Engleski stadioni – Old Trafford & Swansea Liberty

U nedjelju 12.5. točno u 15:55 po lokalnom vremenu Sir Alex Ferguson izašao je iz onog tunela na jugozapadnom kutu stadiona, prošao je kroz počasni špalir prvotimaca Manchester Uniteda i Swansea Cityja te posljednji put u službenoj utakmici sjeo na svoje mjesto na domaćoj klupi Teatra snova, kako se iz milja naziva velebni Old Trafford. “Te majske nedelje je došao Osijek al opet je Koševo bilo puno” spjevao je davno jedan naš kroničar, a ove nedjelje trideset godina kasnije od te pjesme ne samo da je Old Trafford bio pun, uostalom pun je na svakoj utakmici ove sezone, nego je i ulaznica za oproštaj Sir Alexa Fergusona na crnom tržištu dosezala cijenu one za finale Lige Prvaka. A utakmica je bila rezultatski potpuno nevažna za oba tima, United je dva kola ranije osigurao pomalo nestvarni trinaesti Premiership naslov od osnivanja lige 1992. godine, a protivnik Swansea City iz sigurnosti sredine tablice ležerno je privodio kraju najuspješniju sezonu u svojoj povijesti, sezonu u kojoj su osvojili Liga kup. U čast ovog veličanstvenog oproštaja Sir Alexa Fergusona u ovom nastavku šetnje po engleskim stadionima proći ćemo mitski Old Trafford te mali Liberty stadion, dom Unitedovog protivnika Swansea Cityja.

Old Trafford, Manchester

• Kapacitet 72.756 mjesta, drugi engleski stadion po veličini

Tradicija, tradicija. To mi se svo vrijeme vrti u glavi kod svakog posjeta Teatru snova. Bez obzira jeste li poklonik Manchester Uniteda ili niste (ja nisam) morate osjetiti divljenje i poštovanje pred ovim hramom nogometa. Bio sam nekoliko puta u Manchesteru i svaki puta sam morao obići Old Trafford, makar u turističkoj turi, taj stadion je jednostavno atrakcija broj jedan Manchestera te jedna od najprepoznatljivijih sportskih arena na svijetu.

Ako ćemo striktno gledati i malo provocirati navijače Uniteda onda treba istaknuti da je stadion izvan Manchestera, Trafford je smješten jugozapadno od Manchestera, ima status posebnog grada te je dio “Greater Manchester” područja. Stadion je sagrađen 1909. godine, tada je primao čak 75.000 gledatelja. Treba ovdje istaknuti da ondašnji stadion nema puno zajedničkog s današnjim zdanjem sličnog kapaciteta, ali sada sve sjedećih mjesta. Svaka tribina doživjela je drastične nadogradnje i izmjene tijekom 100 godina postojanja, a najviše sličnosti s početnom građevinom zadržala je južna tribina, tribina koju rijetko vidite ne TV prijenosima obzirom da je na njoj smještena kamera. Ta južna tribina jedina je bila natkrivena u originalnom projektu stadiona, a teško je bila oštećena u njemačkom bombardiranju na početku Drugog svjetskog rata. Tada je United čak osam godina dijelio stadion s gradskim rivalom Manchester Cityjem (Maine Road), sve do povratka na obnovljeni Old Trafford 1949. godine.

Velike dogradnje ostalih tribina krenule su sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća nakon smanjenja broja gledatelja izazvanog primjenom tzv. Taylorovog izvještaja, odnosno zabrane stajaćih mjesta na engleskim stadionima. Tada je kapacitet Old Trafforda pao na samo 44.000 sjedećih mjesta. Krenuvši od 1995. godine jedna po jedna tribina dobivala je gigantske razmjere. Prvo je kompletno iznova sagrađena sjeverna tribina da bi nakon toga dvije tribine iza golova dobile gornje nivoe. Sjećamo se npr. gostovanja tadašnje Croatie u Ligi Prvaka 1999. godine kada je gornji dio istočne tribine bio u skelama zbog izgradnje novog nivoa. Nakon toga, u ovom mileniju, još su povezani kutovi novosagrađenih tribina tako da sada istočna, sjeverna i zapadna tribina čine skladnu cjelinu.

