Uljesura.com

Eddie Vedder @ Beacon Theatre, New York

Posted on October 4, 2012     Leave a Comment

New York i Eddie Vedder. Termin koncerta uklopio se unutar mojih šest dana mog boravka u New Yorku, što sam slučajno saznao u veljači prateći Eddieja na Twitteru. Iz poštovanja prema pravim Pearl Jam poznavateljima i fanovima moram odmah napomenuti da sam daleko od tog statusa, nažalost negdje sredinom devedesetih izgubio sam ih iz fokusa u bespućima njihove povijesne borbe sa velikim diskografskim kućama. Ali Eddie mi je zanimljiv za pratiti na Twitteru. I redovito komentira Ligu prvaka, što je iznenađujuća pozitivna osobina za jednog momka sa Zapadne obale.

Beacon Theatre. Impresivno zdanje na Broadwayu, sagrađeno 1929. godine, prima skoro tri tisuće posjetitelja i jedna je od glavnih koncertnih pozornica New Yorka. Eddie je Beaconu odsvirao dvije večeri za redom u sklopu svoje Ukulele Songs turneje. Ono što mislim da je bitno u priči je moj dojam kuda sve to odlazi. Odnosno već je otišlo. Najjeftinije karte u redovnoj prodaji kretale su se oko 100 dolara. Ali interesantno je da redovne prodaje nije niti bilo: ja sam u najavljenoj prvoj minuti početka prodaje visio na Ticketmasteru i bezuspješno lupao F5. Igrom slučaja i poznanstava kasnije sam došao od dvije karte po redovnoj cijeni, ali bolje da ne znam koliko su fanovi koji su sjedili oko nas na koncertu platili kartu na sekundarnom tržištu (tako se u Americi naziva ono što je u Europi kao zabranjeno, odnosno prodaja karata za rasprodane koncerte po višestruko većim cijenama). Mala piva u Beacon Theatru je 9 dolara!? Nisam kupio, ali sam slikao cjenik. Eddie Vedder T-Shirt je bio 60 dolara! Želim reći kako mislim da bi jeftinije bilo to NY veče otići u Metropolitan operu pogledati Labuđe jezero i pijuckati šampanjac nego uz razvodnjeno pivo slušati Eddieja kako nabija po četiri žice. Valjda se vremena mijenjaju, današnji top manageri i bankari su rokeri u duši?

Ukulele. Novi Eddie Vedder album Ukulele songs lijepo nam je već predstavila njegova imenjakinja Edi pa vas upućujem na to štivo. Ja ću se pozabaviti samim instrumentom. Jer ovdje se ne radi o apstraktnom nazivu albuma nego je Eddie napravio ono što, koliko je meni poznato, niti jedan drugi poznatiji kantautor nije: snimio cijeli album uz pratnju isključivo ukulela. Instrument potječe s portugalske Madeire. Na Havaje su ga 1879. godine donijeli portugalski mornari koji su na otočju organizirali proslavu uspješnog četveromjesečnog putovanja i zadivili domaćine svojim instrumentom sa četiri žice. Havaji su preuzeli instrument koji je kasnije postao dio otočkog identiteta. Ime ukulele na lokalnom jeziku znači “muha koja skače” i nastalo je jer su lokalci bili oduševljeni brzinom skakanja prstiju portugalskih mornara po vratu i pragovima malenog instrumenta. Eddie Vedder je već više od deset godina javni zaljubljenik u ukulele i album izdan pred mjesec dana je u stvari kolekcija njegovih intimnih pjesama napisanih za ukulele kroz cijelo prošlo desetljeće.

Glen Hansard je otvarao koncert prije glavne zvijezde. Znatiželjno sam iščekivao i taj nastup, razlog tome je što sam Glena otkrio tek prije nekoliko mjeseci i od tada je redoviti sadržaj mog playera u svim svojim izdanjima (kao The Frames i The Swell Session). A otkrio sam ga jednu večer kada sam odlučio pogledati o čemu se radi u filmu Once koji mi je nedugo prije toga stigao na disk. Nakon odgledanog filma neshvatljivo mi je bilo da mi nitko ranije nije rekao za film: “Nisi pogledao Once? Moraš to vidjeti, fantastičan je, evo uzmi moj USB disk!”. Once je irski film, snimljen 2006. godine u nezavisnoj produkciji (što god da to značilo) i unutar malog budgeta od 160.000 dolara. Film je prvo osvojio publiku na Sundanceu, a godinu završio Oscarom za “originalnu filmsku muziku” koju su podijelili glavni glumci, istovremeno i autori te izvođači soundtracka, Glen Hansard i čehinja Marketa Irglova. Zanimljivo je i da je tada devetnaestogodišnja Marketa postala najmlađi dobitnik Oscara u muzičkim kategorijama. Nakon ovih wiki informacija o filmu evo i moja preporuka: film je uspješno cijepljen od sve one nepotrebne melodrame kojom nas zadnjih godina zasipa serijska holivudska produkcija filmova s glazbenom tematikom. Pogledajte Once. Evo uzmite moj disk. Toliko je dobar film.

I kakav je bio Glen Hansard live? Nemam pojma. Starom dobrom balkanskom navikom ignorirali smo onih 7:15 što je pisalo na karti i pojavili se u Beaconu iza 8, pa tko je ikada vidio da koncert počinje prije dnevnika? Pogađate već, stigli smo taman na pauzu između dva izvođača. Moje, u tom trenutku poprilično veliko, razočaranje srećom sam vrlo brzo zaboravio uz sve ono fantastično što je kasnije uslijedilo. Nagovještaj toga bila je i podloga koja je polagano klizila za zvučnika u pauzi prije početka koncerta. Je li netko negdje dokumentirao koliko je bitno ispravno pogoditi muziku dok publika čeka izlazak izvođača? E pa Cat Power – The Greatest je vjerojatno bio najbolji mogući odabir u tom trenutku.

I koncert. Kada izađeš sam s jednim instrumentom pred tri tisuće ljudi, od kojih su neki digli kredit za kartu, onda tu nema sredine: ili jesi ili nisi. Eddie Vedder je. Krenulo je lagano, kronološkim redom po novom albumu, uz dugačke anegdote između pjesama. Priče su u više navrata bile prigodno podsjećanje na “The Big Man” Clarenca Clemonsa, dva dana ranije preminulog stupa E Street Banda. Dvoranom se širio kristalno čist ukulele zvuk i Eddie Veder bariton koji fantastično zvuči u akustičnom okruženju, čak i bolje nego na albumu. A onda je krenulo. Uz erupcije oduševljenja kod nas i u cijeloj dvorani. Prvo se repertoar prebacio na Into The Wild materijal, meni jedan od najdražih albuma te 2007. godine. Pa himnična Unthought Known s Pearl Jam repertoara. Onda na stage nenajavljen s gitarom izlazi NY glumačka ikona Ed Norton te pušta svoj glas na Guaranteed. Nakon toga više nije bilo sjedenja (u ionako poslovično neudobnim kazališnim sjedalima). Vraća se i moj neprežaljeni Glen Hansard te izvodi Falling Slowly, onu Oscar pjesmu iz Once soundtracka s početka priče. Eddie Vedder mu drži back vokale, a meni se dlake na rukama nisu slegle do idućeg jutra. Na bisu sva trojica razvaljuju na Hard Sun, jedan on mnogih vrhunaca koncerta.

Dobili smo preko dva sata koncerta kojeg moja suputnica ocjenjuje najboljim ikad viđenim. Zaista je šteta što Eddie u ovakvom intimnom okruženju ne obilazi i europske destinacije.

Fotke by me
(22/06/2011)

The Twilight Singers @ Locomotiv, Bologna (Italija)

Posted on October 4, 2012     Leave a Comment

The Twilight Singers su prije pet godina inkognito, u mraku Pauka, održali jedan od boljih koncerata što je Zagreb vidio. Usprkos tome rijetko kada sam dobio toliko blijedih pogleda kao kada sam nekome u zadnjih mjesec dana spomenuo na koji koncert idem u Italiju. Ok, navikao sam na to kada je riječ o nekom relativno novom bendu, ali Greg Dulli snima (remek) dijela već dobrih 20 godina. I svaki uradak Whigsa ili Singersa se vrti oko maksimalnih zvjezdica referentnih recenzenata. Skoro dvadeset godina stari Gentleman album danas zvuči jednako svježe i aktualno kao ’93. Usprkos tome Greg Dulli izgleda zauvijek ostaje na marginama trendova, što je vjerojatno je i bolje, ne vjerujem da netko želi da mu jedan od omiljenih bendova postanu novi Kings Of Leon?

