležerna atmosfera i paunovi koji se nadviruju nad publikom da provjere tko svira po pozornicama smještenima u stogodišnjem viktorijanskom botaničkom parku. Festival je to gdje izvođači nisu skriveni na backstageu nego uživaju zajedno sa publikom. Tako ćete šetajući šumom naletjeti na Patti Smith kako na proplanku recitira poeziju pred par desetaka znatiželjnika koji su se slučajno tu zatekli. Ili ćete jutarnju kavu popiti za stolom s John Grantom, kao što su neki iz našeg društva imali priliku. Kako smo vas s šarmom festivala upoznali već ranije, idemo redom kroz odabrane nastupe ispričati priču o EOTR-u 2012. godine.

87777744_b85171cb50_bBella Union day. Prvi festivalski dan bio je tematski određen: cijeli dan su nastupali isključivo izvođači koji snimaju na Bella Union etiketi. Odnosno skoro cijeli Bella Union izredao se taj dan. Službeni povod je bila 15. rođendan ove izdavačke kuće. U stvari već i ranijih godina na EOTR-u Bella Union bendovi zauzimali su značajan komad festivala, samo je ove godine to i ozvaničeno te smješteno u jedan dan. Bella Union je neovisan izdavač pokrenut u Londonu 1997. godine kao samostalna etiketa Cocteau Twinsa. Nakon što se bend ubrzo iza toga bespovratno ugasio, gitarist Robin Guthrie i basist Simon Raymonde posvetili su se isključivo radu na etiketi koju su ubrzo podigli do kultnog statusa. Bellu Union prati glas o iznimnoj vjernost njihovih bendova kao i o slobodi koju im etiketa daje u njihovom radu, a i zanimljivost je da iako su smješteni u Engleskoj otkrivaju i okupljaju većinom bendove sa američkog kontinenta. Da nabrojim neke najzvučnije Bella Union perjanice: Fleet Foxes, Dirty Three, Midlake, The Czars & John Grant, The Low Anthem, Explosion In The Sky, Beach House, Andrew Bird, The Walkmen, M Ward.. Polovica nabrojanih popunila je večernje termine taj EOTR petak, sve ostale smo vidjeli na istom mjestu prijašnje dvije godine. Uz njih je nastupilo još dvadesetak Bella Union bendova krenuvši već od prijepodneva. Taj rani početak festivalskog programa svaki dan je problem koji nas je mučio sve ove godine obzirom na izoliranost lokacije festivala koja je satima vožnje udaljena od bilo čega. Naime ukoliko na festival krenete ujutro prvi dan, dok dođete i podignete šator već ste propustili većinu prvog dana. Ako promrzli u hladno festivalsko jutro odlučite se izvući iz blatnog kampa i obaviti kakav jutarnji izlet ili samo doručkovati negdje na toplom odmah automatski gubite prvu polovicu koncerata tog dana.
8268227492_f8d7225517_bOve godine već smo prije festivala dogovorili: ta tri dana nema ulaska u auto, punu pažnju usmjeravamo isključivo na festival, a dan nakon festivala ostaviti ćemo za dodatno istraživanje Dorseta i jugozapada Engleske. Ionako nam nakon tri godine već ponestaje ideja: kamenje Stonehengea i Aveburyja (puno bolje) smo uslikali odnosno ispenjali, dekadenciju engleskih resorta Bournemoutha i Poolea omirisali, višestruko se divili gotici Salisburyja i Winchestera. Svake godine je doživljaj popiti čaj u Cotswolds countryside idili i ugođaju davnih stoljeća. Pod čaj naravno da mislim na pivo. U blizini je po meni najljepša rimska iskopina igdje, tri metra ispod centra Batha. Pa tu je i Glastonbury, okupljalište druida i hipija te još hrpa lokacija s reminiscencijama na prošla vremena.

Dogovora smo se držali, na festival smo stigli četvrtak popodne i do ponedjeljka ujutro nismo palili auto. Jedini izlazak bio je neslavni bijeg preko ograde festivala subotu ujutro i pokušaj pronalaska mitskog seoskog puba sa toliko željenim wifi-om. Naime izolacija EOTR lokacije je tolika da niti mobilni Internet nije upotrebljivo pokrio te krajeve. Jedina navigacija u pronalasku puba bilo nam je mutno sjećanje sa Gmaps-a kojeg smo proučavali prije festivala. Nakon sati tumaranja po šumama, livadama, blatnim njivama i dvorištima začuđenih farmera pub smo na kraju sretno pronašli. Kao i upozorenje “No entry – shooting possible” za lovišta koja smo obišli. Srećom engleska aristokracija bila je to jutro još dovoljno trijezna pa im nismo ličili na veprove ili lisice.

8268237672_0815922675_bTindersticks (Krešo). Slično kao i prošle godine, za ovu recenziju dogovor je da svatko od nas napiše dva-tri nastupa koja su ga naviše dojmila kako bi iz toga složili ovaj izvještaj. Kako izabrati dva-tri iz tog obilja odgledanog? Prvu eliminaciju napravio sam po pozornici. Naime End Of The Road ima pozornicu imena Garden, nekadašnja glavna pozornica kapaciteta par tisuća posjetitelja nalazi se na čistini usred botaničkog parka i najljepše je koncertno mjesto koje mogu zamisliti. Prije dvije godine, kada je festival narastao preko početnog limita od pet tisuća posjetitelja, Garden više nije i glavna pozornica nego je podignut novi Woods stage na dnu velike padine gdje je ranije bio kamp. Taj novi Woods je klasična festivalska pozornica, podignuta visoko iznad prvih redova publike koja je i ogradom odgurnuta nekih šest metara od izvođača.
8268329284_74e2c3e902_bTa ljepota Garden ugođaja, gdje je publika odmah do benda kao u nekom klubu, a pozornica uklopljena u stoljetno zelenilo kao da je oduvijek tamo, dovodi do toga da često svoj raspored praćenja koncerata nisam organizirao prema “tko sad svira” nego prema “idemo na Garden” ključu. Dakle, sa Garden filterom eliminirao sam headlinere i sva veća imena koja su uglavnom svirali na velikoj Woods pozornici. Eliminirao sam i recimo Deer Tick koju su subotu u tri ujutro u nenajavljenom setu razvaljivali mali Tipi šator. Idući dan pojavili su se vidno mamurni u redovnom najavljenom terminu na Big Top pozornici gdje su sakriveni iza sunčanih naočala otvorili svirku sa Ashamed, možda i najboljom “O-O-O refren“ pjesmom ikad napisanom. Iduću eliminaciju napravio sam prema poziciji sa koje sam pratio pojedini nastup na Garden pozornici.
8268301510_6f6074216a_bNaime pobornik sam onog teorema da doživljaj koncerta opada sa kvadratom udaljenosti od stagea. Dakle otpadaju oni koncerti koje sam lijeno gledao iz pozadinskih redova Gardena. E sad je već lakše nešto odabrati od onoga što je ostalo. Dakle evo nas kod Tindersticksa. Zadatak mi je ovdje lagan jer mislim da nema potrebe da opisujem nastup Stuart Staplesa i društva. Ako vas zanimaju Tindersticksi onda ste ih gledali ovo proljeće u Tvornici, a ako ne onda ste vjerojatno ionako već ranije odustali od čitanja ovog poglavlja. Veliki sam štovatelj prvog desetljeća Tindersticks karijere i njihovih albuma iz devedesetih. U Zagrebu je toga bilo minimalno na repertoaru, na EOTR-u niti toliko. Bilo bi nekako logično da sam zbog toga barem malo razočaran? Nisam niti najmanje. Zadnji album Tindersticksa (The Something Rain) je čudo, ravan onima iz polovice devedesetih. Trebala su mi dva odgledana koncerta da to shvatim. Zadivljujuće je koliko je taj bend dostojanstveno prošao više od dvadeset godina rada.

8267215923_985370f230_bPatrick Watson (Bir). Iako sam uživao u teatralnostima i pričama bake Patti o Majci prirodi, trenutak u kojem je ona uzela predah i stejdž prepustila svojim pratiteljima iskoristio sam da pobjegnem prema Garden stejdžu. Dvoumeći se oko te odluke, razmišljao sam da možda propuštam, tim više što se pred njime okupila tek par stotina vjernih fanova Patricka Watsona. No s početkom nastupa sve moje dvojbe bile su raspršene. Svaka čast Patti i njenim „spasimo Zemlju“ propovijedima, ali magija i teatralnost koju su na Patrick i društvo pružili učinili su da njihov nastup proglasim najboljim cijelog festivala, a ujedno su mi pružili (a vjerujem i svima moji su pratili nastup) „THE End of the road“ trenutak koji svatko od nas priželjkuje naći na ovom festivalu – kada ljepota izvedbe i ljepota lokacije na kojem se ona odvija uključe element iznenađenja, te postanu jedno predivno, isprepleteno i neodvojivo iskustvo zauvijek utisnuto u našu memoriju. Za one koji ne znaju rad Patricka Watsona, riječ je o bendu u maniri Antony & The Johnsons i kabaretskih dijelova karijere Rufusa Wainwrighta, koji svoju raskošno orkestriranu glazbu, često strukturiranu oko klavirske melodije (Patrick je uglavnom sjedio za klavirom), izvode s dozom teatralnosti i filmske čarolije. Zvukovlje i melodije koje ova petorka proizvodi služeći se svom silom instrumenata, od klavira do puhačke sekcije, raznih zvonaca , pa čak i jedne ručne pile, uživo je posebno impresivno, te dodatno iznenađuje i oduševljava. U zelenilom okruženom stejdžu, svaka pjesma nalikovala je prekrasnoj divljoj vožnji noćnim krajolikom s izmjenjujućim krešendima i smirajima, a uz to bila adekvatno praćena igrom svjetla. Dok su mirniji dijelovi bili zamračeni i osvijetljeni samo nizom žaruljica kojima su bili prekriveni instrumenti i propovi na stejdžu (bubnjevi, klavir, pojačala, stalci), sve dramatične i podižuće trenutke unutar pjesama naglašavali su bljeskovi i proplamsaji crvene, žute i ljubičaste boje koji su se stapali u mraku s okolnim zelenilom. Sam Patrick Watson pokazao se kao zabavan domaćin sa svojim pričama između pjesama, no i bez njegovih priča, snaga melodija je ono što je omađijalo sve prisutne. A onaj trenutak koji će svima zauvijek ostati u sjećanju, i koji je neizostavni dio magije End of the road festivala, jest trenutak u kojem Patrick pokazuje na malu viktorijansku pozornicu, koja je služila pjevačkim nastupima u 19. stoljeću, i objašnjava nam da vidjevši ju nisu mogli a da je ne uključe u svoj nastup. 8267191577_79d7c9250c_bTada se cijeli bend kroz publiku krenuo seliti na tu pozornicu. Svima u publici oči su zasjale dok smo se i sami brzo premještali, a ubrzo potom dobili najdirljiviji i najljepši trenutak festivala. Okupivši se oko jednog mikrofona, bend nam je pružio nezaboravnu izvedbu dviju pjesama u akustičnoj verziji s gitarom i pilom. Jedna od njih bila je „Into giants“, kojoj produžili trajanje skoro dvostruko te ju započeli na malom, a završili na velikom stejdžu. Svih petero započeli su pjevanjem izmjenjujući se oko mikrofona, da bi ju nastavili izvoditi samo Patrick i gitarist, dok se ostalo troje brzo premjestilo na veliki stejdž i preuzelo svirku. Za vrijeme tog instrumentalnog dijela, Patrick se brzo vratio na glavni stejdž, sjeo za klavir, te su svi zajedno u full bend krešendu priveli stvar kraju. Trnci, svjetla i suze u očima.  Stojiš u apsloutnoj tišini, samo glazba pod krošnjama i zvjezdanim nebom. I ne vjeruješ očima i ušima. Poželiš da magija potraje vječno.

Grandaddy (Bir). Jedan od vječitih festivalskih problema jest i kako se nakon jednog uživljenog doživljalja odmah prešaltati u drugi. Kako nakon magije Watsona i ekipe otrčati na glavni stejdž i dočekati veterane geekastog gitarističkog indie popa ispunjenog elektroničkim zvukovima iz video igrica? Sila boga ne pita, pa sam učas bio u prvim redovima pred Woods stejdžom. 8268250448_6b76c1880a_bTu se okupila i vesela skupina vremešnih britanaca koji su očito s nestrpljenjem iščekivali Grandaddy, još jedne svježe povratnike. Trend reuniona je u početku izgledao kao način mužnje novca i bilo je ciničnih prigovora reaktiviranju starih bendova bez objavljivanja novih albuma. No nakon što sam odgledao par takvih povratničkih nastupa, mogu reći da i ti „starci“ imaju što pokazati. Nastup Granddday-a je bio upravo takav. Savršen headliner za kraj savršenog dana EOTR festivala. Kvalitetna nostalgija, koja nas je vratila petnaest godina nazad u vrijeme kad su bili na vrhuncu. kao što je Krešo primijetio, kao da nikad nisu ni otišli. Nikako predmet ismijavanja, melodični pop dragulji Laughing stock i The Crystal Lake, utopljeni u retro efekte i klavirske podloge, zvučali su kao da su jučer snimljeni, a gromoglasna podrška u publici učinila je ovaj nastup singalongom od početka do kraja. Skakutanje na AM 180 bio je upravo onaj neobuzdani trenutak kojem su se prepustili Cillian Murphy i Naomie Harris u sceni shoppinga u filmu „28 days later“ – svi smo zajedno postali dio video igrice bježeći pred Pac Manom (ili zombijima). „Are you ready? 1,2,3,4“  i krenulo je zajedničko pjevanje publike i Jasona Lytlea kao uvod u „He’s simple, He’s dumb, He’s the pilot“, koja je ujedno bila i završni vrhunac kratkog nastupa. Naime, sjenu na nastup bacila je jedino neumoljivost organizatora, koji nije dopustio da bend izvede cijelu set listu do kraja. Kasnili su s početkom, jer su bezuspješno pokušavali popraviti projektor s animacijama koje su dio njihovog scenskog nastupa. Unatoč gromoglasnoj podršci i pozivima na povratak Grandaddy se nisu vratili. Ako su The Cure mogli usred grada prekardašiti s policijskim satom i ukrasti dodatnih 15 minuta za nastupa u Austriji nakon 1 u noći, nije mi jasno zašto ovdje Grandaddy nisu mogli s još 15 minuta zaokružit nastup. Neshvatljivo mi je to strogo pridržavanje pravila u ovoj šumi Bogu iza nogu, gdje su pojedina razbacana imanja i mala sela udaljena preko 10 kilometara od samog festivala. Nakon ovoga nimalo ne čudi što su Englezi jednom Springsteenu i McCartneyju ljetos prekinuli nastup zbog policijskog sata usred Londona.