Svaki put kada posjetim Old Trafford priča se o skoroj nadogradnji glavne južne tribine koja sada ostala duplo niža od preostale tri te djeluje zastarjelo u usporedbi sa ostatkom stadiona. Ovom nadogradnjom Old Trafford bi prestigao kapacitet Wembleya i prema zanimljivom arhitektonskom rješenju predstavljenom u United muzeju nova tribina progutala bi željezničku prugu koja sada prolazi tik uz južnu tribinu te bi tribina postala istovremeno i željeznička stanica. Ipak, do današnjeg dana datum početka radova nije još službeno objavljen, dijelom i zbog zabrinutosti kluba za posljedice koje bi to imalo po kvalitetu traffordske trave koja bi ostala bez potrebne količine sunca koje sada dopire do terena preko niske južne tribine i kroz njen prozirni krov.

Kada već toliko spominjem kapacitet Old Trafforda evo i informacije da je rekordna posjeta zabilježena 1939. godine na utakmici Grimsby Town – Wolverhampton sa 76.962 posjetitelja. Iz nekog razloga čest slučaj da stadionski rekord ne drži utakmica domaćeg kluba. Nagradno pitanje (bez nagrade): znate li koja utakmica drži rekord po posjeti na Maksimirskom stadionu? Također nema veze niti s jednom reinkarnacijom Dinama, ali ima sa stihom Zabranjenog pušenja iz uvoda ovog teksta.

Old Trafford prvi sam puta posjetio u proljeće 2007. godine. Taj vikend koji smo proveli u sjevernoj Engleskoj Manchester United je odgodio svoju prvenstvenu domaću utakmicu zbog polufinala FA kupa koje je igrao na neutralnom terenu u Birminghamu. Bio je to taman završetak onog perioda od 7 godina kada je Wembley bio u izgradnji pa se polufinale FA kupa igralo na neutralnim terenima po raznim premierligaškim stadionima. Stigli smo do Trafforda u prijepodnevnim satima na stadionsku turu i posjet muzeju te ustanovili da je oboje zatvoreno na dan utakmice. Kakve utakmice? Polufinale FA kupa Chelsea – Blackburn na neutralnom terenu. Otrčali smo do blagajne i bojažljivo pitali ima li još karata. Iskusni prodavač je vjerojatno odmah shvatio s kime ima posla pa je naivnim turistima uvalio najskuplje karte koje je imao u ladici.

Ništa nam to nije smetalo, bili smo sretni što možemo izdvojiti popriličnu sumu funti za dva papirića koji garantiraju ulazak na Teatar snova. Mjesta su zaista bila reprezentativna, sjedili smo na Južnoj tribini točno između Mourinhove klupe i svečane lože gdje se šepurio Roman Abramovič te uživali u pogledu na one tri monstruozne nove tribine Old Trafforda. Utakmica je bila odlična, otišla je do produžetka gdje je klasa Chelsea (Ballack) presudila, a mi smo se navečer zadovoljni vratili u Sheffield gdje smo bili smješteni da bi naredni dan ponovo potegli do Manchestera da utvrdimo gradivo i obiđemo Old Trafford u sklopu turističke stadionske ture.

Koliko Manchester United, ali i svi engleski klubovi, drže do tradicije najbolje mi pokazuje primjer iz Unitedovog muzeja gdje na ulazu stoji velika slika Phila Nevillea, dakle domaćeg dečka iz Manchestervog podmlatka, koji nikada nije izborio stalno mjesto u prvih 11 Uniteda te je negdje na polovici svoje karijere prodan u Everton gdje još uvijek igra. Bez obzira na to United gaji veliko poštovanje i zahvalnost prema svakom bivšem igraču te smatra da je Phil Neville klupska legenda dostojna samostalnog jumbo plakata na ulazu u Unitedov muzej. Ovakvih primjera ima još puno. Npr. znate li koji je prvi igrač u povijesti Uniteda doveden s kontinenta? Crnogorac Nikola Jovanović 1980. godine kupljen je iz Crvene Zvezde za tada rekordni transfer u povijesti Uniteda. Iako u dvije sezone koje je proveo na Traffordu Nikola nije opravdao očekivanja, ipak ga klub smatra značajnim dijelom svoje povijesti te ima istaknuto mjesto u muzeju.

Sir Alex Feguson Stand, najveća tribina Old Trafforda, može primiti 26.000 posjetitelja.

Još par riječi o okolici stadiona. Trafford nije neki zanimljivi dio grada, ne vidim što bi drugo tamo radili osim posjete stadionu. Uličica koja vodi do Old Trafforda, Sir Matt Busby Way, sadrži i dva puba koja su krcata prije utakmice tako da nikada nisam imao volje se tamo gurati. Na dnu ulice, ispod samog stadiona, nalazi se spomenik Sir Mattu Busbyju, legendarnom Škotu, manageru Manchester Uniteda koji ih vodio do prvog europskog trofeja krajem šezdesetih godina. Odmah iza ugla, ispod sjeverne tribine, od 2012. godine stadion krasi statua Sir Alexa Fergusona. Velikani ne moraju niti otići da bi dobili zasluženo priznanje. U njegovu je čast i ta najveća tribina Old Trafforda preimenovana uSir Alex Ferguson Stand. S druge strane stadiona, ispod južne tribine, nalazi seMünchenski sat, skulptura koja simbolizira zaustavljanje vremena u trenutku tragedije 1958. godine kada je u avionskoj nesreći kod Münchena, pri povratku s utakmice Euro kupa u Beogradu, poginula većina tadašnje momčadi Uniteda.

Iz centra Manchestera do poprilično udaljenog Old Trafforda možete doći spomenutom željeznicom ili tramvajem koji vozi do nedalekih manchesterskih dokova, bivše luke na Liverpoolskom kanalu koja je pretvorena u luksuzni dio grada s novosagrađenim elitnim apartmanima i dizajnerskim shopping centrima. Taj moderan i pomalo sterilan dio Manchestera ipak je ugodan za provesti vrijeme prije Old Trafford utakmice na terasama barova uz kanal.

Stadionska tura. Vjerojatno svaki premierligaški stadion možete obići u sklopu stadionske ture bilo koji dan kada nema službene utakmice. Kod onih popularnijih morat ćete i unaprijed rezervirati termin jer inače možete ostati bez mjesta u obilascima koje obično kreću svakih sat vremena. Vjerojatno vam zvuči suludo platiti 16 funti (aktualna cijena obilaska Old Trafforda) za tumaranje praznim stadionom? Nije tako, obilazak stadiona je krasan način za provesti popodne u bilo kojem engleskom gradu. Evo par argumenata u prilog ovoj tvrdnji:

• Vodič. Obično vam za vodiča podvale dedu s ispucalim kapilarama na nosu čije ponosno držanje i elegantno odijelo ciljano stvaraju iluziju da je šezdeset godina u klubu te da svaki dan nasamo sa Sir Alexom nazdravlja whiskeyjem. U razgovoru s vodičem tih sat vremena saznate zanimljivosti iz svlačionice kluba koje nema šanse da bilo gdje drugdje čujete, te se uživite u tu iluziju da on samo vama u povjerenju odaje pikanterije iz kluba.
• Muzej. Ulaznica za obilazak stadiona uvijek uključuje i klupski muzej, mjesto za skupljanje mora nepotrebnih informacija koje nigdje nećete moći iskoristiti.
• Ostali posjetitelji ture. Vjerojatno očekujete japanske turiste naoružane fotoaparatima? Upravo suprotno, posjetitelju su često vatreni navijači domaćeg kluba koji su stotinama puta bili na tom stadionu i više puta ranije već odradili takav obilazak. Ali nešto ih vuče da još jednom provjere jesu li što propustili. Ili su ovoga puta poveli sina da mu prenesu taj bitan element odgoja djeteta: poštovanje tradicije vlastitog kluba. Ostatak posjetitelja stadionskih tura su navijači suparničkih klubova koji poput mene iz znatiželje obilaze kultna mjesta engleske tradicije. I nakon obilaska često svi zajedno završite na pivi razglabajući o složenoj nogometnoj filozofiji.
• Kada negdje kasnije gledate na TV-u utakmicu sa stadiona koji ste obišli bude vam neizmjerno drago što znate kakav pregled igre ima Michael Owen iz svog Recaro sjedala i zašto na Old Traffordu igrači na teren izlaze kod korner zastavice.
• I da, zaista postoji soba s dvije kožne fotelje ispod Južne tribine gdje Sir Alex po tradiciji uz whiskey ugosti gostujućeg managera.

Liberty stadion, Swansea

• Kapacitet 20.750 mjesta, 57. stadion po veličini u engleskim nogometnim natjecanjima

Liberty je jedan iz mora novih stadiona koji su sagrađeni širom Britanije zadnjih dvadesetak godina, stadion koji je ovaj ožujak ugostio Štimčevu Hrvatsku u njenom pohodu na Brazil. Otvoren je 2005. godine, a s njegovim otvaranjem su stvari krenule na bolje i za matični klub – Swansea City. Svaka naredna sezona bila je napredak, što je kulminiralo zadnje dvije godine. Prvo su 2011. godine izborili ulazak u Premiership, naredne sezone osvajaju engleski Liga kup te će ovu jesen zaigrati u Euro kupu kao prvi velški klub u povijesti kojem je to uspjelo.

Desetak godina je nogometna reprezentacija Walesa sve domaće utakmice igrala je na velebnom Millennium stadionu u Cardiffu (koji će biti tema idućeg nastavka ovog serijala), da bih zadnjih nekoliko godina to promijenila i prebacila domaćinstva na novoizgrađene stadione Cardiff Cityja i Swansea. Razlog tome je što nogomet ipak nije najvažnija sporedna stvar u velškom svijetu. Wales je zemlja rugbyja. Sve nogometne utakmice Walesa na Millenniumu djelovale su otužno uz popunjenu možda trećinu ogromnog stadiona, tako da su ovi manji kompaktni stadioni od dvadesetak tisuća posjetitelja svakako bolji izbor za tu namjenu.

Projektant stadiona Liberty zaslužuje nagradu za postignuti ambijent, stadion je iznimno ugodan, pregledan, akustičan te veličinom prilagođen gradu. Izrađen je od cigle čime je izbjegnut onaj hladan betonski ugođaj kojim zrače većina novih stadiona. Čak je i naš domaćin i vodič po okolici Swansea, osamdesetogodišnji gospodin Marsed Williams, inače vatreni navijač Cardiff Cityja te vlasnik njihove godišnje ulaznice, u trenutku iskrenosti priznao kako je bio uvjeren da je novosagrađeni Cardiff City stadion najljepši na svijetu, sve dok nije vidio ovaj novi stadion njihovih ljutitih rivala Swansea Cityja. A kada vam tako nešto kaže Marsed, morate to uzeti za ozbiljno.

Mog prijatelja Marseda, jedinu osobu s kojom već godinama redovito komuniciram putem klasične pošte jer Marsed nije savladao niti SMS komunikaciju, a kamoli blagodati emaila, upoznao sam u Beču na Europskom prvenstvu 2008. za šankom bara gdje nas je na prvu ostavio bez riječi s provokacijom: “Dečki, znate onu utakmicu u Meksiku kada je Maradona rukom zabio Englezima? (Da, naravno da znamo!) E, bio sam tamo!”. Redoviti posjetitelj svih svjetskih i europskih prvenstava, Marsed nas je dočekao u svom Cardiffu kako bi nas ponosno i sa zadovoljstvom proveo po okolici Swansea te s pola stoljeća mlađim hrvatskim prijateljima obišao pubove u Swanseaju. Uz pivu nam je priznao kako tu večer navija za Hrvatsku jer je Wales ionako već izgubio šanse za plasman u Brazil, a Hrvatska mu je najdraža momčad koju želi pratiti kroz Brazil, njegovom vjerojatno posljednjem svjetskom prvenstvu pošto je svjestan da će četiri godine kasnije u Rusiji, kada uđe duboko u deveto desetljeće života, ipak biti prestar za nogometna gostovanja.

Sve tribine Liberty stadiona iste su visine te čine mali stadion izrazitom skladnim i preglednim za gledatelje. (Foto: Christopher Elkins, Creative Commons licenca)

Vratimo se na stadion, usprkos svim hvalospjevima koje sam stadion zaslužuje, Liberty ima jedan osnovni problem: smješten je u Swanseaju. Još i gore, smješten je u nekoj “rupi” u brdima u zaleđu Swansea. Ako se slučajno zateknete u jedom od malobrojnih pubova u centru Swansea te od dosade dođete na ideju da ćete prošetati do stadiona, čeka vas pohod o kojem možete jednog dana pričati unucima. Za doći do stadiona morate preskakati zidove između napuštenih shopping mallova i hodati kilometrima uz autoput bez pješačke staze. Baš me zanima kako je taj Google prehodao tu rutu za 40 minuta! I cijelim putem naravno nećete sresti žive duše. Pubovi u okolini stadiona? Zaboravite. Naš prijatelj Miro koji na put u Wales krenuo iz nenogometnih pobuda iskoristio je utakmicu za istraživanje ulica u okolici stadiona te se vratio žedan: pronašao je dva puba, oba puna penzionera koji lijeno gledaju TV kviz za vrijeme najbolje predstave Balea i družine u ovom tisućljeću.

Koja je alternativa opisanom besmislenom hodanju kroz Jankomir Swansea za doći do Liberty stadiona? Ne znam. Nakon utakmice pronašli smo autobusnu stanicu ispred stadiona, odlučni da nikada više nećemo pješke istraživati Swansea. Jedna jedina linija autobusa vozi od te stanice do centra, i to svakih sat vremena. Prema voznom redu. U realnosti puno rjeđe. Više stotina ljudi poslušno se ogrnulo šalovima svojih momčadi te više od sat vremena čekalo na snijegu i arktičkom vjetru. Kada se autobus napokon pojavio, vozač je primio dvadesetak najdominantnijih putnika koji su u balkanskoj maniri izborili svoju poziciju u masi, proglasio se popunjenim te sve ostale ostavio na nemilost polarnoj zimi. Dan danas se ponekad sjetim kako sam iz autobusa susretao izbezumljene poglede Velšana napuštenih u zimi na autobusnoj stanici te se pitam kako su kasnije došli svojim kućama. Taksija naravno nismo vidjeli niti jednog u blizini stadiona. Treba spomenuti i da je vožnja autobusom u Swanseau skuplja nego u Londonu.

Par riječi o Swanseau, drugom po veličini velškom gradu, smještenom na obali Atlantika, niti sat vremena vožnje prema zapadu od Cardiffa. U kratkom jednodnevnom posjetu nismo baš imali puno vremena za detaljnija istraživanja, a od viđenog ništa drugo osim Liberty stadiona nas nije posebno dojmilo. Centar grada teško je stradao u njemačkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata, a nažalost širom Europe termin “obnovljen pedesetih godina prošlog stoljeća” često je sinonim za arhitektonska nedjela.

Ako nakon takvog epskog osvajanja stadiona Liberty, po arktičkoj zimi koja se ovaj Uskrs spustila na Britansko otočje, očekujete opuštanje u toplom velškom pubu u centru Swansea, uz vatricu u kaminu, zasluženu toplu večeru i mlaku pintu cask alea, razočarat ćete se. Swansea u jedanaest navečer je napušten grad. Čak ga je i more napustilo. Naime, za oseke cijeli Swansea Bay postaje blatnjavo kopno preko kojeg možete prehodati desetak kilometara između nasukanih brodica do suprotne strane zaljeva te posjetiti rezidenciju Catherine Zeta-Jones u Mumblesu. Ali to je već dio druge priče.

Upravo ovih dana izašla je vijest o planu proširenja stadiona Liberty i postepenog podizanja kapaciteta na 32.000 posjetitelja. Ovaj plan posljedica je ambicioznih planova lokalnog kluba koji ima konstantno rasprodan stadion na domaćim utakmicama i kojem je maleni postojeći kapacitet u Premiership mjerilima prepreka daljnjem napretku.

Članak je originalno objavljen na velikabritanija.net.