Bologna? Ne, Dulli inače ne obilazi sve europske gradove veličine Rijeke. Bologna je nešto drugo, Bologna je postala talijanski koncertni centar za indie scenu. Ako neki bend svira tri koncerta na turneji u Italiji onda su to Milano, Bologna, Rim. Ako svira samo jedan, svira Bolognu (kao Iron & Wine i Band Of Horses u veljači, John Grant u travnju ili Mercury Rev u svibnju).

Locomotiv? Napisao sam na Twiteru “najbolji small venue unutar 500 km od Zagreba”. Uzmite KSET i studentsku atmosferu, povećajte prostor za jedan broj tako da je još uvijek dovoljno intiman i dodajte vrhunski sound, lijepu pozornicu s crvenim kazališnim zastorima i moćnim light showom. I hrpu nekih “boeing” ventilatora na pozornici tako da Singersima vijore fudbalerke dok peru Bonnie Brae. Nažalost ventilatori su samo za stage vizual, isto kao u Ksetu u klubu nema zraka, ali to valjda tako mora biti?

The Twilight Singers? Jedan od side projekata Grega Dullija koji je nastao još krajem devedesetih, pred kraj Afghan Whigs ere. U veljači ove godine Singersi su za legendarni Sub Pop Records izdali Dynamite Steps album, prvi nakon pet godina pauze. I za razliku od spomenutog zagrebačkog koncerta kada je u tragovima bilo i Whigs repertoara, sada je to čisti Twilight Singers repertoar. Očito je Dulli svjestan kakvu kvalitetu ima u Singers materijalima.

I koncert? U prilog mojoj tezi o relativno nepoznatoj Singers priči ide i činjenica da mali Locomotiv prostor nije bio pun. Prvih par redova popunili su hard fanovi (oni koji prvi takt svake stvari slave kao Baggiov gol Španjolcima u produžetku), a iza njih se normalno šetalo, niti blizu one Iron & Wine gužve iz veljače u istom prostoru. Predgrupa je bila neka talijanska pilana imena Craxi na koju je nepotrebno trošiti prostor. Singersi su izašli pojačani sa starim Talijanom na gitari (izgledom mješavina Dade Topića i Žalosne Sove). Sa plakata sam zapisao da se zove Manuel Agnelli, ime sam odlučio zapamtiti jer je lik pred kraj impresivno izveo dvije stvari na talijanskom uz Singers pratnju, na jednoj je i u duetu ravnopravno vrištao zajedno sa Dullijem. Kasnijim uvidom u Wikipediju vidim da je riječ o frontmenu talijanskog benda Afterhours, jednog od najutjecajnijih talijanskih alter-rock bandova, te da su izvedene stvari iz Afterhours opusa. Također novitet mi je bio što u postavi Singersa više nema “muppet” bubnjara Bobbyja MacIntyreja koji me je oduševio na zagrebačkom koncertu.

Moja ocjena koncerta: fantastično. Ok, ja nisam tu objektivan, previše sam blizak u doživljaju ovim tifosima iz prva dva reda, pa sam pitao suputnicu (i to životnu) koje je tamo bila, a da nije od ranije znala ništa od repertoara. I njoj je vilica bila ispala. Nema te studijske ili youtube snimke koja može dočarati live snagu Dullijevog glasa i nastupa. Dvije strofe obrade Too Tough To Die je izveo bez mikrofona i nadglasao pratnju od tri gitare (onaj mršavi Talijan Agnelli je cijeli koncert pojačao gitarsku teksturu sa trećom gitarom). Dynamite Steps hitovi, mogu ih sada već i tako nazvati, odlično su popunili set listu. Nova Never Seen No Devil bila je jedan od neočekivanih vrhunaca večeri.

Sada sam pročitao komentare ispod set liste objavljene na Facebooku gdje jedan posjetitelj piše: “wonderful gig…maybe the best performance I’ve ever seen..”. Znam, uvijek ima neki takav komentar fanova vrućih nakon koncerta, ali kod izlaska iz Locomotiva je zaista tako izgledalo..

(3.4.2011) Terapija.net