8268258900_d4d17a8b0c_bThe Low Anthem (Krešo). Godina se bliži kraju. Entuzijasti slažu godišnje top liste. Ja sam na prvo mjesto odgledanih koncerata stavio The Low Anthem na Garden pozornici EOTR-a. Gledao sam ih nekoliko puta do sada, dva puta 2009. godine u vrijeme izdavanja iznimnog albuma Oh My God, Charlie Darwin. Nisu bili pretjerano zanimljivi tada, neuštimani, daleko od razine postavljene na albumu. Godinu dana kasnije bili su već atrakcija koja se prati bez daha. Ovo sada je najbolji bend za koji vjerojatno nikada niste čuli. 8267284023_b24a95b759_bBazični trojac iz Rhode Islanda proširen je na sedmorku, Jeff Prystowsky koji je ranije većinom trzao kontrabas sada je promoviran u bubnjara. Ali kakvog bubnjara. Mislim da nikada nisam vidio nekoga da sa toliko oduševljenja udara po zategnutim kožama. Ben Knox Miller je kao frontmen svojim falsetom preuzeo cijeli nastup, stvari sa prvih albuma gdje je Jeff na vokalu više ne izvode. Aranžmani većine pjesama su izmijenjeni u odnosu na studijske verzije, prilagođeni proširenom bendu. Ipak još uvijek ostaje nekoliko pjesama koje zvuče kao stari The Low Anthem, poput To The Ghosts Who Write History Books koju Ben izvodi uz pratnju isključivo pump organ-a. Google mi ovaj instrument prevodi kao “orgulje sa pumpom”, nekako ne vjerujem da je u pravu? Vezano uz njihov pump organ ide i priča: instrument imena Wendy nabavljen je na engleskom eBay-u za 30 funti prilikom prvog dolaska Low Anthema na EOTR. Sve ove godine Wendy je izdržala stotine nastupa i band je odlučio zahvaliti se instrumentu na način da je najavio koncert kao “zadnji Wendy nastup” obzirom da su nabavili nove orgulje.
8268350966_4007694751_bWendy je istu večer uz pjesmu spaljena na velikoj lomači na glavnoj poljani festivala. Malo morbidna priča. Low Anthem ima i svoj alter ego, bend imena Snake Wagon kojeg čine Low Anthem članovi, njihovi roadie pratitelji i slučajni prolaznici. Ne radi se o ad hoc okupljenim muzičarima nego o bendu koji postoji godinama i ima snimljenih albuma (dostupni su besplatno na Bandcampu). Kod Sanke Wagona ulogu frontmena u potpunosti preuzima bubnjar Jeff Prystowsky dok Ben sjeda na njegovo mjesto za bubnjeve. Repertoar Snake Wagona mogao bi se smjestiti u neki duhoviti folk-punk, projekt očito služi kao ispušni ventil za Low Anthem članove. Pred dvije godine imali su odličan nastup na EOTR-u, ovoga puta sa nestrpljenjem sam ih čekao i nažalost dočekao koncert gdje su bili sami sebi svrha. Izašli su na pozornicu Tipi šatora zadnju noć oko 1 iza ponoći u razvaljenom stanju i rušili se u publiku nenaviknutu na stage diving.
8267279271_2987c7e85b_bNa pozornici pridružili su im se Brittany Howard (Alabama Shakes), Simon Taffe (organizator festivala) i razni drugi likovi koje nisam prepoznao te je sve skupa više ličilo na cirkus nego na koncert.

Nije ovo kraj priče od EOTR-u 2012. U drugom dijelu teksta još se nalaze Justin Townes Earle, First Aid Kit, Beach House, Alt-J, Willis Earl Beal, Porcelain Raft, Doug Paisley, Grizzly Bear, Sigur Ros, Belle & Sebastian i još ponešto. Ako vam neka od ovih imena trenutno i ne znače ništa, možda vas tekst zaintrigira da ih provjerite.

Fotke su by Ivan Kovačević, pogledajte galeriju u boljoj kvaliteti

Članak je originalno objavljen na terapija.net, u tekstu sudjeluju još i Bir i Ivan.

One Comment on “End Of The Road festival 2012 @ Dorset (Engleska) (1/2)

  1. Pingback: End Of The Road festival 2012 @ Dorset (Engleska) (2/2) | Muzika i to

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: