Najbolji albumi 2012. godine

U uvodu liste najboljih koncerata 2012. godine napisao sam zašto mi je žao što nikada do sada nisam sastavljao godišnju listu. Dakle ovo je prva. I dobro sam se zamislio da je složim. Koncepcija liste ne postoji, odmah u početku odustao sam od rangiranja albuma unutar liste, da se ne posvađam sam sa sobom. Krenuo sam po kategorijama pa sam kasnije i tu nit izgubio. Planirao sam pobrojati deset najboljih albuma, na kraju sam završio na brojci dvadeset i pet. Prošvercali su se tu i neki albumi iz 2011. koji su do mene stigli sa zakašnjenjem… Uostalom nebitno, pravila ionako nisu definirana, bitno je da je ovo lista mojih najdražih albuma ove godine poredanih slučajnim redoslijedom.

John Hiatt – Mystic Pinball
Gerijatrijska godina. Ne mogu se sjetiti niti jednog razočaranja u ovoj kategoriji, vrlo dobre ili odlične albume snimili su Neil Young, Cohen, Dylan, Springsteen i Van Morrison. Ispred svih nabrojanih stavljam zadnji album veterana John Hiatta koji potiho izdaje po jedan album godišnje i zadivljujuće izbjegava prazan hod u toj hiperprodukciji.

Titus Andronicus – Local Business
Gitaristica Amy Klein ih je napustila krajem 2011. godine. Saznao sam tu tužnu vijest isti dan kada i vijest o razlazu Shoone Tucker i Truckersa. Bez Amy Titusi više nisu onako zanimljivi za youtube istraživanja, ali novi album je opet korak dalje. Broj 2 koncertna želja za 2013. Broj 1 je već bukiran, Neil Young u lipnju.

The Walkmen – Heaven
Jedan od mojih najiščekivanijih albuma godine, uz Gaslighte i Tituse. I opet je na godišnjoj listi, kao što bi bili i prošli albumi Lisabon i You & Me da sam ranije radio liste. Da ne tražite po listi u nastavku, Gaslighti nisu među ovih 25.

Human Don’t Be Angry – selftitled
Malcom Middleton je snimio album koji potpuno odudara od smjera kojim je vozio ovih desetak godina nakon raspada Arab Strap. Ova čudna mješavina elektronike i post rocka je vjerojatno ono gdje bi Arab Strap bili danas da se nisu onako naprasno ugasili na vrhuncu.

Bill Fay – Life is People
Englski djedica, koji je zadnje studijske albume prije ovoga izdavao još tamo šezdesetih godina, izbacio je djelo u rangu sa najboljim momentima Neil Diamond – Rick Rubin suradnje. Zasluge idu i njegovom pokloniku Jeff Tweedyju koji ga je izvadio iz zaborava i gostovao na nekoliko pjesama ovog iznimnog albuma.

Shearwater – Animal Joy
Ovo je godina bez Okkervil River albuma, ali tu su Shearwater da popune prazninu.

Lambchop – Mr. M
Ignorirao sam ovaj album na proljeće kada je izašao, dohvatio sam ga se tek u jesen potaknut nadolazećim koncertom. Ljepota.

Jason Isbell and 400 Units – Live in Alabama
Koncertni album bez novih pjesama u 2102. godini. Koga briga, sam definiram pravila ulaska u godišnju listu, a ovo svakako ide u sam vrh. U stvari idem proglastiti kategoriju “koncertni album godine”.

Tift Merrit – Traveling Alone
Zvuk New Yorka danas nisu Animal Colective, LCD Soundsystem ili TV on the Radio. New York danas su Willie Nile, Sharon Van Etten i Jeffrey Lewis. I Tift Merrit.

Japandroids – Celebrations Rock
Slavljenje rocka. I single godine.

Rocky Votolato – Television Of Saints
Još jedan album koji vjerojatno ne bi niti zamijetio da nije bilo zagrebačkog koncerta.

Allo Darlin’ – Europe
Pred dvije godine na EOTR festivalu bio sam lijen ih provjeriti zavaran pjesmuljkom koji se vrtio po reklamama. Ove godine izdali su svoj drugi album koji me privukao pjesmom Tallulah, njihovom posvetom Go Betweensima. Mogu reći da je Europe album kakav Belle & Sebastian nisu snimili već 13 godina. Ili vam je draža usporedba sa ranim Cardigansima? Kategorija “pop album”.

Craig Finn – Clear Heart, Full Eyes
Postao je običaj da junaci uzimaju predah od turneja i rada s bendom te izdaju samostalna mirnija izdanja. Lani Thorston Moore i J Mascis, ove godine Craig Finn, Patterson Hood i Mike Cooley. Pobjednik kategorije je uvjerljivo Clear Heart, Full Eyes.

Tindersticks – The Something Rain
Zanemarivao sam Tinderstickse desetak godina, uvjeren da su upali u dosadu iz koje se neće izvući. Razuvjerili su me u potpunosti ovogodišnjim albumom koji može uz bok onima iz prve polovice devedesetih.

The Wooden Sky – Every Child a Daughter, Every Moon a Sun
Fan sam ove kategorije. Unutrašnjost američkog kontinenta, smirenost, karirane košulje, Appalachian sound. Southeast Engine, Joe Purdy, Deep Dark Woods, Marah zadnje tri godine i slična ekipa koja svojim turnejama nikada ne prelazi ocean. Ovogodišnji pobjednik ove kategorije su Kanađani The Wooden Sky.

John Murry – Graceless Age
John Murry je ono što su prijašnjih godina bili John Grant i Josh T Pearson, pojavio se niotkuda (odnosno iz Mississippija) krajem godine i zasjeo na listu.

We Are Augustines – Rise Ye Sunken Ships
Zašto Kings Of Leon vladaju arenama, a ne ovi momci? Album spada u 2011. godinu, ali do mene je stigao sa zakašnjenjem. Debut godine, nije bitno koje.

Cory Branan – Mutt
Je, čak dva albuma sa zagrebačkog Revival Tour nastupa nalaze se na ovoj listi. To je samo zato što Chuck Ragan – Covering Ground spada u 2011. godinu, inače bi bila tri. Ovo je i drugi momak iz Mississippija na ovoj listi. Ako mislite da je to slučajo, nije. Možda sam trebao složiti koncepciju liste po državama? Tu su Georgia, Alabama, Arizona, Minnesota, Indiana, Tennessee, naravno Texas, NY, NJ i Pacific Northwest. Pa dvije kanadske države. Hm.

Dodgy – Stand Upright In A Cool Place
Engleska scena? Hm, teška kategorija. Možda Lanterns On The Lake sa svojim debutom Gracious Tide, Take Me Home? Ili ipak previše kopiraju Sigur Ros? Evo jedan album koji mi je drag: zaboravljeni Britpop veterani Dodgy snimili su nešto što nema veze sa onim što smo ranije povezivali s njihovim imenom. Možda reuinioni nakon desetljeća pauze ipak imaju smisla? Mada moram priznati da me je strah nadolazećeg My Bloody Valentine albuma.

Patti Smith – Banga
Studijski album Patti Smith s autorskim pjesmama nakon osam godina. Vrijedilo je čekati.

Dinosaur Jr – I Bet on Sky
Pobjednik kategorije “ponovo okupljeni velikani koji ne žive na staroj slavi”.

Dan Mangan – Oh Fortune
Nije ovdje (isključivo) zbog najboljeg nastupa ovogodišnjeg Terranea. Dečko koji obećava, Mitar Mrkela suvremene scene, napokon je odrastao, nema tu više country poskočica poput Sold.

Baroness – Yellow and Green
Nekadašnje masno metalno jednoumlje Baronessa neočekivano se na ovogodišnjem dvostrukom albumu proširilo raznim smjerovima. Rijetki su dupli albumi koji ovako drže intenzitet od početka do kraja. Najbolji dupli album godine. Pa i najbolji južnjački album godine, ako ih prebacimo u tu kategoriju, čast Patterson Hoodu i Dirty Guv Nahsima.

First Aid Kit – The Lion’s Roar
U kategoriji Americana album godine pobjedu odnosi švedski duo. Ima li kontradikcije u ovoj rečenici?

Calexico – Algeirs
Convertino i ekipa nisu ovdje po inerciji, ako ste to pomislili. Štoviše, nemam neko visoko mišljenje o njihovim samostalnim izdanjima cijelo prošlo desetljeće, nakon Hot Raila, sve mi je izgledalo slabije od raznih kolaboracija koje su paralelno izdavali. Ali Algeirs vrijedi, naročito nakon preslušanog live-a koji je došao uz Deluxe izdanje Algeirsa i doživljaja istog u Pauku.

Članak je originalno objavljen na terapija.net.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: