Najbolji koncerti 2012. godine
Nikada nisam pisao godišnje top liste i mogu reći da mi je sada žao zbog toga, prvenstveno iz razloga što mi je teško naknadno vremenski smjestiti neki album ili koncert. Dok recimo bez problema u mislima prizovem sve golove svjetskog prvenstva ’94. u Americi ili 8 godina kasnije u Japanu, bezuspješno se pokušavam sjetiti što sam slušao tih godina ili na kojima sam koncertima bio.
Format i koncepcija liste. Izvadio sam popis odgledanih koncerata kako bi složio redoslijed pa ubrzo odustao i odvojio listu na dva dijela: Zagreb i koncerti sa putovanjima. Nisam mogao usporediti koncerte s te dvije liste, koncert sa putovanjem je spoj glazbe, puta, nove hrane, novih vrsta piva, novog koncertnog prostora, nove publike itd. Koncert u Zagrebu sadrži žurbu sa posla ne bi li stigao na vrijeme, loše pivo u Pauku i drage ljude koje sretneš prije koncerta. Obzirom da je ovo prije svega osobna lista bez ikakvih većih pretenzija, sve skupa znači da nemam dovoljno zajedničkih točaka da usporedim i rangiram npr. Calexico u Zagrebu i The Felice Brothers u Manchesteru.
10 najboljih koncerata van Zagreba
The Felice Brothers @ Manchester
1. The Low Anthem – End Of The Road Festival, Engleska
The Low Anthem su potiho prošli Bon Iver put, od raštimanih hillbillyja koji snimaju albume po izoliranim kolibama do trenutno sedmeročlanog benda koji ubija harmonijama i energijom s pozornice.
2. The Felice Brothers with Craig Finn – Manchester
Napokon sam si potvrdio ono što već godinama pretpostavljam: braća su nepročišćena esencija svega onoga zbog čega lutam po koncertima.
3. Danny Green (Laish) – No Direction Home Festival, Engleska
Koncert je krenuo negdje iza 2 ujutro u vedroj i hladnoj engleskoj noći, nenajavljen nastup frontmena Laisha koji su isti dan ranije oduševili nastupom na glavnoj pozornici. Mala skrivena pozornica u šumi, pored logorske vatre, gdje je Danny ležerno između vlastitog repertoara ubacivao covere svojih uzora, poput Townes Van Zandta ili Danijel Johnstona (Sweetheart, ako vas zanima). Najbolji moment prve godine ovog lijepog festivala. Možda i njegovog jedinog izdanja obzirom da je upravo otkazan NDH (skraćenica No Direction Home-a) za 2013. godinu.
Baroness @ Poljska
4. Baroness – Off Festival, Poljska
Ako Baroness ovdje uguramo pod nekakav metal onda je ovo najbolji metal koncert koji sam vidio. Ne mislim samo na ovu godinu.
5. Grandaddy – End Of The Road Festival
Nostalgija. Kao da se ništa promijenilo nije u ovih 13 godina.
6. Jeffrey Lewis – End Of The Road Festival
Zatvorite oči i u New Yorku ste. Jedini koncert sa obje liste na koji sam došao bez ikakvog predznanja o liku i djelu dotičnog gospodina. Naučio sam vrlo brzo nakon festivala.
7. Shearwater – Menza Pri Koritu, Ljubljana
Prvi koncert ikada na kojem sam se važno šetao sa foto propusnicom oko vrata, valjda mi je i zato drag nastup. Okkervil River za siromašne, rekao bi Alan Ford.
8. Radiohead – Villa Manin, Italija
Velikani. Ovih sedam imena ispred njih na mojoj listi povijest će vjerojatno brzo zaboraviti.
9. John Grant & Midlake – End Of The Road Festival
Veliki John, glasom i stasom, na Garden Stageu EOTR-a ugostio je momke iz Midlakea pa su zajedno prošetali po The Czars ostavštini. I oslikali mjesec.
10. Bruce Springsteen – San Siro, Milano
Zadnji čas digao sam ga iznad crte. Ne mislim da je bio loš. Naprotiv. Ali Bruce vozi širokim autoputom zadnjih nekoliko godina. A publika to voli.
The Pains of Being Pure at Heart @ Ljubljana
Ispod crte: vrijedni spomena su i svježi The Pains of Being Pure at Heart u Kino Šiški, Ljubljana. Gledao sam Tinderstickse u Engleskoj i Seamonster The Wedding Presenta u Poljskoj ali njih sam stavio listu koncerata na domaćem terenu pa su zbog toga ispali ovdje. Inspiral Carpets u Holmfirthu idu pod “nostalgija” kategoriju, ali ipak ispod gore uvrštenih Grandaddy. Slično tome je i sa Mazzy Star u Poljskoj.
Razočarenja: Alabama Shakes u Engleskoj. Gledao sam ih godinu ranije u Maiconu (Georgia) dok su još bili nepoznati i bez albuma, bili su tada svježi i originalni. Ovo sada djeluje malo isforsirano i teatralno. Villagers u Engleskoj. Pobjegli smo nakon tri uvodne pjesme, britanski Ramirez. The House Of Love u Poljskoj. Ono kad nostalgija prebaci na lošu stranu. Patti Smith u Engleskoj. Koncert u Tvornici pred koju godinu bio je impresivan, u međuvremenu je magija negdje nestala. King Creosote i Jon Hopkins u Poljskoj. Besmislen nastup. Andrew Bird u Engleskoj. Pretenciozno. Vidi me kako dobro silujem violinu i fućkam.
10 najboljih koncerta na domaćem terenu
The Revival Tour @ Močvara
1. Wilco, Velesajam
Nema smisla nabrajati “naj” pridjeve, dovoljno je reći da je ovo koncert referenca koji se koristi za ocjenu bilo kojeg drugog koncerta. Mjerna jedinica.
2. The Revival Tour, Močvara
Chuck Ragan i društvo imali su nešto praznog hoda u trosatnom nastupu ali sveukupno gledano najbliže su došli ove godine do 1 Wilca.
3. Calexico & Blind Pilot, Pauk
Nisam toliko upućen u Calexico diskografiju zadnjih 10 godina kao što sam recimo u onu Wilca. Da jesam, možda bi mi ovo bio i koncert godine? Još se naježim kada se sjetim gitare Jaira Zavale na Splitter.
4. Mary Coughlan, Tvornica
Irska diva Mary Coughlan već je jednom ranije nastupila u Zagrebu, u Atriju Muzeja za umjetnost i obrt davne 2002. godine održala je meni jedan od ljepših zagrebačkih koncerata tih godina. Razveselio sam se kada sam pronašao review tog davnog nastupa u bogatoj arhivi Terapije. Ove godine se potiho vratila u Mali pogon Tvornice i sve to ponovila.
5. Human Don’t Be Angry, Purgeraj
Heroj devedesetih, Malcolm Middleton (tada polovica dvojca znanog kao Arab Strap), po prvi puta posjetio je naš grad. Nažalost samo par desetaka posjetitelja došlo je taj utorak do Purgeraja vidjeti njegov novi projekt Human Don’t Be Angry. Bio je to koncert koji je trajao do iza jedan u noći i nakon kojeg su svi prisutni poslušno stali u red na merch štandu da stisnu ruku Malcolmu i zahvale mu se sa kupnjom glazbenog materijala.
The Wedding Present @ Poljska
6. Lambchop, Kino SC
Duga je povijest Kurta i društva u Zagrebu. Iskreno nemam pojma ima li ostatak ovogodišnje postave Lambchopa (osim Kurta) ikakve veze sa onom iz prvog nastupa 2003. godine? Lako moguće da je priča slična onoj od Triggera koji već trideset godina čisti ulice sa istom metlom, samo je dvadeset puta pomijenio dršku i isto toliko puta donji dio metle (ima li to ime?). Ono što znam da je ovogodišnji nastup pobijedio sve prijašnje. I nema veze što Kurt nije podivljao i korodirao na bisu kao zadnja dva puta.
7. The Wedding Present, Nkc Park
Kratko ustoličenje dvorane iznad Purgeraja u koncertni prostor donijelo nam je savršenstvo zvuka koji je nekim čudom pratilo sve koncerte održane u tom prostoru. Meni najdraži među njima je moćan nastup The Wedding Present gdje su nam u cjelosti izveli svoj Seamonsters album iz 1991. godine.
8. Tindersticks, Tvornica
Gospoda. Koja su uz to ove godine i snimili svoj najbolji album još od devedesetih te ga skoro kompletnog izveli u Tvornici ovo proljeće.
9. Dan Mangan, Terraneo
Nije neka festivalska godina. Dio festivala čak je i otkazan, a InMusic i Terraneo pali su kvalitetom lineupa u odnosu na prethodnu godinu. Dok je InMusic i prijašnjih godina pucao rafalno u širinu samo da pogodi što već broj publike, ove godine neke čudne stvari su se dešavale na Terraneu. Najbolji nastupi poput Future Of The Left ili We Were Promised Jetpacks stavljeni su u dnevne termine prije dolaska publike. A Dan Mangan je čak i imao dobar termin iza 9 navečer, ali je nastupao pred možda i manje publike nego spomenuta dvojica iz razloga što su svi otišli na (da oprostite, naporne) Dječake. Očito moj izbor nema veze sa masovnim ukusom.
Japandroids @ Purgeraj
10. Dry The River, InMusic
InMusic je ipak institucija kojoj moramo biti zahvalni što smo prijašnjih godina vidjeli veličine poput Sonic Youth ili The Hold Steady. Ove godne cijeli festival vrtio se oko velikog New Ordera. Ne mogu reći da su me razočarali (kao što većinu jesu) sa best off repertoarom koji sam slušao iz prvih redova, ali kad sam se sada zamislio koji od InMusic bendova bi sa najvećim guštom pogledao iznova, izbor pada na srčane Engleze Dry The River koji su me oduševili to sparno poslijepodne na Jarunu.
Ispod crte: na gornju listu nisu stali Japandoidsi, koncert zbog kojeg smo se osjećali vażno i ponosno kako Zagreb prati aktualna svjetska zbivanja. Zatim ponovno okupljeni Walkaboutsi odsvirali su meni možda i svoj najbolji ZG koncert. Dvojac iz Richmond Fountainea u Malom pogonu Tvornice iznenađujuće uspješno su anulirali izostanak ostatka benda, a Tamikrest je nadomjestio nedolazak Tinariwena u Zagreb ove godine.
Razočarenja: krenimo od većine nastupa na glavnoj pozornici Terranea. Zatim Mando Diao. Pa Franz Ferdinand. U stvari nije mi razočarenje njihov nastup koji sam uspješno eskivirao bijegom na drugi kraj otoka, nego sama činjenica da se oni dovode kao headlineri festivala. I da publika dolazi ponovo gledati Kapranosa i ekipu kako simultano izvode onaj svoj robot walk na pozornici. Skoro sam zaboravio i na prevaru koja se naziva Gorilaz Sound System. Zatim isforsirani Mark Lanegan, gledao sam ga dva puta ove godine sa time da zagrebački nastup uz neprimjeren koncertni prostor, katastrofalan zvuk i naporne prve dvije predgrupe zaslužuje ovaj dio godišnjeg pregleda.
Sve fotke by me.
Članak je originalno objavljen na terapija.net.
Uljesura.com 
Pingback: Najbolji albumi 2012. godine | Muzika i to
Pingback: End Of The Road festival 2012 @ Dorset (Engleska) (1/2) | Muzika i to
Pingback: Najbolji koncerti 2013. godine | Muzika i to