Za uvod, potrebno je pojasniti poveznicu između velških stadiona i Engleske iz naslova ovog serijala članaka. Nogometna veza Engleske i Walesa je komplicirana. Nogometni savez Walesa treći je najstariji na svijetu te je samostalna članica UEFA-e i FIFA-e, ali istovremeno Wales nema potpuno profesionalnu nogometnu ligu. Zbog toga čak šest velških klubova ne nastupa u domaćoj ligi nego su članovi puno atraktivnijeg engleskog sistema natjecanja pod okriljem Nogometnog saveza (FA ili The Football Associationslužbeni je naziv engleskog krovnog nogometnog saveza, kao najstarija takva organizacija na svijetu zadržali su privilegiju da u svom nazivu ne spominju Englesku).Velški klubovi su u zadnje vrijeme i vrlo uspješni članovi engleskih natjecanja, na jesen će čak dva kluba iz Walesa, Cardiff City i Swansea City, startati kao članovi Premier lige. Swansea je ove sezone osvojio i engleski trofej, Liga kup, te će najesen zaigrati u Europskom kupu. Ali pod engleskom zastavom. Naime, UEFA je odbila zahtjev Swansea da zaigra pod velškom zastavom sa obrazloženjem da je plasman izborio kroz englesko natjecanje. Stadion koji obrađujemo u ovom nastavku, Millennium u Cardiffu, velški je nacionalni stadion, ali nam ulazi u tematiku engleskih natjecanja zato jer je punih šest godina bio domaćin finala oba engleska kupa kao najmoderniji veliki stadion u Britaniji prije otvaranja novog Wembleya 2007. godine.

Millennium stadion, Cardiff

• kapacitet 74.500 mjesta, treći po veličini stadion u engleskim nogometnim natjecanjima

Millennium stadion građevina koja će vam odmah upasti u oči kada se nađete u centru Cardiffa. Rijetko gdje, ne mislim ovdje samo na Britaniju, stadioni se grade u užem centru grada, a nigdje nije prisutan ovakav nesklad između povijesnog centra s dvorcem iz 12. stoljeća i stadiona koji se poput svemirskog broda nadvio nad gradskom jezgrom. Pročitao sam negdje da je Ridley Scott dobio inspiraciju za futurističke scene Blade Runnera kada se noću vozio kroz industrijsku zonu Port Talbota, grada s najvećom čeličanom u Britaniji, smještenog na obali između Cardiffa i Swansea. Ne bih se začudio i da je njegov prijatelj Steven Spielberg crpio nadahnuće za remake “War of the Worlds” pod svemirskim zdanjem Millennium stadiona?Millennium stadion otvoren je 1999. godine za domaćinstvo Svjetskog kupa u ragbiju koji se održavao u Walesu. Stadion je bio arhitektonsko čudo svog vremena, u to doba najveći svjetski stadion s pomičnim krovom koji je stadion pretvarao u dvoranu u slučaju loših vremenskih prilika. Nogometnom svijetu je takav novitet bio predstavljen pet godina ranije, sjećate se Silverdomea, stadiona-dvorane u Detroitu na Svjetskom prvenstvu 1994. godine gdje je Eric Wynalda zabio slobodnjak zadnjem švicarskom timu koji je imao karakterne igrače prepoznatljive i van uskog kruga nogometnih fanatika, poput Alana Suttera ili Stephanea Chapuisata. Kolika je bila slava kardifskog stadiona i njegovog pomičnog krova krajem devedesetih godina govore i danas pomalo zaboravljena obećanja hrvatskog predsjednika Tuđmana i tada sveprisutnog profesora povijesti Zlatka Canjuge koji su puku obećavali “velški krof” iznad novosagrađenih tribina Maksimira 1999. godine.

Od otvaranja Millennium stadion se mučio s punjenjem svog kapaciteta na svim ostalim sportskim događajima osim tih rijetkih međunarodnih ragbi turnira. Nogometna događanja u Walesu nikada nisu imala toliki interes publike pa je malokada stadion bio popunjen na domaćim utakmicama nogometne reprezentacije Walesa. Svijetlo razdoblje nogometa na Millenniumu bilo je tijekom 6 godina izgradnje Wembleya (od 2001. do 2007. godine) kada je Cardiff ugošćivao finala oba engleska kupa. Zadnjih par godina, nakon izgradnje novih i manjih nogometnih stadiona Cardiff Cityja i Swansea Cityja, nogomet je potpuno napustio Millennium te ga ostavio ragbiju i velikim koncertnim događanjima.

Nedavno sam posjetio Cardiff na putu za nogometno gostovanje u Swansea i vlasnik puba gdje smo proveli večer oduševljeno nam je pričao o ragbi pobjedi Walesa nad Engleskom 16. ožujka 2013. rekordnim rezultatom 30-3 i obrani naslova Prvenstva šest nacija pred punim Millennium te kako je za vrijeme utakmice još 70.000 Velšana, koji nisu uspjeli doći do ulaznice, napunilo ulice oko stadiona i pjevalo dajući podršku svojoj momčadi. Ne znam koliko je priča pretjerana u brojkama, ali ragbi tradicija i nacionalni ponos imaju definitivno duboke korijene u Walesu. Nigdje u svijetu nisam vidio toliko istaknute nacionalne simbole kao u Walesu. Svaki pub okićen je nacionalnim zastavama s velškim zmajem u mjeri koja bi se bilo gdje drugdje vjerojatno smatrala pretjeranom ili neukusnom.

Koncertna događanja bila su povod mog ranog interesa za Millennium stadion. Tokom 1999. godine služio sam vojni rok u Koprivnici te gutao engleske muzičke časopise poput kasnije ugašenog Melody Makera. U njima se velikom pompom najavljivao spektakularan “milenijski” doček Nove 2000. godine na tada novom velebnom Millennium stadionu pretvorenom u dvoranu uz koncert velških heroja Manic Street Preachers (iz Cardiffu susjednog grada Newporta). Stari trik koncertnih promotora, nova dvorana uvijek rasproda koncert. Naravno da mi je tada neizvedivo bilo prisustvovati tom događaju, ali je ostala želja vidjeti koncert na Millennium stadionu koju sam ispunio desetak godina kasnije kada je na stadionsku turneju krenuo rock propovjednik Bruce Springsteen promoviravši jedan od onih blijedih albuma koje je snimao krajem prošlog desetljeća. Album je Magic, častim pićem onog koji se danas sjeti ijedne pjesme s njega (naslovna ne vrijedi)?

Kada smo odrastali i učili o rock povijesti, sinonim pojma “stadionski rock” bio je Bruce Springsteen iz vremena albuma Born in the USA sredinom osamdesetih, uslikan s leđa gdje stoji raširenih nogu, s jednom rukom u zraku i gitarom oko vrata, a iza njega neki ogroman američki stadion u deliriju. Petnaest narednih godina Bruce je snimao solo albume u minimalističkoj produkciji te bježao daleko od stadiona, da bi u ovom mileniju iznova okupioE Street Band te se vratio stadionskim turnejama. Dakle, evo nas na travnjaku velebnog Millennium stadiona, zadivljeno gledamo krcate tribine i s pintom Brains piva u rukama čekamo da nam “The Boss” pokaže srž stadionskog rocka.

Manic Street Preachers na stadionu Millennium, 31. prosinca 1999.

Brains SA je lokalno pivo i neizbježan element doživljaja Cardiffa, naći ćete ga u svakom pubu u Cardiffu ili kao sponzora vjerojatno svakog tamošnjeg događaja. Zanimljivo je da Brains nisam pronašao čak niti u mjestima u zaleđu Cardiffa, u Engleskoj se nisam niti trudio jer bi to unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh. Možda mi je zato Cardiff i tako draga destinacija? SA u nazivu piva označava Special Ale, dok je Brains familija koja je osnovala pivovaru još 1882. godine. Svi Velšani svojim gostima odmah u šali objašnjavaju svoje tumačenje Brainsa SA naziva: gdje SA označava “Skull Attack”, a naziv Brains se objašnjava pantomimom gdje se kažiprstom kuca po čelu da se objasne posljedice prevelike konzumacije Brainsa.Kao što sam već spomenuo, okolica stadiona je istovremeno i uža jezgra Cardiffa, jednog od najljepših gradskih centara u Britaniji. Niti Cardiff nije izbjegao sudbinu većeg broja britanskih gradova gdje su cijeli centralni blokovi pretvoreni u shopping centre, ali u Cardiffu su takvi zahvati u povijesnoj jezgri grada napravljeni skoro neprimjetno i iznimno uspješno. Kardifski dvorac smo ranije obišli na ovom portalu i on sam je već dovoljan razlog za posjet ovom lijepom gradu. Zatim, tu je bogata ponuda prekrasnih pubova u uličicama koje okružuju stadion, sve to zajedno čini potpuno ispunjen dan ukoliko se odlučite posjetiti neki događaj na Millennium stadionu. Vjerojatno nigdje na svijetu nećete moći ispijati piće na glavnoj pješačkoj zoni centra većeg grada i uživati u pogledu na stadion. Ako poželite otići na neki stadionski koncert u Britaniji, moja preporuka je da preskočite prometno lakše dostupne Wembley, Emirates ili Etihad, odaberite Cardiff Millennium stadion i nećete požaliti. Priliku za to imate već ovo ljeto, u ovom tekstu više puta spomenuti Bruce Springsteen vraća se 23. srpnja na Millennium stadion, što je i jedini njegov stadionski koncert u Velikoj Britaniji na ovogodišnjoj turneji.

Drugi po veličini stadion u Cardiffu i cijelom Walesu je Cardiff City stadion otvoren 2009. godine i nalazi se prekoputa Ninian Parka, starog stadiona Cardiff Cityja u zapadnom predgrađu Cardiffa. Cardiff City stadion, kapaciteta 26.828 sjedećih mjesta, dom je istoimenog novog premierligaša te je preuzeo i većinu domaćih utakmica velške nogometne reprezentacije. Prilikom spomenutog koncerta 2008. godine obišli smo i Ninian Park te tadašnje gradilište novog stadiona. Termin kada smo bili u Cardiffu je bio vikend negdje polovicom lipnja, dakle sva lokalna nogometna natjecanja bila su davno završena, shodno tome očekivali smo zatvoren stadion u pustom industrijskom dijelu Cardiffa. Naprotiv, ispod Ninan Parka dočekala nas je lijepa slika punog dućana nogometnog kluba Cardiff City gdje su navijači na ulici čekali u redu za kupnju nove garniture dresa za narednu sezonu. Oko novog stadiona koji je bio u izgradnji s druge strane ceste motale su se velške obitelji u vjerojatno redovnom obilasku gradilišta svog novog hrama, budućeg stadiona njihovog kluba. Još jedan primjer koliko je Britancima bitan njihov klub i nogometna tradicija općenito.

White Hart Lane, London

• kapacitet 36.230 mjesta, 14. engleski stadion po veličini

Čuli ste sigurno o povijesti engleskog huliganizma, velikom problemu koji je engleski nogomet pratio sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a kulminaciju je doživio u stravičnoj tragediju na Hayselu 1984. godine. Danas srećom skoro ništa od tog lošeg glasa koji pratio engleski nogomet nećete vidjeti oko premierligaških stadiona. Sve dok ne dođete na ideju krenuti na gostovanje na White Hart Laneu.

Nekada su navijačke skupine Chelsea ili Millwalla bile inspiracija našim huliganima. Novije doba je dovelo promjene u kojim je Chelsea postao pomalo elitni klub sa skupim ulaznicama, a Millwall ostao daleko od publiciteta koji donosi Premier liga. Ako želite danas osjetiti napetu atmosferu oko nekog engleskog premierligaškog stadiona, posjetite White Hart Lane: tamošnji navijači Tottenhama preuzeli su titulu opasnih dečki Londona.

White Hart Lane je sagrađen 1899. godine i prvi je onaj tradicionalni engleski stadion koji opisujemo u ovom serijalu. Tradicionalni u smislu da ima držače krova koji zaklanjaju pogled na teren i sjedeća mjesta dizajnirana za ljude iz nekog drugog vremena. Kada sam 2009. na tribini White Hart Lanea tražio mjesto navedeno na mojoj karti za lokalni derbi sArsenalom, mislio sam da me netko nasamario i da broj sjedala koji mi je dodijeljen ne postoji. Ispalo je na kraju da je susjednu stolicu do mene zauzeo jedan korpulentniji Yids(naziv za navijača Tottenhama) te se u potpunosti proširio i na moje mjesto, potpuno razumljivo s obzirom na to da su mjesta na White Hart Laneu dječje veličine. Kapacitet poprilično dotrajalog stadiona je 36.230 mjesta i ne zadovoljava potrebe domaćeg kluba Tottenham Hotspursa koji već deset godina traži drugo rješenje. Razmatrala se selidba kluba na novi Wembley, dioba Emirates stadiona s Arsenalom i korištenja novog Olimpijskog stadiona sagrađenog 2012. godine na East Endu. Zadnja odluka je ipak gradnja novog stadiona na lokaciji postojećeg. Klub je već otkupio zemlju oko White Hart Lanea potrebnu za novi kompleks, ali početak gradnje nije još određen zbog financijske krize, kao i još nekoliko sličnih projekata u Engleskoj.

Tottenham je sjeveroistočni dio Londona, poprilično udaljen od jezgre London Cityja, dio grada u kojem se vjerojatno nikada nećete naći ako ciljano ne idete na utakmicu na White Hart Laneu. Nakon što podzemnom željeznicom stignete iz blještavila centra Londona do stanice Seven Sisters, od koje je petnaestak minuta hoda do White Hart Lanea, očekuje vas šok: niske dvokatnice, noću slabo osvijetljene ulice i napuštene radnje s razbijenim izlozima. Ne čudi da su upravo u tim ulicama koje okružuju Seven Sisters stanicu počeli poznati ulični neredi u kolovozu 2011. godine koji su se proširili na većinu engleskih gradova kada je u nekih tjedan dana nereda uništeno ili opljačkano tisuće trgovačkih objekata. Neposredan povod nemirima bio je bunt zbog pogibije stanovnika TottenhamaMarka Duggana od policijskog metka u blizini stadiona White Hart Lane u noći 4. kolovoza 2011.Potrebno je istaknuti da su engleski stadioni danas uglavnom mirna mjesta gdje bez ikakvog sigurnosnog rizika možete uživati u nogometu. Osim možda White Hart Lanea, jedinog stadiona gdje sam svjedočio ostacima onog starog engleskog nogometnog huliganizma.Nakon utakmice zagrebačkog Dinama koji je zimske večeri 2008. godine gostovao kod Tottenhama u Europa ligi bio sam u skupini zagrebačkih posjetitelja koju su domaći navijači dočekali u zasjedi na pustim ulicama oko Seven Sisters Roada i organizirano napali iz više smjerova. Kratak i žestok okršaj srećom je prekinula londonska policija, odlično pripremljena za ovakve slučajeve, te nas kasnije pod brojnom zaštitnom pratnjom sprovela sve do centralnog Londona. U razgovorima s engleskim navijačima kasnije sam saznao da su ovakvi događaji velika rijetkost u Engleskoj danas, ali ako vam se negdje i dogode onda je velika vjerojatnost da je to okolica White Hart Lanea.

Drugi puta sam posjetio White Hart Lane dvije godine kasnije. Krajem travnja 2010. Tottenham je dočekao Arsenal u onom sjajnom finišu sezone kada su izborili svoj prvi plasman u Ligu Prvaka. Domaćim navijačima je derbi s najbližim susjedom Arsenalom najbitnija utakmica sezone, a do te utakmice čak 11 godina nisu znali za prvenstvenu pobjedu nad većim i uspješnijim rivalom. Atmosfera na takvim utakmicama Tottenhama je nevjerojatna, navijači su doslovno nosili svoju momčad do pobjede, sva frustracija dugih godina Tottenhamovih poraza izašla je van tu večer na White Hart Laneu. Svjedočio sam tada mom najdojmljivijem premierligaškom iskustvu na meni najdražem londonskom nogometnom stadionu.

Znate li zašto navijači Tottenhama nose naziv “Yids” (pomalo kontroverzni naziv u londonskom slengu za “Jewish”) te zašto se Tottenham često povezuje s židovskom zajednicom? Tu tematiku je obradio Franklin Foer u knjizi How soccer explains the world, gdje istražujući osnivače, vodstvo i navijače Tottenhama dolazi do zaključka da židovska zajednica u Tottenhamu nije nimalo zastupljenija u usporedbi sa ostalim većim engleskim klubovima.Dakle, logika povezanosti Tottenhama i Židova u stvari nema nikakve logike, štoviše ta povezanost vjerojatno nije jasna niti većini navijača Tottenhama koji jednostavno slijede tradiciju te na utakmicu krenu s izraelskom zastavom. Radi se o tome da se u blizini stadiona nalazi dio Londona koji nastanjuju ortodoksni hasidski Židovi. Ako od spomenute Seven Sisters stanice podzemne željeznice krenete na jug, u suprotnom smjeru od stadiona, odmah ćete se naći u ulicama gdje i danas u bilo koje doba dana sigurno srećete potpuno u crno tradicionalno odjevene hasidske Židove. Njih vjerojatno nikada nije bilo briga koji nogometni klub obitava u susjedstvu, ali su navijači suparničkih klubova koristili činjenicu da oni obitavaju u blizini stadiona za provokacije prema Tottenhamu. Nakon što je cijela liga prihvatila takav neukusan način dobacivanja prema Tottenhamovim navijačima ovima nije ostalo drugo nego da ono što je zamišljeno kao niska uvreda prihvate kao kompliment te su sami sebe nazvali „Yids“ iako naravno velika većina njih nema nikakve veze sa židovstvom. Tako u novije vrijeme dolazi do pomalo komičnih situacija kada navijači Tottenhama svojim novopridošlim igračima, npr. Nijemcu Jurgenu Klinsmannu krajem devedesetih, u navijačkim pjesmama tepaju da je “Yid”.

Snimka s južne tribine White Hart Lanea nakon utakmice Tottenham – Dinamo 2008. godine. Navijanje Bad Blue Boysa i skandiranje “Yids, Yids” navijača Tottenhama

Pubovi u okolici stadiona podijeljeni su na one za domaće navijače i one koji su namjenjeni gostujućim navijačima, lista jednih i drugih pubova može se pronaći na Internetu. U komentarima čitatelja ispod te liste vidim napomenu da je dosta tih pubova zatvoreno u zadnje dvije godine pa pretpostavljam da je ona tužna slika tog dijela Londona s mnoštvom napuštenih radnji sada još i gora. Mi smo 2008. godine ciljano prije utakmice Dinama obilazili pubove gdje se skupljaju domaći navijači, mada nakon iskustva koje smo imali s Tottenhamovim navijačima nakon utakmice sada mislim da to baš i nije bila dobra ideja.