Engleski stadioni – Wembley & Wigan DW

FA kup najstarije je nogometno natjecanje na svijetu, prvi puta je odigrano još 1871. godine, a danas će na Wembleyu u 132. finalu snage odmjeriti Wigan i Manchester City. Značenje FA kupa, ali i nogometa općenito u Engleskoj, najbolje oslikava primjer proslavljenog suca Andrea Marrinera koji se rasplakao od sreće kada je saznao da će voditi ovogodišnje finale. Dakle, rezervirajte si termin u 18:15 za pogledati ovaj praznik nogometa, a mi ćemo ovu prigodu iskoristiti za pokretanje serijala članaka o engleskim stadionima, tim bitnim mjestima engleske tradicije.

Izgradnja novog stadiona Wembley dovršena je u proljeće 2007. Danas je ovo drugi najveći stadion u Europi, odnosno čak i prvi gleda li se kapacitet natkrivenih sjedala. (Foto: © Visit London Images / Britain on View)

Nedavno sam slučajno naišao na popis engleskih nogometnih stadiona poredanih po veličini te sam s ponosom ustanovio da sam posjetio svih pet najvećih, odnosno čak dvanaest od prvih petnaest!

Ta moja opčinjenost engleskim stadionima vuče korijene još tamo negdje iz 1994. godine kada je HTV pokrenuo emisiju naziva “Petica” koja je prikazivana ponedjeljkom navečer iza Dnevnika i koja nam je otvorila pogled u jedan potpuno novi svijet za koji nismo znali da postoji. Bila su to vremena prije Interneta i YouTubea, vrijeme kada je isključivo nacionalna televizija diktirala nogometni pogled u svijet. Uz domaću ligu, koja je bila u središtu pažnje, prije te ’94 imali smo uvid uglavnom samo u talijansku ligu, tih godina vjerojatno najjaču svjetsku ligu koja je kupovala i najbolje igrače na tržištu, ali se upravo u to vrijeme počela urušavati zbog neatraktivnog “talijanskog” taktičkog nogometa i nedostatka zanimljivosti što je doveo do toga da su velebni stadioni sagrađeni koju godinu ranije, poput npr. onog u Bariju, zjapili prazni na domaćim utakmicama.

Engleski nogomet našim je poklonicima bio uglavnom nepoznanica, nigdje se nije mogao vidjeti na televiziji, dugih pet godina krajem osamdesetih nije ga bilo niti u Euro kupovima zbog kazne Uefe nakon Haysela. Znali smo da je Liverpool nekada bio jak i u čudu čitali almanahe gdje je pisalo da su neki Nottingham Forest i Aston Villa osvajali “Kup prvaka” samo desetljeće ranije. Engleska liga medijski kod nas u to doba nije uopće bila praćena; ja sam npr. za dramatično Arsenalovo osvajanje titule 1989. golom Thomasa na Anfieldu u sudačkoj nadoknadi saznao tek desetljeće kasnije gledajući ekranizaciju knjige Nicka Hornbyja. I onda dolazi spomenuta Petica, sažeci kola pet najjačih nogometnih liga, gdje bez daha gledam otočki nogomet, upravo onakav kakav bi nogomet trebao biti: atraktivan, napadački, bez kompromisa.

Upravo te sezone radnički klub iz grada za koji nikad nisam čuo, Blackburn, uzeo je titulu ispred nosa engleskim velikanima, a mladac imena Alan Shearer pucao je po golu iz prve bez obzira na poziciju gdje dobije loptu. I većina mu je ulazila. Uz sami nogomet, koje je realno gledajući tih godina u Engleskoj ipak još bio ispod razine onoga na kontinentu, potpuno su me oduševili engleski stadioni i atmosfera na njima. Tribine tik uz teren, na TV vidljiva lica u publici potpuno obuzeta utakmicom, akustika pojačana natkrivenšću svih tribina. I onaj urlik stadiona kod svakog postignutog gola, urlik od kojeg poskočite gledajući snimku na Petici kojih 1.500 kilometara dalje. Još od tada ostala mi je dječačka želja vidjeti te stadione i osjetiti tu atmosferu, želja koja nije izblijedila niti deset godina kasnije kada sam česte puteve na Otok iskoristio i za obilazak većeg broja tih nogometnih hramova. U ovoj seriji članka opisat ću pogled hrvatskog navijača na petnaestak engleskih nogometnih stadiona, njihovo okruženje i englesku navijačku kulturu općenito.

Wembley, London

  • Kapacitet 90.000 mjesta, broj 1 na listi engleskih stadiona po veličini, najveći svjetski stadion po broju natkrivenih mjesta.

Wembley tijekom večernje utakmice između Engleske i Ukrajine u sklopu kvalifikacija za Euro 2010. (Foto: © Football Association)

Najveći engleski stadion, kultno mjesto svjetskog nogometa, jedini je stadion o kojem smo već ranije pisali. Nakon otvaranja 2007. godine postao je na neki način i centralni svjetski nogometni stadion, 25. svibnja već drugi puta u zadnje tri godine ugostit će finale Lige prvaka, odnosno sedmi puta ukupno ukoliko računamo prijašnji Wembley i prijašnji Uefin Kup prvaka.

Wembley je engleski nacionalni stadion, reprezentacija sve svoje domaće utakmice igra na njemu. Uz to se na njemu igraju finala oba engleska nacionalna kupa, kao i polufinala FA kupa i kvalifikacije za ulazak u Premiership, elitni razred engleskog nogometa. Wembley, onaj prijašnji koji je srušen 2002. godine da na napravio mjesta sadašnjem zdanju, bio je i prvi engleski stadion koji sam vidio, makar samo s vanjske strane. Daleke 2000. godine prilikom prvog posjeta Londonu, pogledao sam na mapu gdje se nalazi Wembley: sjeverozapadni dio Londona, malo van centra, ali još uvijek daleko unutar rubova grada. Sjeo sam na crveni autobus sa natpisom Wembley i u sljedećih par sati pojmio veličinu Londona. Naime toliko je trajao put u jednom smjeru od Stranda do Wembleya. London je beskonačan ukoliko ne koristite podzemnu željeznicu.

Taj nevini pokušaj posjeta starom Wembleyu završio je neslavno, pokušao sam nagovoriti čuvara da me pusti na stadion, na što me je on hladno otpilio i objasnio mi da imam službene stadionske obilaske, koji su naravno za taj dan bili završili. Nije mi prije toga niti na kraj pameti bilo da se svaki engleski stadion može obići u sklopu redovnih “stadionskih tura”, i dan danas ovakav oblik turizma nepoznat je u našim krajevima.

Djelić atmosfere s utakmice Engleske i Hrvatske na Wembleyu 2007. godine. (Foto: Ivan Kovačević)

Djelić atmosfere s utakmice Engleske i Hrvatske 2007. godine. (Foto: Ivan Kovačević)

A novi Wembley? Znate za priču o drastično probijenim planovima gradnje, financijskim i vremenskim, ali rezultat je zaista impresivan. To je jedan od nekoliko svjetskih stadiona na kojem nakon ulaska morate uzdahnuti impresionirani veličinom zdanja. U tom rangu na pamet mi padaju još možda milanski San Siro i madridski Bernabeu.

Čuveni tornjevi starog Wembleya srušeni su 2002. zajedno s ostatkom starog stadiona.

Londončani imaju tu kulturu podrške reprezentaciji tako da je Wembley pun čak i kada gostuje San Marino, a naročito impresionira atmosfera finala engleskih kupova kada je Wembley podijeljen u dvije boje (svakom klubu ide polovica karata), bez obzira na veličinu finalista. Ovogodišnje finale Liga kupa između Swansea i četvrtoligaša Bradford Cityja također je održano pred rasprodanim Wembleyem, uz većinu posjetitelja pristiglih iz ta dva udaljena, osiromašena i pomalo zaboravljena grada.

Nekoliko puta u pubskim razgovorima sa Englezima čuo sam pohvalu kako su hrvatski navijači napravili najbolju atmosferu koju su oni vidjeli do sada na Wembleyu. Riječ je o utakmici naše reprezentacije iz 2007. godine, utakmici koju sigurno pamtite, kada je možda i 10.000 naših navijača napunilo gostujuću tribinu Wembleya. Bez obzira radi li se o pivskom laskanju Engleza ili ne, ovakve pohvale svaki puta je lijepo čuti.

Vidjeti Wembley svakako je doživljaj i jedna od top atrakcija Londona, bez obzira radi li se o finalu Lige prvaka, nekom velikom koncertu, običnom turističkom obilasku stadiona ili pak kvalifikaciji za ulazak u Premiership Leicester City – Brighton & Hove Albion (prognoza mogućeg ovogodišnjeg para).

 

DW Stadium, Wigan

  • Kapacitet 25.138 mjesta, 37. engleski nogometni stadion po veličini

Za ovaj prvi članak o engleskim stadionima proći ćemo još jedan stadion koji je daleko od spomenutih prvih 15 po veličini, stadion u malom Wiganu, u čast domaćem klubu koji ove godine igra svoje prvo finale FA kupa u povijesti.

Teško je danas razlučiti da li Wigan promatrati kao samostalan grad ili kao usnulo predgrađe i spavaonicu obližnjeg Manchestera. Wigan se nalazi na poznatom plovnom kanalu koji je za vrijeme industrijske revolucije prokopan od tada najveće engleske luke Liverpoola preko Manchestera pa sve do Leedsa. Upravo taj kanal je i proslavio ime Wigana preko djela Georgea Orwella ”The Road to Wigan Pier” koje opisuje teške uvjete života na tim dokovima u kriznim vremenima tridesetih godina prošlog stoljeća kada je industrijska revolucija u sjevernoj Engleskoj izgubila svoj zamah. U nekim boljim vremenima za Wigan o njemu se pričalo i kao središtu Motown Northern Soul glazbenog pokreta u Engleskoj krajem šezdesetih, kada su u Wigan noćne klubove dolazili su tadašnji trendseteri cijele države (tematika obrađena u odličnom filmu Soulboy u režiji Shimmyja Marcusa iz 2010. godine). U novije vrijeme glas Wigana nose lokalni bendovi poput The Verve ili Starsailor. I, dakako, nogometni klub Wigan.

Patuljak među velikim dečkima, FC Wigan Athletic već 8 godina žilavo drži svoje mjesto u Premiershipu. Svih ovih godina od ulaska 2005. godine Wigan je klub iz najmanjeg Premiership grada. Isto tako Wigan je i najmlađi klub iz aktualnog sastava Premiershipa, osnovan je tek 1932. godine. Zanimljivost je i kuriozitet kako je Wigan jedini klub u povijesti najjačeg razreda engleskog nogometa koji nikada nije ispao, naime taj ulazak 2005. godine im je bio prvi u povijesti. Klub je većinu svoje povijesti tavorio po nižim regionalnim ligama, a uzlet je krenuo 1995. kada je klub preuzeo lokalni tajkun, vlasnik lanca maloprodaja sportske opreme JJB Sports, koji je u idućih deset godine uspio klub bez neke nogometne tradicije u engleskim mjerilima dovući sve do Premiershipa.

Pošto bi ovo trebao biti članak sa stadionskom tematikom, evo par zabilješki o DW stadionu (u vrijeme kada sam ga ja posjetio zvao se JJB stadion), drugom najmanjem stadionu po veličini u aktualnom Premiershipu (od njega je manji samo Swansea Liberty koji ćemo pokriti u idućem nastavku). DW je i prvi engleski stadion na kojem sam gledao utakmicu, bila je to zima davne 2006. godine, u prvoj sezoni Wiganove Premiership ere.

Utakmica Wigan – Everton 31.01.2006. (moja fotka uz prvog reda)

Našli smo se tamo iz očaja, bukirali smo letove ciljajući Liverpoolovu prvenstvenu utakmicu tu subotu i netom prije dolaska saznali da je Liverpool pomakao termin na ponedjeljak navečer, dan nakon našeg odlaska iz Liverpoola. Već na prvom primjeru odmah smo se opekli na te nezgodne promjene termina utakmica kojima su Englezi skloni. Tu subotu smo onda sjeli na vlak i zajedno s navijačima Evertona uputili se na gostovanje u obližnji Wigan vidjeti napokon bilo koji Premiership događaj uživo. Termin “usnuli” koji sam ranije koristio vezano uz Wigan nije tu slučajno, u tu hladnu siječanjsku noć Wigan je djelovao kao napušten grad, čak i na stadionu imali smo punu Everton tribinu iza gola i poluprazan ostatak stadiona bez neke nogometne atmosfere među domaćim navijačima. Nije nam to smetalo, dobili smo mjesta u prvom redu tik uz teren i uživali u krupnom planu Premiership utakmice na pomalo bezličnom stadionu, građenom na jednostavan i efikasan način.

Sve četiri tribine zasebne su građevine, poput starog Maksimira, a propuh među njima nije baš najbolja stvar za nogometnu atmosferu. Kada bi šibicarili i promiješali četiri tribine te ih vratili nazad u nekom drugom rasporedu, vjerujem da bi to malo tko primijetio. Naime, toliko su konfekcijski slične. Nedostatak publike povezan s nedostatkom tradicije kluba je problem Wigana svih ovih Premiership godina te je kasnije postao predmet ismijavanja navijača ostalih klubova. Često sam viđao primjere poput podrugljivih slika naslova “Navijači Wigana u deliriju nakon pobjede” koje prikazuju dva navijača na praznoj tribinu.

Duncan Ferguson pod budnim okom Wiganovih braniča (moja fotka)

Nakon utakmice te 2006. godine, koju je obilježila žuta minuta i crveni karton tadašnjeg “Joeya Bartona” engleske lige Duncana Fergusona, publika se razišla u nekoliko minuta i ostavila nas izgubljene u nekoj pustoj industrijskoj zoni Wigana bez ideje u kojem smjeru da krenemo prema željezničkoj stanici i bez ikoga na mračnim ulicama da pitamo za pomoć. U dijelu Wigana koji smo prehodali tu večer nismo vidjeli niti jedan pub ili neku drugu atrakciju vrijednu posjete. Ako ste poklonik Motown sounda i mislite da je Wigan kao kultno mjesto glazbene kulture vrijedan posjete, nisam siguran da ćete danas tamo više išta naći?

Članak je originalno objavljen na velikabritanija.net.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: